Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-551/2022-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 02. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor je sklopljen 03. siječnja 2008. godine između tužitelja DK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s tuženikom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14836333877, kao bankom, ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OV-120/08-1, a koja odredba glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom".
II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 4. gore u toč. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu, a koji dio glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja".
p r e s u d i o j e
IOdbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ŽK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 92.533,28 kn sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku na pojedine dijelove tog iznosa kako slijedi: iznos od 24,62 kn s kamatama od 29. veljače 2008. pa do isplate, iznos od 357,08 kn s kamatama od 31. ožujka 2008. pa do isplate, iznos od 287,80 kn s kamatama od 30. travnja 2008. pa do isplate, iznos od 260,42 kn s kamatama od 02. lipnja 2008. pa do isplate, iznos od 294,46 kn s kamatama od 30. lipnja 2008. pa do isplate, iznos od 244,59 kn s kamatama od 31. srpnja 2008. pa do isplate, iznos od 247,05 kn s kamatama od 01. rujna 2008. pa do isplate, iznos od 284,17 kn s kamatama od 01. listopada 2008. pa do isplate, iznos od 498,95 kn s kamatama od 31. listopada 2008. pa do isplate, iznos od 386,78 kn s kamatama od 02. prosinca 2008. pa do isplate, iznos od 605,94 kn s kamatama od 31. prosinca 2008. pa do isplate, iznos od 632,82 kn s kamatama od 10. veljače 2009. pa do isplate, iznos od 756,33 kn s kamatama od 31. ožujka 2009. pa do isplate, iznos od 520,36 kn s kamatama od 06. travnja 2009. pa do isplate, iznos od 581,44 kn s kamatama od 12. svibnja 2009. pa do isplate, iznos od 554,60 kn s kamatama od 10. lipnja 2009. pa do isplate, iznos od 570,22 kn s kamatama od 10. srpnja 2009. pa do isplate, iznos od 624,85 kn s kamatama od 31. kolovoza 2009. pa do isplate, iznos od 916,35 kn s kamatama od 07. siječnja 2009. pa do isplate, iznos od 925,43 kn s kamatama od 18. siječnja 2009. pa do isplate, iznos od 2.303,30 kn s kamatama od 15. veljače 2010. pa do isplate, iznos od 2.796,02 kn s kamatama od 23. ožujka 2010. pa do isplate, iznos od 10.417,18 kn s kamatama od 30. travnja 2010. pa do isplate, iznos od 1.118,73 kn s kamatama od 31. svibnja 2010. pa do isplate, iznos od 1.905,29 kn s kamatama od 30. lipnja 2010. pa do isplate, iznos od 14.778,67 kn s kamatama od 14. prosinca 2011. pa do isplate, iznos od 1.923,58 kn s kamatama od 30. rujna 2011. pa do isplate, iznos od 8.225,49 kn s kamatama od 14. listopada 2011. pa do isplate, iznos od 1.192,71 kn s kamatama od 21. studenog 2011. pa do isplate, iznos od 1.431,50 kn s kamatama od 12. lipnja 2012. pa do isplate, iznos od 5.259,50 kn s kamatama od 31. kolovoza 2012. pa do isplate, iznos od 7.969,00 kn s kamatama od 18. prosinca 2012. pa do isplate, iznos od 1.043,50 kn s kamatama od 25. ožujka 2013. pa do isplate, iznos od 3.543,50 kn s kamatama od 11. travnja 2013. pa do isplate, iznos od 1.269,50 kn s kamatama od 26. lipnja 2013. pa do isplate, iznos od 5.434,10 kn s kamatama od 24. srpnja 2013. pa do isplate, iznos od 4.356,26 kn s kamatama od 30. rujna 2013. pa do isplate, iznos od 3.043,50 kn s kamatama od 04. listopada 2013. pa do isplate, iznos od 2.354,69 kn s kamatama od 24. siječnja 2014. pa do isplate."
IIOdbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.039,76 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 03. siječnja 2008. ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji da je ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OU-120/08-1. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za adaptaciju kuće (čl. 2. ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti od 101.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Datum početka korištenja kredita da je 14. siječnja 2008., kada da je srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 4,499500, te da je isplaćen kreditni iznos od 457.599,15 kn. U čl. 3. t. I predmetnog ugovora o kreditu ugovorene da su kamate po stopi od 5 % godišnje te uz obračun kamate dekurzivnom metodom. Kamata da je ugovorena kao promjenjiva (čl. 6. ugovora o kreditu) te da je u čl. 4. ugovoreno vraćanje kredita kroz razdoblje od 30 godina, dakle (otplata u 360 anuiteta). U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik da je poslovao pod imenom "Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", da bi odlukom nadležnog trgovačkog suda od 11. srpnja 2016. promijenio ime u "Addiko Bank d.d.". Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio kao trgovac u ugovoru s tužiteljem kao potrošačem ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu sadržana da je odredba koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Temeljem tako naznačene odredbe, tuženik da je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno da je da je "petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZZP. U čl. 4. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u 360 mjesečnih anuiteta, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2008. presudio: "Utvrđuje se da su petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne iznose od 2.456,50 kn, koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje da bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg da je faktično iskoristio (457.599,15 kn) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 5 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatama i o deviznoj klauzuli u švicarskim francima, naplatama iznad visine anuiteta od 2.456,50 kn nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove, te da je tuženik takvim naplatama anuiteta u previsokim iznosima slijedom ništetnih odredbi o promjenjivim kamatama i deviznoj klauzuli u CHF od tužitelja naplatio ukupno (više) 137.654,69 kn, i to tako: da je dana 26. veljače 2008. naplatio za 24,62 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2008. naplatio za 357,08 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. travnja 2008. naplatio za 287,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. lipnja 2008. naplatio za 260,42 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2008. naplatio za 294,46 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. srpnja 2008. naplatio za 244,59 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. rujna 2008. naplatio za 247,05 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. listopada 2008. naplatio za 284,17 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. listopada 2008. naplatio za 498,95 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. prosinca 2008. naplatio za 386,78 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. prosinca 2008. naplatio za 605,94 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. veljače 2009. naplatio za 632,82 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2009. naplatio za 756,33 kn više od pripadajućeg, da je dana 06. travnja 2009. naplatio za 520,36 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. svibnja 2009. naplatio za 581,44 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. lipnja 2009. naplatio za 554,60 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. srpnja 2009. naplatio za 570,22 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. kolovoza 2009. naplatio za 624,85 kn više od pripadajućeg, da je dana 07. siječnja 2009. naplatio za 916,35 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. siječnja 2009. naplatio za 925,43 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. veljače 2010. naplatio za 2.303,30 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. ožujka 2010. naplatio za 2.796,02 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. travnja 2010. naplatio za 10.417,18 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. svibnja 2010. naplatio za 1.118,73 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2010. naplatio za 1.905,29 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. prosinca 2011. naplatio za 14.778,67 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. rujna 2011. naplatio za 1.923,58 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. listopada 2011. naplatio za 8.225,49 kn više od pripadajućeg, da je dana 21. studenog 2011. naplatio za 1.192,71 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. lipnja 2012. naplatio za 1.431,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. kolovoza 2012. naplatio za 5.259,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. prosinca 2012. naplatio za 7.969,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 25. ožujka 2013. naplatio za 1.043,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. travnja 2013. naplatio za 3.543,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 26. lipnja 2013. naplatio za 1.269,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. srpnja 2013. naplatio za 5.434,10 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. rujna 2013. naplatio za 4.356,26 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. listopada 2013. naplatio za 3.043,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. siječnja 2014. naplatio za 9.261,45 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. ožujka 2014. naplatio za 813,75 kn više od pripadajućeg, da je dana 29. travnja 2014. naplatio za 9.800,41 kn više od pripadajućeg, da je dana 27. svibnja 2014. naplatio za 483,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. svibnja 2014. naplatio za 643,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. srpnja 2014. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. kolovoza 2014. naplatio za 663,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. rujna 2014. naplatio za 693,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 28. listopada 2014. naplatio za 687,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 13. studenog 2014. naplatio za 711,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. prosinca 2014. naplatio za 673,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 26. siječnja 2015. naplatio za 975,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. veljače 2015. naplatio za 443,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2015. naplatio za 728,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. travnja 2015. naplatio za 688,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. svibnja 2015. naplatio za 706,67 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. lipnja 2015. naplatio za 708,15 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. srpnja 2015. naplatio za 723,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. kolovoza 2015. naplatio za 801,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. rujna 2015. naplatio za 732,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. listopada 2015. naplatio za 688,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. studenog 2015. naplatio za 703,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. prosinca 2015. naplatio za 703,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 27. siječnja 2016. naplatio za 800,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 29. rujna 2016. naplatio za 1.039,86 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. ožujka 2017. naplatio za 683,05 kn više od pripadajućeg, da je dana 08. travnja 2017. naplatio za 713,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. svibnja 2017. naplatio za 691,38 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. lipnja 2017. naplatio za 688,64 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. srpnja 2017. naplatio za 709,37 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. kolovoza 2017. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. rujna 2017. naplatio za 690,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 03. listopada 2017. naplatio za 708,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. studenog 2017. naplatio za 734,90 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. prosinca 2017. naplatio za 742,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. siječnja 2018. naplatio za 758,74 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. veljače 2018. naplatio za 626,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. ožujka 2018. naplatio za 603,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. travnja 2018. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. svibnja 2018. naplatio za 627,30 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2018. naplatio za 692,34 kn više od pripadajućeg, da je dana 16. srpnja 2018. naplatio za 565,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. kolovoza 2018. naplatio za 577,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. rujna 2018. naplatio za 583,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 09. listopada 2018. naplatio za 574,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. studenog 2018. naplatio za 583,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. prosinca 2018. naplatio za 557,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. siječnja 2019. naplatio za 573,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 16. veljače 2019. naplatio za 493,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. ožujka 2019. naplatio za 498,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. travnja 2019. naplatio za 503,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. svibnja 2019. naplatio za 497,51 kn više od pripadajućeg. Obzirom na gore navedeno tuženik da je dakle tužitelju dužan vratiti ono što da je takvim previsokim naplatama anuiteta bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U jednom broju mjeseci tijekom trajanja kreditnog odnosa tužitelj da je platio mjesečne iznose od 2.456,50 kn, i to ukupno 45.121,41 kn. Po mjesecima te preplate da su iznosile: s danom 31. listopada 2009. za 2.456,50 kn manje, s danom 10. studenog 2009. za 2.456,50 kn manje, s danom 07. siječnja 2009. za 2.437,17 kn manje, s danom 16. srpnja 2010. za 91,06 kn manje, s danom 12. kolovoza 2010. za 91,06 kn manje, s danom 09. rujna 2010. za 91,06 kn manje, s danom 11. listopada 2010. za 91,06 kn manje, s danom 30. srpnja 2010. za 2.456,50 kn manje, s danom 06. kolovoza 2011. za 1.668,49 kn manje, s danom 30. lipnja 2012. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. srpnja 2012. za 2.456,50 kn manje, s danom 19. rujna 2012. za 454,39 kn manje, s danom 18. listopada 2012. za 456,50 kn manje, s danom 02. studenog 2012. za 1.456,50 kn manje, s danom 15. siječnja 2013. za 1.377,50 kn manje, s danom 28. veljače 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. svibnja 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. kolovoza 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 26. studenog 2013. za 456,50 kn manje, s danom 30. prosinca 2013. za 513,23 kn manje, s danom 28. veljače 2014. za 2.456,50 kn manje, s danom 24. veljače 2016. za 2.164,50 kn manje, s danom 29. ožujka 2016. za kn 926,50 manje, s danom 27. travnja 2016. za 936,50 kn manje, s danom 25. svibnja 2016. za 946,50 kn manje, s danom 23. lipnja 2016. za 926,50 kn manje, s danom 05. srpnja 2016. za 806,50 kn manje, s danom 01. kolovoza 2016. za 956,50 kn manje, s danom 31. listopada 2016. za 2.443,02 kn manje, s danom 08. studenog 2016. za 1.456,50 kn manje, s danom 07. prosinca 2016. za 952,57 kn manje, s danom 07. siječnja 2017. za 942,33 kn manje, s danom 20. veljače 2017. za 370,40 kn manje. Obzirom da je u vrijeme izvršenja svakog od gore izloženih uplata manjih od 2.456,50 kn tuženik bio u efektivnoj preplati, kada se uvaži stvarna visina njegovog dugovanja bez primjene CHF valutne klauzule i promjenjive kamate da ne teku od tako izvršenih premalih uplata nikakve zatezne kamate, a tužitelj da je i usprkos takvim manjim uplatama čitavo vrijeme do danas u znatnoj preplati. Pozivom na čl. 195. i 196. ZOO tužitelj da izjavljuje prijeboj svog gore navedenog dugovanja prema tuženiku od 45.121,41 kn sa svojim tražbinama s osnova previše plaćenih iznosa za anuitete koji da su plaćeni u razdoblju od 12. ožujka 2014. do 18. svibnja 2019. (u tom da je razdoblju tužitelj preplatio iznos od 38.214,65 kn), te dodatno od preplaćenog iznosa plaćenog 24. siječnja 2014. (kada da je tužitelj uplatio tuženiku ukupno iznos od 11.717,95 kn, plativši prema uputi tuženika, u vrijeme kada da je bez primjene nevaljano ugovorenih promjenjivih kamata i valutne klauzule zapravo bio u preplati za 9.261,45 kn više od dužne mjesečne rate) do iznosa od 6.906,76 kn. Nakon ovako izjavljenog prijeboja da prestaju tuženikove i tužiteljeve tražbine do iznosa stavljenih u prijeboj (tj. do iznosa od 45.121,41 kn). Slijedom gore navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor je sklopljen 03. siječnja 2008. godine između tužitelja DK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s tuženikom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14836333877, kao bankom, ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OV-120/08-1, a koja odredba glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 4. gore u toč. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu, a koji dio glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja". III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ŽK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 92.533,28 kn sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku na pojedine dijelove tog iznosa kako slijedi: iznos od 24,62 kn s kamatama od 29. veljače 2008. pa do isplate, iznos od 357,08 kn s kamatama od 31. ožujka 2008. pa do isplate, iznos od 287,80 kn s kamatama od 30. travnja 2008. pa do isplate, iznos od 260,42 kn s kamatama od 02. lipnja 2008. pa do isplate, iznos od 294,46 kn s kamatama od 30. lipnja 2008. pa do isplate, iznos od 244,59 kn s kamatama od 31. srpnja 2008. pa do isplate, iznos od 247,05 kn s kamatama od 01. rujna 2008. pa do isplate, iznos od 284,17 kn s kamatama od 01. listopada 2008. pa do isplate, iznos od 498,95 kn s kamatama od 31. listopada 2008. pa do isplate, iznos od 386,78 kn s kamatama od 02. prosinca 2008. pa do isplate, iznos od 605,94 kn s kamatama od 31. prosinca 2008. pa do isplate, iznos od 632,82 kn s kamatama od 10. veljače 2009. pa do isplate, iznos od 756,33 kn s kamatama od 31. ožujka 2009. pa do isplate, iznos od 520,36 kn s kamatama od 06. travnja 2009. pa do isplate, iznos od 581,44 kn s kamatama od 12. svibnja 2009. pa do isplate, iznos od 554,60 kn s kamatama od 10. lipnja 2009. pa do isplate, iznos od 570,22 kn s kamatama od 10. srpnja 2009. pa do isplate, iznos od 624,85 kn s kamatama od 31. kolovoza 2009. pa do isplate, iznos od 916,35 kn s kamatama od 07. siječnja 2009. pa do isplate, iznos od 925,43 kn s kamatama od 18. siječnja 2009. pa do isplate, iznos od 2.303,30 kn s kamatama od 15. veljače 2010. pa do isplate, iznos od 2.796,02 kn s kamatama od 23. ožujka 2010. pa do isplate, iznos od 10.417,18 kn s kamatama od 30. travnja 2010. pa do isplate, iznos od 1.118,73 kn s kamatama od 31. svibnja 2010. pa do isplate, iznos od 1.905,29 kn s kamatama od 30. lipnja 2010. pa do isplate, iznos od 14.778,67 kn s kamatama od 14. prosinca 2011. pa do isplate, iznos od 1.923,58 kn s kamatama od 30. rujna 2011. pa do isplate, iznos od 8.225,49 kn s kamatama od 14. listopada 2011. pa do isplate, iznos od 1.192,71 kn s kamatama od 21. studenog 2011. pa do isplate, iznos od 1.431,50 kn s kamatama od 12. lipnja 2012. pa do isplate, iznos od 5.259,50 kn s kamatama od 31. kolovoza 2012. pa do isplate, iznos od 7.969,00 kn s kamatama od 18. prosinca 2012. pa do isplate, iznos od 1.043,50 kn s kamatama od 25. ožujka 2013. pa do isplate, iznos od 3.543,50 kn s kamatama od 11. travnja 2013. pa do isplate, iznos od 1.269,50 kn s kamatama od 26. lipnja 2013. pa do isplate, iznos od 5.434,10 kn s kamatama od 24. srpnja 2013. pa do isplate, iznos od 4.356,26 kn s kamatama od 30. rujna 2013. pa do isplate, iznos od 3.043,50 kn s kamatama od 04. listopada 2013. pa do isplate, iznos od 2.354,69 kn s kamatama od 24. siječnja 2014. pa do isplate."
2.U odgovoru na tužbu, u bitnom, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 03. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr., dalje: ZPK) naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim da se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa ugovora o kreditu. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s njim usklađuje, odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je s čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu tuženik da nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita s valutnom klauzulom u eur valuti. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju, tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda da se u tom što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac da odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena da je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s tim da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim da se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na koju okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također, i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odredbe s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Pored toga, odlukom VSRH Rev-2868/19, od 12. veljače 2019. da nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav da nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda. U predmetnoj odluci VSRH samo da je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje da su prestale vrijediti, ali da se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga da aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu, i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da tužitelj potpuno pogrešno tvrdi da je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju da bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u eur, aneskom, prije donošenja presude VTSRH u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i o načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi nije ni na koji način naveo kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Sklapanjem aneksa za korist tužitelja utvrđena da je preplata u iznosu od 17.137,87 kn, a kojim iznosom da je tužitelj u cijelosti obeštećen. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da je kako slijedi: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka da se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako da se može vidjeti, ovdje da je riječ o tužbi radi isplate na temu stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju da se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako da ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP da ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje da tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo, nego da se samo paušalno poziva na presudu TS u Zagrebu P-1401/12 i citira pojedine dijelove te presude. To da međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim tužitelj ovdje da ne dokazuje. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava nalazećih u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika, kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može početi teći ispočetka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
3.Tužitelj dalje navodi da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio izračun konverzije od 05. studenog 2015. gdje da se na vrhu str. 2. iskazuje da je kredit isplaćen dana 14. siječnja 2008., isplatom u iznosu od 457.599,18 kn. Dakle, tuženik da je tužitelju isplatio kreditni iznos od 457.599,18 kn. Na okolnost kada su plaćeni anuiteti kredita i koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet, tužitelj da prilaže pregled prometa po kreditu br. 316-02/2008, kreditna partija 25304145 za razdoblje od 29. veljače 2008. do 30. rujna 2015., te pregled prometa po kreditu br. 31-02/2008, kreditna partija 25305806, za razdoblje od 31. listopada 2015. do 30. travnja 2019., u kojim dokumentima da je iznesen popis anuiteta po datumima, koje da je tužitelj platio u razdoblju otplate kredita ugovorenog s tuženikom. Tužitelj da je u historijatu tužbe detaljno prikazao preplatu po osnovi ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli na dan plaćanja pojedinačnog anuiteta s prikazom iznosa za koji da je pojedini anuitet plaćen. Na okolnost koliko je saldo preplata i kamata, tužitelj da je predložio u tužbi provođenje vještačenja po vještaku financijske struke.
4.Tuženik dalje navodi da posebno ukazuje na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) te ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za bilo kakvu isplatu navodne preplate nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 3. siječnja 2008. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih
sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta D. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su naknadno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi isključivo iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega da bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je u biti, svojim pitanjem, tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu D sa ZIDZPK tj. Dodatkom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Dodatku, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, da utvrdi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da je: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Iz otplatnog plana uz Aneks kao i činjenice da je u korist tužitelja, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu. No, ista da je dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga da je potpuno nejasno kako se može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike
Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i sada i tumačenje Suda Europske unije i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021, a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa, povukao tužbu zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju, nakon povlačenja, uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao
o tužbenom zahtjevu na isplatu nakon sklapanja Aneksa, jer da bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak.
5. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.
Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.
Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.
U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
7.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. siječnja 2008. (7-15) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. (28-30). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.
8.Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između pravnog prednika tuženika, kao banke, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika i treće osobe, kao sudužnika. Ugovor o kreditu je solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OU-120/08-1. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 101.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorom o kreditu su ugovorene kamate po stopi od 5 % godišnje uz obračun kamate dekurzivnom metodom. Kamata je ugovorena kao promjenjiva, te je ugovoreno vraćanje kredita kroz razdoblje od 30 godina (dakle, otplata u 360 anuiteta). U čl. 6. ugovora o kreditu sadržana je odredba koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Čl. 4. ugovora o kreditu sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdestpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."
Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treće osobe, kao sudužnik i jamac platac sklopili aneks ugovora o kreditu (dalje: aneks), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Aneks je solemniziran dana 22. siječnja 2016. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod brojem: OV-404/16.
Sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.
Aneks obvezuje ugovorne stranke.
Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.
Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.
VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.
S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da su tužitelji prihvatili izračun konverzije.
Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.
Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.
Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bio obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.
No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjev opisan u t. I dispozitiva presude je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.
Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita i koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet, što je nužno za utvrđenje jesu li plaćeni anuiteti preplaćeni i kada, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost kondemnatornog novčanog tužbenog zahtjeva s označenim iznosom.
Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita i koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u kondemnatornom tužbenom zahtjevu, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.
9.Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su, od zatraženih, priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 331,81 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 26. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 207,95 eur, ili ukupno 1.039,76 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 30. studenog 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi i usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je konačno i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer te troškove nema, budući da sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, tuženik nije obveznik plaćanja ove pristojbe.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 02. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
