NN 91/2026 (19.8.2026.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2609/2023 od 14. srpnja 2026. i Izdvojeno mišljenje suca

Ustavni sud Republike Hrvatske

1133

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Frane Staničić, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Sanja Bezbradica Jelavić, Dražen Bošnjaković, Ante Galić, Biljana Kostadinov, Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Goran Vlahov iz Šibenika, na sjednici održanoj 14. srpnja 2026. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R-596/2019-3 od 26. siječnja 2022.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Goran Vlahov iz Šibenika (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 10. ožujka 2022. ustavnu tužbu u povodu presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R-596/2019-3 od 26. siječnja 2022. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj: Pr-22/2018 od 27. kolovoza 2019. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda). Navedena ustavna tužba zaprimljena je pod brojem U-III-1454/2022.

1.1. S obzirom na to da je istodobno s ustavnom tužbom podnositelj protiv drugostupanjske presude podnio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za dopuštenje revizije, upućeno mu je tzv. revizijsko pismo od 21. ožujka 2022. u skladu s kojim je Ustavni sud zastao s ustavnosudskim postupkom do donošenja odluke o prijedlogu za dopuštenje revizije.

Podnositelj je podneskom od 3. svibnja 2023. predložio nastavak postupka u povodu ustavne tužbe protiv drugostupanjske presude (sada zaprimljena pod brojem U-III-2609/2023), nakon što je njegov prijedlog za dopuštenje revizije rješenjem Vrhovnog suda broj: Revd 989/2023-2 od 14. ožujka 2023. odbačen (u daljnjem tekstu: revizijsko rješenje), a koje revizijsko rješenje podnositelj nije osporio.

1.2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je podnositelju naloženo isplatiti Republici Hrvatskoj 800.784,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2017. nadalje te joj naknaditi troškove parničnog postupka od 58.070,00 kn.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi protiv drugostupanjske presude ističe povrede članaka 29. stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 13/17. i 6/24.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka, a na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), pribavljen je spis Općinskog suda u Šibeniku broj: Pr-22/2018.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

4. Tužbom u predmetnom parničnom postupku tužiteljica Republika Hrvatska od podnositelja kao tuženika traži povrat isplaćene plaće koju je podnositelj primao od 11. svibnja 2009. do 26. prosinca 2016., a da stvarno nije radio jer je rad prekinuo zbog vođenja spora protiv tužiteljice radi diskriminacije. Pravomoćnom (5. prosinca 2016.) presudom Općinskog suda u Šibeniku broj: P-607/2011 od 24. siječnja 2014. u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (tamo tužitelja) kojim je u odnosu na Republiku Hrvatsku (tamo tuženicu) zatražio zaštitu od diskriminacije na radnom mjestu.

Budući da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev podnositelja u sporu radi diskriminacije, tužiteljica Republika Hrvatska traži povrat plaće u bruto iznosu isplaćene podnositelju u razdoblju prekinutog rada.

4.1. Prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev Republike Hrvatske, u bitnim dijelovima glasi:

»Valja navesti da se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (dalje: ZSD, NN 85/08 i 112/12), osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, da se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije, čiji je pojam i preciziran, tako da se diskriminacijom u smislu tog zakona smatra stavljanje u nepovoljni položaj bilo koje osobe po toj osnovi i svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu tog prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, pa je u konkretnom i tuženik zatražio zaštitu tog prava pred ovim sudom u postupku koji se vodio pod posl.br. P-607/11.

Radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita i to uz pravo na naknadu za vrijeme prekida rada u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio, a jedini uvjet za korištenje tog prava na prekid je radnikova obveza da u daljnjem roku od osam dana, od dana dostave pritužbe poslodavcu, zatraži zaštitu pred nadležnim sudom, koji uvjet je u konkretnom tuženik i ispunio kada je ustao tužbom dana 8. svibnja 2009. g. pred ovim sudom.

Navedena radnikova povlastica prekida rada u slučaju uznemiravanja na radnom mjestu je utvrđena prvim hrvatskim Zakonom o radu ZR/95 i to tek njegovom novelom iz 2003. godine kada je člankom 10. ZID-a unesen dvanaesterostavačni članak 22.a. s primjenom od dana objave – 19. srpnja 2003.g., a isto pravo je zadržao i kasniji ZR/09 u čl. 130 i ponovno ZR/14 u čl. 134.

Jedanaest godina nakon što je zakon iz 2003.g. radniku koji se osjeća diskriminiranim dao povlasticu prekida rad uz bezuvjetnu naknadu plaće, je stavkom 7. čl. 134 ZR/14 uneseno pravo (mogućnost) poslodavca zahtijevati povrat isplaćene naknade ako bi se naknadno pravomoćnom sudskom odlukom utvrdilo da dostojanstvo radnika nije povrijeđeno, što je u konkretnom bio slučaj.

Po mišljenju ovog suda institut (pravo) prekida rada uz naknadu plaće specifično je prvo specifičnog rado pravnog propisa, k tome u zakonima do 2014.g., a u utuženom razdoblju, jasno bezuvjetno izraženo, stoga to prvo radnik, ovdje tuženik, nije imao po nekoj osnovi koja je kasnije otpala, već ga je imao ex lege i bezuvjetno, dok se situacija promijenila tek donošenjem ZR-a/14, ali bez mogućnosti retroaktivne primjene odredbe o poslodavčevom regresnom pravu, sadržanoj u čl. 134. ZR/14, a normativna promjena niukoliko nije i ne može predstavljati kasniji otpad osnove kao to ističe tužitelj, jer je radniku, ovdje tuženiku, pravo pripadalo temeljem izričite zakonske odredbe, odredbe koja ima zaštitni značaj dvostruko utemeljen, kako na sustavu suzbijanja diskriminacije, tako i na sustavu radno pravnih odnosa, radi čega svega je kao neosnovan valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja...«

4.2. Po žalbi tužiteljice Republike Hrvatske preinačena je prvostupanjska presuda te je podnositelju naloženo isplatiti tužiteljici utuženi iznos. Bitni dijelovi drugostupanjske presude glase:

»10. Ovaj sud je mišljenja da je, primajući naknadu plaće za vrijeme dok nije radio, tuženik stekao iznos od 800.784,72 kn na temelju valjane pravne osnove koja je naknadno otpala, pa da je stoga dužan vratiti primljeni iznos po pravilima vraćanja onoga što je stečeno bez osnove prema odredbi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (‘Narodne novine’, broj 35/05, 41/08 -dalje: ZOO), a u vezi s odgovarajućim odredbama Zakona o radu.

(...) Iznimno, radnik ima pravo na naknadu plaće dok traje ugovor o radu i za ono razdoblje u kojemu ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu određuje se razdoblje za koje se naknada isplaćuje na teret poslodavca, s time što vrijedi osnovno pravilo da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 93. ZR).

12. Jedan od naprijed opisanih slučajeva je onaj iz čl. 22.a ZR kojim je uređeno pravo radnika na isplatu naknade plaće na teret poslodavca za vrijeme prekida rada dok traje sudski postupak radi zaštite dostojanstva radnika i njegove zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja. (...) Ako poslodavac nije poduzeo propisane mjere ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

13. Dakle, ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik uslijed prekinutog rada na način propisan Zakonom, ostvaruje pravo na naknadu plaće do okončanja sudskog spora. (...)

14. Treba, međutim, imati u vidu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Naime kao što poslodavac, kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, takav rizik postoji i kod radnika koji se odluči koristiti svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu.

15. Radnik, doduše, za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, no ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi izvršiti ugovoreni rad. S obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unatrag, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće je dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika.

16. Polazeći od utvrđenja da je tuženik prekinuo rad, a pravomoćno je odbijen njegov tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan, pa je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu na način koji je jedino još moguć, dakle isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu. U ovom slučaju nije sporno da novčani ekvivalent tuženikovog (neizvršenog) rada za vrijeme dok je trajao prekid rada iznosi 800.784,72 kn. Zakonske zatezne kamate dosuđene su od 11. kolovoza 2017. kada je tužitelj podnio zahtjev tuženiku za isplatom utuženog iznosa, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a, u vezi s člankom 29. ZOO-a. Stoga je valjalo preinačiti presudu i obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa.«

4.3. Revizijskim rješenjem, koje podnositelj ne osporava, odbačen je podnositeljev prijedlog za dopuštenje revizije, uz obrazloženje koje u bitnom dijelu glasi:

»Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. ZPP, ovaj revizijski sud je zaključio da postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu i to iz razloga što je ovaj sud u više odluka (Revr 821/2017-2 od 23. veljače 2021., Revr 1189/11-2 od 11. travnja 2012., Revr 143/2018-2 od 6. svibnja 2020.) iznio pravno shvaćanje da u situaciji kada radnik ne uspije u sporu radi zaštite od diskriminacije, ako je za vrijeme trajanja sudskog postupka nije radio a poslodavac mu je isplaživao plaću, dužan je poslodavcu vratiti isplaćene iznose plaće za rad koji nije izvršio. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva ne koincidiraju u odnosu na konkretnu pravnu situaciju.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

5. Podnositelj, osporavajući drugostupanjsku presudu, ističe povrede prava na pravično suđenje i prava vlasništva, u bitnom sadržajno navodeći da je bio žrtva diskriminatornog postupanja države kao poslodavca i da je zato vodio spor, a što mu se sada stavlja na teret; da Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme podizanja tužbe nigdje nije spominjao mogućnost vraćanja primljene naknade plaće u slučaju gubitka spora; da je ta mogućnost uvedena tek novim Zakonom o radu iz 2014.; da mu je pravomoćnim rješenjima isplaćivana naknada plaće, a poslije i plaća koja je postala njegova »imovina kojom je uzdržavao obitelj... druge mogućnosti za uzdržavanje obitelji nije imao... sada mu tako isplaćene naknade plaće i plaće poslodavac hoće uzeti natrag i to u bruto iznosu s kamatama«.

Predlaže drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

6. S obzirom na prigovore koje podnositelj iznosi, Ustavni sud je odlučio ustavnu tužbu razmotriti s aspekta eventualne povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava koji glasi:

»Članak 48.

Jamči se pravo vlasništva.

(...)«

7. Ustavni sud ponavlja da podnositelji mogu isticati prigovor povrede prava vlasništva samo u onoj mjeri u kojoj se osporeni akti odnose na njihovu »imovinu« u smislu članka 48. stavka 1. Ustava, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Pojam »imovine« u okviru Ustava i Konvencije ima autonomno značenje. Taj pojam osim postojećih i stečenih imovinskih dobara, može obuhvaćati i zahtjeve za stjecanjem imovine za koje podnositelj može razumno i legitimno očekivati da će ih ostvariti. Kad je, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, imovinski interes podnositelja po svojoj naravi zahtjev za stjecanjem imovine, članak 48. stavak 1. Ustava odnosno članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju bit će primjenjiv ako je taj zahtjev potvrđen pravomoćnom odlukom ili ako njegova osnovanost inače jasno proizlazi iz mjerodavnog prava. Tek tada podnositelj može legitimno očekivati da će se njegov zahtjev ostvariti (vidi, primjerice, predmet Europskog suda za ljudska prava Brkić protiv Hrvatske, br. 53794/12, § 28., odluka od 6. prosinca 2016.).

Svako miješanje u mirno uživanje vlasništva mora biti predviđeno zakonom. Pritom, pojam »zakon« obuhvaća i zakone i sudsku praksu. Nadalje, miješanje u mirno uživanje vlasništva mora imati legitimni cilj i biti razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti.

Također, Ustavni sud ponavlja da iako članak 48. stavak 1. Ustava ne sadrži izrijekom postupovna jamstva, ona su inherentna jamstvu prava vlasništva. Stoga je Ustavni sud nadležan ispitivati jesu li osporeni sudski ili drugi postupci pružili podnositelju ustavne tužbe razumnu mogućnost da svoj slučaj iznese pred sud ili drugo nadležno tijelo. Radi utvrđenja je li taj zahtjev zadovoljen, Ustavni sud ovlašten je po potrebi provesti podrobnu provjeru provedenih postupaka i utvrditi povredu člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčenog prava vlasništva u postupovnom aspektu.

8. Polazeći od navedenih načelnih stajališta te okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je prekid rada podnositelja trajao od 11. svibnja 2009. do 26. prosinca 2016. Dakle, kada je podnositelj započeo s prekidom rada na snazi je bio Zakon o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04. i 68/05.) koji nije propisivao ništa u vezi s obvezom vraćanja primljene naknade plaće u slučaju da radnik izgubi pokrenuti antidiskriminacijski postupak. Tek je Zakonom o radu (»Narodne novine« broj 93/14.), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. (dakle, 5 godina nakon prekida rada i podnošenja tužbe radi zaštite od diskriminacije), propisano da poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade plaće ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije bilo povrijeđeno dostojanstvo radnika (članak 134. stavak 7.). Štoviše, i praksa Vrhovnog suda navedena u obrazloženju revizijskog rješenja (Revr 821/2017-2 od 23. veljače 2021. i Revr 143/2018-2 od 6. svibnja 2020.) nastala je mnogo kasnije, izuzev jedne ranije presude Vrhovnog suda, i to od 11. travnja 2012. (Revr 1189/2011-2), koja je također donesena kad je prekid rada podnositelja trajao već 3 godine.

8.1. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je miješanje u pravo vlasništva podnositelja bilo utemeljeno na zakonu i predvidljivo, Ustavni sud podsjeća da je spor radi diskriminacije po svojoj naravi hitan (članak 16. stavak 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije, »Narodne novine« broj 85/08. i 112/12.).

U konkretnom slučaju podnositelj je 8. svibnja 2009. protiv države kao poslodavca pokrenuo antidiskriminacijski spor koji je pravomoćno okončan tek 5. prosinca 2016. Dakle, unatoč svojoj hitnoj naravi, spor je trajao 7 godina i 7 mjeseci, protivno članku 434. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima i 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013), kojim je propisano da se radni sporovi rješavaju hitno, i to u roku od 6 mjeseci od podnošenja tužbe odnosno u roku od 30 dana od primitka žalbe.

Unatoč izostaloj promptnosti i efikasnosti sudske zaštite u antidiskriminacijskom sporu, a na što podnositelj nije mogao utjecati i koja ne bi smjela pasti na njegov teret, podnositelju je posljedično za cijelo to razdoblje (7 godina i 7 mjeseci) naloženo vraćanje plaće i to u bruto iznosu s kamatama. K tome, podnositeljev poslodavac je država koja je bila dužna osigurati da njegov radni spor bude okončan u zakonskom (ili barem navedenom primjerenom roku) roku. Posljedice takvog (ne)postupanja od izravnog su utjecaja na iznos koji podnositelj mora vratiti, pri čemu podnositelj tvrdi da je vraćanjem takvog (pozamašnog) iznosa plaće, kojom uzdržava sebe i svoju obitelj, ugrožena njegova egzistencija.

Prema stajalištu Ustavnog suda prekid rada podnositelja trajao bi kraće te bi svakako bio dužan vratiti manji iznos da je taj postupak dovršen u zakonskom roku ili barem primjerenom roku od ukupno 2 godine, a uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, ali i opterećenost sudova. Naime, država kao podnositeljev poslodavac ne samo da je dužna voditi računa o hitnoj naravi spora radi diskriminacije, već je i odgovorna za okončanje toga spora u roku. Preuzimanjem navedene odgovornosti države svakako se doprinosi učinkovitosti i ažurnosti postupanja sudova, napose u sporovima hitne naravi, ali i procesnoj disciplini stranaka, pa tako i tužitelja u sporovima radi diskriminacije. Time bi se prevenirale možebitne zlouporabe i odugovlačenja, a što opet posljedično utječe i na iznos koji u slučaju da izgubi takav spor tužitelj mora vratiti državi.

U protivnom bi se radnika koji koristi zakonsku mogućnost prekida rada zbog uznemiravanja odnosno diskriminacije lišavalo pretpostavke da postupa u dobroj vjeri i na njega bi se u potpunosti prebacio rizik antidiskriminacijske zaštite, a što u konačnici ima odvraćajući učinak u odnosu na tu mjeru i znatno slabu antidiskriminacijsku zaštitu u području rada. Radnika bi se zapravo prisiljavalo na izbor između trpljenja diskriminacije ili rizika obveze vraćanja primljenih iznosa s kamatama.

Pritom, Ustavni sud primjećuje da je osporenom drugostupanjskom presudom podnositelju naložen povrat plaće u bruto iznosu, dakle, naloženo mu je i vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su oni iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave (tako i Vrhovni sud u presudi broj: Rev 166/2020-2 od 13. lipnja 2023. te Ustavni sud u odluci broj: U-III-4904/2023 od 4. lipnja 2024., www.usud.hr).

8.2. Zaključno, prema stajalištu Ustavnog suda drugostupanjski sud pri donošenju osporene presude nije cijenio sve prethodno navedene okolnosti, ponajprije dužinu trajanja antidiskriminacijskog postupka (7 godina i 7 mjeseci) koji je po svojoj naravi hitan, već je automatizmom naložio podnositelju vraćanje daleko većeg iznosa (i to u bruto iznosu, umjesto u neto iznosu) od onoga da je taj postupak okončan u zakonom propisanom ili barem prethodno navedenom primjerenom roku, ni ne ispitujući pritom razmjernost takve mjere, a s obzirom na podnositeljeve tvrdnje da mu je time ugrožena egzistencija.

8.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovom konkretnom slučaju utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.

9. Utvrdivši postojanje povrede prava vlasništva, zbog čega se osporena presuda ukida i predmet vraća Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak, Ustavni sud nije razmatrao ostale prigovore podnositelja isticane u ustavnoj tužbi.

10. Stoga je na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u točkama I. – III. izreke.

11. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka IV. izreke).

Broj: U-III-2609/2023

Zagreb, 14. srpnja 2026.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Frane Staničić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) iznosim

IZDVOJENO MIŠLJENJE
U ODNOSU NA ODLUKU USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU BROJ: U-III-2609/2023 OD 14. SRPNJA 2026.

Glasovao sam »protiv« jer se sa stajalištem većine razilazim po više osnova.

Kao prvo, ne slažem se s pristupom koji pravomoćnu osudu podnositelja na povrat naknade plaće poslodavcu podvodi pod povredu jamstva vlasništva iz čl. 48. Ustava (čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju). Tražbina zadržavanja primljenog unatoč gubitka antidiskrimnacijske parnice nema dovoljno uporište u mjerodavnom pravu (članak 22.a ZR-a/2005.) koje je evidentno sporno u tumačenju i primjeni. Zato mislim da se ne može govoriti o vlasništvu na koje bi bio primjenjiv spomenuti ustavni propis.

Opisana konstrukcija je ratione materiae nespojiva s Ustavom i Konvencijom. Sporni iznosi naknade plaće primljeni tijekom prekida rada uzrokovanog navodnim uznemiravanjem ni po kojoj osnovi nisu isplaćeni definitivno, neopozivo i bezuvjetno. O uznemiravanju na poslu, kao centralnom pitanju presudnom za isplatu naknade plaće bez činidbe rada, tek je trebalo odlučiti u sudskom postupku koji je radnik dužan pokrenuti u roku od 8 dana od prekida rada.

Pravo radnika na prekid rada i na naknadu kao da radi, prema mjerodavnom propisu, ovisi o temeljnoj pretpostavci mobinga koji poslodavac ne sprječava ili to čini očito neprimjereno.

Je li ta pretpostavka ispunjena proizlazi tek ex post, iz rezultata antidiskriminacijske parnice.

Ako navedena pretpostavka nije ispunjena, radnik nije stekao pravo na prekid rada uz naknadu plaće kao da radi iako je sadržaj toga prava bio u cijelosti realiziran.

Dakle, otpada i primjena doktrine legitimnih očekivanja.

Kao drugo, većina u t. 8. Odluke, diskretno i sub silentio primarno prihvaća temeljnu konstrukciju ustavne tužbe prema kojoj miješanje u podnositeljevo pravo vlasništva nije bilo utemeljeno u zakonu niti predvidljivo zbog normativnog deficita. U tada vrijedećem Zakonu o radu nema izričito formuliranog propisa o obvezi povrata primljene naknade plaće u slučaju gubitka antidiskriminacijske parnice. Posljedično, konačni ishod takve parnice koji daje odgovor na pitanje o tome je li bilo uznemiravanja posve je irelevantan u ovome financijskom kontekstu – kako god da se ta parnica okonča, radnik zadržava primljene naknade plaće.

Takav pravni pristup držim pogrešnim.

Neovisno o tome postoji li izričita normativna kazuistika za ovakav slučaj, u situaciji u kojoj je pravomoćna sudska presuda opovrgla (negirala) uznemiravanje kao osnovu primljenih naknada plaće bez izvršavanja ugovorene obveze rada za poslodavca, nije moguće izbjeći zaključak da je osnova stjecanja (poslodavčev mobbing ili njegovo nesprječavanje) bila ab initio pravno nepostojeća, odnosno putativna. Dakle, očito je posrijedi slučaj stjecanja bez osnove koji daje pravo na kondikcijski zahtjev za povrat prenesene imovine kada je svrha toga prijenosa propala.

Utoliko, kao treće, ne stoji zaključak većine da je u vrijeme podnositeljevog početka prekida rada mjerodavni zakon bio bez odredbe o radnikovoj obvezi vraćanja primljenog kao posljedici gubitka antimobing parnice.

Ne radi se o pravnoj praznini.

Zakon o radu u kontinuitetu od 1995. (»Narodne novine« broj 38/95.), ali pod različitim paragrafskim oznakama, sadrži jasnu normu, prema kojoj se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju opći propisi obveznog prava (naglasio M.Š.).

Dakle, u nedostatku izričitog propisa ZR-a u konkretnom slučaju primjenjiv je opći propis obveznog prava koji regulira institut stjecanja bez osnove (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima) i to je zakonska osnova obveze povrata primljenog u konkretnom slučaju.

Sažeto, iako obveza vraćanja isplaćenih naknada plaća ne proizlazi iz izričite odredbe ranijega ZR-a, to ne znači da predmetna situacija nije zakonski uređena. Obveza povrata primljenoga u konkretnom slučaju postoji na temelju instituta stjecanja bez osnove reguliranog propisom općeg dijela obligacija na primjenu kojih propisa izričito upućuje mjerodavni Zakon o radu.

Kao četvrto, »rezervna« argumentacija većine u t. 8.1. (u alternativnoj varijanti povrata primljenih naknada plaća) vrlo uočljivo ignorira strogi zahtjev iz članka 71. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Prema tom propisu, sjednica Suda ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi. Ustavnosudska praksa je to proširila onamo, da se podvrgavaju ispitivanju Suda i one povrede koje nisu istaknute izrijekom (naznakom povrijeđenog ustavnog prava i mjerodavne ustavne odredbe kojom se to pravo jamči), ali se dostatno razvidno razabiru kontekstualno – iz navoda tužbe i iz stanja spisa.

U podnesenoj ustavnoj tužbi podnositelj ni izričito ni kontekstualno ne upire na problematiku »neprimjerenog« trajanja antidiskriminacijske parnice i s tim u vezi nerazmjerne dosude povrata »daleko većega iznosa od onoga da je postupak okončan u zakonom propisanom ili … primjerenom roku...« (t. 8.2. Odluke).

Podnositelj, naime, težište svojih prigovora stavlja na nepostojanje propisa koji bi ga obvezivao na povrat primljenog, nadalje na okolnost poslodavčevog (Carinska uprava) dobrovoljnog plaćanja naknada plaće tijekom antidiskriminacijske parnice o čemu da je donesen i pravomoćni upravni akt, te konačno na okolnost da je nadležno državno odvjetništvo pokrenulo postupak radi povrata plaćenih naknada plaće bez suglasnosti ili čak i protiv volje poslodavca Carinske uprave. Ne želim pri tome tvrditi da je riječ o relevantnim argumentima, ali je činjenica da je to podnositelj isticao, na što mu nije odgovoreno, a da nije ni izričito ni implicite navodio ono što je dovelo do usvajanja njegove ustavne tužbe.

Opisana argumentacija iz t. 8.2. Odluke nije samo formalno nedopuštena (jer nadilazi legalni okvir teme ustavnog suđenja limitiran razlozima ustavne tužbe), nego je i pogrešna po pitanju merituma.

Prije svega, ovdje se većina upušta u ocjenu antidiskriminacijske parnice s aspekta primjerenosti duljine njezina vođenja iako taj spis, niti pitanje suđenja u razumnom roku u tome spisu, uopće nije predmet ustavnosudskog nadzora u ovoj stvari niti je u njega izvršen uvid koji bi eventualno mogao opravdati ocjene o nezakonitom ili neprimjerenom trajanju, s obzirom na to da podnositelj takvo što nije ni pokušao isticati.

Pod pretpostavkom da je doista i došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u tom pravomoćno okončanom predmetu, propisani pravni put zaštite toga prava nalaže korištenje zakonom određenih sredstava ubrzanja postupka i najviše dosudu novčane naknade prema standardnim kriterijima njezina odmjeravanja.

Ovdje bi, međutim, prema stajalištu većine, posve neprovjerena i, bez spisa te parnice neprovjerljiva, hipoteza o njezinom nerazumnom trajanju (i time povredi podnositeljeva prava na suđenje u razumnom roku koju povredu ovaj nije ni isticao) trebala izravno utjecati na odluku o glavnoj stvari. To na način da se opseg vraćanja uskladi s primjerenim trajanjem prethodne parnice, odnosno da se obveza povrata iznosa primljenih naknada plaće umanji za ono razdoblje koje je uslijedilo nakon što je, prema procjeni suda, antidiskriminacijska parnica trebala biti okončana.

Opisano stajalište je teško prihvatljivo, jer bez ikakvog uporišta u nekoj primjenjivoj zakonskoj odredbi, u odlučivanje o glavnoj stvari parničnog suda kao kriterij suđenja (odlučivanja o tužbenom zahtjevu) uvodi okolnosti (trajanje postupka) koje nisu relevantne prema primjenjivom propisu i glede kojih je pravnim poretkom predviđen drugi put pravne zaštite odnosno sankcioniranja povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Ne mijenja pri tome na stvari ni okolnost naglašena u argumentaciji većine, prema kojoj je u konkretnom slučaju poslodavac država (carinska uprava) koja ujedno mora osigurati da nadležni sud radni spor okonča u primjerenom roku i za to je odgovorna. To bi trebalo značiti da u svim predmetima u kojima je stranka u postupku državni odn. proračunski entitet, nerazumno trajanje toga postupka može izravno utjecati na uspjeh stranaka u pogledu glavne stvari.

Izloženo stajalište smatram apsolutno pogrešnim.

U konkretnom slučaju obveza povrata svih primljenih naknada plaća nije uzrokovana podnositelju trajanjem antidiskriminacijske parnice nego njezinim gubitkom, odnosno time što je očito pogrešno tvrdio da je žrtva uznemiravanja na poslu koristeći pri tome blagodat plaće bez rada kroz cijelo vrijeme trajanja antidiskriminacijske parnice pa sada snosi teret vlastitih postupaka i odluka.

Treba naglasiti da je podnositelj u ustavnoj tužbi izričito istaknuo da je njegov postupak bio isključivo motiviran nepostojanjem izričite odredbe o obvezi povrata plaće ako se mobbing ne dokaže, jer – kako ističe podnositelj, »da je takva odredba postojala u trenutku kada sam podizao tužbu za utvrđenje i zabranu diskriminacije, sigurno bih postupio drugačije nego što sam postupio..« (str. 3 ustavne tužbe). Iz toga proizlazi kao logično da podnositelj, uvjeren u sigurnost vlastite pozicije po pitanju zadržavanja primljenih naknada neovisno o ishodu antimobing parnice, objektivno nije bio osobito usmjeren na potrebu brzog okončanja toga postupka pa i po toj osnovi pitanje trajanja navedene parnice nije odlučno u ovome predmetu.

Zaključno, mišljenja sam da je izloženo stajalište Odluke krajnje pogrešno.

Zagreb, 20. srpnja 2026.

Sudac
Miroslav Šumanović, v. r.