REPUBLIKA HRVATSKA

P-1350/2015-43

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ZČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Milan Macura i Sanja Restović Mirčeta, odvjetnici u Odvjetničkom društvu "Macura i Restović" j.t.d. u Šibeniku, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu "Anić i Anić" d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, na ročištu za objavu presude održanom 2. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljenom između parničnih stranaka dana 30.10.2007. godine i solemniziranom od strane Javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem OU-19630/07 od 31.10.2007. godine, ništetan dio odredbe članka 3.1. (riječi "s time da je kamatna stopa promjenjiva") te se utvrđuje da je članak 3.3. istog ugovora u cijelosti ništetan.

2. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĆČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.056,50 Eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja teče od:

- 5.12.2008. godine na iznos od 50,65 eura

- 5.1.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.2.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.3.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.4.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.5.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.6.2009. godine na iznos od 65,05 eura

- 5.7.2009. godine na iznos od 104,74 eura

- 5.8.2009. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.9.2009. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.10.2009. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.11.2009. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.12.2009. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.1.2010. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.2.2010. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.3.2010. godine na iznos od 108,50 eura

- 5.4.2010. godine na iznos od 92,29 eura

- 5.5.2010. godine na iznos od 88,17 eura

- 5.6.2010. godine na iznos od 88,17 eura

- 5.7.2010. godine na iznos od 88,17 eura

- 5.8.2010. godine na iznos od 88,17 eura

- 5.9.2010. godine na iznos od 88,17 eura

- 5.10.2010. godine na iznos od 88,70 eura

- 5.11.2010. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.12.2010. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.1.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.2.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.3.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.4.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.5.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.6.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.7.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.8.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.9.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.10.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.11.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 5.12.2011. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.1.2012. godine na iznos od 118,14 eura

- 20.2.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.3.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.4.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.5.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.6.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.7.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.8.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.9.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.10.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.11.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.12.2012. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.1.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.2.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.3.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.4.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.5.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.6.2013. godine na iznos od 67,95 eura

- 20.7.2013. godine na iznos od 68,39 eura

- 20.8.2013. godine na iznos od 69,89 eura

- 20.9.2013. godine na iznos od 69,89 eura

- 20.10.2013. godine na iznos od 69,89 eura

- 20.11.2013. godine na iznos od 69,89 eura

- 20.12.2013. godine na iznos od 69,89 eura

- 20.1.2014. godine na iznos od 67,41 eura

- 20.2.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.3.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.4.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.5.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.6.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.7.2014. godine na iznos od 58,93 eura

- 20.8.2014. godine na iznos od 45,61 eura

- 20.9.2014. godine na iznos od 46,87 eura

- 20.10.2014. godine na iznos od 49,33 eura

- 20.11.2014. godine na iznos od 40,78 eura

- 20.12.2014. godine na iznos od 40,78 eura

- 20.1.2015. godine na iznos od 40,78 eura

- 20.2.2015. godine na iznos od 34,02 eura

- 20.3.2015. godine na iznos od 34,75 eura

- 20.4.2015. godine na iznos od 34,75 eura

- 20.5.2015. godine na iznos od 34,75 eura

- 20.6.2015. godine na iznos od 34,75 eura

- 20.7.2015. godine na iznos od 34,75 eura

- 20.8.2015. godine na iznos od 28,48 eura

- 20.9.2015. godine na iznos od 29,23 eura

- 20.10.2015. godine na iznos od 29,23 eura

- 20.11.2015. godine na iznos od 29,23 eura

- 20.12.2015. godine na iznos od 29,23 eura

- 20.1.2016. godine na iznos od 29,23 eura

- 20.2.2016. godine na iznos od 20,97 eura

- 20.3.2016. godine na iznos od 22,06 eura

- 20.4.2016. godine na iznos od 22,06 eura

- 20.5.2016. godine na iznos od 22,06 eura

- 20.6.2016. godine na iznos od 22,06 eura

- 20.7.2016. godine na iznos od 22,06 eura

- 20.8.2016. godine na iznos od 17,98 eura

- 20.9.2016. godine na iznos od 18,56 eura

- 20.10.2016. godine na iznos od 18,56 eura

- 20.11.2016. godine na iznos od 18,56 eura

- 20.12.2016. godine na iznos od 18,56 eura

- 20.1.2017. godine na iznos od 18,56 eura

- 20.2.2017. godine na iznos od 9,70 eura

- 20.3.2017. godine na iznos od 11,06 eura

- 20.4.2017. godine na iznos od 11,06 eura

- 20.5.2017. godine na iznos od 11,06 eura

- 20.6.2017. godine na iznos od 11,06 eura

- 20.7.2017. godine na iznos od 11,06 eura

- 20.8.2017. godine na iznos od 1,14 eura

- 20.9.2017. godine na iznos od 2,80 eura

time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĆČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 510,47 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja teče od 13.10.2014. godine do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

4. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĆČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.664,80 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja teče od 25.09.2017. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.666,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja od donošenja ove presude (2. siječnja 2025.) do isplate teče po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu, i to glede razlike od ukupno potraživanog iznosa iz tog osnova u visini od 2.927,69 EUR i konačno mu obistinjenog iznosa na ime parničnog troška u visini od 2.666,70 EUR (tj. u iznosu od 260,99 EUR) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

i  r i j e š i o  j e

Utvrđuje se povlačenje tužbe glede dijela zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 1.685,13 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj sudu 9. lipnja 2015. naveo da je 30. listopada 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama (koji da je solemniziran 31. listopada 2007., dalje: Ugovor), a kojim Ugovorom da mu je odobren stambeni hipotekarni kredit u visini od 1.042.000,00 kuna uz kamatnu stopu od 5,49% godišnje, a koja kamatna stopa da je ugovorena kao promjenjiva, te čija visina da je jednostranim odlukama tuženika višekratno rasla tijekom razdoblja otplate kredita, u svezi s čim da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i nakon toga nije bio upoznat s parametrima o kojima je ovisila promjena ugovorene kamatne stope, a niti da je o toj odredbi ugovora mogao pregovarati, s tim da odgovarajuće odredbe glase kako slijedi: ("kamatna stopa iznosi 5,49%, s tim da je promjenjiva" /članak 3.1. ugovora/, odnosno "promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke" /članak 3.3. ugovora/); da iz potonje citiranih odredbi nije moguće utvrditi kada i kako će biti vršena izmjena kamatne stope, iako da je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja dužan voditi računa o njegovim interesima i utvrditi egzaktne parametre na temelju kojih će mijenjati kamatne stope, a što da je propustio učiniti; da su navedenim odredbama ugovora tržišni rizici svaljeni na njegov teret, a da o tome nije bio upoznat, slijedom čega da polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba i prava potrošača na informiranost promjena kamatnih stopa nije mogla biti prepuštena jednostranoj odluci tuženika; da mu je Otplatni plan uručen 33 dana nakon solemnizacije Ugovora, a u kojem da nije iskazana visina EKS niti navedeno da li nominalna kamatna stopa predstavlja fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, a što da je protivno odredbama članka 3. i 4. Odluke Hrvatske narodne banke o Jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stopa na kredite i depozite; da je slijedom naprijed navedenog, a korištenjem i tipskog ugovora od strane tuženika, stavljen u neravnopravan položaj koji da je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, zbog čega da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i time ništetne; osim toga, da je tuženik propustio postupiti po članku 11.a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 112/12., 143/13. i 147/13., dalje: ZPK) odnosno članku 305. stavak 5. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 159/13.) prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, i to time što je naplatio naknadu u svezi toga u visini od 3.846,15 kuna; da su banke, sukladno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4, a kojom je u odgovarajućem dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., povrijedile interese potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nedopuštenu (ništetnu) ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo; suviše toga, da iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. proizlazi da je ovdje tuženik (tuženik ad. 6. u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranim odlukama banke, a da prije sklapanja ugovora i prije toga nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime da je i ovdje tuženik postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP/03.), odnosno članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07.) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22 i 155/23., dalje: ZOO) i Direktive 93/13/EEZ. Stoga je ustao zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkom I./1. izreke ove presude, ujedno tražeći da se tuženiku naloži da mu na ime jednostranog povećanja kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita isplati iznos od 54.013,99 kuna, zatim, na ime izmjene kamatnih stopa i nastale razlike glavnice iznos od 12.435,86 kuna, te na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita iznos od 3.846,15 kuna tj. sveukupno 70.296,00 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu (i to kako glede osnova tako i glede visine istog) navodeći da uz tužbu nisu dostavljeni dokazi kojima bi bili potkrijepljeni navodi istaknuti u tužbi i postavljeni tužbeni zahtjev; da se tužitelj izrijekom bezuvjetno suglasio s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđenoj sukladno Općim uvjetima odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu tuženika važećima u relevantno vrijeme, a s kojima da je također bio upoznat; da je predmetnim ugovorom o kreditu utvrđeno na koji način se kamata utvrđuje, s tim da odredbama ZOO-a nije propisano da bi ništetna bila ugovorna odredba kojom se jednoj od ugovornih strana prepušta da određuje njezin sadržaj (u konkretnom slučaju visinu kamatne stope); da su parametri za promjenu kamatne stope utvrđeni člankom 11.1. Općih uvjeta, a sukladno kojima je utvrđeno da se kamatna stopa utvrđuje ovisno o: visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.), te prihodima i rashodima poslovanja, iako da u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila propisana obveza da promjenu kamatnih stopa vezuje uz određene elemente; da se na Ugovor ne mogu primijeniti odredbe ZPK-a, a to stoga jer visina predmetnog kredita prelazi iznos od 1.000.000,00 kuna; da su kamatne stope po predmetnom kreditu bile u okviru dopuštenih granica određenih odredbama članka 5. Zakona o kamatama ("Narodne novine" br. 94/04.) u svezi odredbi Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamata ("Narodne novine" br. 153/04.), a sukladno kojima je najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosila 19%; da je tužitelja obavještavao o promjenama kamatnih stopa te mu dostavljao nove otplatne planove; da se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi isključivo na ugovore o potrošačkom kreditiranju čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, dakle, ne i na konkretni slučaj; da Ugovor nije tipski ugovor, kao i da se o svim odredbama istog pojedinačno pregovaralo i tužitelj s istima bio upoznat, te time između njegovih stranaka postignuta puna suglasnost; da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive; da je tužitelj, koji je po zanimanju broker, financijski educirana osoba te osnivač i direktor tvrtke OMICRON d.o.o. koja da se bavi i: plasmanom financijskih instrumenata, poslovnim savjetovanjem, posredovanjem pri sklapanju financijskih poslova, savjetovanjem u pogledu strukture kapitala i poslovne strategije, factoringom i sl.; da je Ugovor javnobilježnički potvrđen, slijedom čega da se presumira razumljivost odredbi istog budući da je javni bilježnik dužan upozoriti stranke na nerazumljive odredbe; da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile poštene te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja; da je sukladno članku 6. Ugovora imao pravo naplatiti naknadu za prijevremeno potpuno ili djelomično zatvaranje kredita; da je nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja, i to neovisno radi li se o sporu radi naknade štete ili radi vraćanja stečenog bez osnove, sve s obzirom na činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 2007., a predmetna tužba podnesena 2015. Stoga je predložio da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo da je sve dokaze priložio uz tužbu te predložio izvođenje odgovarajućih dokaza; da ni na kakav način nije bio upoznat s odredbama tuženikovih Općih uvjeta odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu, s tim da sve i da je bio s njima upoznat, da su navedene odredbe nerazumljive; da je tvrtka OMICRON d.o.o. osnovana tek 2012.; da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 25. rujna 2017.; u podnesku od 8. studenog 2021. tužitelj je povećao kondemnatorni dio zahtjeva na iznos od 74.718,88 kuna obuhvaćajući daljnje sporno razdoblje, dok je u podnesku od 20. studenog 2023. kondemnatorni zahtjev smanjio na ukupni iznos od 7.721,30 EUR, odnosno podneskom od 9. listopada 2024. istog konačno stavio u sadržaju koji je predmet odlučivanja ovom presudom (i to u ukupnoj visini od 8.231,77 EUR), međutim, koje postupanje ne predstavlja preinaku tužbe budući da je tužitelj u podnesku od 20. studenog 2023. omaškom propustio naznačiti i potraživanje iz osnova naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita (a kojeg je do tada potraživao), a niti je rečenim podneskom izvršeno djelomično povlačenje tužbe glede deklaratornog dijela iste budući da je tužitelj tim podneskom isključivo uredio kondemnatorni dio tužbe, dok je deklaratorni dio iste ostao neizmijenjen), pa kako je svime opisanih konačno izvršeno djelomično povlačenje tužbe, i to glede dijela zahtjeva za isplatu iznosa od 1.685,13 EUR uvećanog za pripadajuće zakonske zatezne kamate, te kako se tuženik nije očitovao o rečenoj procesnoj dispoziciji tužitelja u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za istu, zbog čega se ima smatrati da je pristao na nju, to je sukladno odredbi članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) valjalo riješiti kao u izreci.

4. Tuženik je, pak, u nastavku postupka naveo da je u istovrsnoj pravnoj stvari vođenoj između istih stranaka pred ovim sudom pod posl. br. P-755/14 pravomoćno odbijen istovrsni zahtjev tužitelja kraj činjenice da mu je, kao osobi visoke ekonomske naobrazbe te osobi koja se bavi financijskim poslovanjem, bila razumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi unesena u ugovor o kreditu koji je bio predmetom tog postupka, a u svezi čega je tužitelj konačno naveo da je drugostupanjska odluka donesena u navedenom predmetu ukinuta odlukom revizijskog suda, te potom drugostupanjski sud novom odlukom potvrdio odluku prvostupanjskog suda o glavnoj stvari, a kojom je zahtjev tužitelja bio prihvaćen u cijelosti.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem tuženikovih Općih uvjeta odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu od ožujka 2007., Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 30. listopada 2007., Amortizacijskih planova od 3. i 4. prosinca 2007., e-mail korespondencije stranaka od 13. i 14. rujna 2012. te 10. i 13. listopada 2014., tuženikove Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate od 14. rujna 2012., tuženikove Odluke o usvajanju izmjena i dopuna Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od 20. prosinca 2012., tuženikove "Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom" od prosinca 2012., tuženikovih Obavijesti o izmjenama kamatne stope od 28. lipnja 2013., 24. prosinca 2013., 8. srpnja 2014. i 8. siječnja 2015., tuženikove Odluke o naknadama važećom od 8. rujna 2014., računa tuženika od 13. listopada 2014., priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., izvatka iz sudskog registra za tvrtku OMICRON d.o.o. od 24. srpnja 2015., prometa po računu i podataka tuženika o izvršenim uplatama na ime otplate predmetnog kredita od 4. rujna 2015. i 3. listopada 2023., potvrde tuženika od 28. rujna 2017., presuda ovog suda br. P-1707/19 od 8. studenog 2022. i br. P-162/2023 od 13. veljače 2024., presuda Županijskog suda u Puli br. Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018., br. Gž-1829/2024-2 od 10. rujna 2024. i br. Gž-1399/2024-4 od 14. listopada 2024., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 9. listopada 2023. s prilozima (početnim Otplatnim planom, Ugovorom, Prometom po uplatnom računu kredita, Prometom po računu redovne kamate, Prometom po računu glavnice i završnim Otplatnim planom), iskaza svjedoka TČ i iskaza tužitelja, dok su kao suvišni odbijeni prijedlozi tuženika za izvođenje dokaza pribavom od Hrvatske narodne banke podataka o prosječnim kamatnim stopama na kredite tijekom spornog razdoblja i podataka o visini i promjenama Nacionalne referentne stope za depozite fizičkih osoba od 9. siječnja 2013. pa dalje, odnosno pribave podataka od SBERBANK d.d. o visini kamatnih stopa tijekom spornog razdoblja, a sve kraj ocjene ovog suda da se rečeni dokazi ukazuju irelevantnina za ocjenu osnovanosti postavljenih zahtjeva tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru po izmijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na onu početno ugovorenu (5,49%), odnosno da se tuženiku naloži da mu isplati odgovarajući iznos na ime izmjene kamatnih stopa i nastale razlike glavnice te na ime neosnovane naplate naknade u svezi prijevremene djelomične otplate kredita, s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbom članka 81. ZZP/03. važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Identične odredbe sadrži i članak 96. stavci 1. i 2. ZZP/07., odnosno Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19.) - članci 49. i 50., s tim da je potonje navedeni zakon usklađen i s Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - članak 3.

8. Nadalje, prema odredbi članka 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

9. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su čitanjem naprijed citirane dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu, te je ujedno provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine potraživanja tužitelja koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.

10. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

11. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski - za kupnju stana, a koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje u visini od 1.042.000,00 kuna, na rok otplate od 29 godine, a čija se otplata imala vršiti u 348 jednakih mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u visini od 5,49% godišnje čija se promjena vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje (članak 3. stavci 1. i 3. Ugovora), s tim da je prva rata kredita dospjela 05.01.2008., dok je zadnja rata dospijevala 05.12.2036., te je rečeni kredit u cijelosti prijevremeno isplaćen 25. rujna 2017., s tim da je tužitelj do prijevremene otplate kredita vršio uredne otplate rata kredita, dok je 13. listopada 2014. ujedno izvršio i prijevremenu djelomičnu otplatu kredita uplatom iznosa od 100.000,00 kuna, a od dijela kojeg iznosa je naplaćena sporna naknada.

12. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa na ime rata predmetnog kredita uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, a sve polazeći od početno ugovorene kamatne stope (5,49%), pri čemu je nesporno da je visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita bila višekratno mijenjana na način da je ista rasla i bila utvrđivana u rasponu od 6,14% - 6,79%, te da je tek od 26. siječnja 2017. kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, međutim, zbog ranijeg usporavanja otplate glavnice iznos anuiteta je od 05.12.2008. pa do konačne otplate bio veći nego da je kredit otplaćivan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

13. Utemeljeno se tijekom postupka tužitelj poziva i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kojom odlukom je odbijena revizija tuženih banaka, među kojima i ovdje tuženika, kojom su pobijale drugostupanjsku presudu br. Pž-7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj. Osim toga, navedenim odlukama su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da se u vrijeme sklapanja Ugovora, unatoč njegovoj ekonomskoj naobrazbi (dipl. oecc., pa i specifičnoj - brokerskoj naobrazbi, te činjenici da je bio vlasnik tvrtke OMIKRON d.o.o. osnovane 2012. čiji predmet poslovanja su, između ostalog, bile usluge investicijskog društva, plasman financijskih instrumenata, posredovanje pri sklapanju financijskih poslova i dr. ), nije posebno razumio u odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti da je u tom smislu bio poučen od strane prednika tuženika, u svezi s čim valja navesti i da je stajalište ovog suda da se svako stavljanje potrošača u nepovoljniji položaj s obzirom na stručnu spremu i zanimanje ukazuje diskriminacijskim i time nedopuštenim (kako to, primjerice, proizlazi iz odluka suda Europske unije br. C-

774/19 i br. C-198/20) , zatim, da je Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke (što proizlazi i iz iskaza svjedoka TČ, djelatnika tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora, koji je ujedno naveo i da u vrijeme sklapanja Ugovora odredba koju je tuženik unosio u proizvod koji se tiče kreditiranja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope, nije bila precizno definirana, odnosno da nisu bili potpuno definirani kriteriji za promjenu iste) i ponuđen mu na potpis, slijedom čega se o navedenoj spornoj odredbi nije posebno niti pregovaralo među strankama.

14. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP, i to neovisno o činjenici što je rečena odluka donesena u postupku predmetom kojih su bili krediti ostvareni u valuti CHF (švicarski franak), a to stoga jer se odluka donesena u navedenom sporu u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bez navođenja jasnih i preciznih parametara o kojima ovisi promjena iste, po ocjeni ovog suda, zapravo ima protezati na sve ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom bez obzira na valutu kredita.

15. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita, a koja su utvrđenja ovog suda i u konkretnom slučaju, te time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, i to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama ZZP-a koje se kao relevantne imaju primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO-a, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno članku 1111. ZOO-a, i to kako na ime jednostranog povećanja kamatne stope, tako i na ime usporenja otplate glavnice u svezi s tim te većeg iznosa plaćenog na ime prijevremene potpune otplate kredita od onog kojeg bi platio da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita početno ugovorena stopa nije mijenjala, sve upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na koje stranke nisu imale primjedbi, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. st. 2. ZOO-a, te presuditi kao pod točkama I./1., I./2. i I./4. izreke, a u svezi s kojom odlukom valja navesti da okolnost da je predmetni ugovorni odnos stranaka prestao tijekom ovog postupka ničim nije od utjecaja na dopuštenost predmetne tužbe, kao i da se osnovanost postavljenog zahtjeva tužitelja nije ocjenjivala primjenom odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09. i dr., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010.), a to stoga jer isti nije ni bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

16. Suviše toga, člankom 6. Ugovora utvrđeno je da Korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi Banka, dok je člankom 6.3. Ugovora utvrđeno da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka naplaćuje naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, s tim da je iz Općih uvjeta „Hipotekarnih kredita prilagođenih vašim željama“, i to točke 15., utvrđeno da Banka naplaćuje naknadu i za djelomičnu i za potpunu prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

17. U konkretnom slučaju, naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu predmetnog kredita naplaćena je 13. listopada 2014. od ukupno uplaćenog iznosa od 100.000,00 kuna, i to u visini od 3.846,15 kuna tj. 510,47 EUR, s tim da je tuženik, po stajalištu ovog suda, imao pravo na naknadu tek stvarno pretrpljene štete odnosno troškova koji nisu povezani s (djelomičnom) prijevremenom otplatom kredita tj. pravo na naknadu objektivno nastalih troškova, pri čemu se isto ne može odnositi na neostvarene kamate koje bi banka dobila da nije bilo prijevremene otplate kredita, međutim, kako u konkretnoj parnici tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je bila dopuštena prijevremena djelomična otplata kredita, a niti je obrazložio troškove koji bi mu nastali u svezi s istom, to proizlazi zaključak da tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio navedenom prijevremenom djelomičnom otplatom kredita, slijedom čega i ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja, protivno savjesnosti i poštenju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te time ništetnu odredbu, pa je zahtjev tužitelja i u odnosnom dijelu valjalo prihvatiti i presuditi kao pod točkom I./3. izreke.

18. Valja navesti i da se tuženikov prigovor zastare predmetnih potraživanja tužitelja ukazuje neutemeljenim, a to stoga jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (članak 328. ZOO), zatim, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno odgovarajućih odredbi istog (bez kojih, u konkretnom slučaju, a po ocjeni ovog suda, konkretni Ugovor može opstati), odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je o ništetnosti predmetnih odredbi odlučeno tek u ovom postupku, i to djelomično i kao o prethodnom pitanju (članak 12. ZPP-a), to petogodišnji opći zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju nije protekao.

19. Konačno, kako je tužitelj tijekom postupka sustegao ukupni kondemnatorni zahtjev u visini od 1.685,13 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, te kako se tuženik nije u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za rečenu procesnu dispoziciju tužitelja očitovao o istoj, to se ima smatrati da je pristao na istu, pa je sukladno odredbi članka 193. stavak 2. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

20.1. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 02.09.2015., 03.11.2021. i 20.11.2023., te za zastupanje na ročištima održanima 21.10.2021., 09.02.2022., 09.05.2024., 24.07.2024. i 14.11.2024. u visini od po 200,00 EUR za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15., 37/22. i 126/22., odnosno "Narodne novine" br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u visini od po 139,76 EUR za svaku, odnosno za trošak vještačenja u visini od 398,17 EUR.

20.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari konačno stavljenoj u visini od 8.231,77 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 02.09.2015. i 03.11.2021. u visini od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištima održanima 21.10.2021., 09.02.2022., 09.05.2024., 24.07.2024. i 14.11.2024. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 800 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 1.600,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (400,00 EUR) iznos od 2.000,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužiteljici i likvidiranog po sudu u potraživanoj visini od 398,17 EUR, te trošak sudskih pristojbi za tužbu u potraživanoj visini od 139,76 EUR (Tar br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao sastavnog dijela Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 26/03.- pročišćeni tekst, 125/11., 112/12. i 157/13.) i presudu u visini od 128,77 EUR (Tar. br. 2. stavak 1. u svezi Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, "Narodne novine" br. 37/23.).

20.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom po odvjetnicima podneska od 20.11.2023. (kojim je tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja), a to stoga jer je tužitelj bio dužan još u tužbi staviti određeni zahtjev, što je uostalom i učinio, pa kada je istog usklađivao tijekom postupka, to mu nije ni mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak.

20.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 2.666,70 EUR, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od presuđenja do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu, i to glede razlike od ukupno potraživanog iznosa iz tog osnova u visini od 2.927,69 EUR i konačno obistinjenog iznosa na ime parničnog troška u visini od 2.666,70 EUR (tj. u iznosu od 260,99 EUR), valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

Šibenik, 2. siječnja 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima