REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1799/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 06. studenog 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnika tužiteljice FO, odvjetničke vježbenice, te punomoćnika tuženika Jakova Hadžije, odvjetnika, dana 02. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 214831 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 21.02.2008. godine, sadržana u čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita” a koja glasi: “Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 170,71 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 214831 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 21.02.2008. godine, sadržana u čl. 11 st. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 521,73 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 20. kolovoza 2010. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.283,33 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 21. veljače 2008. godine sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.877,94 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseci. Odredbom članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,10% na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,10% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako ističe da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i odredba članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Dakle tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Ujedno ističe kako je odredba čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća samo sukladno uvjetima, i Odluke o kamatama i naknadama kreditora nepoštena, jer nije specificirano na koji način i u kojem postotku, odnosno prema kojim parametrima se utvrđuje iznos izlazne naknade. Tužitelju je po toj osnovi 19. kolovoza 2010. godine naplaćen iznos od 521,73 eur.

2. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi da se na spornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti propisanog odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, koje stajalište je izraženo u presudi Suda EU broj C-224/19 i C- 259/19 sukladno kojem članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom, a nije sporno da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“, pa se na istu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Iako ugovaranje naknade za obradu kredita samo za sebe nije nepošteno, niti je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao, ali u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, s time da tuženik niti nije pokušao razjasniti zašto je tu naknadu naplatio, što čini tu naknadu, odnosno troškove obrade kredita i iz kojeg razloga je ta naknada određena u postotnom iznosu, a čime je korisnike dovodio u neravnopravan položaj naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: "1,10% (jedancijeladeset posto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstotinakunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", kao i odredbe čl. 11. toč. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: " Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora", te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 170,71 eur i 521,73 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te ujedno ističe kako su tužbeni navodi tužitelja neosnovani. Navodi kako se utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. To iz razloga jer je iznos sporne naknade točno i jasno određen Ugovorom o kreditu, a ista je naznačena i u tuženikovim Promotivnim uvjetima, temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Pored navedenog, poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. U odnosu na odredbu o prijevremenoj otplati kredita navodi kako nema na zakonu utemeljen pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim takve odredbe. Navodi kako ne može ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba.

4. S obzirom da je prvotni tuženik Nova hrvatska banka d.d. prestala postojati jer je pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., to je rješenjem od 21. rujna 2023. godine utvrđen prekid postupka te je isti po pozivanju slijednika ranijeg tuženika nastavljen sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d. kao novim tuženikom.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, prometnu karticu po kreditu, izračun prijevremene otplate za kredit, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i prednik tuženika dana 21. veljače 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju automobila u iznosu od 25.877,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 84 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,10% na iznos kredita obračunate s datum ugovora, koju naknadu u iznosu od 1.286,91 kn tuženik je naplatio dana 25. veljače 2008. godine. Također nije sporno da je u odredbi čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno Uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

8. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare.

9. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

12. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2008. godine podigla predmetni kredit jer joj je bio potreban za kupnju osobnog vozila, koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe. Prvo je otišla u auto salon, gdje je izabrala automobil i rekla kako će po njega doći nakon što riješi kredit jer tada nije imala gotovinu. Prodavač u auto salonu ju je pitao da li ima već izabranu banku, a kada je rekla da nema, rekao joj je da oni imaju ugovorenu kreditnu liniju sa Vollks bankom. Tako je i otišla u navedenu banku, interesirala se za dobivanje kredita, da to bude na što duže vrijeme te je izabrala rok od 7 godina i sjeća se da se radilo o iznosu od 25.800,00 CHF. Naime, da kredit bude u CHF predložila im je službenica banke, koja je rekla da se radi o povoljnijem kreditu. Tom prilikom razgovarali su o visini kredita, rati i o isplati, te o drugim uvjetima nisu razgovarali. Tom prilikom ju službenica banke nije upozoravala na neke eventualne opasnosti vezane uz kredit. Po proteku desetak dana pozvana je da dođe u banku, gdje joj je dan Ugovor kako bi ga odvela kod javnog bilježnika i tamo potpisala. Pročitala je Ugovor kako bi vidjela da li ima sve što su se dogovorili i tada je utvrdila da postoji odredba o naknadi za obradu kredita u visini od 1,1%. Pitala je službenicu što je to, jer joj to nije prije rekla, a ona je odgovorila kako se radi o troškovima obrade kredita koji se moraju platiti, ali da će to biti oduzeto od iznosa kredita. Također je tada uočila odredbu koja se ticala prijevremene otplate kredita, pa je pitala da što ako dođe do toga da može prijevremeno otplatiti kredit, a ona joj je rekla da u tom trenutku ne zna koliko bi iznosila naknada za prijevremenu otplatu, te da će o tome pričati ako do toga dođe. Na njezinu sreću dogodilo se upravo to da je došla do određenog iznosa gotovine kako bi zatvorila kredit i kada je došla u banku sa gotovinom i rekla da želi zatvoriti kredit, službenica joj je rekla da mora platiti naknadu za zatvaranje u visini od 4%. Iznenadila se, međutim, rečeno joj je da ukoliko ne plati 4%, da neće moći zatvoriti kredit. S obzirom da joj je alternativa bila nastavak plaćanja rata koje su stalno rasle, ipak je platila navedenu naknadu i zatvorila kredit. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla utjecati ili pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora radila je u HEP-u kao tajnica.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Provedenim dokazima nije utvrđeno da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo.

14. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 1.286,19 kuna, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

22. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

25. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

26. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

28. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

29. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. U odnosu na navod tuženika da je ugovor u cijelosti ispunjen, a da je zabrana bila manjeg značaja, valja istaći da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a uistinu propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

32. Međutim, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a što je povezano sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja.

33. U odnosu na odredbu o prijevremenoj otplati kredita, valja navesti kako je točno da navedena odredba nije ništetna sama po sebi, a kako to proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, kao i iz kasnije donesenog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, dalje: ZPK), ali pod uvjetom da se o takvoj odredbi posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuje neravnotežu među strankama, a što, ovdje nije slučaj (tako i Županijski sud u Splitu u odlukama Gž-2471/2018-2 od 6. prosinca 2019. i Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017., te Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-877/418 od 14. svibnja 2020.). Uostalom valja ukazati da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita "sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora", pa bi u takvom ugovornom odnosu tuženik mogao proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo.

34. Isto tako valja dodati da činjenica je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

35. Naime, tuženik uopće ne specificira iznos navodno nastale štete zbog konkretne prijevremene otplate kredita, tj. samo paušalno navodi da se takva šteta sastoji od troškova likvidnosti negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja zaprima prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova. Pritom tuženik osim što ne precizira štetu u odnosu na konkretan ugovorni odnos i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, isti niti ne dostavlja adekvatne i konkretne dokaze da je zbog navedene prijevremene konkretne uplate kredita platio tim bankama trošak likvidnosti i u kojem iznosu. Dakle, tuženik predlaže financijsko knjigovodstveno vještačenje i saslušanje svjedoka, međutim ne navodi u kojem iznosu je ovdje bitno navodna šteta nastala, a konkretna šteta mora biti jasno određena i po osnovu i po visini, što tuženik nije učinio. Isto tako u odnosu na navodni administrativni trošak, isti ne precizira visinu štete koja bi se odnosila na ovdje konkretan odnos, već paušalno navodi da u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje dodatni posao njegovom osoblju i dodatni troškovi izdavanja dokumentacije. Prema tome, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan adekvatan i konkretan dokaz na okolnost da je zaista imao konkretne troškove zbog plaćanja predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita (i u kojem točno iznosu), odnosno tuženik uopće ne ukazuje na visinu troškova koju je eventualno imao u odnosu na konkretnu uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

36. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

37. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

38. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

39. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

40. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

41. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

42. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je i predmetna ugovorna odredba u dijelu čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnim navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

43. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

44. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je uvidom u prometnu karticu po kreditu i izračuna prijevremene otplate, te je utvrđeno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 1.286,19 kn dana 25. veljače 2008. godine, što iznosi 170,71 eur, te na ime prijevremene otplate iznos od 3.930,98 kn dana 19. kolovoza 2010. godine, što iznosi 521,73 eur.

45. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 21. veljače 2008. godine, koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita” a koja glasi: “Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita." te odredba čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.", i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 170,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2008. godine do isplate te iznos od 521,73 eur od 20. kolovoza 2010. godine, te je odlučeno kao pod točkom I., II., III. i IV. izreke presude.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 04.09.2023.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 24.04.2024.g. i 06.11.2024.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.000,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 250,00 eur ukupno iznosi 1.250,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,33 eur, tako da ukupno trošak tužiteljice iznosi 1.283,33 eur.

47. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom V.

U Zagrebu, 02. siječnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA

Pun. Tužitelja

Pun. tuženika