Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-405/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave dana 21. studenoga 2024.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 2. siječnja 2025.g., u prisutnosti punomoćnika tužitelja,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 67/05 od 8. 7. 2005. sklopljenoga između tužitelja DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, odredba članka 2. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja'', odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF'', odredba članka 23. toč. P) koja glasi ''korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 857,50 € (slovima: osamstopedesetsedameura i pedesetcenti) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 2,29 EUR teku od 1. 9. 2005.

na iznos od 2,71 EUR teku od 1. 10. 2005.

na iznos od 2,52 EUR teku od 1. 11. 2005.

na iznos od 2,56 EUR teku od 1. 12. 2005.

na iznos od 1,59 EUR teku od 1. 1. 2006.

na iznos od 1,15 EUR teku od 1. 2. 2006.

na iznos od 844,68 EUR teku od 23. 2. 2009

do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, a sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.176,52 € (slovima:tisućustosedamdesetšesteura i pedesetdvacenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dana donošenja presude 2. siječnja 2025. g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 472,50 € (slovima: četristosedamdesetdvaeura i pedesetcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Utvrđuje se da je prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 177,13 € (slovima:stosedamdesetsedameura i trinaestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu dana 8.srpnja 2005.g. broj 67/05 na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U pogledu predmetnog ugovora, tužitelj smatra kako je istim povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik propustio dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i sve rizike koje s time donose ugovorne odredbe. Tužitelj se poziva na odluke kojima su već riješeni odnosi s potrošačima i to sa Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13.lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 3142/2018 od 19.ožujka 2019., Tužitelj stoga traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu te povrat više preplaćenih sredstava u iznosu od 1.330,00 €, a nakon provedenog vještačenja podneskom od 14.kolovoza 2024.g. je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 857,50 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Tuženik smatra kako je zakonodavac predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Tuženik prije svega ističe da smatra da su odluke Vrhovnog suda RH nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Ugovor o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF a isto tako prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Tuženik je naknadno podneskom od dana 8.ožujka 2024.g. stavio prigovor radi prijeboja u iznosu od 163,45 € kojeg je nakon nalaza i mišljenja specificirao na iznos od 177,13 €.

3.U svrhu dokaza pročitan je otplatni plan (list 7-17), prilozi tuženika uz odgovor na tužbu (list 30-34), izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (list 35), prilozi tuženika (list 37-53), prilozi tuženika (list 54-116), podnesak tužitelja (list 117- 119), podnesak tuženika (list 122-126), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Slađani Srnec.

4. Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 8.srpnja 2005.g. broj 67/05 na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 1.2. i 7. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

6. Sud smatra kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora nepoštene, budući da nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupio sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe čl. 1., 2. i 6. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je, zbog petogodišnjeg roka zastare, rok za podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena 12.lipnja 2023.g.

10.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo Slađani Srnec, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platila iznos od od 1.034,63 €, dok negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 177,13 €, tako da neto preplata tečaja kao razlike pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 857,50 €. Punomoćnici stranaka nisu prigovorili matematičkom izračunu visine dugovanja pa ovakav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i sud jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke.

11. Tužitelj je podneskom od dana 14.kolovoza 2024.g. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 857,50 €, dok je tuženik u skladu s nalazom postavio prijebojni zahtjev na iznos od 177,13 €, s tim da se usprotivio povlačenju tužbenog zahtjeva.

12. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 857,50 € dok je tužitelj odbijen s iznosom od 472,50 €, a tuženik je odbijen s iznosom od 177,13 € s pripadajućom zateznom kamatom, jer je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uzimajući preplatu tečaja kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

13. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Tužitelju je stoga u cijelosti priznat parnični trošak prema VPS-u i Odvjetičkoj tarifi te temeljem članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), pa je sud dosudio trošak tužitelj u cijelosti a koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 75,00 €, zastupanje na ročištima od 13.3.2024.g., 11.4.2024.g., 9.5.2024.g., 24.9.2024.g., 21.11.2024.g svako u iznosu od 75,00 €, te za ročište za objavu i uručenje 37,50 € za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 € te za predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 €, te za sastav podneska od 5.1.2024.g., i 14.8.2024.g. svako u iznosu od 75,00 € a na ukupni trošak 637,50 € priznat je PDV od 25% u iznosu od 159,38 € odnosno sveukupno 1.176,52 €.

11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 2. siječnja 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Bruno Čer, Koprivnica -neposredno

2.Odvj. Kruno Knežević, OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6- preko e-oglasne ploče