Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-477/2024-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Tei Tončić, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, dana 02. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
IUtvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.2. ugovora o kreditu broj 316-08/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 25.01.2008. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedanipol posto) iznosa kredita." pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8.2. ugovora o kreditu 316-08/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 25.01.2008. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."
IIINalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju BŠ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 1.302,42 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.02.2008., za period od 01.01.2008. do 31.07.2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju BŠ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 1.984,22 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.10.2022., za period od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VNalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 908,64 eur, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. travnja 2024. tužitelj tvrdi da su dana 25. siječnja 2008., tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 316-08/2008, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 143.940,00 CHF. Odredba čl. 5.2. ugovora broj 316-08/2008 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita od dana 25. siječnja 2008. da propisuje iznos jednokratnih troškova za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Navedena naknada naplaćena da je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik da je od tužitelja naplatio iznos od 1.302,42 eur / 9.813,11 kn, i to dana 12. veljače 2008. kada da je iznos kredita isplaćen. Da je navedena naknada naplaćena vidljivo da je i iz isplatnog naloga – obračuna samog tuženika na kojem da je jasno naznačen iznos koji da je tužitelju naplaćen na ime troškova obrade kredita. U predmetnom ugovoru da nije definiran pojam "jednokratni troškovi obrade" ili pojam "jednokratna naknada" koja da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti da se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara, odnosno, koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik da uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takva da je odredba nejasna i nerazumljiva, uzimajući u obzir činjenice koje da su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje da je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. U konkretnom slučaju ugovor da je sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što da će se detaljno objasniti u nastavku ove tužbe. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I VSRH u svojoj odluci posl. br. Revt-249/14 da jasno navodi: "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ..." dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena direktiva da propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što da u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom da se ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju, te da uopće nije razvidan razlog njihove naplate. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tužitelj ukazuje na odluku OS u Slavonskom Brodu – Stalne službe u Novoj Gradiški posl. br. P-335/2020, potvrđenu po ŽS u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi posl. br. Gž-91/2022, kojom odlukom da je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna, kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Tužitelj također ukazuje na presudu OS u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici posl. br. P-96/2020-24 od 19. ožujka 2021. kojom presudom da je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati naplaćeni novčani iznos zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos od dana plaćanja. Zaključno, Sud EU da je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Odredba čl. 8. ugovora o kreditu da propisuje uvjete na koje se korisnik kredita obvezuje odnosno na koje je obvezan prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tako da se u odredbi čl. 8. st. 2. navodi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." Tako da je tužitelj iskoristio svoje pravo te prijevremeno otplatio kredit, a tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i to u iznosu od 1.984,22 eur dana 12. listopada 2022. Navedeno da je razvidno i iz pregleda prometa za dan 12. listopada 2022., kao i iz dopisa – obavijesti o prijevremenom zatvaranju. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te ugovorom da nije bila točno određena niti naplata, niti visina naknade. Ugovorom da je određeno da za ostale uvjete koji nisu izričito navedeni u ugovoru odlučuje tužena banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga da je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva, odnosno, o istoj da se nije pregovaralo niti je tužitelj bio upoznat s mogućnošću plaćanja iste. Takvo postupanje tuženika da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu dužne pažnje. Tuženik da kao jača ugovorna strana u obveznom odnosu ima postupati s pažnjom dobrog stručnjaka obzirom da je i sam stručnjak u području kojim se bavi. Ono što da je sporno protivno da je kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te sukladno istima i ništetno. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iz navedenog da proizlazi da je obveza naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku zaključenja ugovora bila neodređena i neodrediva obzirom da o istoj odlučuje tužena banka prema svojoj jednostranoj odluci. Opisane odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita protivne da su kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, glava XI zakona), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102.). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Zaključno, na utvrđeni naplaćeni iznos za troškove obrade kredita, tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade, pa do konačne isplate, dakle, od 12. veljače 2008. pa do konačne isplate. Također, na utvrđeni naplaćeni iznos naknade za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada), tužitelju da pripada zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade pa do konačne isplate, dakle, od 12. listopada 2022. pa do konačne isplate. Zbog navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.2. ugovora o kreditu broj 316-08/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 25.01.2008. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedanipol posto) iznosa kredita." pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8.2. ugovora o kreditu 316-08/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 25.01.2008. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju BŠ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 1.302,42 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.02.2008. za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarsko dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju BŠ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 1.984,22 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.10.2022. za period od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarsko dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako da je objašnjeno u nastavku. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno da je i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje da iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom da se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50 %, a tužitelj da je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako da ne spori ni samom tužbom i kako da je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada da je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te da je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji da predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju da se tužitelj poziva, tužitelj da neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje da je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što da i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ da samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno da je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ da vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila da bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te da bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno da bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to da je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu da nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako da je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto da je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako da ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ da ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU5, cit.:
„…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“ Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti da je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj da je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja da se nisu promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (2,75 %) moralo da je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom da su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju da proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima da tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj da su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji da sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji da je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama da nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji da su implementirane odredbe navedene direktive da nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog da nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno da se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako da to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega da nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba da je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista da je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja da ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ da ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog da se može zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što da su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako da je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju da ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom. Tužitelj da u tužbi navodi da bi odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu bila ništetna te s navedene osnove da traži restituciju onoga što da je dao temeljem takve odredbe. Tuženik prvenstveno ističe kako nije jasan tužbeni zahtjev tužitelja te da je isti u cijelosti neosnovan i paušalan. Naime, zahtjev tužitelja da nije razumljiv iz razloga što da je odredba čl. 8. st. 2., čije utvrđenje ništetnosti da isti zahtijeva, vezana uz otkaz Ugovora o kreditu, što da u predmetnom sporu nije slučaj budući da je Ugovor o kreditu otplaćen te da isti nikada nije otkazan pa samim time da po navedenoj osnovi tuženik nikada nije naplatio naknadu. Uzgred rečeno, nejasni da su navodi tužitelja kada kaže da „odredba ne sadrži jasne i razumljive parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla utvrditi njezinu visinu“ budući da je prethodno citira u tužbi u kojoj da ističe sljedeći citat: „korisnik kredita se obvezuje u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00% (jedan posto) od odobrenog kredita“. Dakle navodi tužitelja da su u cijelosti proturječni budući da sporna odredba sadrži u cijelosti jasne i razumljive parametre. Slijedom navedenog da proizlazi kako je tužbeni zahtjev tužitelja glede odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu potpuno paušalan, neosnovan te da nije dokazano s koje osnove bi navedena odredba bila ništetna, a kamoli s koje osnove bi tužitelj imao pravo na isplatu temeljem takve odredbe. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnost navedene odredbe te predlaže sudu zbog nedostatka pravnog interesa predmetni tužbeni zahtjev odbaciti. Opreza radi, u odnosu na odredbu kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade tuženik ističe kako slijedi. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno da je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji da je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno da je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što da je bitno da jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje da se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora da uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno da je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer da se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik da je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Osim toga, tuženik smatra važnim istaknuti da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju da se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga da niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo da je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane da su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje da uređuju navedeno. Kako da uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena da je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer da bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tuženik uvodno ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg da će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac da plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik da nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega da mu nastaje šteta jer da isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik da ostvaruje priljev novca koji da prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik da je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita da uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke da u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada da banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom da bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik da dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg da je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženik na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i saslušanje svjedoka radnika tuženika, CŠ, izvršnog direktora riznice tuženika i OŠ, voditeljice administracije kredita tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i da je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja da pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako da je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako da postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe da ne može biti u suprotnosti sa spomenutim načelom. Nadalje, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena da je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba da nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu da je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom da je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što da tuženik niti nije učinio jer da bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Dodatno, odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima da se mora primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja da je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika da zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što da ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila da se i Europska Komisija koja da je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer da na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev da je neosnovan. S obzirom da je naknada na temelju sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplaćena 2008. g., a naknada na temelju sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita 2022.g. tražbina tužitelja da je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, a što da tuženik osporava, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu te da je protekao petogodišnji zastarni rok za povrat naplaćenog iznosa. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
3.U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe. Tužitelj smatra kako je tuženikovo osporavanje neosnovano, protivi se svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu te iste u cijelosti osporava. Tuženik da navodi da je predmetna ugovorna odredba na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Tužitelj prvenstvo sudu ukazuje da je on laik, nestručna osoba, osoba koja nema dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da bi mogao sam procjenjivati ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe niti da je to realno, a ni životno logično za očekivati od tužitelja. Navodi da nije na tužitelju da sam procjenjuje ekonomske i pravne posljedice koje mogu proizaći iz sporne ugovorne odredbe, već da je sve ekonomske i financijske posljedice tužitelju trebao i bio dužan objasniti i na njih upozoriti djelatnik banke (tuženika), međutim isti da to nije učinio. Naime, u konkretnom slučaju da se ne misli na gramatičku razumljivost sporne ugovorne odredbe ili razumljivost pojma da je tužitelj bio dužan platiti određeni postotak od iznosa kredita. U konkretnom slučaju odredba da je glasila: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedanipol posto) iznosa kredita.”
Tužitelju da je bila gramatički jasna i razumljiva odredba, međutim ista da ne sadržava točno određene odnosno specificirane troškove na koje se odnosi sporna ugovorna odredba. Odredba da ne sadrži ni riječi o tome o kojim se troškovima radi (poimenice) koji nastaju tuženiku prilikom sklapanja kredita, a da ih je tužitelj dužan podmiriti, koliko ti troškovi iznose i slično, a niti da je to tuženiku bilo objašnjeno od strane djelatnika tuženika, a što da je trebalo biti. Nikakvi troškovi da nisu bili navedeni u datom trenutku u predmetnom Ugovoru, a niti je zaposlenik tuženika iste iznio tužitelju prilikom sklapanja kredita niti mu je išta obrazložio (suprotno navodima tuženika). Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj da nije znao o kojim je točno troškovima riječ, za što on mora platiti tzv. ulaznu naknadu, već da je isti bio stavljen u poziciju „take it or leave it” budući da bez plaćanje sporne naknade tužitelju ne bi ni bio odobren kredit.
Tužitelj navodi da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući naknade za odobrenje kredita tzv. ulazne klauzule te da je takvim postupanjem tuženik tužitelja doveo u neravnopravni položaj jer da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe (suprotno navodima tuženika). Ugovorne strane da u ni jednom trenutku nisu pregovarale (suprotno navodu tuženika), odnosno tužitelj da uopće nije mogao pregovarati s tuženikom u pogledu sporne ugovorne odredbe niti je na bilo koji način imao stvarnu mogućnost da na istu utječe. Tužitelj također da nije bio informiran za što mora platiti spornu naknadu, koji su to troškovi koji nastaju tuženiku, a zbog kojih je tužitelj dužan platiti spornu naknadu, zašto ju mora platiti i sl., slijedom čega da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane. Opetovano da tužitelj navodi da je sporna ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade bila zapravo uvjet za dobivanje kredita jer da ista nije plaćena tuženik da ne bi odobrio kredit tužitelju, a što da je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe pogotovo uzimajući u obzir da se radi o slabijoj ugovornoj strani. Već samom tom činjenicom da se dolazi do zaključka da je tuženik kao neupitno jača strana u postupku doveo tužitelja kao slabiju stranu u neravnopravan položaj. Tužitelj da uopće nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom oko plaćanja navedene naknade. Unatoč tome što da je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila naplaćena u iznosu navedenima u samoj tužbi, radi da se o iznosima koji da predstavljaju netransparentan trošak. Dakle, opetovano da se navodi da odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadržava nikakve kriterije ni pojašnjenja iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, stoga da je takva odredba nejasna i nerazumljiva. Navedena odredba suprotna da je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Navedene odredbe dio da su standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji da je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama da se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba da ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakve jednokratne naknade određuju, niti definirano na koje usluge/ troškove se te naknade odnose. Odredba članka 3. Direktive 93/13 da glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe da uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Za sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva svakako da se može reći da su uočljive, obzirom da se iste nalazi na vidljivom mjestu, no opetovano da se ističe da ove odredbe nikako nisu jasne, ni razumljive niti konkretizirane. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbi, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takvih naknadi. Potrošač da mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu da se jasno očitovao sud EU u predmetima C-125/18, te C-84/19. Obzirom da tuženik kao financijska organizacija i jača strana u postupku nije prenio potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi da se nije pregovaralo, ista da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pogledu sporne naknade tuženik da je bio dužan pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju tuženiku da bi se ona imala primijeniti, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1853/2022-3 od 17. studenog 2022. kojom odlukom da je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-1553/2020-20 od 29. lipnja 2022. I drugostupanjski sud kao prvostupanjski mišljenja da je da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio.Također, ukazuje se na niz drugih odluka Županijskih sudova u kojima da je sporna odredba utvrđena ništetna te kao takva nepoštena uz obvezu tuženiku da tužitelju vrati naplaćeni iznos uz zatezne kamate i to kako slijedi: presuda Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-617/2022-3 od 25.05.2022., presuda Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-449/2022-3 od dana 03.05.2023. Zaključno, tužitelj ukazuje na recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-673/2023-2 od dana 13.02.2024., a kojom presudom da je odbijena revizija banke kao neosnovana i potvrđena ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje je potrošač morao platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita te da je jasno iznesen stav da banke moraju potrošaču vratiti naplaćeni iznos zajedno s zateznim kamatama koje teku od dana naplate tog iznosa pa do isplate. Tuženik da u odgovoru na tužbu navodi da nije jasan tužbeni zahtjev tužitelja te da nije razumljiv jer da je odredba čl.8.2. vezana uz otkaz Ugovora o kreditu, a ne uz prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj navodi kako nije jasan taj navod tuženika kada da čl.8. u Ugovoru ima naziv „Prijevremena otplata kredita”, dok da st.2. propisuje sljedeće: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adra-Bank d.d.”, dakle razvidno da je da se radi o odredbi za prijevremenu otplatu kredita odnosno tzv. izlaznu naknadu. Dalje, tuženik da navodi kako se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što da je potpuno netočan navod tuženika. U pogledu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita ugovor da mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. U konkretnom slučaju ugovor da ne sadrži takve odredbe, niti je banka u trenutku sklapanja ugovora pojasnila tužitelju što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju banci da bi se ona imala primijeniti. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita da nije bila određena niti je odrediva, već da je odluka o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita donijeta od strane tuženika kao jače ugovorne strane, te da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Ovakva ugovorna odredba nepoštena da je jer da se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, zatim odredba da ne definira niti pod kojim uvjetima niti na koji način se jednokratna naknada određuje. Zatim, iz ugovorne odredbe da nije uopće jasno koji će se akt i uvjeti kreditora primjenjivati (akt i uvjeti u vrijeme sklapanja ugovora ili pak akt i uvjeti u vrijeme prijevremene otplate kredita). Sve navedeno dovelo da je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je kao takva odredba ništetna. Tuženik da sada (retroaktivno) navodi da se naknada naplaćuje sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan ugovor sklopljen u vrijeme kada je isti i zaključen, a u odnosu na odredbu čl.8. ugovora o kreditu da nije razvidno da je to tako već da je ponovno tuženik pogodovao sebi te si ostavio prostora za izmijene tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu ponovno u svoju korist a na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane. Tužitelj ukazuje na odluke županijskih sudova Republike Hrvatske i to odluka Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-1837/14 od 5.11.2014.god., Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-2359/2017 od 23.11.2017.god., Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-877/2018 od 14.05.2020.god., Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-796/2020 od 24.09.2020.god., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-1096/2019 od 26.10.2020.god., te Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-1516/2019 od 19.11.2020.god., u kojim odlukama da je pravomoćno utvrđeno da je odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Zaključno, a u odnosu na tzv. izlaznu naknadu ukazuje se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broj U-III/3231/2022 od 13.07.2023. u kojoj odluci da je odbijena ustavna tužba banke upravo u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Navedenom odlukom Ustavni sud RH potvrdio da je nezakonitost izlaznih naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i pravo na zatezne kamate od dana kada je plaćena naknada. Tužitelj navodi kako se u cijelosti protivi predloženom načinu vještačenja od strane tuženika, kao i predloženoj osobi vještaka te svim ostalim predloženim dokazima od strane tuženika. Tuženik da u odgovoru na tužbu stavlja prigovor zastare, međutim isti da je neosnovan. Naime, Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. ZOOa koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Također ukazuje se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020., a koje da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1.ZOO/05. (članak 104. stavak 1.ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, razvidno da je da je prigovor zastare neosnovan. Navod tuženika da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu da je neosnovan. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastupila da je u trenutku sklapanja ugovora, jer da u tom trenutku tužitelj od banke nije dobio ključne informacijama koje se odnose na sporne ugovorne odredbe. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila da je povreda. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji da se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Tuženik, kao nesavjesna ugovorna strana koji da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji da mu ne pripada, zapravo da je nepošteni stjecatelj pa da stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekao novčani iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, da proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
4.U svojoj replici tuženik navodi da tužitelj navodi da nije imao mogućnost pregovaranja oko odredbe o naknadi za obradu kredita, da je stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, da tužitelju nije obrazloženo od čega se sastoje troškovi naknade te da se na odredbu o naknadi za obradu ne odnosi isključenje testa poštenosti s obzirom da ista ne spada pod cijenu ili glavni predmet ugovora. Tuženik prvenstveno ističe da se suprotno navodima tužitelja na spornu odredbu svakako odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, a koje da glasi kako slijedi, cit: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Navedeno iz razloga što da je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. Da je naknada za obradu kredita cijena Ugovora o kreditu da govori i trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju, u čl. 2. st. 1 t. 7., koji da navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8. cit:„ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Iz formulacije gore navedenih zakonskih odredbi da jasno proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima. Da se naknada za obradu kredita ima smatrati kao cijena Ugovora o kreditu zaključuje da se iz presude Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24.2.2022.g., u kojem da je drugostupanjski sud utvrdio po čl. 84. ZZP kako je sporna odredba jasna i razumljiva slijedom čega da nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost, a kako da to proizlazi iz obrazloženja navedene presude; cit: „(…) prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ S obzirom na gore navedeno razvidno da je da je sporna odredba isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumijeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste. U prilog tome da je razina obaviještenosti odnosno informiranosti potrošača (a iz same stilizacije odredbi da proizlazi da je tužitelj bio u cijelosti informiran) jedna od odlučujućih činjenica za određivanje ništetnosti odredbi u sporovima poput predmetnog, da govori i recentna odluka Ustavnog suda pod posl. br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g., koja da je donesena u postupku u kojem da je glavni predmet spora bila odredba o promjenjivosti kamatne stope, koja da je jednako kao i odredba o naknadi za obradu kredita, odredba o cijeni Ugovora o kredita. Ovdje da valja istaknuti da suprotno navodima tužitelja na predmetni spor nije primjenjiva Direktiva 93/13 s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen prije negoli je Republika Hrvatska stupila u EU slijedom čega da su neosnovani navodi tužitelja u kojima se poziva na praksu suda EU. Nadalje, u odnosu na test transparentnosti, tuženik tvrdi kako je činjenica ugovaranja postotka dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivost sporne odredbe, dok da u prilog tvrdnji da se pregovaralo te da su potrošači imali utjecaja na spornu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti ugovoreni postotak naknade. Iz navedenog da proizlazi da se pojedinačno, sukladno dogovoru sa svakim potrošačem, pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditu, a na koju okolnost da je tuženik već predložio saslušanje radnika tuženika. Glede potrebe prezentiranja troškova sadržanih u naknadi za obradu kredita, tuženik ističe kako su potpuno neosnovane tvrdnje tužitelja da je navedeno obveza tuženika, a iz razloga već ranije izloženih u odgovoru na tužbu, odnosno isto da bi bilo nametnuto kao prekomjerni teret tuženiku kao banci. Slijedom navedenog, potpuno da su neosnovani navodi tužitelja kako je predmetna odredba ništetna, naročito paušalni navodi kako se nije pregovaralo i samim time da je navedena odredba ništetna. Vezano za navode tužitelja kako predmetni zahtjev nije u zastari, tuženik ukazuje na već prethodno istaknuto u odgovoru na tužbu te ovdje napominje kako tužitelj neispravno tumači pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g. Naime, kako da je tuženik već prethodno naveo, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g. potrebno da je tumačiti imajući u vidu shvaćanje izraženo u Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.g., a iz kojeg da jasno proizlazi da pojedinačna tužba dovodi do prekida tijeka zastarnog roka, a samim time da upućuje na činjenicu da je zastarni rok već otpočeo teći suprotno navodima tužitelja. Prvenstveno, tuženik radi izbjegavanja ponavljanja glede navoda tužitelja kako je riječ o tipskom Ugovoru o kreditu, kao i da nije bilo mogućnosti pregovaranja oko odredbe o prijevremenoj otplati kredita, upućuje na prethodno izloženo u odgovoru na tužbi. Nadalje, tužitelj da potpuno neosnovano predlaže odbiti predloženo vještačenje tuženika dok da ujedno iz obrazloženja tužitelja proizlazi kako je tužitelj pogrešno shvatio radi dokazivanja kojih odlučnih činjenica su predložena predmetna vještačenja. Predložena vještačenja predložena da su radi osporavanja osnove tužbenog zahtjeva tako što da bi se provođenjem dokaznog prijedloga financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a kako da ih je predlagao tuženik tijekom postupka, dokazalo da je uistinu tuženiku nastala šteta te kako u tom smislu ne postoji znatna neravnoteža među strankama, a slijedom čega da ne može predmetna odredba biti proglašena ništetnom. Uostalom, recentna sudska praksa da potvrđuje navode tuženika kako je potrebno provesti predložena vještačenja jer da u protivnom sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Tako da proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gž-464/2019 od 24. rujna 2020.g. kojim da je presuda prvostupanjskog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, s obrazloženjem da bi sporna ugovorna odredba bila ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024. st. 4. ZOO ( u konkretnom slučaju odredba 1068. st. 4. ZOO), samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti, ali pobijana presuda da o tome ne sadrži nikakve razloge (sud da o tome nije proveo vještačenje). Ujedno, o nužnosti provođenja financijskog vještačenja po zadatku tuženika da govori i rješenje Županijskog suda u Osijeku pod posl. br.: Gž-2551/2021-2 od 19. svibnja 2022.g. Nadalje, glede navoda tužitelja u smislu da tuženik nije ovlašten naplatiti naknadu u vidu izmakle dobiti radi kamata, tuženik ističe kako je upravo iz tog razloga prethodno dostavio simulacije, odnosno dostavljene da su sve da bi se dokazalo kako tuženik nije naplatio izmaklu dobit s osnove kamate. Naime, dostavljenim simulacijama, tuženik da dokazuje kako je isti prilikom naplate prijevremene otplate kredita pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila, jednako kao i činjenicu da prilikom naplate prijevremene konačne uplate nije uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Upravo s obzirom da tuženik nije protivno zakonu naplatio izmaklu dobit u vidu kamate prilikom naplate prijevremene naknade za otplatu kredita, sporna odredba da ne može biti ništetna, a što da potvrđuje i recentna sudska praksa Županijskog suda u Puli, cit: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ U odnosu na navode tužitelja kako naknada za prijevremenu otplatu nije odrediva, tuženik prvenstveno ističe kako je ista odrediva sukladno odlukama o naknadama koje da je tuženik prethodno dostavio, a koje da su u svakom trenutku ugovornog odnosa bile javno dostupne tužitelju. Glede navoda tužitelja kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu bila van utjecaja tužitelja, tuženik ističe kako je upravo naplata navedene naknade u potpunosti bila ovisna o postupanju tužitelja, a samim time u cijelosti van utjecaja tuženika. Naime, tužitelj da je taj koji u svemu određuje postupanje po spornoj odredbi i to tako što da isti odabire kada će i u kojem dijelu učiniti dospjelim tražbinu iz Ugovora o kreditu. Dakle tužitelj da je svjesno, svojevoljno i samoinicijativno izvršio prijevremenu otplatu kredita, znajući kako će u trenutku prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu koja je ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu, slijedom čega da ne može biti govora o znatnoj neravnoteži i nesavjesnom postupanju među strankama. U tom smislu se ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je naknada za prijevremenu otplatu obvezna. Budući da, a kako da je gore obrazloženo, tužitelj u svemu samostalno određuje hoće li i kada zatražiti prijevremenu otplatu kredita jasno da je da je u cijelosti tužitelju ostavljeno na izbor hoće li plaćati navedenu naknadu. Naime, tužitelj da je nedvojbeno u trenutku plaćanja prijevremene otplate kredita znao odnosno morao znati da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu, kao što da je i znao odnosno morao znati koliko će ista iznositi. Dakle, tužitelj da je svjesno znajući sve uvjete izvršio uplatu bez prisile tuženika, dapače bez ikakvog utjecaja tuženika na njegovu odluku o prijevremenoj otplati, slijedom čega da proizlazi da su u cijelosti paušalni navodi tužitelja da je naplata iste bila obvezna. Slijedom gore navedenog, mora da se zaključiti kako odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu ni u kojem slučaju ne može izazvati znatnu neravnotežu među strankama, kada da u bitnome u cijelosti ovisi o postupanju tužitelja. U odnosu na aludiranja tužitelja kako tuženiku ne može nastati šteta prilikom prijevremene konačne otplate upućuje se na odredbe Zakona o obveznim odnosima kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojima da je jasno i nedvosmisleno određeno kako je dopušteno ugovarati izlaznu naknadu upravo iz razloga nastanka štete prilikom prijevremene otplate kredita. Dakle, činjenica da je zakonodavac predvidio mehanizam naknade štete u slučaju prijevremene otplate govori u prilog tome da u praksi nastaje šteta kao i da je isto vrlo česta pojava koja iziskuje uređeni zakonodavni okvir, a samim time, suprotno navodima tužitelja, jasno da je kako tuženik zasigurno nije jedina kreditna institucija koja je ugovarala naknadu za prijevremenu otplatu kredita te kako je ista u biti uobičajena praksa. Također, da je u predmetnom sporu tuženiku uistinu nastala šteta, tuženik upućuje kako je na te okolnosti već predložio saslušanje radnika tuženika kao i provođenje financijskog-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik ističe kako su besmisleni i nelogični navodi tužitelja kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita morala biti određena odmah prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, za izlaznu naknadu u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu da ne može banka odrediti odnosno niti približno procijeniti hoće li i kada točno tužitelj zatražiti prijevremenu otplatu kredita, a samim time banka da ne može odrediti niti procijeniti koji će tada biti uvjeti na tržištu. S obzirom na konstantne promjene na tržištu da ne može izlazna naknada neovisno o uvjetima biti uvijek isto određena te da je upravo iz tog razloga banka redovnim odlukama o naknadama određivala visinu naknade za određeno buduće razdoblje te da je činila te odluke javno dostupnima. Navedenim da je tužitelj u svakom trenutku sukladno odlukama o naknadama mogao odrediti koliko će iznositi visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok da je tuženik prilagodio naknade uvjetima u kojima bi se prijevremene otplata dogodila. U odnosu na citiranja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 5. studenog 2020.g. u vezi sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako je navedeno pravno shvaćanje generalno te iz tog razloga neprimjenjivo na predmetni spor, dok da ujedno ne upućuje ni u kojem smislu na osnovanost tužiteljevih navoda. Naime, navedeni citat samo da ponavlja zakonske odredbe te govori kako se u odnosu na određenu odredbu može utvrditi ništetnost ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Dakle, navedeni pravni zaključak generalno da govori kako postoji mogućnost utvrđenja ništetnosti, a ne da je automatizmom odredba o prijevremenoj otplati kredita ništetna, a kako da to pogrešno prezentira tužitelj. Slijedom navedenog, potpuno da je nesvrsishodno pozivanje tužitelja na navedeno shvaćanje kao što da isto ni u kojem djelu ne utječe na ishod predmetnog spora. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetnih ugovornih odredbi te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan.
5.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-08/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2008. (55-63), isplatni nalog – obračun od 12. veljače 2008. (75), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 14. listopada 2022. (77), pregled prometa od 09. kolovoza 2023. (65-73), isplatni nalog od 11. veljače 2008. (79-80) i izjave (161-167). Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Nisu izvedeni drugi predloženi dokazi, jer ti dokazi nisu potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica, o čemu će dodatno biti riječi u nastavku.
6.Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-08/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treća osoba kao založni dužnik. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 134.940,00 CHF. Kredit je odobren za kupovinu stana. Odredba čl. 5.2. ugovora o kreditu određuje iznos jednokratnih troškova za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Odredba čl. 8. t. 2. ugovora o kreditu određuje: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."
Uvidom u isplatni nalog – obračun od 12. veljače 2008. utvrđeno je da je tog dana tuženik od tužitelja na ime troškova obrade (1,50 %) naplatio novčani iznos od 9.813,11 kn, odnosno 1.302,42 eur.
Uvidom u obavijest o prijevremenom zatvaranju od 14. listopada 2022. i pregled prometa od 09. kolovoza 2023. utvrđeno je da je tužitelj prijevremeno zatvorio kredit, te da mu je tuženik zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 1.984,22 eur dana 12. listopada 2022.
Uvidom u izjave utvrđeno je da se radi o izjavama OŠ i CŠ, zaposlenih kod tuženika. Iz izjava je vidljivo da ove osobe nisu sudjelovale u sklapanju ugovora o kreditu. Samim tim, iz ovih izjava se ne može utvrditi da li se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo.
Sud nije saslušao svjedoke OŠ i CŠ, predložene po tuženiku. Iz njihovih (gornjih) izjava je utvrđeno da nisu sudjelovali u sklapanju ugovora o kreditu, pa se iz njihovih iskaza ne bi moglo utvrditi da li se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo. Osim toga, stranka je dužna, sukladno čl. 241. ZPP-a, navesti boravište svjedoka, a tuženik to nije učinio.
Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu (koje se odnose na naknadu za jednokratne troškove obrade i prijevremenu otplatu kredita) nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tuženik nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, da tuženik tužitelju uopće nije rekao na što se odnose jednokratni troškovi obrade kredita, već samo da se ti troškovi moraju platiti, te da tuženik tužitelju ništa nije rekao o tome na koji se način, odnosno, po kojim kriterijima zaračunava naknada u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužitelj je o tome dao logičan i neposredno uvjerljiv iskaz, na koji nije bilo prigovora. Suprotno nije dokazano. Zbog tih razloga sud prihvaća tužiteljev iskaz o tome.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Prema čl. 96. st. 1. ZZP-a/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Prema čl. 99. ZZP-a/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Kako je kredit ugovor o kreditu sklopljen radi kupovine stana, a ne unutar trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja, to je tuženik ugovor sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Sporne odredbe ugovora o kreditu nisu jasne i lako razumljive, jer u njima nije konkretizirano koji su to jednokratni troškovi obrade, niti na koji se točno način zaračunava naknada u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, niti koliko ona točno iznosi. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.
S obzirom da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, a da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (u ugovoru nisu objektivizirani konkretno nastali troškovi koji bi se trebalo pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, te prijevremenu otplatu, pa nije vidljiva relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga), to su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene.
Prema čl. 102. ZZP-a/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene, iste su ništetne.
U tom pravcu je i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020. (zaključak pod t. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije prigovaralo, a koje shvaćanje se, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade.
Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Shodno tome, kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.
Zbog ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa koje je primio zbog ovih odredbi.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, sukladno čl. 1115. ZOO-a, dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od naplate jednokratnih troškova obrade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, po stopi iz čl. 29. st. 2. istog zakona.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu je ustanovljena tek u ovoj presudi.
Shodno tome, vezano za potraživanje tužitelja po osnovi iznosa naplaćenih na temelju ništetnih predmetnih ugovornih odredbi, zastara još nije počela teći, pa nije ni nastupila.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.
7.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.
Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 04. studenog 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 21. studenog 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 79,32 eur i za sudsku pristojbu na presudu 79,32 eur, ili ukupno 908,64 eur.
Tužitelju na priznate troškove, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. V dispozitiva.
Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. VI dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 02. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
