Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-553/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 21. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Slavena Karaban, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni DR, odvjetničke vježbenica u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca , te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 02. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011630044 koji je zaključen između tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 2.194,44 eura (slovima: dvije tisuće sto devedeset četiri eura i četrdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zakonske zatezne kamate od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14 % godišnje, te počev od 01. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 % poena, te počev od 01. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, na iznose kako slijedi:

- 0,11 eur počevši od 31.08.2006. do isplate,

- 0,31 eur počevši od 30.09.2006. do isplate,

- 10,04 eur počevši od 31.10.2008. do isplate,

- 10,75 eur počevši od 31.12.2008. do isplate,

- 12,50 eur počevši od 31.01.2009. do isplate,

- 13,27 eur počevši od 28.02.2009. do isplate,

- 10,85 eur počevši od 31.03.2009. do isplate,

- 11,25 eur počevši od 30.04.2009. do isplate,

- 8,11 eur počevši od 31.05.2009. do isplate,

- 5,44 eur počevši od 30.06.2009. do isplate,

- 6,04 eur počevši od 31.07.2009. do isplate,

- 7,58 eur počevši od 31.08.2009. do isplate,

- 7,41 eur počevši od 30.09.2009. do isplate,

- 5,94 eur počevši od 31.10.2009. do isplate,

- 8,69 eur počevši od 30.11.2009. do isplate,

- 10,69 eur počevši od 31.12.2009. do isplate,

- 13,92 eur počevši od 31.01.2010. do isplate,

- 13,08 eur počevši od 28.02.2010. do isplate,

- 17,25 eur počevši od 31.03.2010. do isplate,

- 16,33 eur počevši od 30.04.2010. do isplate,

- 18,24 eur počevši od 31.05.2010. do isplate,

- 30,85 eur počevši od 30.06.2010. do isplate,

- 28,15 eur počevši od 31.07.2010. do isplate,

- 35,42 eur počevši od 31.08.2010. do isplate,

- 33,09 eur počevši od 30.09.2010. do isplate,

- 28,14 eur počevši od 31.10.2010. do isplate,

- 37,71 eur počevši od 30.11.2010. do isplate,

- 49,63 eur počevši od 31.12.2010. do isplate,

- 41,41 eur počevši od 31.01.2011. do isplate,

- 44,39 eur počevši od 28.02.2011. do isplate,

- 40,39 eur počevši od 31.03.2011. do isplate,

- 40,99 eur počevši od 30.04.2011. do isplate,

- 56,92 eur počevši od 31.05.2011. do isplate,

- 57,99 eur počevši od 30.06.2011. do isplate,

- 71,74 eur počevši od 31.07.2011. do isplate,

- 65,07 eur počevši od 31.08.2011. do isplate,

- 57,73 eur počevši od 30.09.2011. do isplate,

- 56,81 eur počevši od 31.10.2011. do isplate,

- 56,16 eur počevši od 30.11.2011. do isplate,

- 59,39 eur počevši od 31.12.2011. do isplate,

- 1.094,66 eur počevši od 17.01.2012. do isplate ,

te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisuću četiristo dvadeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnoga troška počev od donošenja presude tj. 02. siječnja 2025. do isplate, po istoj stopi kao prethodno glede preplaćene glavnice, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio 04. srpnja 2006. ugovor o kreditu broj: 9011630044, temeljem kojeg ugovora mu je odobren kredit u iznosu od 18.988,51 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za HNB na dan korištenja kredita na rok otplate od 84 mjeseca.

2.1. Nadalje navodi da je odredbom čl. 7. predmetnim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate tečaj CHF je značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj kaluzuli u CHF odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

2.2. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-186/16, presudu Visokog trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev 2221/2018, a kojom presudom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovore o kreditu unosio odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i njegovim internim aktima, a da prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a što je za posljedicu imalo jednostrano povećanje kamatne stope. Istom presudom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istime ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odrebama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZPP/07.

2.3 Slijedom navedenog tužitelj prdelaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništenost odredbe čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na KN i to uz pripadajuće zakonske kamate i naknadu prouzročenih troškova.

2.4. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju u ovom postupku tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka Tomislava Borković, na način da je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao isplatu iznosa od 2.194,44 eura s pripadajućim kamatama i naknadom prouzročenih troškova.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja navodeći da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Smatra da je zastarni rok poćeo teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.1. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tuženik smatra da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

3.2. Nadalje, tuženik navodi da je nesporno da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Napominje da su odluke na koje se tužitelj poziva nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije, da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a, te da su odredbe ugovora o kreditu nedvojbeno jasne i unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

3.3. U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom i čitanjem preslike zaključenog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika (list 25-29), plana otplate (list 30-31), otplatne tablice (list 32-33), pregleda uplata po kreditu (list 34-36), izračun banke o prijevremenoj otplati kredita (list 37), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković 20.02.2024. (list 44-51), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 21.11.2024. (list 90-92).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom zaključio ugovor o kreditu 04.07.2006. u svrhu kupnje motornog vozila odnosno motora, kojeg je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt, već je bio u vojnoj mirovini. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer je njihov dugogodišnji klijent i čuo je da su ovo najpovoljniji krediti, pa je iz tog razloga i prihvatio ovakav ugovor. Iz auto kuće su ga također uputili baš na ovu banku, te su mu u banci djelatnici rekli, a i u auto kući da su krediti u CHF najpovoljniji krediti. Imao je povjerenje u djelatnike banke i mislio je da mu daju dobar savjet oko odabira kredita i da je to stabilna i sigurna valuta. Kredit je u potpunosti otplatio. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Ugovor je pročitao i odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Nije najbolje razumio odredbe ugovora, kao niti pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, niti mu je itko objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu. Inače ništa ne razumije ni danas jer nije te struke. Ništa mu posebno nije nitko objašnjavao da HNB štiti ugovore u određenoj valuti. Također nije ništa mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, a rata mu se vremenom počela povećavati. Nakon toga je išao u banku informirati se, ali su mu rekli da je to tako i da kredit mora otplatiti pod uvjetima iz ugovora o kreditu.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 04. srpnja 2006. na iznos od 18.988,51 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog vozila odnosno motocikla.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.988,51 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

12.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate (zaključenja) ugovora o kreditu broj 9011630044, 04.07.2006. za 1 CHF = 4,637291 kn, utvrđen je u visini od 2.194,44 eura.

12.2. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate (zaključenja) ugovora o kreditu broj 9011630044, 04.07.2006. za 1 CHF = 4,637291 kn, utvrđen je u visini od – 127,78 eura.

12.3. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 9011630044 utvrđen je u visini od 2.066,66 eura.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 2.194,44 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 24.04.2024., a što je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 11. siječnja 2024.

13.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.194,44 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 24.04.2024. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 11.01.2024. i 21.11.2024. svako u iznosu od 200,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 225,00 eura čini ukupan iznos od 1.125,00 eura.

16.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.425,00 eura.

U Vinkovcima 02. siječnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Slaven Karaban, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb – pun. tuženika