Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-737/2024-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju-Rovigno, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 02. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati preplaćeni iznos od 25.102,86 € zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate a koja kamata teče na pojedine iznose: s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu broj: 316-66/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7.7.2006., promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi: na iznos od 20,27 € od 2.10.2007 do isplate, na iznos od 20,19 € od 3.11.2007 do isplate, na iznos od 20,37 € od 4.12.2007 do isplate, na iznos od 20,33 € od 3.1.2008 do isplate, na iznos od 20,68 € od 2.2.2008 do isplate, na iznos od 20,80 € od 1.3.2008 do isplate, na iznos od 63,02 € od 1.4.2008 do isplate, na iznos od 61,38 € od 1.5.2008 do isplate, na iznos od 60,69 € od 3.6.2008 do isplate, na iznos od 61,36 € od 1.7.2008 do isplate, na iznos od 60,17 € od 1.8.2008 do isplate, na iznos od 60,14 € od 2.9.2008 do isplate, na iznos od 60,87 € od 2.10.2008 do isplate, na iznos od 65,55 € od 1.11.2008 do isplate, na iznos od 62,97 € od 3.12.2008 do isplate, na iznos od 88,02 € od 1.1.2009 do isplate, na iznos od 88,75 € od 3.2.2009 do isplate, na iznos od 89,01 € od 3.3.2009 do isplate, na iznos od 87,82 € od 1.4.2009 do isplate, na iznos od 87,88 € od 1.5.2009 do isplate, na iznos od 86,14 € od 2.6.2009 do isplate, na iznos od 84,82 € od 1.7.2009 do isplate, na iznos od 85,00 € od 1.8.2009 do isplate, na iznos od 85,49 € od 1.9.2009 do isplate, na iznos od 85,30 € od 1.10.2009 do isplate, na iznos od 84,53 € od 3.11.2009 do isplate, na iznos od 85,57 € od 1.12.2009 do isplate, na iznos od 86,38 € od 1.1.2010 do isplate, na iznos od 87,58 € od 2.2.2010 do isplate, na iznos od 87,12 € od 2.3.2010 do isplate, na iznos od 88,78 € od 1.4.2010 do isplate, na iznos od 88,28 € od 1.5.2010 do isplate, na iznos od 89,07 € od 2.6.2010 do isplate, na iznos od 94,40 € od 1.7.2010 do isplate, na iznos od 93,05 € od 3.8.2010 do isplate, na iznos od 96,49 € od 1.9.2010 do isplate, na iznos od 95,07 € od 1.10.2010 do isplate, na iznos od 92,87 € od 3.11.2010 do isplate, na iznos od 89,65 € od 1.12.2010 do isplate, na iznos od 76,69 € od 1.1.2011 do isplate, na iznos od 73,70 € od 1.2.2011 do isplate, na iznos od 74,63 € od 1.3.2011 do isplate, na iznos od 73,21 € od 1.4.2011 do isplate, na iznos od 73,29 € od 1.5.2011 do isplate, na iznos od 78,45 € od 1.6.2011 do isplate, na iznos od 78,80 € od 1.7.2011 do isplate, na iznos od 81,77 € od 2.8.2011 do isplate, na iznos od 79,28 € od 1.9.2011 do isplate, na iznos od 76,66 € od 1.10.2011 do isplate, na iznos od 49,76 € od 1.11.2011 do isplate, na iznos od 48,31 € od 1.12.2011 do isplate, na iznos od 47,44 € od 1.1.2012 do isplate, na iznos od 47,95 € od 1.2.2012 do isplate, na iznos od 47,90 € od 1.3.2012 do isplate, na iznos od 44,47 € od 1.4.2012 do isplate, na iznos od 39,75 € od 1.5.2012 do isplate, na iznos od 39,80 € od 1.6.2012 do isplate, na iznos od 39,42 € od 1.7.2012 do isplate, na iznos od 39,38 € od 1.8.2012 do isplate, na iznos od 39,06 € od 1.9.2012 do isplate, na iznos od 38,52 € od 2.10.2012 do isplate, na iznos od 38,87 € od 1.11.2012 do isplate, na iznos od 38,98 € od 1.12.2012 do isplate, na iznos od 38,70 € od 1.1.2013 do isplate, na iznos od 34,42 € od 1.2.2013 do isplate, na iznos od 24,12 € od 1.3.2013 do isplate, na iznos od 24,09 € od 3.4.2013 do isplate, na iznos od 23,82 € od 1.5.2013 do isplate, na iznos od 23,18 € od 1.6.2013 do isplate, na iznos od 23,09 € od 2.7.2013 do isplate, na iznos od 23,15 € od 1.8.2013 do isplate, na iznos od 23,29 € od 1.9.2013 do isplate, na iznos od 20,94 € od 1.10.2013 do isplate, na iznos od 16,36 € od 1.11.2013 do isplate, na iznos od 16,38 € od 1.12.2013 do isplate, na iznos od 16,41 € od 1.1.2014 do isplate, s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: broj: 316-66/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7.7.2006., kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi: na iznos od 2,40 € od 3.10.2006 do isplate, na iznos od 1,69 € od 1.11.2006 do isplate, na iznos od 19,23 € od 1.11.2008 do isplate, na iznos od 3,71 € od 3.12.2008 do isplate, na iznos od 24,40 € od 1.1.2009 do isplate, na iznos od 28,37 € od 3.2.2009 do isplate, na iznos od 30,17 € od 3.3.2009 do isplate, na iznos od 25,24 € od 1.4.2009 do isplate, na iznos od 26,19 € od 1.5.2009 do isplate, na iznos od 18,64 € od 2.6.2009 do isplate, na iznos od 13,08 € od 1.7.2009 do isplate, na iznos od 14,57 € od 1.8.2009 do isplate, na iznos od 17,51 € od 1.9.2009 do isplate, na iznos od 17,26 € od 1.10.2009 do isplate, na iznos od 14,29 € od 3.11.2009 do isplate, na iznos od 19,87 € od 1.12.2009 do isplate, na iznos od 24,35 € od 1.1.2010 do isplate, na iznos od 30,72 € od 2.2.2010 do isplate, na iznos od 29,27 € od 2.3.2010 do isplate, na iznos od 37,93 € od 1.4.2010 do isplate, na iznos od 36,30 € od 1.5.2010 do isplate, na iznos od 40,83 € od 2.6.2010 do isplate, na iznos od 67,21 € od 1.7.2010 do isplate, na iznos od 61,53 € od 3.8.2010 do isplate, na iznos od 78,98 € od 1.9.2010 do isplate, na iznos od 72,99 € od 1.10.2010 do isplate, na iznos od 63,33 € od 3.11.2010 do isplate, na iznos od 1.345,43 € od 12.11.2010 do isplate, na iznos od 40,51 € od 1.12.2010 do isplate, na iznos od 97,62 € od 1.1.2011 do isplate, na iznos od 81,27 € od 1.2.2011 do isplate, na iznos od 87,61 € od 1.3.2011 do isplate, na iznos od 80,32 € od 1.4.2011 do isplate, na iznos od 81,68 € od 1.5.2011 do isplate, na iznos od 112,72 € od 1.6.2011 do isplate, na iznos od 115,78 € od 1.7.2011 do isplate, na iznos od 289,98 € od 6.7.2011 do isplate, na iznos od 69,96 € od 2.8.2011 do isplate, na iznos od 126,39 € od 1.9.2011 do isplate, na iznos od 112,09 € od 1.10.2011 do isplate, na iznos od 112,97 € od 1.11.2011 do isplate, na iznos od 916,21 € od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 52,55 € od 1.12.2011 do isplate, na iznos od 111,86 € od 1.1.2012 do isplate, na iznos od 117,64 € od 1.2.2012 do isplate, na iznos od 118,44 € od 1.3.2012 do isplate, na iznos od 2.848,25 € od 20.3.2012 do isplate, na iznos od 50,53 € od 1.4.2012 do isplate, na iznos od 95,63 € od 1.5.2012 do isplate, na iznos od 97,16 € od 1.6.2012 do isplate, na iznos od 94,67 € od 1.7.2012 do isplate, na iznos od 95,36 € od 1.8.2012 do isplate, na iznos od 93,50 € od 1.9.2012 do isplate, na iznos od 89,49 € od 2.10.2012 do isplate, na iznos od 93,88 € od 1.11.2012 do isplate, na iznos od 96,01 € od 1.12.2012 do isplate, na iznos od 94,51 € od 1.1.2013 do isplate, na iznos od 4.842,38 € od 24.1.2013 do isplate, na iznos od 34,93 € od 1.2.2013 do isplate, na iznos od 52,69 € od 1.3.2013 do isplate, na iznos od 53,05 € od 3.4.2013 do isplate, na iznos od 51,52 € od 1.5.2013 do isplate, na iznos od 46,72 € od 1.6.2013 do isplate, na iznos od 46,62 € od 2.7.2013 do isplate, na iznos od 47,82 € od 1.8.2013 do isplate, na iznos od 49,74 € od 1.9.2013 do isplate, na iznos od 2.451,17 € od 20.9.2013 do isplate, na iznos od 19,07 € od 1.10.2013 do isplate, na iznos od 31,01 € od 1.11.2013 do isplate, na iznos od 31,61 € od 1.12.2013 do isplate, na iznos od 32,29 € od 1.1.2014 do isplate, na iznos od 33,12 € od 1.2.2014 do isplate, na iznos od 34,00 € od 1.3.2014 do isplate, na iznos od 33,71 € od 1.4.2014 do isplate, na iznos od 1.391,94 € od 5.4.2014 do isplate, na iznos od 7,58 € od 8.5.2014 do isplate, na iznos od 21,43 € od 1.6.2014 do isplate, na iznos od 21,52 € od 1.7.2014 do isplate, na iznos od 2.648,96 € od 26.7.2014 do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2008., od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IINalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 4.888,10 € , sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IVOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom – bankom, u [adresa], zaključila ugovor o kreditu broj 316-66/2006, a na temelju kojeg da je tuženik odobrio isplatu kredita tužiteljici u iznosu hrvatskih kuna, koji da odgovara protuvrijednosti od CHF 107.700,00. Kredit da je isplaćen 30. rujna 2006. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa da je tužitelju povećavana nekoliko puta. Zbog način obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope da je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega da se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan, što da je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita. Tuženik da je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a o istom obavještavao tužitelja, bez da je za promjenu tražio ikakvu suglasnost, pa da je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tuženika. Visina kamatne stope da se mijenjala prema odluci tuženika bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik da kao trgovac nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu tužitelja, dok da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tuženik u predugovornoj fazi davao tužitelju skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Stoga da su nepoštene odredbe tuženika, o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, od samog početka tj. od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje da je postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle, od trenutka kada su unesene u ugovor, pa nadalje, što da sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja da je posljedica toga što da su nepoštene. VTS u Zagrebu da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji da je okončan pravomoćnom presudom, a koji da se vodio pod posl. br. 43 Pž-7129/13-4 (koju da je potvrdio VSRH u presudi Revt-249/14) utvrdio da je četvrtotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Predmetna deklaratorna presuda da obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač (tužitelj) pokrene protiv tuženika sukladno čl. 118. i čl. 502.c ZPP-a, pa da je stoga ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci kreditora. Ugovorne obveze koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji da promjenu ne može predvidjeti, a planiranost promjene da se ne može niti provjeriti, jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tu da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, i to na štetu potrošača, jer da su predmeti i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a/91, odnosno, čl. 247. ZOO-a/05, koje da propisuju da je ugovor sklopljen ako su se ugovorne stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu da su svakako predmet i cijena, pri čemu da su kamate cijena. Dodatna okolnost koja da je presudna kod toga uzrokuje li odredba iz ugovora neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, upravo da je činjenica što da su navedene odredbe ušle u ugovor na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog ugovora tuženika, na što da tužitelj nije mogao utjecati, pri čemu da je nedvojbeno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu bili utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametra. Tim više što da u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što da treba shvatiti kao promjenu obveze tužiteljice) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već da je u ugovoru navedeno da se promjena ugovorene kamatne stope vrši sukladno odluci banke. Tuženik da je iskoristio svoje ugovoreno ovlaštenje i u više navrata samovoljno mijenjao kamatnu stopu, međutim, obzirom na to da su citirane odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, bez pravnog učinka da su i sve ostale odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita. Nakon odluke Ustavnog suda RH U-III-2521/215 i dr. i odluke VSRH broj Revt-575/16, donesena da je odluka VTSRH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom da su odbijene žalbe banaka i kojom da je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, te da je VTSRH u pravomoćnoj presudi posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su ... četvrtotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu da sadrži nepoštene dijelove odredbe vezane za valutnu klauzulu vezanu za CHF, što da za sobom povlači ništetnost tih odredbi, odnosno, dijela odredbi. U obrazloženju presude VTSRH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. VTS da je iznio: "Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupalo obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", te "Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženici nisu dokazali da postoji neravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu, postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako da je iznos ugovorne kamate potrošaču nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Ne treba posebno isticati da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati u ovom postupku već pravomoćno ocjenjene nepoštenima i utvrđene ništetnim zato što se kamatna stopa veže za jednostranu odluku banke." Tuženik da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu, zaračunavao tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji da bi mu pripadali tako da je tužiteljica plaćala znatno veće mjesečne iznose od početnih koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi tužiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita navedenog u tužbi i uz izvorno ugovorenu kamatu. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema predmetnom ugovoru, nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove. Nastavno, tuženik da je dužan vratiti ono što da je na gore opisani način primio bez osnove, i to uz zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Slijedom svega gore navedenog, tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati preplaćeni iznos od 25.102,86 € / 189.137,64 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate a koja kamata teče na pojedine iznose: s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu broj: 316-66/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7.7.2006., promjenljiva u skladu jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi: na iznos od 20,27 € / 152,73 kn od 2.10.2007 do isplate, na iznos od 20,19 € / 152,09 kn od 3.11.2007 do isplate, na iznos od 20,37 € / 153,48 kn od 4.12.2007 do isplate, na iznos od 20,33 € / 153,21 kn od 3.1.2008 do isplate, na iznos od 20,68 € / 155,83 kn od 2.2.2008 do isplate, na iznos od 20,80 € / 156,70 kn od 1.3.2008 do isplate, na iznos od 63,02 € / 474,82 kn od 1.4.2008 do isplate, na iznos od 61,38 € / 462,50 kn od 1.5.2008 do isplate, na iznos od 60,69 € / 457,30 kn od 3.6.2008 do isplate, na iznos od 61,36 € / 462,30 kn od 1.7.2008 do isplate, na iznos od 60,17 € / 453,35 kn od 1.8.2008 do isplate, na iznos od 60,14 € / 453,10 kn od 2.9.2008 do isplate, na iznos od 60,87 € / 458,65 kn od 2.10.2008 do isplate, na iznos od 65,55 € / 493,86 kn od 1.11.2008 do isplate, na iznos od 62,97 € / 474,42 kn od 3.12.2008 do isplate, na iznos od 88,02 € / 663,20 kn od 1.1.2009 do isplate, na iznos od 88,75 € / 668,70 kn od 3.2.2009 do isplate, na iznos od 89,01 € / 670,61 kn od 3.3.2009 do isplate, na iznos od 87,82 € / 661,67 kn od 1.4.2009 do isplate, na iznos od 87,88 € / 662,16 kn od 1.5.2009 do isplate, na iznos od 86,14 € / 649,03 kn od 2.6.2009 do isplate, na iznos od 84,82 € / 639,06 kn od 1.7.2009 do isplate, na iznos od 85,00 € / 640,43 kn od 1.8.2009 do isplate, na iznos od 85,49 € / 644,13 kn od 1.9.2009 do isplate, na iznos od 85,30 € / 642,70 kn od 1.10.2009 do isplate, na iznos od 84,53 € / 636,90 kn od 3.11.2009 do isplate, na iznos od 85,57 € / 644,73 kn od 1.12.2009 do isplate, na iznos od 86,38 € / 650,82 kn od 1.1.2010 do isplate, na iznos od 87,58 € / 659,84 kn od 2.2.2010 do isplate, na iznos od 87,12 € / 656,38 kn od 2.3.2010 do isplate, na iznos od 88,78 € / 668,90 kn od 1.4.2010 do isplate, na iznos od 88,28 € / 665,15 kn od 1.5.2010 do isplate, na iznos od 89,07 € / 671,09 kn od 2.6.2010 do isplate, na iznos od 94,40 € / 711,29 kn od 1.7.2010 do isplate, na iznos od 93,05 € / 701,05 kn od 3.8.2010 do isplate, na iznos od 96,49 € / 727,01 kn od 1.9.2010 do isplate, na iznos od 95,07 € / 716,28 kn od 1.10.2010 do isplate, na iznos od 92,87 € / 699,76 kn od 3.11.2010 do isplate, na iznos od 89,65 € / 675,48 kn od 1.12.2010 do isplate, na iznos od 76,69 € / 577,85 kn od 1.1.2011 do isplate, na iznos od 73,70 € / 555,30 kn od 1.2.2011 do isplate, na iznos od 74,63 € / 562,33 kn od 1.3.2011 do isplate, na iznos od 73,21 € / 551,58 kn od 1.4.2011 do isplate, na iznos od 73,29 € / 552,17 kn od 1.5.2011 do isplate, na iznos od 78,45 € / 591,11 kn od 1.6.2011 do isplate, na iznos od 78,80 € / 593,72 kn od 1.7.2011 do isplate, na iznos od 81,77 € / 616,08 kn od 2.8.2011 do isplate, na iznos od 79,28 € / 597,36 kn od 1.9.2011 do isplate, na iznos od 76,66 € / 577,58 kn od 1.10.2011 do isplate, na iznos od 49,76 € / 374,90 kn od 1.11.2011 do isplate, na iznos od 48,31 € / 364,02 kn od 1.12.2011 do isplate, na iznos od 47,44 € / 357,45 kn od 1.1.2012 do isplate, na iznos od 47,95 € / 361,26 kn od 1.2.2012 do isplate, na iznos od 47,90 € / 360,94 kn od 1.3.2012 do isplate, na iznos od 44,47 € / 335,09 kn od 1.4.2012 do isplate, na iznos od 39,75 € / 299,48 kn od 1.5.2012 do isplate, na iznos od 39,80 € / 299,90 kn od 1.6.2012 do isplate, na iznos od 39,42 € / 297,00 kn od 1.7.2012 do isplate, na iznos od 39,38 € / 296,73 kn od 1.8.2012 do isplate, na iznos od 39,06 € / 294,31 kn od 1.9.2012 do isplate, na iznos od 38,52 € / 290,21 kn od 2.10.2012 do isplate, na iznos od 38,87 € / 292,89 kn od 1.11.2012 do isplate, na iznos od 38,98 € / 293,71 kn od 1.12.2012 do isplate, na iznos od 38,70 € / 291,59 kn od 1.1.2013 do isplate, na iznos od 34,42 € / 259,37 kn od 1.2.2013 do isplate, na iznos od 24,12 € / 181,75 kn od 1.3.2013 do isplate, na iznos od 24,09 € / 181,49 kn od 3.4.2013 do isplate, na iznos od 23,82 € / 179,49 kn od 1.5.2013 do isplate, na iznos od 23,18 € / 174,67 kn od 1.6.2013 do isplate, na iznos od 23,09 € / 173,96 kn od 2.7.2013 do isplate, na iznos od 23,15 € / 174,45 kn od 1.8.2013 do isplate, na iznos od 23,29 € / 175,51 kn od 1.9.2013 do isplate, na iznos od 20,94 € / 157,75 kn od 1.10.2013 do isplate, na iznos od 16,36 € / 123,29 kn od 1.11.2013 do isplate, na iznos od 16,38 € / 123,45 kn od 1.12.2013 do isplate, na iznos od 16,41 € / 123,61 kn od 1.1.2014 do isplate, s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: broj: 316-66/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7.7.2006., kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi: na iznos od 2,40 € / 18,08 kn od 3.10.2006 do isplate, na iznos od 1,69 € / 12,72 kn od 1.11.2006 do isplate, na iznos od 19,23 € / 144,91 kn od 1.11.2008 do isplate, na iznos od 3,71 € / 27,95 kn od 3.12.2008 do isplate, na iznos od 24,40 € / 183,81 kn od 1.1.2009 do isplate, na iznos od 28,37 € / 213,73 kn od 3.2.2009 do isplate, na iznos od 30,17 € / 227,29 kn od 3.3.2009 do isplate, na iznos od 25,24 € / 190,15 kn od 1.4.2009 do isplate, na iznos od 26,19 € / 197,32 kn od 1.5.2009 do isplate, na iznos od 18,64 € / 140,46 kn od 2.6.2009 do isplate, na iznos od 13,08 € / 98,58 kn od 1.7.2009 do isplate, na iznos od 14,57 € / 109,76 kn od 1.8.2009 do isplate, na iznos od 17,51 € / 131,91 kn od 1.9.2009 do isplate, na iznos od 17,26 € / 130,03 kn od 1.10.2009 do isplate, na iznos od 14,29 € / 107,70 kn od 3.11.2009 do isplate, na iznos od 19,87 € / 149,74 kn od 1.12.2009 do isplate, na iznos od 24,35 € / 183,49 kn od 1.1.2010 do isplate, na iznos od 30,72 € / 231,48 kn od 2.2.2010 do isplate, na iznos od 29,27 € / 220,57 kn od 2.3.2010 do isplate, na iznos od 37,93 € / 285,76 kn od 1.4.2010 do isplate, na iznos od 36,30 € / 273,50 kn od 1.5.2010 do isplate, na iznos od 40,83 € / 307,60 kn od 2.6.2010 do isplate, na iznos od 67,21 € / 506,38 kn od 1.7.2010 do isplate, na iznos od 61,53 € / 463,61 kn od 3.8.2010 do isplate, na iznos od 78,98 € / 595,08 kn od 1.9.2010 do isplate, na iznos od 72,99 € / 549,93 kn od 1.10.2010 do isplate, na iznos od 63,33 € / 477,14 kn od 3.11.2010 do isplate, na iznos od 1.345,43 € / 10.137,11 kn od 12.11.2010 do isplate, na iznos od 40,51 € / 305,26 kn od 1.12.2010 do isplate, na iznos od 97,62 € / 735,52 kn od 1.1.2011 do isplate, na iznos od 81,27 € / 612,33 kn od 1.2.2011 do isplate, na iznos od 87,61 € / 660,07 kn od 1.3.2011 do isplate, na iznos od 80,32 € / 605,15 kn od 1.4.2011 do isplate, na iznos od 81,68 € / 615,41 kn od 1.5.2011 do isplate, na iznos od 112,72 € / 849,28 kn od 1.6.2011 do isplate, na iznos od 115,78 € / 872,36 kn od 1.7.2011 do isplate, na iznos od 289,98 € / 2.184,89 kn od 6.7.2011 do isplate, na iznos od 69,96 € / 527,14 kn od 2.8.2011 do isplate, na iznos od 126,39 € / 952,28 kn od 1.9.2011 do isplate, na iznos od 112,09 € / 844,52 kn od 1.10.2011 do isplate, na iznos od 112,97 € / 851,21 kn od 1.11.2011 do isplate, na iznos od 916,21 € / 6.903,15 kn od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 52,55 € / 395,95 kn od 1.12.2011 do isplate, na iznos od 111,86 € / 842,84 kn od 1.1.2012 do isplate, na iznos od 117,64 € / 886,33 kn od 1.2.2012 do isplate, na iznos od 118,44 € / 892,38 kn od 1.3.2012 do isplate, na iznos od 2.848,25 € / 21.460,16 kn od 20.3.2012 do isplate, na iznos od 50,53 € / 380,73 kn od 1.4.2012 do isplate, na iznos od 95,63 € / 720,55 kn od 1.5.2012 do isplate, na iznos od 97,16 € / 732,05 kn od 1.6.2012 do isplate, na iznos od 94,67 € / 713,27 kn od 1.7.2012 do isplate, na iznos od 95,36 € / 718,48 kn od 1.8.2012 do isplate, na iznos od 93,50 € / 704,46 kn od 1.9.2012 do isplate, na iznos od 89,49 € / 674,27 kn od 2.10.2012 do isplate, na iznos od 93,88 € / 707,36 kn od 1.11.2012 do isplate, na iznos od 96,01 € / 723,37 kn od 1.12.2012 do isplate, na iznos od 94,51 € / 712,11 kn od 1.1.2013 do isplate, na iznos od 4.842,38 € / 36.484,89 kn od 24.1.2013 do isplate, na iznos od 34,93 € / 263,18 kn od 1.2.2013 do isplate, na iznos od 52,69 € / 396,98 kn od 1.3.2013 do isplate, na iznos od 53,05 € / 399,73 kn od 3.4.2013 do isplate, na iznos od 51,52 € / 388,21 kn od 1.5.2013 do isplate, na iznos od 46,72 € / 352,02 kn od 1.6.2013 do isplate, na iznos od 46,62 € / 351,24 kn od 2.7.2013 do isplate, na iznos od 47,82 € / 360,30 kn od 1.8.2013 do isplate, na iznos od 49,74 € / 374,76 kn od 1.9.2013 do isplate, na iznos od 2.451,17 € / 18.468,35 kn od 20.9.2013 do isplate, na iznos od 19,07 € / 143,65 kn od 1.10.2013 do isplate, na iznos od 31,01 € / 233,64 kn od 1.11.2013 do isplate, na iznos od 31,61 € / 238,16 kn od 1.12.2013 do isplate, na iznos od 32,29 € / 243,28 kn od 1.1.2014 do isplate, na iznos od 33,12 € / 249,53 kn od 1.2.2014 do isplate, na iznos od 34,00 € / 256,19 kn od 1.3.2014 do isplate, na iznos od 33,71 € / 254,01 kn od 1.4.2014 do isplate, na iznos od 1.391,94 € / 10.487,56 kn od 5.4.2014 do isplate, na iznos od 7,58 € / 57,11 kn od 8.5.2014 do isplate, na iznos od 21,43 € / 161,43 kn od 1.6.2014 do isplate, na iznos od 21,52 € / 162,13 kn od 1.7.2014 do isplate, na iznos od 2.648,96 € / 19.958,56 kn od 26.7.2014 do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2008., od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

2.U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom na to da se počevši od 01. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23 % godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 142/13, dalje: ZPK). Dakle, tuženik da je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim, te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu da izražava na način određen čl. 11.a citiranog zakona. S obzirom na navedeno, tužitelj da nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada da svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Prema tome, pored takve zakonske intervencije da ne postoji i potreba intervencije suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude VSRH u predmetu posl. br. Revt 249/2014 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno, valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe da bi se smatrale nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega da takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 183.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 01. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d." Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji da utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih, kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati i cit. "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti." Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: "U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe zaštite potrošača, te iste da nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno, sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, uvjete, a što da je tuženik i ispunio (kako da je gore obrazloženo). Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje izmjene da su stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 01. siječnja 2014. tuženik da je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23 % te sklapanjem aneksa vezano za konverziju kredita). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istom pojašnjeno, te koja da će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga, sukladno čl. 84. ZZP 2003., odnosno, čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju, te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji da je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno, da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javno bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje da iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive, te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo da je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da im dokaznu snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno, da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovara pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni ugovor o kreditu da ima snagu javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Navodi tužitelja da posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno, kada bi ista izgubila osnovni smisao. Tuženik ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok da tužitelj naknadno navodi da istom odredbe ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i HNB, kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH, pa tako i tuženika, da u svom očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno, na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu s zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja, i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvih postupanja tužitelja da jasno proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svim iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana, te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno, tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog ugovora o kreditu da zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a, budući da se podnošenje tužbe u u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik nastavno navodi da u odnosu na tužiteljeve navode smatra potrebnim ukazati kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice, jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci da se ne mogu neposredno primjenjivati na pojedini ugovorni odnos, nego da se u tom odnosu tek treba dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenjiva i na koji način su primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava da se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav da je ovaj, tek da treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno da je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što da tuženik osporava. Navedenu argumentaciju da potvrđuje i recentna praksa hrvatskih sudova. Nastavno na iznesenu argumentaciju tuženik da u nastavku nadopunjuje pravna izlaganja u pogledu valutne klauzule. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik da se očituje kako slijedi.

Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer da je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što da se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja da se sastoji od dva dijela koja da moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test da se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, da se sastoji od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje da mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, niti mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača, da nije životno ni pravno uvjerljivo. Odredba o valutnoj klauzuli da može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što da znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, potrebno da je uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito da je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega da proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik da dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje da su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja da se predlaže saslušanje svjedoka ŽAU i EA. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula IA i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u t. 3. odluke gdje da navodi da „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra IA i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u kojem da navodi: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“

Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. da zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Radi da se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji da se često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama da je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva, jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time da ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako ovaj sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH da ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te da priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva da je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što da je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji da je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila da je 2600% godišnje. Time što da je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar da je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara da je iznosila 938,2 %, a 1993. godine da je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što da znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra IA i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „…prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“ Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što da proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego da je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što da mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi da bi doveo potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom da se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno tablici HNB-a iz priloga. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što da se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornim stranama, da dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj, te da predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK), da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da bi se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." U slučaju da sud usvoji tužiteljičin dokazni prijedlog za financijskim vještačenjem, tuženik predlaže vještačenje provesti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kn (9,91 %), uz nalog vještaku da uzme u obzir i iznose manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet, te ukupno preplaćeni iznos prikaže kao razliku više i manje plaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.Tužiteljica je početno, u smislu čl. 186. b st. 3. ZPP-a, zatražila od suda da naloži tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva i postavila neodređen novčani tužbeni zahtjev.

Nakon što ju je sud, a nakon dostave tužbe tuženiku, u smislu čl. 325. a st. 2. u vezi s čl. 165. b st. 4. ZPP-a, pozvao da određeno postavi novčani tužbeni zahtjev i tužiteljica to, prije zaključenja prethodnog postupka učinila, tuženik se usprotivio preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika.

Kako je tužiteljica u ovom predmetu početno ustala tzv. stupnjevitom tužbom, njen čin naknadnog postavljanja određenog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe je bez procesnopravnog učinka.

4.U dokaznom postupku je izvršen uvid: u zahtjev za kredit (48), ugovor o kreditu br. 316-66/2006 od 07. srpnja 2006. (194-198), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (288), otplatni plan (289-290) i specifikaciju uplata (192-193). Provedeno je financijsko vještačenje. Saslušana je tužiteljica.

Nije saslušan z.z. tuženika, jer se nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao.

U ovom je predmetu već bila donesena prvostupanjska presuda koja je u žalbenom postupku drugostupanjskom odlukom ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U drugostupanjskoj odluci je navedeno da je tuženica u odgovoru na tužbu predložila saslušanje svjedoka – djelatnika tuženice ŽAU, EA, CA i EAU, kao i saslušanje tužiteljice, a sve na okolnost utvrđenja navedenih i spornih činjenica, kao i da je moguće saslušanjem predloženih svjedoka i tužiteljice utvrditi činjenice vezane za obaviještenost tužiteljice, kao potrošača o spornim ugovornim odredbama u procesu pregovaranja, odnosno, u razdoblju koje je prethodilo potpisivanju predmetnog ugovora.

Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka ŽAU i EA, jer je tuženik još prije donošenja prethodne prvostupanjske presude odustao od saslušanja tih svjedoka (269).

Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka CA, jer taj svjedok nije nikad predložen u ovom postupku, a sud, osim u slučaju iz čl. 7. st. 2. ZPP-a, nije ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.

Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedokinje EAU, jer je ista odselila sa adrese naznačene po tuženiku, pa nije primila poziv niti pristupila na ročište, a tuženik je naveo da, ukoliko ova svjedokinja ne pristupi na ročište, odustaje od prijedloga za njenim saslušanjem i ponovnim pozivanjem.

Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

5.Uvidom u ugovor o kreditu br. 316-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07. srpnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik i SA, kao sudužnik i založni dužnik. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.700,00 CHF. Ugovor o kreditu sadrži odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

Nije sporno da je tijekom trajanja kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu.

Iz zahtjeva za kredit, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatnog plana i specifikacija uplata nisu utvrđene odlučne činjenice.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da se o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, da tužitelj nije od strane tuženika bio upoznat s metodama i kriterijima promjene kamatne stope u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, da tuženik nije upoznao tužitelja s rizikom zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana u CHF, niti pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja na više. Tužiteljica je pred sudom dala logičan, smislen i neposredno uvjerljiv iskaz na koji nije bilo prigovora. O tome ima neposrednih saznanja. Zbog tih razloga sud prihvaća iskaz tužiteljice.

Kako se o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, a iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (do neravnoteže je došlo zbog neobaviještenosti tužitelja kao slabije strane u konkretnom odnosu), to su iste nepoštene i posljedično ništetne.

To što je ugovor solemniziran, na što se tuženik poziva, nema značaja na ništetnost spomenutih ugovornih odredbi.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Kao što je rečeno, tuženik je za slučaj da sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, predložio vještačenje provesti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kn (9,91%) uz nalog vještaku da uzme u obzir i iznose manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet, te ukupno preplaćeni iznos prikaže kao razliku više i manje plaćenih anuiteta.

Predmet dokazivanja u parničnom postupku su navodi – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera tvrdnje stranke o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokaz se, dakle, ne može predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Tuženik ni ne tvrdi da je prilikom otplate predmetnog kredita došlo do tzv. negativnih razlika (nastalih uslijed plaćanja pojedinih anuiteta uz primjenu kamatne stope niže od početno ugovorene, odnosno, uz primjenu tečaja CHF nižeg od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit), niti koliko su one iznosile, pa već zbog toga nije bilo mjesta nalaganju vještaku da utvrdi takve razlike. Osim toga, predmet ovog postupka je tužiteljičin zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev, odnosno, prigovor po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita. Kraj iznijetog, vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu suda o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 4.479,90 eur / 33.754,06 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 01. listopada 2007. 20,27 eur / 152,73 kn, 02. studenog 2007. 20,19 eur / 152,09 kn, 03. prosinca 2007. 20,37 eur / 153,48 kn, 02. siječnja 2008. 20,33 eur / 153,21 kn, 01. veljače 2008. 20,68 eur / 155,83 kn, 29. veljače 2008. 20,80 eur / 156,70 kn, 31. ožujka 2008. 63,02 eur / 474,82 kn, 30. travnja 2008. 61,38 eur / 462,50 kn, 02. lipnja 2008. 60,69 eur / 457,30 kn, 30. lipnja 2008. 61,36 eur / 462,30 kn, 31. srpnja 2008. 60,17 eur / 453,35 kn, 01. rujna 2008. 60,14 eur / 453,10 kn, 01. listopada 2008. 60,87 eur / 458,68 kn, 31. listopada 2008. 65,55 eur / 493,86 kn, 02. prosinca 2008. 62,97 eur / 474,42 kn, 31. prosinca 2008. 88,02 eur / 663,20 kn, 02. veljače 2009. 88,75 eur / 668,70 kn, 02. ožujka 2009. 89,01 eur / 670,61 kn, 31. ožujka 2009. 87,82 eur / 661,67 kn, 30. travnja 2009. 87,88 eur / 662,16 kn, 01. lipnja 2009. 86,14 eur / 649,03 kn, 30. lipnja 2009. 84,82 eur / 639,06 kn, 31. srpnja 2009. 85,00 eur / 640,43 kn, 31. kolovoza 2009. 85,49 eur / 644,13 kn, 30. rujna 2009. 85,30 eur / 642,70 kn, 02. studenog 2009. 84,53 eur / 636,90 kn, 30. studenog 2009. 85,87 eur / 644,73 kn, 31. prosinca 2009. 86,38 eur / 650,82 kn, 01. veljače 2010. 87,58 eur / 659,84 kn, 01. ožujka 2010. 87,12 eur / 656,38 kn, 31. ožujka 2010. 88,78 eur / 668,90 kn, 30. travnja 2010. 88,28 eur / 665,15 kn, 01. lipnja 2010. 89,07 eur / 671,09 kn, 30. lipnja 2010. 94,40 eur / 711,29 kn, 02. kolovoza 2010. 93,05 eur / 701,05 kn, 31. kolovoza 2010. 96,49 eur / 727,01 kn, 30. rujna 2010. 95,07 eur / 716,28 kn, 02. studenog 2010. 92,87 eur / 699,76 kn, 30. studenog 2010. 89,65 eur / 675,48 kn, 31. prosinca 2010. 76,69 eur / 577,85 kn, 31. siječnja 2011. 73,70 eur / 555,30 kn, 28. veljače 2011. 74,63 eur / 562,33 kn, 31. ožujka 2011. 73,21 eur / 551,58 kn, 30. travnja 2011. 73,29 eur / 552,17 kn, 31. svibnja 2011. 78,45 eur / 591,11 kn, 30. lipnja 2011. 78,80 eur / 593,72 kn, 01. kolovoza 2011. 81,77 eur / 616,08 kn, 31. kolovoza 2011. 79,28 eur / 597,36 kn, 30. rujna 2011. 76,66 eur / 577,58 kn, 31. listopada 2011. 49,76 eur / 374,90 kn, 30. studenog 2011. 48,31 eur / 364,02 kn, 31. prosinca 2011. 47,44 eur / 357,45 kn, 31. siječnja 2012. 47,95 eur / 361,26 kn, 26. veljače 2012. 47,90 eur / 360,94 kn, 31. ožujka 2012. 44,47 eur / 335,09 kn, 30. travnja 2012. 39,75 eur / 299,48 kn, 31. svibnja 2012. 39,80 eur / 299,90 kn, 30. lipnja 2012. 39,42 eur / 297,00 kn, 31. srpnja 2012. 39,38 eur / 296,73 kn, 31. kolovoza 2012. 39,06 eur / 294,31 kn, 01. listopada 2012. 38,52 eur / 290,21 kn, 31. listopada 2012. 38,87 eur / 292,82 kn, 30. studenog 2012. 38,98 eur / 293,71 kn, 31. prosinca 2012. 38,70 eur / 291,59 kn, 31. siječnja 2013. 34,42 eur / 259,37 kn, 28. veljače 2013. 24,12 eur / 181,75 kn, 02. travnja 2013. 24,09 eur / 181,49 kn, 30. travnja 2013. 28,32 eur / 179,49 kn, 31. prosinca 2013. 23,18 eur / 174,67 kn, 01. srpnja 2013. 23,09 eur / 173,96 kn, 31. srpnja 2013. 23,15 eur / 174,45 kn, 31. kolovoza 2013. 23,29 eur / 175,51 kn, 30. rujna 2013. 20,94 eur / 157,75 kn, 31. listopada 2013. 16,36 eur / 123,29 kn, 30. studenog 2013. 16,38 eur / 123,45 kn, 31. prosinca 2013. 16,41 eur / 123,61 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 20.662,96 eur / 155.383,58 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 02. listopada 2006. 2,40 eur / 18,08 kn, 31. listopada 2006. 1,69 eur / 12,72 kn, 31. listopada 2008. 19,23 eur / 144,91 kn, 02. prosinca 2008. 3,71 eur / 27,95 kn, 31. prosinca 2008. 24,40 eur / 183,81 kn, 02. veljače 2009. 28,37 eur / 213,73 kn, 02. ožujka 2009. 30,17 eur / 227,29 kn, 31. ožujka 2009. 25,24 eur / 190,15 kn, 30. travnja 2009. 26,19 eur / 197,32 kn, 01. lipnja 2009. 18,64 eur / 140,46 kn, 30. lipnja 2009. 13,08 eur / 98,58 kn, 31. srpnja 2009.14,57 eur / 109,76 kn, 31. kolovoza 2009. 17,51 eur / 131,91 kn, 30. rujna 2009. 17,26 eur / 130,03 kn, 02. studenog 2009. 14,29 eur / 107,70 kn, 30. studenog 2009. 19,87 eur / 149,74 kn, 31. prosinca 2009. 24,35 eur / 183,49 kn, 01. veljače 2010. 30,72 eur / 231,48 kn, 01. ožujka 2010. 29,27 eur / 220,57 kn, 31. ožujka 2010. 37,93 eur / 285,76 kn, 30. travnja 2010. 36,30 eur / 273,50 kn, 01. lipnja 2010. 40,83 eur / 307,60 kn, 30. lipnja 2010. 67,21 eur / 506,38 kn, 02. kolovoza 2010. 61,53 eur / 463,41 kn, 31. kolovoza 2010. 78,98 eur / 595,08 kn, 30. rujna 2010. 72,99 eur / 549,93 kn, 02. studenog 2010. 63,33 eur / 477,14 kn, 11. studenog 2010. 1.345,43 eur / 10.137,11 kn, 30. studenog 2010. 40,51 eur / 305,26 kn, 31. prosinca 2010. 97,62 eur / 735,52 kn, 31. siječnja 2011. 81,27 eur / 612,33 kn, 28. veljače 2011. 87,61 eur / 660,07 kn, 31. ožujka 2011. 80,32 eur / 605,15 kn, 30. travnja 2011. 81,68 eur / 615,41 kn, 31. svibnja 2011. 112,72 eur / 849,28 kn, 30. lipnja 2011. 115,78 eur / 872,36 kn, 05. srpnja 2011. 289,98 eur / 2.184,89 kn, 01. kolovoza 2011. 69,96 eur / 527,14 kn, 31. kolovoza 2011. 126,39 eur / 952,28 kn, 30. rujna 2011. 112,09 eur / 844,52 kn, 30. listopada 2011. 112,97 eur / 851,21 kn, 17. studenog 2011. 916,21 eur / 6.903,15 kn, 30. studenog 2011. 52,55 eur / 395,95 kn, 31. prosinca 2011. 111,86 eur / 842,84 kn, 31. siječnja 2012. 117,64 eur / 886,33 kn, 22. veljače 2012.118,44 eur / 892,38 kn, 19. ožujka 2012. 2.848,25 eur / 21.460,16 kn, 31. ožujka 2012. 50,53 eur / 380,73 kn, 30. travnja 2012. 95,63 eur / 720,55 kn, 31. svibnja 2012. 97,16 eur / 732,05 kn, 30. lipnja 2012. 94,67 eur / 713,27 kn, 31. srpnja 2012. 95,36 eur / 718,48 kn, 31. kolovoza 2012. 93,50 eur / 704,46 kn, 01. listopada 2012. 89,49 eur / 674,27 kn, 31. listopada 2012. 93,88 eur / 707,36 kn, 30. studenog 2012. 96,01 eur / 723,37 kn, 31. prosinca 2012. 94,51 eur / 712,11 kn, 23. siječnja 2013. 4.842,38 eur / 36.484,89 kn, 31. siječnja 2013. 34,93 eur / 263,18 kn, 28. veljače 2013. 52,69 eur / 396,98 kn, 02. travnja 2013. 53,05 eur / 399,73 kn, 30. travnja 2013. 51,52 eur / 388,21 kn, 31. svibnja 2013. 46,72 eur / 352,02 kn, 01. srpnja 2013. 46,62 eur / 351,24 kn, 31. srpnja 2013. 47,82 eur / 360,30 kn, 31. kolovoza 2013. 49,71 eur / 374,76 kn, 19. rujna 2013. 2.451,17 eur / 18.468,35 kn, 30. rujna 2013. 19,07 eur / 143,65 kn, 31. listopada 2013. 31,01 eur / 233,64 kn, 30. studenog 2013. 31,61 eur / 238,16 kn, 31. prosinca 2013. 32,69 eur / 243,28 kn, 31. siječnja 2014. 33,12 eur / 249,53 kn, 28. veljače 2014. 34,00 eur / 256,19 kn, 31. ožujka 2014. 33,71 eur / 254,01 kn, 04. travnja 2014. 1.391,94 eur / 10.487,56 kn, 07. svibnja 2014. 7,58 eur / 57,11 kn, 31. svibnja 2014. 21, 47 eur / 161,43 kn, 30. lipnja 2014. 21,52 eur / 162,13 kn, 21. srpnja 2014. 2.648,96 eur / 19.958, 56 kn.

Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Navodi da su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode i o njima da odlučuje sud. Smatra da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, nego da bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, kako da je ranije obrazloženo. Kako da nalaz i mišljenje nije utemeljen na toj kamatnoj stopi, to da se ni dobiveni izračun ne može prihvatiti.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Stranke ne osporavaju matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 dr., dalje: ZOO/05) dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, imajući u vidu da je od 01. siječnja 2023. službena valuta u Republici Hrvatskoj euro, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

6.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.

Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska od 29. ožujka 2021. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za sastav podneska od 29. svibnja 2023. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 31. svibnja 2023. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 31. listopada 2023. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 16. siječnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 25. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 875,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur i za vještačenje 460,01 eur, ili ukupno 4.888,10 eur.

Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podneska od 08. listopada 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska trebala iznijeti već u tužbi, za sastav koje su joj priznati troškovi. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 01. lipnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 21. studenog 2024., jer te troškove nema, budući da podnesak s tim datumom nije podnijela sudu. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nema, budući da na tom ročištu nije bila zastupana (njen punomoćnik nije pristupio na to ročište), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi pristojbe na rješenje (iz čl. 28. st. 9. Zakona o sudskim pristojbama), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da su nastali zbog toga što tužiteljica nije platila sudsku pristojbu na tužbu odmah po nastanku te obveze.

Tužiteljici, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada i pravo na zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tekuće od dana donošenja presude do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.

Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 02. siječnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.