REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2985/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mirela Hajdarević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 21. studeni 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Mirele Hajdarević, odvjetnice u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Marta Martonja, odvjetnice u Zagrebu, dana 2. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu 029-50-2626303 od 17. siječnja 2005. koji su sklopili tužiteljica ĐV iz [adresa], 7. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu čl. 3. kojim je ugovorena naknada od 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom, prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici SV iz [adresa], 7. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 710,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.100,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 2. siječnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 17. siječnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50-2626303, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.350,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, važećem na dan korištenja kredita za kupnju osobnog vozila. Prema članku 3. Ugovora o kreditu naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da je tužiteljica s tuženikom adhezijski sklopila tipski Ugovoru o kreditu, odnosno pristupila je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu, te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi koja se odnosi tzv. ulaznu naknadu, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužitelja tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. navodi da tužiteljica nikada nije ni razgovarala ili pregovarala s tuženikom oko sklapanja Ugovora o kreditu, već joj je već postojeći tipski ugovor sastavljen po tuženiku predao zaposlenik auto kuće Hyundai Auto Zagreb d.o.o. u kojoj je tužiteljica kupovala osobni automobil koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu. Tzv. ulazna naknada u visini od čak 3,30 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. O navedenoj se odredi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene i ništave u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP. Prema Potvrdi tuženika od 25. listopada 2022. tužiteljici je 19.siječnja 2005., sukladno čl. 3. Ugovora, naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.355,87 kn (3,30 % od iznosa kredita. Stoga tužiteljica ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti naveden ugovorne odredbe (čl. 3. Ugovora), te isplatu naplaćenog iznosa nakade u visini 710,85 EUR (5.355,87 kn), uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev, ističe prigovor zastare. Čini neprijepornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu odobrio tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 33.350,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, kao i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u visini 3,30 % iznosa kredita nikako nije narušeno savjesnosti i poštenja. Navodi da u postupku odobravanja kredita tuženik ima troškove u vezi s obradom i odobravanjem kredita koji su različiti od drugih troškova i kamata. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.), nakon čega slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Nakon toga slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita. Uz to treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, koji podrazumijeva: otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, provjera je li ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2005. godine ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta, u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, provjera postoji li potpisan isplatni nalog, najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora, unos naloga za isplatu kredita i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ističe da je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitana je potvrda o naplati naknade za obradu kredita od 25. listopada 2022. (stranica 5 spisa), Ugovor o kreditu od 17. siječnja 2005. (stranica 8-12 spisa), te je saslušana tužiteljica (stranica 80-81 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50-2626303 od 18. siječnja 2005.,

- da je čl. 3. tog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužiteljici ista naplaćena 19. siječnja 2005. u iznosu 710,85 EUR (5.355,87 kn).

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita.

- je li tražbina tužiteljice u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupovala auto i preporučili su joj tuženika kao banku koja ima najpovoljnije kredite. Odlučila se za kredit kod njih i sjeća se da je bio u valuti CHF. Ne sjeća se je li platila kakvu naknadu za obradu kredita odgovara jer je sve banka priredila i dobila je otplatni plan, ugovor je pročitala i potpisala, te ovjerila kod javnog bilježnika. Nakon što joj se predočava Ugovor sa stranice 8-12 spisa čini neprijepornim da je to Ugovor koji je potpisala i na temelju kojeg je dobila kredit. U članku 3. tog Ugovora je navedeno da banka naplaćuje naknadu od 3,30% od iznosa kredita jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, ali ona se toga ne sjeća budući je banka sve odradila, a nitko od službenika banke ju nije upozorio na tu ugovornu odredbu. Po zanimanju je medicinska sestra i u vrijeme zaključenja ugovora radila je u KB Dubrava. Vozilo je koristila za osobne potrebe, išla s njime na posao i koristila ga za sve što joj je bilo potrebno. Nije tražila dodatna pojašnjenja od službenika banke kao niti od javnog bilježnika. Nije niti o jednoj odredbi s bankom pregovarala budući je banka sastavila Ugovor i dala joj ga na potpis. Prilikom zaključenja ugovora nije dobila Opće uvjete banke, niti ih je tražila.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici, kao ni njezinom suprugu, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

12. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50-2626303 od 18. siječnja 2005. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 3. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga ugovora, da o uvjetima nije mogla pregovarati, da je vidjela stavku u kojoj se navodi da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali joj nije objašnjeno što ta naknada znači, odnosno iz kojeg razloga se plaća niti je bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu te naknade, već je ona bila unaprijed određena.

15. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

16. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 3. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

17. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

18. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

19. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

21. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.038,07 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

24. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 16.4.2024. i 21.11.2024. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 24.9.2023. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 400 bodova ili 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,42 EUR i presudu 66,83 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.100,25 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

25. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 2. siječnja 2025. do isplate.

26. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

28. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

29. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

30. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 2. siječnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika