Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-584/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 21. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Slavena Karabana, odvjetnika iz Vinkovaca, i u odsutnosti tužene, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 02. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3931604 koji je zaključen između tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 3.342,52 eura (slovima: tri tisuće tristo četrdeset dva eura i pedeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zakonsje zatezne kamate od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14 % godišnje, te počev od 01. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 % poena, te počev od 01. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, na iznose kako slijedi:

- 1,45 eur počevši od 31.03.2007. do isplate,

- 1,02 eur počevši od 29.02.2008. do isplate,

- 6,20 eur počevši od 31.03.2008. do isplate,

- 22,11 eur počevši od 31.10.2008. do isplate,

- 5,38 eur počevši od 30.11.2008. do isplate,

- 26,65 eur počevši od 31.12.2008. do isplate,

- 29,91 eur počevši od 31.01.2009. do isplate,

- 31,39 eur počevši od 28.02.2009. do isplate,

- 28,15 eur počevši od 31.03.2009. do isplate,

- 28,95 eur počevši od 30.04.2009. do isplate,

- 22,53 eur počevši od 31.05.2009. do isplate,

- 17,81 eur počevši od 30.06.2009. do isplate,

- 19,07 eur počevši od 31.07.2009. do isplate,

- 21,56 eur počevši od 31.08.2009. do isplate,

- 21,34 eur počevši od 30.09.2009. do isplate,

- 18,83 eur počevši od 31.10.2009. do isplate,

- 23,55 eur počevši od 30.11.2009. do isplate,

- 27,33 eur počevši od 31.12.2009. do isplate,

- 32,72 eur počevši od 31.01.2010. do isplate,

- 31,48 eur počevši od 28.02.2010. do isplate,

- 38,79 eur počevši od 31.03.2010. do isplate,

- 37,40 eur počevši od 30.04.2010. do isplate,

- 40,10 eur počevši od 31.05.2010. do isplate,

- 63,49 eur počevši od 30.06.2010. do isplate,

- 58,67 eur počevši od 31.07.2010. do isplate,

- 73,38 eur počevši od 31.08.2010. do isplate,

- 68,30 eur počevši od 30.09.2010. do isplate,

- 60,13 eur počevši od 31.10.2010. do isplate,

- 77,37 eur počevši od 30.11.2010. do isplate,

- 99,31 eur počevši od 31.12.2010. do isplate,

- 83,77 eur počevši od 31.01.2011. do isplate,

- 89,22 eur počevši od 28.02.2011. do isplate,

- 82,29 eur počevši od 31.03.2011. do isplate,

- 83,54 eur počevši od 30.04.2011. do isplate,

- 112,95 eur počevši od 31.05.2011. do isplate,

- 115,81 eur počevši od 30.06.2011. do isplate,

- 1.740,57 eur počevši od 12.07.2011. do isplate,

te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisuću četiristo dvadeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnoga troška počev od donošenja presude tj. 02. siječnja 2025. do isplate, po istoj stopi kao prethodno glede preplaćene glavnice, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio 21. veljače 2007. ugovor o kreditu broj: 198-50-3931604, temeljem kojeg ugovora mu je odobren kredit u iznosu od 29.599,75 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za HNB na dan korištenja kredita na rok otplate od 66 mjeseci.

2.1. Nadalje, navodi da je odredbom čl. 7. predmetnim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan dospjeća. Tijekom trajanja otplate tečaj CHF je značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj kaluzuli u CHF odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

2.2. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-186/16, presudu Visokog trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev 2221/2018, a kojom presudom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovore o kreditu unosio odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i njegovim internim aktima, a da prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a što je za posljedicu imalo jednostrano povećanje kamatne stope. Istom presudom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odrebama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZPP/07. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu, te utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu i naloži tuženoj isplatu preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o povećanju tečaja.

2.3. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju u ovom postupku tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka Tomislava Borković, na način da je sada temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao isplatu iznosa od 3.342,52 eura s pripadajućim kamatama i naknadom prouzročenih troškova.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nadalje, tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

3.1. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

3.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule jer je sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova valutne klauzule počeo teći dana 14.06.2018. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 14.06.2023., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik nadalje osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, pa slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknadu tuženiku prouzročenih troškova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom i čitanjem zaključenog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika (list 20-27), obavijesti banke o promjeni kamatne stope (list 28-31), obavijest banke o otplati kredita (list 32), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković 18.04.2024. (list 46-52), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 21.11.2024. (list 61-63).

5. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom zaključila ugovor o kreditu 21.02.2007. u svrhu kupnje osobno automobila koji je koristila za svoje osobne potrebe odnosno najviše zbog odlaska na posao. U to vrijeme nije imala otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristila kao poreznu olakšicu. Iz auto kuće u kojoj je odabrala automobil su je uputili na ovu banku jer su s njom surađivali. Obzirom da je inače primala plaću preko tekućeg računa kod ove banke to je imala povjerenja u ovu banku. Kada je došla u banku službenica banke ju je uputila na kredit u CHF kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, a i sama je znala da je do tada CHF bila stabilna i sigurna valuta. U banci su joj pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebala potpisati. Ugovor je pročitala i otišla ga ovjeriti kod javnog bilježnika. Nije najbolje razumjela odredbe ugovora jer nije financijski obrazovana budući je građevinski ing., ali ju je djelatnica banke uvjerila da je to sigurna valuta i da su to najpovoljniji krediti. Službenica banke joj je rekla da neće biti nekakvih promjena u visini rate kredita, a ako ih i bude da će biti neznatne. Kredit je otplaćen u cijelosti. U to vrijeme nije imala saznanja da HNB brani samo tečaj u odnosu na euro, ali ne i na ostale valute, i nije ju na to nitko upozorio. Kod povećanja kamata nitko ju ranije nije upozorio da će se to dogoditi niti pitao za suglasnost, već je samo dobila obavijesti o povećanju kamate i uvećanu rate koju mora kao takvu i platiti. Kredit je sama otplaćivala. Nije radila konverziju kredita.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 21. veljače 2007. na iznos od 29.599,75 CHF s rokom otplate od 66 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.599,75 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

12.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja (isplate) po predmetnom ugovoru o kreditu 21.02.2007. za 1 CHF = 4,521884 kn, utvrđen je u visini od 3.342,52 eura.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 3.342,52 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 30.05.2024.

13.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.342,52 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 31.05.2024. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 05.03.2024. i 21.11.2024. svako u iznosu od 200,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 225,00 eura čini ukupan iznos od 1.125,00 eura.

16.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.425,00 eura.

U Vinkovcima 02. siječnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Slaven Karaban, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na broj: RBA-PAS-1031 – pun. tuženika