Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj: Pn-11/2024-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga više sudske savjetnice- specijaliste JP u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, po punomoćniku HP, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, po Odvjetničkom društvu Župić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024., uz objavu dana 2. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 14.842,33 kune na račun broj : HR 121001005 1863000160, Državnog proračuna Republike Hrvatske model HR26, poziv na broj odobrenja 5908-19-19-03004607711 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 23. travnja 2020. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te se nalaže tuženiku da naknadi parnične troškove tužitelju, sve u roku od 15 dana. „

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.845,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine koja teče od dana 2. siječnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb podnesao je tužbu radi naknade štete.

2.U tužbi se navodi da se je dana 16. ožujka 2008. dogodila prometna nesreća u mjestu Veliki Grđevac u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja ČP, rođen **.**.1953. Drugi sudionik prometne nezgode TP upravljao je motociklom reg. oznake [registarska oznaka] MARKE "Yamaha" koje je u vrijeme nesreće bilo obvezno osigurano od odgovornosti kod tuženika, broj police [broj police]. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-664/08-45 od 26. ožujka 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1378/09-2 od 4. veljače 2010. utvrđena je odgovornost tuženikovog osiguranika u omjeru 30% za nastanak štetnog događaja. Rješenjem HZMO- Područnog ureda u Bjelovaru, Klasa: 140-03/08- 01/OB:03004607711, Ur.br.: 341-02-05/3-08-011110, te broj spisa 10394 od 24. studenog 2008. tužitelj je udovici osiguranika pok. GP, VP priznao pravo na obiteljsku mirovinu s pravom na isplatu počevši od 16. ožujka 2008. čijim izvršenjem tužitelj navodi da trpi štetu. Tužitelj nadalje navodi da kako je isplatama priznate obiteljske mirovine korisnici mirovine trpio štetu, istu je potraživao od tuženika za razdoblje od 16. ožujka 2008. do 30. travnja 2017. u iznosu od 18.105,30 kn, te je tuženi istu platio u cijelosti, dok za razdoblje od 1. svibnja 2017. do 30. lipnja 2017. iznos od 3.493,96 kn, za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. iznos od 10.701,72 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 28. veljače 2018. iznos od 3.600,48 kn, za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 30. lipnja 2018. iznos od 9.034,08 kn, za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. iznos od 13.915,92 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. iznos od 14.075,04 kn i za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 29. veljače 2020. iznos od 19.224,96 kn, tuženik je djelomično isplatio štetu. Naime, tuženik je tužitelju naknadio djelomično štetu tj. do dana kada bi pok. ČP navršio 65 godina života da je živ, odnosno do 31. svibnja 2018. jer tuženik smatra kako tužitelj do navedenog dana trpi stvarnu štetu. Tužitelj ističe da je tuženik po primitku zahtjeva za naknadu štete od 30. ožujka 2020. izvršio vlastiti obračun štete, te podmirio samo dio traženog iznosa odnosno nije podmirio štetu za razdoblje od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2020. s obrazloženjem da bi pok. osiguranik, a i sama korisnica obiteljske mirovine najkasnije do 30. svibnja 2018. ostvarila uvjete za starosnu mirovinu, te je tužitelju dana 8. travnja 2020. uplatio iznos od 7.371,32 kn. Kako je tuženik podmirio samo dio štete, a tužitelj smatra da je pravovremenim podnošenjem zahtjeva za naknadu štete od 30. ožujka 2020. potraživao za razdoblje od 1. svibnja 2017. do 29. veljače 2020. naknadu u punom iznosu isplaćene obiteljske mirovine za navedeno razdoblje, tužitelj je predložio da sud temeljem odredbi članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju donese presudu na način da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 14.842,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2020.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti općinskog suda za rješavanje ove pravne stvari. Nadalje, tuženik je priznao pasivnu legitimaciju i nastanak predmetne prometne nezgode od dana 16. ožujka 2008. u kojoj prometnoj nezgodi je osiguranik tužitelja ČP smrtno stradao i kojoj prometnoj nezgodi je doprinio osiguranik tužene u omjeru od 30%. Tuženik nije osporavao činjenicu da je temeljem rješenja tužitelja Klasa: 140-03/08-01/oB:03004607711, Ur.broj 341-02- 05/3-08-011110 supruzi poginulog priznato pravo na obiteljsku mirovinu, već je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik je naveo da je točno da je tužena za utuženo razdoblje (1. svibnja 2017. do 29. veljače 2020.) isplatila tužitelju razmjerni iznos štete od 7.371,32 kn, ali je pri tome uzeo razdoblje od 1. svibnja 2017. do 2. svibnja 2018. (kada bi osiguranik tužitelja navršio 65 godina) i da je u tom razdoblju isplaćen iznos od 24.571,72 kn, te je taj iznos umanjio sukladno odgovornosti osiguranika tuženika i stoga se osporava da tužitelju za utuženo razdoblje pripada cjelokupni iznos naknade štete. Nadalje, tuženik ističe kako se tužitelj za utuženo razdoblje poziva na odredbu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, no tuženik u cijelosti poriče navode tužitelja u tom dijelu, te ističe da je danom štetnog događaja nastao obvezno - pravni odnos između tužitelja i tuženika, odnosno od tada je nastala šteta, te se primjenjuje zakon koji je u to vrijeme bio na snazi, odnosno primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05), članak 27. kojim je propisano: "Društvo za osiguranje obvezno je zavodima nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu." Poseban propis, Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 102/1998) koji je u primjeni od 1. siječnja 1999. propisuje u članku 160. da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete. Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već smatra da se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja, te stoga smatra da je potrebno utvrditi štetu sukladno gore navedenom članku Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te obvezati tuženu na platež razmjernog iznosa doprinosa. Tuženik ističe da takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav Vrhovnog suda RH – Rev 1889/01. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi: „Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama 20/97, a stupio je na snagu 8 dana od dana objave u "Narodnim novinama" (objavljen je 19. veljače 1997.). Navedeni Zakon nije mjerodavno pravo koje bi se primijenilo u ovom prijeporu, već su to odredbe Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) budući se štetni događaj dogodio 19. kolovoza 1995. godine, tj. u vrijeme njegova važenja, pa predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbi ovog zakona. Ovo stoga što treba primijeniti materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja (19. kolovoza 1995.). Iznijeto znači da predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbe članka 81. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) kojom je propisano da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Nadalje, tuženik navodi kako bi s obzirom na godine života, odnosno dob pokojnog osiguranika tužitelja GP u slučaju redovnog tijeka stvari isti bio u redovnoj starosnoj mirovini. Naime, osiguranik tužitelja je bio rođen **.**.1953., te bi navršio 65 godina 2. svibnja 2018. Tuženik navodi da je činjenica da bi osiguranik tužitelja ČP, da nije stradao u predmetnoj prometnoj nezgodi radio, te bi s navršenih 65 godina starosti ispunio uvjete za starosnu mirovinu koju bi mu bio u obvezi plaćati tužitelj. Tuženik nadalje ističe kako sporno potraživanje tužitelja nije u skladu s institutom i smislom naknade štete jer je šteta definirana kao umanjenje nečije imovine. Odredbama Zakona o obveznim odnosima regulirana je dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem se nalazila prije štetne radnje. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi se o nespornoj činjenici kako bi s određenim godinama starosti, ČP ispunio uvjete za starosnu mirovinu, te bi mirovina bila isplaćivana na teret tužitelja i da nije bilo štetnog događaja. Dakle, kao posljedica štetnog događaja, tužitelj je obvezan isplaćivati iznos obiteljske mirovine supruzi, odnosno članovima obitelji poginulog, koji bi da nije stradao u nesreći bio zaposlen. Isto tako, tuženik smatra da nije bilo štetnog događaja, osiguranik tužitelja bi u konačnici ostvario pravo na starosnu mirovinu, isključivo na teret tužitelja. Tuženik navodi kako je nesporno da je tužitelj institucija koja se bavi između ostaloga isplatama i izračunima starosnih i inih mirovina za svoje osiguranike, te je neosnovana tvrdnja kako nije od odlučne važnosti da bi osoba koja je zaposlena (koja nije stradala u štetnom događaju) protekom vremena ostvarila pravo na starosnu mirovinu isključivo na teret HZMO, a što se ne može stavljati na teret tuženiku. S obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete za razdoblje kada bi njihov osiguranik bio u starosnoj mirovini, uzimajući pri tome i Zakon koji je bio na snazi u vrijem štetnog događaja, ukazuje se da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, te tužena smatra kako tužitelju pripada naknada štete u visini koju je i isplatio u mirnom postupku, odnosno tužena smatra kako tužitelju pripada naknada štete u visini koja predstavlja razliku između starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja po redovitom tijeku stvari ostvarivao u utuženom razdoblju i visine isplaćene obiteljske mirovine. Napominje se da takav stav zauzima sudska praksa, odnosno Vrhovni sud RH u svojim odlukama Rev-x 368/2018 od 19. veljače 2019. Zaključno, tužena je osporila visinu tužbenog zahtjeva, te je predložio odbijanje tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženoj.

4. U pogledu prigovora stvarne nenadležnosti koji je istaknuo tuženik, sud je donesao rješenje broj Pn-120/2020-8 od 27. listopada 2020. (list 54-55) kojim je odbio prigovor stvarne nenadležnosti, te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4289/2020-2 od 16. rujna 2021. (list 65-66).

5.U nastavku postupka sud je donesao presudu broj Pn-120/2020-18 od 16. ožujka 2022. (list 78-84) kojom je u točki I. usvoji tužbeni zahtjev za iznos od 14.842,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. travnja 2020., dok je u točki II. odbio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu zakonskih zateznih kamata koje na iznos glavnice od 14.842,33 teku od 16. travnja 2020. do 22. travnja 2020., kao neosnovan. 6.Navedena presuda prvostupanjskog suda ukinuta je presudom Županijskog sud u Dubrovniku broj Gž-396/2022-2 od 10. siječnja 2024. (list 112-116) u točki I. izreke, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Bjelovaru br. P-664/08-45 od 26. ožujka 2009. (list 2-13), presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1378/09-2 od 4. veljače 2010. (list 14-18), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Bjelovaru od 24. studenog 2008. (list 19- 20), zahtjev za naknadu štete od 30. ožujka 2020. (list 21), obračun od 19. ožujka 2020. (list 22), obavijest o broju štetovnog spisa od 1. travnja 2020. (list 23), očitovanje tuženika (list 24), karticu glavne knjige (list 25), presliku povratnice (list 26), izvršen je uvid i pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog Marijane Matijević (list 135-139), te očitovanje knjigovodstveno-financijskog vještaka Marijane Matijević (list 221).

8. Na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP - "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), sud je odlučio, a kako je to pobliže naznačeno u izreci ove odluke.

9. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja ČP smrtno stradao u prometnoj nesreći 16. ožujka 2008. koju je skrivio osiguranik tuženika TP, da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-664/08-45 od 26. ožujka 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 1378/09-2 od 4. veljače 2010. utvrđena odgovornost tuženikovog osiguranika u omjeru 30% za nastanak štetnog događaja, te da je udovici pok. GP priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 16. ožujka 2008. Nadalje nije sporno da je tuženik za utuženo razdoblje (1. svibnja 2017. do 29. veljače 2020.) isplatio tužitelju razmjerni iznos štete od 7.371,32 kn. Naime, tuženik navedeno obrazlaže da je uzeo u obzir razdoblje od 1. svibnja 2017. do 2. svibnja 2018. (kada bi osiguranik tužitelja navršio 65 godina) i da je u tom razdoblju isplaćen iznos od 24.571,72 kn. Navedeni iznos tuženik je umanjio sukladno odgovornosti osiguranika tuženika za 30%, te stoga osporava da tužitelju za utuženo razdoblje pripada cjelokupni iznos naknade štete koji tuženik potražuje u iznosu od 14.842,33 kn.

10. U predmetnom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i mjerodavno materijalno pravo, u smislu primjenjuje li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u daljnjem tekstu: ZOMO).

11.Prema članku 161. stavak 1. ZOMO, propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štetu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok je člankom 161. stavak 2. točka 2. navedenog zakona(odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2019., te je istom točno određeno u kojim slučajevima tužitelj ima pravo navedeno u članku 161. stavak 1. ZOMO) određeno da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

12. Prema članku 27. stavak 1. - 4. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja .

13. Prema pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u svojim odlukama (Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev 2320/2015-2 od 21. svibnja 2019.) proizlazi da za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

14.U predmetnom slučaju treba uzeti u obzir da se tuženo društvo bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom slučaju upravo se radi o obveznom osiguranju u prometu. Stoga se tuženik kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle po odredbama ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (dakako kada su za to ispunjenje propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretno vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi članka 8. stavak 1. ZOOP, a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija za osiguranje. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju prema odredbama ZOOP, a kojim odredbama je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari, primjenjuje se ZOOP i to članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a to znači da prema citiranom članku ZOOP obveze tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti ili kod obiteljske mirovine zbog smrti osiguranika.

15.Sukladno prijedlogu tuženika provedeno je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti određivanja razmjernog iznosa mirovine u okviru odredbe članka 27. ZOOP, a pri tome uzevši u obzir doprinos od 30% tuženikova osiguranika, te je za provođenje vještačenja imenovan stalni sudski vještak Marijana Matijević iz Bjelovara.

16.Dana 2. svibnja 2024. zaprimljen je nalaz i mišljenje vještaka (list 135-139) iz kojeg proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2020. udovici osiguranika pok. ČP, VP isplaćeno 49.508,23 kn na ime obiteljske mirovine. Najniža invalidska mirovina zbog povrede na radu bi iznosila ukupno 55.852,00 kn, te je razlika utvrđena u iznosu od -6.343,77 kn (-841,98 €).

17.Nalaz i mišljenje vještaka dostavljeno je strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, te je dana 8. svibnja 2024. zaprimljen podnesak tuženika (list 145) u kojem navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te ističe da je predmetnim vještačenjem utvrđeno kako razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, ne postoji, jer je potonja veća.

18.Tužitelj je dana 20. svibnja 2024. dostavi podnesak (list 147-148) u kojem navodi da nema primjedbi na izračun vještaka osim obračunskog razdoblja jer je vještak obračunavao razdoblje od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2020., dok je utuženo razdoblje od 1. svibnja 2017. do 29. veljače 2020. Tužitelj smatra da izračun sačinjen od vještaka ne predstavlja vjerodostojni izračun obiteljske i pretpostavljene starosne mirovine pošto takav izračun ne postoji niti u jednom zakonu. Nadalje tužitelj ističe da ne postoji i izračun pretpostavljene starosne mirovine nego se takav izračun radi kada osiguranik podnese zahtjev za starosnu mirovinu, a koji se izdaje ukoliko su ispunjeni uvjeti, te stoga tužitelj smatra da nema pretpostavljene starosne mirovine, već da je za izračun iste jedino ovlašten tužitelj.

19.Sud je pozvao vještaka da se očituje na navode tužitelja te je dana 11. rujna 2024. zaprimljeno očitovanje vještaka (list 221) u kojem navodi da bi se starosna mirovina za ČP počela obračunavati poslije navršenih 65 godina života, odnosno od 1. lipnja 2018., te je iz tog razloga u nalazu i mišljenju od 26. travnja 2024. stavljeno obračunsko razdoblje od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2020.

20.Sud je očitovanje vještak dostavio strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, no iste više nisu imale primjedbe i prijedloge na nalaz i mišljenje vještaka.

21.S obzirom da je nalaz i mišljenje vještaka sačinjeno u skladu s pravilima struke i znanosti, te je u skladu s ostalim provedenim dokazima i niti na koji način nije doveden u sumnju, sud ga je u cijelosti prihvatio.

22.Uzimajući u obzir da je razdoblju od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2020. udovici osiguranika pok. ČP, VP isplaćeno 49.508,23 kn na ime obiteljske mirovine, dok bi najniža invalidska mirovina zbog povrede na radu bi iznosila ukupno 55.852,00 kn, proizlazi da tužitelj nema pravo na isplatu razlike sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP u pogledu navedenog razdoblja. Kada se uz navedeno uzme u obzir da tužitelj, na kojem je po članku 221. a ZPP-a bio teret dokaza, nije dokazao da je isplatom obiteljske mirovine u utuženom razdoblju (1. svibnja 2017. do 29. veljače 2020.) pretrpio stvarnu štetu koju bi sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP-a mogao osnovano potraživati od tuženika jer nije utvrđeno da bi postojala razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu za sporno razdoblje, odnosno da bi tužitelj isplaćivao obiteljsku mirovinu osiguraniku u većem iznosu od projicirane mirovine, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

23.Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP, a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici.

24.Sud je ocijenio osnovanim kao opravdane tražene troškove tuženika koji se odnose na sastav žalbe od 30. ožujka 2022. u iznosu od 250,00 EUR temeljem Tbr. 10. stavak 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarife), za zastupanje na ročištima 16. veljače 2022. i 27. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište temeljem Tbr. 9 točka 1. Tarife, za podneske tuženika od 9. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak temeljem Tbr. 8. stavak 1. Tarife, na ime PDV iznos od 262,50 EUR, na ime pristojbe na žalbu na presudu u iznosu od 132,72 EUR, te na troškove vještačenja iznos od 400,00 EUR, a što sveukupno čini iznos od 1.845,22 EUR.

25.Uzimajući u obzir da su navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Tarifi, sud je odlučio kao u točki II presude, te je tuženiku priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate temeljem članka 151. stavak 3. ZPP-a.

26.Sud nije priznao kao osnovan zatraženi trošak za sastav žalbe od 10. studenog 2020. u iznosu od 250,00 EUR s obzirom da je navedena žalba izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen prigovor stvarne nenadležnosti kao neosnovan, te je navedeno rješenje potvrđeno od strane višeg suda i stoga ne proizlazi da je trošak sastavljanja žalbe protiv rješenja bio osnovan, te da bi nastala obveza plaćanja tih troškova za tužitelja, te nije osnovano niti zatražen trošak sudske pristojbe na rješenje od 132,72 EUR jer nije nastala niti obveza plaćanja iste za tuženika. Nadalje, neosnovano tuženik potražuje sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 66,36 EUR s obzirom da ista u trenutku donošenja odluke za tuženika nije niti nastala.

27.Slijedom svega odlučeno je kao u izreci presude.

U Daruvaru 2. siječnja 2025.

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od uručenja otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c

2. Odvjetničko društvo Župić i partneri iz Zagreba