REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4641/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, Područna služba u Rijeci, Slogan kula b.b., OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. (ranije JADRANSKO OSIGURANJE d.d.) iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Grgić Zovko, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1678/2024-58 od 24. listopada 2024., 2. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1678/2024-58 od 24. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.742,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.969,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 24. listopada 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) te je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-642/2024-2 od 22. svibnja 2024. ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koju potražuje u ovom sporu u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj: 151/09, 36/09, 75/09 i 152/14), to jest nije dokazao da bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine zbog umirovljenja uzrokovanog povredom na radu odnosno da postoji razlika (između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio prvostupanjske presude tužitelj pobija žalbom, ovaj sud sukladno članku 365. stavku 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tužitelj ne pobija točku III. izreke prvostupanjske presude jer je u tom dijelu uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u binom navodi da je prvostupanjski sud odbivši tužbeni zahtjev pogrešno primijenio materijalno pravo. Žalitelj ističe kako se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju pa tako i naknadu štete u ovom slučaju tužitelj potražuje na temelju članaka 160. - 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13), a prvostupanjski sud neosnovano smatra da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja (invalidske ili obiteljske mirovine), jer obveze tužitelja (odnosno umanjenja imovine tužitelja) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima odgovornosti za štetu. Dakle, kad tužitelj tuži štetnika, on ima pravo na naknadu štete na temelju članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Žalitelj smatra da je članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kontradiktoran sam sebi jer propisuje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to sva novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Nadalje, odredbe tog Zakona primjenjuju se na štete nastale iz prometnih nezgoda, a odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na štete nastale isplatom mirovine. Žalitelj smatra da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja jer se tim Zakonom propisuje što predstavlja štetu za tužitelja, od koga je tužitelj ima pravo potraživati, u kojem opsegu ima pravo istu potraživati, od kada teče zastara i slično. Prema tome, Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis je iznad općeg Zakona Republike Hrvatske iz razloga što se navedenim člancima uređuje specifična materija naknade štete. Žalitelj navodi odredbu članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18) te ističe da je Zakon o obveznim odnosima opći propis na kojeg upućuje Zakon o mirovinskom osiguranju, zatim da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis, a pogrešnim tumačenjem suda proizlazi da Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ispada specijalniji od specijalnog propisa. Nadalje, žalitelj se poziva na odredbu članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine” broj: 99/99 i 29/02) te ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je odredba članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Žalitelj ističe da bi posljedica primjene odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu bila da svi vozači u Republici Hrvatskoj (ako su odgovorni za uzrokovanje nezgode) odgovaraju za naknadu štete prema tužitelju unatoč činjenici da su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima. Žalitelj ponovno ističe da odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj pretrpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojim je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu kao i način obračuna visine štete i od koga tužitelj može zahtijevati naknadu štete, a to je vidljivo iz članka 164. stavka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju. Žalitelj stoga predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te presudu preinači u korist tužitelja odnosno podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud presudom poslovni broj P-120/2020-40 odbio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 51.657,95 kn s pripadajućim kamatama i to iz razloga jer je ocijenio da tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između prometne nezgode od 10. veljače 2006. u kojoj je osiguranik tužitelja IO zadobio određene tjelesne ozljede i njegova umirovljenja, i to u vidu omjera utjecaja na utvrđeni invaliditet osiguranika tužitelja. Međutim, povodom tužiteljeve žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-3630/2020-5 od 18. srpnja 2023. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.742,48 EUR / 20.663,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a ujedno je odbio i dio tuženikova zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 574,16 EUR / 4.326,00 kn s pripadajućim kamatama (str. 237. - 244. spisa). Tako je drugostupanjski sud presudio jer je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Vedrane Prugovečki da su ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi od 10. veljače 2006. u omjeru od 40% utjecale na njegovo umirovljenje (dok su sve pretpostavke odgovornosti tuženika odnosno njegova osiguranika za štetu, osim omjera odgovornosti, između stranaka bile nesporne). Međutim, povodom tuženikove revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-642/2024-2 od 22. svibnja 2024. (djelomično) ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.742,48 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 574,16 EUR, a u tom je dijelu ukinuta i prvostupanjska presuda te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci naveo da odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba donijeti primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj (stavak 3. tog članka) se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu; dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje tužiteljevu osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja uzrokovanog povredom na radu pa je stoga trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

5. Međutim, u ponovljenom postupku tužitelj na ročištu održanom 17. listopada 2024. nije predložio izvođenje dokaza (na primjer, financijskim vještačenjem) iz kojeg bi se moglo utvrditi je li razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje tužiteljevu osiguranika doista veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi se tužiteljevu osiguraniku isplaćivala zbog umirovljenja uzrokovanog povredom na radu. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (iako se sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije izričito pozvao na tu zakonsku odredbu) odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio, prihvativši u tom dijelu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-642/2024-2 od 22. svibnja 2024., da je za osnovanost (preostalog) tužbenog zahtjeva tužitelja o kojem nije ranije pravomoćno odlučeno mjerodavna odredba članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u visini razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe s time da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, budući da tužitelj u ponovljenom postupku nije predložio izvođenje dokaza radi utvrđenja je li razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja IO veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to je sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio (preostali) tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, upravo zbog toga što tužitelj u ovom sporu nije dokazao visinu štete koju je pretrpio isplatama mirovine svom osiguraniku IO u smislu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Naime, u odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate svake pojedine invalidske mirovine) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona (do 31. prosinca 2013.) te su oba navedena zakona propisivali obvezu društva za osiguranje da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknadi štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

8. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka kao na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-909/21 od 8. rujna 2021., Rev-66/22 od 1. veljače 2022. i Rev-1246/22 od 13. prosinca 2022. (na koje odluke se pozvao Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci poslovni broj Rev-642/24 od 22. svibnja 2024.), ali i u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021., Rev-1437/21 od 5. siječnja 2022., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022., Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. Rev-3/22 od 6. srpnja 2022., Rev-997/22 od 13. rujna 2023. i Rev-131/23 od 5. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Slijedom navedenog, ovaj sud sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

9. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj tužitelj može potraživati štetu na ime isplaćene invalidske ili obiteljske mirovine svom osiguraniku samo u razmjernom iznosu mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Međutim, tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojima bi se mogla utvrditi visina štete koju tužitelj primjenom članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osnovano potražuje u ovom sporu. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ovo stoga jer tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima – konkretno, sama šteta odnosno njezina visina.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pa je stoga tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijane točke I. i II. izreke presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 2. siječnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran