Poslovni broj: P-4761/2023-6

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA ZBOG OGLUHE

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆT, OIB; [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi isplate, dana 02. siječnja 2025. godine,

presudio je

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.379,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,40 EUR od 5.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 8,12 EUR od 14.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,10 EUR od 14.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,02 EUR od 19.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 11,39 EUR od 22.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,01 EUR od 24.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,75 EUR od 18.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,09 EUR od 20.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,36 EUR od 20.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,36 EUR od 17.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,89 EUR od 15.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,95 EUR od 25.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,86 EUR od 24.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,79 EUR od 29.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,79 EUR od 31.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,40 EUR od 31.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,69 EUR od 17.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,16 EUR od 19.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,27 EUR od 19.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 14,68 EUR od 1.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,83 EUR od 1.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,76 EUR od 1.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,71 EUR od 30.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,96 EUR od 17.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,80 EUR od 22.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,33 EUR od 23.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,66 EUR od 20.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 40,97 EUR od 20.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 34,38 EUR od 1.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,69 EUR od 2.3.2011. godine do isplate

- na iznos od 33,75 EUR od 16.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 34,28 EUR od 16.5.2011. godine do isplate

- na iznos od 46,77 EUR od 22.6.2011. godine do isplate

- na iznos od 47,99 EUR od 26.7.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,42 EUR od 23.8.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,06 EUR od 23.9.2011. godine do isplate

- na iznos od 47,19 EUR od 20.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,83 EUR od 27.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,38 EUR od 21.1.2012. godine do isplate

- na iznos od 48,14 EUR od 24.1.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,54 EUR od 27.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,86 EUR od 27.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 49,20 EUR od 30.5.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,32 EUR od 7.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 51,09 EUR od 27.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 49,80 EUR od 28.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 30.9.2012. godine do isplate

- na iznos od 49,17 EUR od 9.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 47,08 EUR od 9.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 49,31 EUR od 6.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 50,38 EUR od 27.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 49,63 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 45,42 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 48,99 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 49,31 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 47,91 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 43,55 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 43,44 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 1567,15 EUR od 26.10.2013. godine do isplate

po stopi koja se od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine obračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zageb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. siječnja 2025. godine do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 03.01.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3861854, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.246,52 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno članku 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine, potvrđenu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine a koja je potrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 3.379,25 EUR. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud donese presudu kako je i donesena u izreci presude.

2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 24. listopada 2023. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).

3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, odnosno 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 02. siječnja 2025. godine

Sudac

Biserka Pavković Fućak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).

DNA:

1) tužitelju po pun.

2) tuženiku