Poslovni broj: P-241/2023-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po pun. Morisi Mikić, odvjetnici u Donjem Miholjcu, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate , nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 20. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja osobno uz zamj. pun. tužitelja - Silviju Pejak Kolarić, odvjetnicu u Valpovu te zamj. pun. tuženika NP, odvjetničku vježbenicu iz OU Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, a na ročištu za objavu presude 03. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
l. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214578332/08, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca pod brojem OV-6836/08 dana 9. listopada 2008., zaključenog između tuženika Zagrebačka Banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, i tužitelja ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja u čl. 1. Ugovora glasi: " Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault, financiranje u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF 14.683,98, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 03.10.2008. što predstavlja iznos od KN 66.265,73. Kreditor isplaćuje Korisniku kredita kredit u iznosu od KN 66.265,73, što na dan isplate kredita predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Ugovorne su strane upoznate sa činjenicom da zbog moguće promjene u tečaju za valutu CHF nastale u razdoblju od dana odobrenja kredita do dana isplate kredita, može doći do razlike između iznosa odobrenog kredita i iznosa isplaćenog kredita izraženog u valuti CHF, te su suglasne s tako mogućom nastalom razlikom. ”; u čl. 6. glasi: „ Korisnik kredita otplaćuje kredit ... sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Odgođeno plaćanje dijela glavnice ( ostatak vrijednosti kredita ) izražen u valuti predstavlja iznos od CHF 3.539,94, a o iznosu anuiteta Kreditor će naknadno obavijestiti Korisnika kredita koja obavijest se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora. „; u čl. 18. st. 1. toč. J. glasi: „ Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu ... Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora. „; u čl. 18. st. 1. toč. P. glasi:„ Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora".
ll. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića10, OIB: 92963223473, da tužitelju ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 3.381,81 eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje od 1. siječnja 2008. čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. ,po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i to:
– na iznos od 6,77 eur, počev od 2. studenog 2008. godine, pa do isplate,
– na iznos od 0,06 eur, počev od 2. prosinca 2008. godine, pa do isplate,
– na iznos od 7,52 eur, počev od 2. siječnja 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 8,54 eur, počev od 2. veljače 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 9,06 eur, počev od 2. ožujka 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 7,83 eur, počev od 2. travnja 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 7,65 eur, počev od 2. svibnja 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 5,73 eur, počev od 2. lipnja 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 4,12 eur, počev od 2. srpnja 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 4,82 eur, počev od 2. kolovoza 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 6,13 eur, počev od 2. rujna 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 5,38 eur, počev od 2. listopada 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 4,65 eur, počev od 2. studenog 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 6,33 eur, počev od 2. prosinca 2009. godine, pa do isplate,
– na iznos od 7,91 eur, počev od 2. siječnja 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 9,58 eur, počev od 2. veljače 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 9,14 eur, počev od 2. ožujka 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 11,96 eur, počev od 2. travnja 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 11,23 eur, počev od 2. svibnja 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 12,64 eur, počev od 2. lipnja 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 20,61 eur, počev od 2. srpnja 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 18,79 eur, počev od 2. kolovoza 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 25,59 eur, počev od 2. rujna 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 22,01 eur, počev od 2. listopada 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 19,31 eur, počev od 2. studenog 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 27,51 eur, počev od 2. prosinca 2010. godine, pa do isplate,
– na iznos od 32,58 eur, počev od 2. siječnja 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 28,90 eur, počev od 2. veljače 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 29,44 eur, počev od 2. ožujka 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 26,80 eur, počev od 2. travnja 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 27,62 eur, počev od 2. svibnja 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 36,59 eur, počev od 2. lipnja 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 37,85 eur, počev od 2. srpnja 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 47,79 eur, počev od 2. kolovoza 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 44,18 eur, počev od 2. rujna 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 38,56 eur, počev od 2. listopada 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,83 eur, počev od 2. studenog 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 37,80 eur, počev od 2. prosinca 2011. godine, pa do isplate,
– na iznos od 39,84 eur, počev od 2. siječnja 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 42,09 eur, počev od 2. veljače 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 42,15 eur, počev od 2. ožujka 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,74 eur, počev od 2. travnja 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,31 eur, počev od 2. svibnja 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 42,16 eur, počev od 2. lipnja 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,25 eur, počev od 2. srpnja 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,33 eur, počev od 2. kolovoza 2012. godine,
– na iznos od 40,49 eur, počev od 2. rujna 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 38,94 eur, počev od 2. listopada 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,83 eur, počev od 2. studenog 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,52 eur, počev od 2. prosinca 2012. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,24 eur, počev od 2. siječnja 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 38,48 eur, počev od 2. veljače 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,39 eur, počev od 2. ožujka 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,83 eur, počev od 2. travnja 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 39,97 eur, počev od 2. svibnja 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 37,43 eur, počev od 2. lipnja 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 35,85 eur, počev od 2. srpnja 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 37,25 eur, počev od 2. kolovoza 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 38,21 eur, počev od 2. rujna 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,68 eur, počev od 2. listopada 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 39,32 eur, počev od 2. studenog 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 39,93 eur, počev od 2. prosinca 2013. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,42 eur, počev od 2. siječnja 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,37 eur, počev od 2. veljače 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 42,36 eur, počev od 2. ožujka 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,86 eur, počev od 2. travnja 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,86 eur, počev od 2. svibnja 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,42 eur, počev od 2. lipnja 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 40,61 eur, počev od 2. srpnja 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 41,86 eur, počev od 2. kolovoza 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 43,13 eur, počev od 2. rujna 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 43,02 eur, počev od 2. listopada 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 43,66 eur, počev od 2. studenog 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 44,58 eur, počev od 2. prosinca 2014. godine, pa do isplate,
– na iznos od 1.205,62 eur, počev od 1. siječnja 2015. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
lll. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovoga parničnog postupka u visini od 2.382,51 eur, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 03. siječnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 22. ožujka 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2. U tužbi tužitelj tvrdi da su dana 6. listopada 2008. godine on i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214578332/08, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV- 6836/08 dana 9. listopada 2008. godine ( u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu ), kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 14.683,98 CHF , obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 3. listopada 2008., što predstavlja iznos od 8.794,97 eur / 66.265,73 kn, uz rok otplate od 85 mjeseci.
3. Tijekom otplate kredita anuiteti su se, uslijed dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune, povećavali, stoga je tužitelj vršio povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu.
4. Tuženik je dopisom od 26. studenog 2015. obavijestio tužitelja da je njegovu obvezu prema banci prema predmetnom Ugovoru ispunilo društvo za osiguranje Croatia osiguranje d.d. dana 12. svibnja 2015. godine. Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je dugovanje tuženika prema osiguravajućem društvu na dan 12. svibnja 2015. iznosilo 4.939,55 eur / 37.217,04 kn, stoga je tužitelj naznačio kao vrijednost predmeta spora iznos od 3.855,42 eur / 29.048,69 kn. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u označenom iznosu pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora okvirno na temelju znanih mu podataka.
5. Tužitelju je kredit bio potreban radi kupovine motornog vozila, a realizacija kredita u CHF bila mu je ponuđena od strane tuženika kao jedina opcija. Tužitelj kao korisnik kredita – potrošač nije usmeno, a niti pismeno upozoren na razliku između valutne klauzule EUR i valutne klauzule CHF. Također, nije bio upozoren da je tada Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, a da nije štitila u odnosu na ostale valute, pa tako niti u odnosu na CHF.
Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak unaprijed je formulirao tuženik, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj spornih odredbi. Ugovorne strane nisu uredile svoje odnose slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja.
6.Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125/07,dalje u tekstu – ZZP ) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac, u ovom slučaju tuženik, tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
7. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, potrebno je uzeti u obzir da je tužena banka kao financijska ustanova znala, odnosno po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati, da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i okolnosti, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni ( tada službenoj valuti plaćanja u Republici Hrvatskoj ) u tom budućem razdoblju.
8. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku br. U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019, od 03. veljače 2021. godine, kojom odlukom je odbio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine. Također, Ustavni sud RH je donio i rješenje kojim se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
9. Obzirom da je označenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu – ZOO ), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046.ZOO-a. VI/ Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91,91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
10. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF de facto anuliranje izmjena anuiteta, po osnovi dizanja tečaja,odnosno kao posljedicu toga ima se uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta, upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio od ukupno plaćenog iznosa je preplata tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama za svaki preplaćeni iznos od dana uplate preplate.
11. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kao u tužbenom zahtjevom koji je tužitelj konačno podnio nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja pisanim podneskom od 19. veljače 2024. (str. 388-390 spisa).
12. U pisanom odgovoru na tužbu od 21. travnja 2023. (str. 227-237 spisa) tuženik navodi da su on i tužitelju sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 14.683,98. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 29.048,69 / EUR 3.855,42 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a.
Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.
13. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.
14. Prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.
Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.
15. Odredba članka 186. b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a.
16. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.
Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane TP koja nije povezana s predmetnim kreditom.
17. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“.
18. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.
19. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
20. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.
Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.
21. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
22. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 22. ožujka 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 22. ožujka 2018. godine nastupila zastara.
Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
23. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a.
Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.
24. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.
25. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.
Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.
26. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.
Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
27. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
28. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).
29. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
30. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.
31.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
32. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.
33. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.
34. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
35. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.
36. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
37. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
38. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
39. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.
Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.
40. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
41. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spisu, i to: u Ugovor o kreditu o kupnji motornog vozila na str 7-10 sa potvrdom o solemnizaciji na str. 11, zatim u Otplatni plan kredita… na str. 13-22, otkaz kredita na str 23-24, stanje duga na dan 6.6.2016. na str 25-26, zatim izvršen je uvid u izlistanje na str. 278-285 spisa, u tečajnu razliku na str. 362-366, pročitana je informacija o nalogu plaćanja na str. 378, pročitan je financijsko - knjigovodstveni nalaz na str. 379- 382, očitovanje vještaka na podneske tužitelja i tuženika na fin. knjig. vještačenje od 29.1.2024. na str. 463 spisa, također, na kraju dokaznog postupka saslušan i sam tužitelj kao stranka, na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno odgovora na tužbu.
42. Tijekom prethodnog postupka, sud je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 01. prosinca 2023. (str. 368-370 spisa), protiv kojega kao odluke o upravljanju postupkom, dakle kao procesnom pitanju, posebna žalba nije dopuštena, već samo u žalbi protiv presude, odbio kao neosnovan prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda. Ovu procesnu odluku sud je obrazložio u obrazloženju raspravnog rješenja, tako da tu odluku nije potrebno posebno obrazlagati, s obzirom da se sud pozvao na zaštitu potrošača, odnosno odredbe čl. 3. Direktive Europske unije, dakle, da se radi o nepoštenoj odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno njene podružnice, a koja je odredba nepoštena, jer je ugovor sastavljen na unaprijed pripremljenom i formuliranom obrascu kojeg je sastavio sam tuženik i o kojoj se odredbi nije unaprijed pregovaralo, što ju čini nepoštenom.
43. Dakle, ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, koja je sporna između stranaka, a to je okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope. Pritom, ocjenjujući iskaz tužitelja kao stranke sud nalazi da je on u cijelosti točno i istinito iskazivao o okolnostima o kojima ima osobna i neposredna saznanja, tako da je sud na temelju njegovog iskaza sa sigurnošću utvrdio da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača. Ovo stoga što je tužitelj na upit svojeg punomoćnika iskazao da mu je automobil marke Renaul Clio koji je kupljen na predmetni kredit služio isključivo za privatne potrebe, s obzirom da mu je u to vrijeme otac bio bolestan, imao je karcinom pa ga je on kao njegov sin trebao često voziti u bolnicu u Našice i u Osijek na preglede i kontrole. S obzirom da na iskaz tužitelja nije bilo primjedbi, sud nije imao razloga ne povjerovati tužitelju u tom dijelu iskaza, kao uostalom i iskazu u cijelosti.
44. Ovim je , dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze, temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo, pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, prvenstveno ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje – vještakinje Lidije Balog , koji nalaz sud prihvaća u cijelosti kao istinit i uvjerljiv dokaz, jer se radi o stalnoj sudskoj vještakinji, dovoljno iskusnoj i stručnoj, a i na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi, osim načelnih, odnosno tuženik na sam matematički izračun nije imao prigovora, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj svakomjesečno vršio uplate tuženiku temeljem predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, a s obzirom na dostavljeno izlistanje uplata, vještakinja Lidija Balog izvršila je izračun razlike između početnog otplatnog plana i početnog tečaja te uplata koje je tužitelj svakomjesečno otplaćivao, na način da je vještak prvotno zatvarao dospjelu kamatu, zatim glavnicu te na kraju zateznu kamatu, utvrdivši u svom mišljenju (zaključku) da je tužitelj uslijed promjene u tečaju u odnosu na početno ugovoren tečaj, uplatio više tuženiku iznos od 3.381,81 eura.
45. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom tečaja na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.
46. Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjeni tečaja nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
47. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope.
48. Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim potpisom ovjerio javni bilježnik Dinko Đurđević iz Donjeg Miholjca i time mu dao značaj javne isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu samo zbog toga poštene, odnosno njihova ništetnost nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno naplate posljednjeg mjesečnog iznosa rate kredita.
49. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbe članka 1., čl. 6. i čl. 18. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci ove presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivom tečaju, kao i odredbi o valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose razlike u tečaju, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
50. S tim u vezi, odnosno s obzirom da je i sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka Lidije Balog kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, koja je vještačila isključivo po nalogu suda i čiji je nalaz točan i precizan, a na koji matematički izračun ni stranke u bitnom nisu imale primjedbe, sud nalazi da je tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, uspio dokazati kako osnovanost, tako i točnost i drugog, odnosno tzv. kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva te ga je stoga prihvatio u cijelosti i dosudio tužitelju navedeni iznos na ime stjecanja bez osnove.
51. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom i konačno podnesenom tužbenom zahtjevu te izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je ovaj sud utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose razlike u tečaju, kao u izreci presude.
52. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
53. Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.
54. Naime, a takva je i recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH i županijskih sudova kao drugostupanjskih, kojom se rok zastare za podnošenje predmetnih tužbi produljuje, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila.
55. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci, kojom taj konačan tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti.
Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa na ime tečajnih razlika, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje Balog pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i točno određeni u svakomjesečnim iznosima s datumima dospijeća, i to onako kako su naznačeni u konačno podnesenom tužbenom zahtjevu, kao i u izreci presude.
56. Budući da je tužitelj uspio u ovoj parnici u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi tako i po visini, to ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
57. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to za sastav tužbe te za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 01.12.2023. i 20.12.2024.), kao i za sastav četiri obrazložena podneska (od 16.5.2023., 12.06.2023., 19.02.2024. i 26.02.2024.), sve od po 200,00 eura, kao i za sastav jednog tzv. običnog podneska (od 12.03.2024.), od 100,00 eura, ili ukupno 1.500,00 eura, čemu valja dodati PDV od 25% u visini od 375,00 EUR, kao i predujmljen trošak vještačenja u iznosu od 445,00 EUR, zatim trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,51 EUR, ili sveukupno tužiteljev trošak iznosi 2.382,51 EUR, sukladno odredbama Odvjetničke tarife i Zakon o sudskim pristojbama, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 3.855,42 eur, odnosno konačnu vrijednost predmeta spora od 3.381,81 eura.
58. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Valpovu 03. siječnja 2025.
Sudac
Zdravko Mamić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
