REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2758/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasmini Vukalović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 19. studeni 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Jasmine Vukalović, odvjetnice u Varaždinu i zamjenice punomoćnika tuženika GU, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 2. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se ništetnom čl. 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204879755 od 24. svibnja 2005. solemniziranog kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić pod brojem OU-255/05-1 25. svibnja 2005., zaključenog između tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.

II Utvrđuje se ništetnom čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204879755 od 24. svibnja 2005. solemniziranog kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić pod brojem OU-255/05-1 25. svibnja 2005., zaključenog između tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima 46.500,00 CHF, sa kamatama, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

III Utvrđuje se ništetnom čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204879755 od 24. svibnja 2005. solemniziranog kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić pod brojem OU-255/05-1 25. svibnja 2005., zaključenog između tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao banke, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunanoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5.314,77 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- 23,03 EUR od 2. siječnja 2011.

- 65,66 EUR od 2. veljače 2011.

- 67,10 EUR od 2. ožujka 2011.

- 60,05 EUR od 2. travnja 2011.

- 62,23 EUR od 2. svibnja 2011.

- 86,18 EUR od 2.lipnja 2011.

- 89,55 EUR od 2. srpnja 2011.

- 115,45 EUR od 2. kolovoza 2011.

- 105,88 EUR od 2. rujna 2011.

- 90,96 EUR od 2. listopada 2011.

- 90,57 EUR od 2. studeni 2011.

- 88,94 EUR od 2. prosinca 2011.

- 94,35 EUR od 2. siječnja 2012.

- 100,32 EUR od 2. veljače 2012.

- 100,50 EUR od 2. ožujka 2012.

- 96,75 EUR od 2. travnja 2012.

- 98,27 EUR od 2. svibnja 2012.

- 100,51 EUR od 2. lipnja 2012.

- 98,10 EUR od 2. srpnja 2012

- 98,30 EUR od 2. kolovoza 2012.

- 96,08 EUR od 2. rujna 2012.

- 91,96 EUR od 2. listopada 2012.

- 96,98 EUR od 2. studeni 2012.

- 98,80 EUR od 2. prosinca 2012.

- 98,07 EUR od 2. siječnja 2013.

- 90,75 EUR od 2. veljače 2013.

- 95,83 EUR od 2. ožujka 2013.

- 96,99 EUR od 2. travnja 2013.

- 94,71 EUR od 2. svibnja 2013.

- 87,96 EUR od 2. lipnja 2013.

- 83,76 EUR od 2. srpnja 2013.

- 87,48 EUR od 2. kolovoza 2013.

- 90,04 EUR od 2. rujna 2013.

- 2.372,66 EUR od 14. rujna 2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.063,32 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 2. siječnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

V Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 1. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204879755 od 24. svibnja 2005. solemniziranog kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić pod brojem OU-255/05-1 25. svibnja 2005., zaključenog između tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.500,00 CHF obračunano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.",

kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 24. svibnja 2005. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204879755 koji je solemniziran 25. svibnja 2005. po javnoj bilježnici Nadi Vidović-Džinić pod brojem OU-255/05-1, za iznos 46.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate. Ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 488,53 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica je kredit u cijelosti prijevremeno otplatila 13. rujna 2013. Čl. 1. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je korisniku kredita odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 46.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, čl. 1. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 46.500,00 CHF, s kamatama, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, dok je čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 488,53 CHF obračunanoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ističe da su navedene odredbe unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je potrošač koji nema stručnih znanja, već mu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, te nikako nije mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok joj tuženik nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi isti razumio rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužiteljica nije mogla donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne. Tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije ni znala da je o tome trebala biti obaviještena jer joj je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga joj je ta odredba ostala nerazumljiva. Poziva se na utvrđenja sudova iz kolektivnog spora, konkretno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj P- 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da se koristio ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli kojom budući da se tužiteljica obvezala otplaćivati mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim taži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 1., 2. st. 1. i 7. st. 1. Ugovora o kreditu te za vraćanjem onoga što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je valutnu klauzulu u CHF u visini od 5.314,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, status potrošača tužitelja, te ističe prigovor zastare. Ističe da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 24. svibnja 2005. (stranica 9-13 spisa), promet po kreditu (stranica 14-24, 93-103 spisa), financijskim vještačenjem po Koraljki Cesarec Noršić, stalnom sudskom vještaku (stranica 205-210 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 253-254 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204879755 24. svibnja 2005. koji je solemniziran 25. svibnja 2005. za iznos 46.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate s rokom otplate deset godina,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 4,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na deset godina, s korištenjem kredita najkasnije 24. studenog 2005. radi kupnje stana s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospjelosti,

- da se tečaj valute CHF u razdoblju trajanja Ugovora stranaka mijenjao u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- je li tužitelj potrošač,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu koje valutnu klauzulu (CHF) ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je trebao kredit za adaptaciju kuće. U banci mu je preporučeno uzeti kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, što je i prihvatio. Nakon nekog vremena je tečaj počeo jako rasti i bilo je teško otplaćivati anuitete kredita, tako da su u konačnici dignuli drugi kredit da bi zatvorili taj. Po zanimanju je elektrotehničar i kuća koju su adaptirali im služi za stanovanje. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja koji je bio pripremljen od strane tuženika. Nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva i sam je otplaćivao anuitete kredita.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. adaptaciju kuće za stanovanje, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Rev-2221/2018, glede valutne klauzule, je prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

11. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su ugovorne odredba (valutna klauzula u čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st.1. Ugovora) ništetne, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.

12. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204879755 od 24. svibnja 2005. u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.500,00 CHF obračunano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke jer je tuženik stvarno isplatio ugovoreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti. Naime, tom ugovornom odredbom nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je ta odredba Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti te odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s tom odredbom, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi ta odredba Ugovora o kreditu bila ništetna, niti je tužitelj osporavao ugovoreni iznos kredita.

13. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. C ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit po ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017., to nije osnovan prigovor zastare budući je tužba u ovom predmetu podnijeta 8. travnja 2021., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

15. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

16. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Koraljki Cesarec Noršić, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

17. Iz njezina nalaza i mišljenja proizlazi da pozitivne razlike iznose 44.010,13 kn, da "negativne” razlike u kunama iznose -3.965,99 kn, iz čega slijedi da je neto razlika tečajnih razlika 40.044,14 kn, odnosno 5.314,77 EUR.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

19. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 5.314,77 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

20. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

21. Glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti traženi iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da je tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u podnesku 31. siječnja 2024. upravo i tražio razliku između pozitivnih i negativnih razlika, odnosno sam je umanjio tužbeni zahtjev za utvrđene negativne razlike u iznosu 526,38 EUR (3.965,99 kn).

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (5.314,77 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 13.6.2022., 19.10.2023., 6.6.2024. i 19.11.2024. (Tbr 9. toč. 1. OT 325 bodova), sastava podneska od 28.4.2022., 31.1.2024. i 5.3.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 300 bodova), odnosno ukupno 725 bodova ili 1.450,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 362,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 50,82 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.063,32 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 2. siječnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu 2. siječnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika