Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: P-282/2017-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darko Samardžija, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 19. studenog 2024., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 2. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 895,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
na iznos od 4,93 EUR od 13. ožujka 2007. do isplate
na iznos od 4,91 EUR od 11. travnja 2007. do isplate
na iznos od 4,83 EUR od 11. svibnja 2007. do isplate
na iznos od 4,84 EUR od 12. lipnja 2007. do isplate
na iznos od 4,78 EUR od 11. srpnja 2007. do isplate
na iznos od 4,84 EUR od 11. kolovoza 2007. do isplate
na iznos od 4,84 EUR od 11. rujna 2007. do isplate
na iznos od 4,77 EUR od 11. listopada 2007. do isplate
na iznos od 4,83 EUR od 13. studenoga 2007. do isplate
na iznos od 4,80 EUR od 11. prosinca 2007. do isplate
na iznos od 4,88 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate
na iznos od 4,94 EUR od 12. veljače 2008. do isplate
na iznos od 5,04 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate
na iznos od 4,96 EUR od 11. travnja 2008. do isplate
na iznos od 4,90 EUR od 13. svibnja 2008. do isplate
na iznos od 4,89 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate
na iznos od 4,87 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate
na iznos od 4,85 EUR od 12. kolovoza 2008. do isplate
na iznos od 4,86 EUR od 11. rujna 2008. do isplate
na iznos od 5,01 EUR od 11. listopada 2008. do isplate
na iznos od 5,13 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate
na iznos od 5,08 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate
na iznos od 5,34 EUR od 12. siječnja 2009. do isplate
na iznos od 5,64 EUR od 11. veljače 2009. do isplate
na iznos od 5,85 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate
na iznos od 5,48 EUR od 11. travnja 2009. do isplate
na iznos od 5,42 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate
na iznos od 5,42 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate
na iznos od 9,45 EUR od 11. srpnja 2009. do isplate
na iznos od 9,31 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate
na iznos od 9,37 EUR od 11. rujna 2009. do isplate
na iznos od 9,26 EUR od 13. listopada 2009. do isplate
na iznos od 9,36 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate
na iznos od 9,30 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate
na iznos od 12,74 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate
na iznos od 12,95 EUR od 11. veljače 2010. do isplate
na iznos od 12,91 EUR od 11. ožujka 2010. do isplate
na iznos od 13,09 EUR od 13.travnja 2010. do isplate
na iznos od 13,34 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate
na iznos od 13,57 EUR od 11. lipnja 2010. do isplate
na iznos od 14,00 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate
na iznos od 13,58 EUR od 11. kolovoza 2010. do isplate
na iznos od 14,66 EUR od 11. rujna 2010. do isplate
na iznos od 14,09 EUR od 12. listopada 2010. do isplate
na iznos od 14,20 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate
na iznos od 14,68 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate
na iznos od 15,30 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate
na iznos od 13,58 EUR od 11. veljače 2011. do isplate
na iznos od 13,78 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate
na iznos od 13,49 EUR od 12. travnja 2011. do isplate
na iznos od 14,14 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 14,59 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate
na iznos od 14,79 EUR od 12. srpnja 2011. do isplate
na iznos od 17,03 EUR od 13. kolovoza 2011. do isplate
na iznos od 14,90 EUR od 11. rujna 2011. do isplate
na iznos od 14,59 EUR od 13. listopada 2011. do isplate
na iznos od 14,67 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate
na iznos od 14,64 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate
na iznos od 14,91 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate
na iznos od 15,11 EUR od 11. veljače 2012. do isplate
na iznos od 15,17 EUR od 11. ožujka 2012. do isplate
na iznos od 15,03 EUR od 11. travnja 2012. do isplate
na iznos od 15,10 EUR od 12. svibnja 2012. do isplate
na iznos od 15,18 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate
na iznos od 15,06 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate
na iznos od 15,05 EUR od 12. kolovoza 2012. do isplate
na iznos od 14,83 EUR od 11. rujna 2012. do isplate
na iznos od 14,91 EUR od 11. listopada 2012. do isplate
na iznos od 15,07 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate
na iznos od 15,02 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate
na iznos od 15,09 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate
na iznos od 14,88 EUR od 12. veljače 2013. do isplate
na iznos od 14,80 EUR od 12. ožujka 2013. do isplate
na iznos od 15,03 EUR od 11. travnja 2013. do isplate
na iznos od 14,80 EUR od 11. svibnja 2013. do isplate
na iznos od 14,68 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate
na iznos od 14,55 EUR od 11. srpnja 2013. do isplate
na iznos od 14,71 EUR od 13. kolovoza 2013. do isplate
na iznos od 14,81 EUR od 11. rujna 2013. do isplate
na iznos od 14,89 EUR od 11. listopada 2013. do isplate
na iznos od 14,91 EUR od 11. studenoga 2013. do isplate
na iznos od 15,04 EUR od 12. prosinca 2013. do isplate
II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 1.445,05€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, a koja teče od dana presuđenja 2. siječnja 2025. do naplate.
III Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.
IV Tužitelj BŽ je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.
Obrazloženje
1.Tužitelj je tužbom od 23.8.2017. utužio tuženika radi isplate iznosa od 8.283,94kn / 1.147,36€. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s HVB Splitskom bankom d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 82992/05 dana 2. srpnja 2005. Prema ugovoru o kreditu početna nominalna kamatna stopa je iznosila 4,99% godišnje a efektivna 5,41% godišnje a anuitet je iznosio 279,84CHF u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem tuženikovog prodajnog tečaja za CHF na dan uplate. Tuženik je naknadno mijenjao kamatne stope a time i anuitete tako da su se oni mijenjali za pojedina razdoblja počev od 1. veljače 2007. do zaključno 7. siječnja 2011. Od 1. siječnja 2014. kamatna stopa je iznosila 3,23% godišnje. Tužitelj smatra da je tuženik protupravnim postupanjem jednostranim povećanjem kamatne stope oštetio tužitelja tako da od tuženika potražuje preplaćeni iznos kamate u iznosu od 1.147,36CHF.
U tijeku postupka HVB Splitska banka d.d. promijenila je naziv u Splitska banka d.d., a potom je pripojena trgovačkom društvu OTP banka d.d.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a u kojem je parničnom postupku Splitska banka d.d bio jedan od tuženika, utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2023. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Tužitelj navodi da banke prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema ugovoru o kreditu i otplatnoj tablici uručenoj tužitelju pri sklapanju predmetnog ugovora anuitet je iznosio 279,84 CHF. Zbog promjene kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika tužitelju su povećavani iznosi anuiteta. Tužitelj predlaže da sud, po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan. Potraživanje tužitelja da je u zastari te da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz Presude VTS-a.
U odnosu na utvrđenja iz Parnice Potrošač za koje tuženik smatra da se ne mogu primjenjivati na konkretan predmet, tuženik smatra da se tek u ovoj parnici treba dokazati jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač primjenjiva u pojedinačnom sporu. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom.
Učinio je nespornim da su tužitelj i njegov pravni prednik dana 2.7.2005. sklopili Ugovor o kreditu u iznosu od 26.300,00 CHF, kao i da je odredbom Ugovora o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,99% godišnje. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja ravnoteža mora biti značajna, za što tuženik smatra da nije ispunjeno u ovome slučaju, a naglasio je i da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za isplatu određenog iznosa. Napose je tuženik prigovorio visini postavljenog tužbenog zahtjeva, te prijedlogu za dostavu dokumentacije potrebne za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/17 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).
Obzirom da je tužitelj tužbu podnio sa 23.8.2017., da je osnovan prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Tuženik smatra da ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/13 od 14.06.2018.g. Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.
3. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu ugovor o kreditu br. 82992/05 od 26.4.2004., u potvrdu privatnih isprava, u z.k. izvadak, u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika o pravnom sljedništvu istoga, u početni otplatni plan, u otplatni plan u razdoblju od 1.1.2005. do 1.1.2013., u obavijesti o promjenama kamatnih stopa, u stvarni otplatni plan, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 15.5.2024. i usmeno očitovanje vještaka na ročištu od 19.11.2024., u iskaz tužitelja GŽ.
4. Tužitelj BŽ iskazao je da je 2005. podigao namjenski kredit za adaptaciju kuće u kojoj stanuje. U to vrijeme je sa obitelji živio u prizemnici te je podigao kredit kako bi podigao kat na obiteljskoj kući i imao više prostora za život svoje obitelji. U banci su mu ponudili kredit koji je vezan za CHF i rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit. Čuo je da je kredit u toj banci najpovoljniji i u to vrijeme je zaista i bio. Supruga mu je bila sudužnik za taj kredit a roditelji založni dužnici. Nije bilo govora o tome da li će mjesečna rata biti u istom iznosu a tijekom otplate kredita mjesečna rata za otplatu je skočila. Nije išao u banku pitati zašto je došlo do povećanja mjesečne rate. Završio je gimnaziju no nije se interesirao što je to promjenjiva kamatna stopa niti mu je to objašnjeno. Danas zna no nije znao u vrijeme podizanja kredita. Nije pročitao ugovor o kreditu prilikom potpisivanja. Nije upozoren na nikakav rizik prilikom podizanja tog kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen i za isti nije napravljena konverzija. Iskazuje da je do realizacije kredita došlo u par dana nakon što se došao interesirati, pa je prikupio dokumentaciju i došao je potpisati ugovor zajedno sa suprugom i roditeljima. Nije se savjetovao sa nikim tko ima ekonomsku struku prilikom podizanja kredita. Otplata kredita je išla na način da je svaki mjesec u banci uplaćivao ratu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je bio nositelj obrta ali je kredit podigao za adaptaciju stambene kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji. Na posebno pitanje pun. tužitelja da li bi podigao predmetni kredit da je imao saznanja ili bio upozoren na ovakav rast anuiteta, tužitelj odgovara da ne bi.
5. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijske struke Borisu Belunjak. Vještak Boris Belunjak je u pismenom nalazu od 15.5.2024. (str. 246-263 spisa) izvještačio preplatu anuiteta po osnovi primjene promjenjive kamatne stope u otplati kredita u odnosu na visinu kamatne stope navedenu u ugovoru o kreditu te visinu kamatne stope koja se mijenjala u razdoblju otplate kredita.
Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo preplatu više plaćenog iznosa uslijed primjene promjenjive kamatne stope. Preplata više plaćene otplaćene glavnice zbog primjene promjenjive kamatne stope odnosno zbog rasta kamatnih stopa u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 31. prosinca 2013. iznosila je 895,37€ ili 6.746,17kn. Iz pismenog nalaza vještaka (str. 255 spisa) proizlazi da je zbog promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu odnosno više otplaćeno anuiteta u CHF preračunato u kune na dan plaćanja u iznosu od 8.061,11kn u cijelom razdoblju otplate kredita a nije bilo potplate odnosno kamatna stopa nije bila manja od one koja je navedena u ugovoru o kreditu. U pismenom nalazu je izračunat i utjecaj primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita gdje je postojala potplata no tužitelj je više plaćeni iznos s ovog osnova potraživao u drugom sudskom predmetu kod istog suda.
6. Tužitelj prihvaća ovako dan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, na isto nema primjedbi niti ima pitanja za sudskog vještaka, pa podneskom od 20.5.2024., precizira tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 895,37€ za utuženo razdoblje počevši od 13. ožujka 2007. do zaključno 12. prosinca 2013. (str. 267 – 269 spisa).
7. Na ročištu od 19.11.2024. financijski vještak Boris Belunjak iskazao je da ostaje u cijelosti kod svog pismenog nalaza od 15.5.2024. te navodi da su u prilogu 1 nalaza u koloni 15B izračunate razlike anuiteta za ukupno razdoblje otplate kredita te su diferencirane posebno za utuženo razdoblje.
8. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz vještaka.
9. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu od 2.7.2005. na iznos od 26. 300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti
- da je u Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja kamatna stopa se u tijeku otplate kredita mijenjala.
10. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
11. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
12. U smislu odredbe čl.502.a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
14. Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Nesporno je među strankama da se o odredbama članaka Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo iako tužena banka tvrdi da su odredbe sklopljenog ugovora o kreditu jasne, lako razumljive te da su donesene na temelju važećih akata i isprava tužene. 17. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. 18. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl. 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.
16. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju 20 točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze.
17. Tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a nije bio upozoren ni na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Kraj naprijed iznijetih utvrđenja u postupcima po kolektivnoj tužbi, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je vidljivo da isti nije na objektivan način bio upozoren na rizik ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pri podizanju kredita. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.
18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika
- 1 0 -
Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.
19. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF i ugovaranju promjenjive kamatne stope razjašnjeno je u kolektivnom sporu, a saslušanje tužitelja je potvrdilo tvrdnje istoga da ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije na razumljiv način niti predočena niti objašnjenja tužitelju pri ugovaranju predmetnog ugovora o kreditu.
20. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje ugovaranja promjenjive kamatne stope pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.
21. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena
- 1 1 -
tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.
22. Slijedom prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 2.7.2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa već se poziva na pravomoćno donesenu odluku u kolektivnom sporu u kojem je tuženi bio sudionik. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020.
23. Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.
24. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 2.7.2005. gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je
- 1 2 -
definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
25. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose od dana kada je iste iznose tuženik stekao.
26. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok.
27. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
28. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
- 1 3 -
vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 23.8.2017. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer tužitelj potražuje iznos preplate temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope.
29. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivno tvrdnjama tuženika za tužitelja ne bi nastupila zastara podnošenja tužbe niti da je istu podnio nakon proteka roka od 5 godina po pravomoćnosti donesene presude u slučaju "Franak" pod uvjetom da tužitelj u tužbenom zahtjevu traži i utvrđenje ništetnosti pravnog posla temeljem kojeg potražuje vraćanje stečenog bez osnove.
30. Sud je nakon provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je došlo do preplate mjesečnih anuiteta zbog rasta kamatnih stopa u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2007. do 31. prosinca 2013. u kojem je tužitelj preplatio iznos od 895,37€ i gdje je financijskom vještačenjem utvrđeno da nije bilo potplate.
Sud smatra da je nalaz dan stručno i objektivno te da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.
31. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja utuženi iznos od 895,37€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen a kako je to navedeno u izreci ove presude.
32. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a te temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa ) a prema vrijednosti spora u tužbi 1.147,36€ a po preciziranom tužbenom zahtjevu od 20.5.2024. u iznosu od 895,371€ te zatraženim troškovima stranaka (str. 280 i 281 spisa). Tužitelj je u cijelosti uspio sa preciziranim tužbenim zahtjevom. Tuženik se nije protivio djelomičnom sniženju tužbenog zahtjeva niti je potraživao trošak za sniženi dio.
31. Tužitelju su kao potrebni priznati zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00€ (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 4.3.2020. i 19.11.2024. u iznosu od po 150,00€ za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 2.1.2025. u iznosu od 50,00€ (tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 11.7.2018. i 20.5.2024. u iznosu od 150,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 9.5.2024. u iznosu od 37,50€ (tbr. 8/4), a što ukupno daje zbroj od 837,50 € na koji iznos tužitelju pripada PDV od 209,38€ što daje zbroj od 1.046,88 €. Tužitelju je priznat trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€ a što ukupno daje zbroj od 1.445,05€ koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju troškova parničnog postupka.
- 1 4 -
32. Tužitelj je odbijen sa zatraženom naknadom za pribavu dokumentacije u iznosu od 50,00€ temeljem tbr. 36/3 a obzirom da je sud istu dokumentaciju zatražio od tuženika.
33. Tuženik se protivio i osnovi i visini tužbenog zahtjeva pa je trošak parničnog postupka radi provođenja dokaza u pretežnom dijelu nastao iz razloga protivljenja tuženika i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj u cijelosti uspio sa preciziranim tužbenim zahtjevom pa o troškovima tuženika nije niti raspravljano. 34. Tužitelj je po zakonu temeljem čl. 10 st. 20 ZOSP-a (Narodne novine 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi a obzirom da je tužitelj potrošač te je postupak pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Novoj Gradiški 2. siječnja 2024.
S u d a c :
Željka Paunović
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.
DN-a:
1. Odvj. Darko Samardžija
2. B i partneri, Zagreb
