REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-365/2025-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Rikardo Perković i Sanja Perković, odvjetnici iz Zadra, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos 3.439,82 EUR (tri tisuće četiri stotine trideset i devet eura i osamdeset dva centa) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog u točki I. izreke do zatraženog podneskom od 2. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 2. svibnja 2025.

II. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 600 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su on i pravni prednik tuženika, H.A.A.B. d.d. Zagreb, 19. rujna 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 266-285/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.500,00 CHF. Kredit je ugovoren na rok od 30 godina, uz početni mjesečni anuitet od 679,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Tužitelj navodi da je, sukladno odredbama ugovora, kamata bila promjenjiva i određivala se prema jednostranoj odluci banke, zbog čega se tijekom otplate više puta mijenjala na njegovu štetu. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer nije bio određen jasnim parametrima niti je o njemu pojedinačno pregovarano. Nadalje, tužitelj tvrdi da je ugovor sadržavao valutnu klauzulu u CHF, prema kojoj se glavnica kredita i anuiteti obračunavaju prema tečaju švicarskog franka, zbog čega su se tijekom otplate obveze povećavale na njegovu štetu. U odnosu na tu ugovornu odredbu također se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF. Tvrdi da mu banka prije sklapanja ugovora nije pružila potpune i jasne informacije o rizicima vezanim uz takvo kreditiranje. Tužitelj ističe da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zbog čega su iste ništetne.

1.1. Dalje navodi da su stranke 15. ožujka 2016. godine zaključile Aneks ugovora kojim je, sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršena konverzija kredita iz CHF u kredit vezan uz euro. Međutim, smatra da sklapanjem aneksa nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi izvornog ugovora, pozivajući se pritom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine. Tvrdi da je zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, u razdoblju od 31. listopada 2006. do 31. prosinca 2015. godine, preplatio anuitete kredita u iznosu od 133.663,78 kuna. Pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Također se poziva na odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o sudovima i Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima su sudovi vezani pravomoćnim odlukama donesenima u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos 23.461,82 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama ( osnova pretplate tečaja i pretplate kamata i razlike u neotplaćenoj glavnici uz naknadu troškova parničnog postupka ( list spisa 662-664).

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa za koji smatra da ga je preplatio zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 266-285/2006, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Prije svega, tuženik ističe da tužitelj nakon sklapanja Aneksa ugovora i provedene konverzije kredita iz CHF u EUR više nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Navodi da je svrha zakonske konverzije bila u potpunosti ukloniti štetne posljedice kreditiranja u švicarskim francima te da je postupkom konverzije uspostavljeno stanje kao da je kredit od početka bio vezan uz euro. Tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa došlo do izmjene izvornog ugovornog odnosa te da su sva prava i obveze stranaka ponovno uređeni. Smatra da je konverzija proizvela učinak retroaktivnog ispravljanja ugovornog odnosa, pri čemu su svi prethodno izvršeni iznosi preračunati prema pravilima propisanima Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dalje navodi da je sklapanjem Aneksa prvotni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao postojati te da je između stranaka nastao novi ugovorni odnos vezan uz euro. Zbog toga smatra da tužitelj više ne može zahtijevati povrat iznosa temeljem odredbi prvotnog ugovora, budući da pravna osnova za zadržavanje izvršenih plaćanja postoji upravo u Aneksu ugovora odnosno u novom ugovornom odnosu. Tuženik ističe da institut stjecanja bez osnove pretpostavlja nepostojanje pravne osnove, a da u konkretnom slučaju takva osnova postoji u sklopljenom Aneksu ugovora. Smatra da se ne može istodobno prihvatiti konverzija i tražiti dodatna restitucija na temelju odredbi izvornog ugovora. Poziva se na pravnu teoriju i sudsku praksu te navodi da je konverzijom došlo do svojevrsne novacije obveza, odnosno prestanka obveza vezanih uz CHF i nastanka novih obveza vezanih uz EUR. Slijedom toga smatra da tužitelj, koji je prihvatio konverziju i koristio njezine učinke, ne može ostvarivati dodatna potraživanja prema banci na temelju prethodnog ugovornog odnosa. Stoga tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te predlaže da sud tužbu odbaci zbog nepostojanja pravnog interesa, odnosno podredno da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu i primjena valutne klauzule u CHF-u te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 20. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 15. ožujka 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266- 285/2006, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

5. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja.

6. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu br. 266-285/2006 (list 11-17 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266-285/2006 (list 25-29 spisa), izračun konverzije (list 31 spisa), dokumentaciju vezanu za kredit (list 32-69, 266-268, 274-279 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Jeleni Ćurlica (list 365- 563, 608-617, 635-652 spisa), saslušan je tužitelj, i sudska vještakinja.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 20. rujna 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 144.500,00 uz redovnu kamatnu stopu 3,88%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 360 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

9. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da mu je trebao kredit kako bi kupio stan za stanovanje jer je s obitelji živ io kao podstanar. Nakon raspitivanja kod banke, najpovoljnije uvjete je nudila tada Hypo banka te mu je tamo njihov bankar Š predstavio kredit u CHF kao najbolji proizvod uz najpovoljniju kamatnu stopu, a ono što mu je bilo bitno jest da su rate bile otprilike kao i stanarina koju je ranije plaćao. Djelatnik mu je tada rekao da je valuta CHF vrlo stabilna te da ove kredite uzimaju i djelatnici u banci. Nije mu ništa posebno pojašnjavao uslijed čega može doći do promjene kamatne stope ni koji utjecaj može biti na valutu, a on nije posebno ni pitao da mu se pojasni jer više od činjenice da će kamatna stopa biti promjenjiva nije ni razumio. Ugovor je potpisao nakon što ga je pročitao. Kod javnog bilježnika mu nisu ništa posebno objašnjavali odredbe ugovora. Pristupio je sklapanju konverzije jer je u tome vidio priliku za smanjenjem mjesečne rate koja je porasla sa početnih sa 3.030,00 kuna na 6.100,00 kuna, a on od svoje plaće i 60% plaće od supruge je izdvajao za tu ratu pa i nije imao osnovnih sredstava za život. Ovim kreditom kupio je stan u kojem stanuje sa svojom obitelji. U vrijeme sklapanja kredita nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva. O tečaju zna toliko da zna da je to odnos jedne valute prema drugoj. Nije ga nitko upozorio na mogućnost velike razlike u ratama zbog promjene tečaja. U odnosu na kamatu jasno mu je da je kamata promjenjiva odnosno da se može mijenjati ali u razumnim okvirima.

10. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

14. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

15. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

15.1. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužitelj zaista kupio stan u kojem živi s obitelji, tužitelj je postupao kao potrošač.

16. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

16.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

17. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

18. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

19. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 19. ožujka 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

20. Čitanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu broj 266-285/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. ožujka 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 79.278,80 EUR, da je pretplata 9,774,65 kuna. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

21. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne , stope, razlike u glavnici, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

23. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

23.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

24. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

25. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

25.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

25.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.

25.3. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

26. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

26.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

26.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

26.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

27. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

28. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

29. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice.

30. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

31. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju pripadaju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

32. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 3,88% godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

33. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope (3,88%) godišnje i tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

33.1. Sud je prvo dao zadatak sudskoj vještakinji: izračunati pojedinačne mjesečne anuitete otplate kredita na način da osnovicu anuiteta izračuna po tečaju koji je vrijedio na dan isplate samog kredita korisniku kredita i na istu primjeni kamatnu stopu od 3,88% godišnje za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu; prikazati razlike između obračuna iz točke 1. u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu, u pojedinačnom i ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike); prikazati razlike između iznosa obračunatih prema točki 2. u odnosu na izračun banke po sklopljenom aneksu ugovora o kreditu, u pojedinačnom i ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike). Vještakinja je ujedno pozivana zasebno obračunati zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koji je tužitelju (potrošaču) tuženik (banka) uračunao prilikom izračuna konverzije kredita i to od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

33.2. U nalazu i mišljenju i njegovoj dopuni od 18. rujna 2024. vještakinja je navela da je razlika anuiteta u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu do sklapanja aneksa iznosi 17.326,82 EUR, da je pretplata priznata u konverziji 9.774,65 kn te da tužitelju pripada i razlika u nedospjeloj glavnici od 55.999,23 kn odnosno 7.432,38 EUR od dana 30. rujna 2015., s obzirom da je ista na dan 30. rujna 2015. po konverziji iznosi 605.597,43 a po obračunu sukladno nalogu suda 549.598,20 kn.

33.3. Potom je određeno novi zadatak sudskoj vještakinji:

1. izračunati pojedinačne mjesečne anuitete otplate kredita na način da na iste primjeni kamatnu stopu od 3,88% godišnje za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 31. prosinca 2013., te kamatnu stopu od 3,23% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2014. do sklapanja aneksa ugovora o kreditu (konverzije);

2. prikazati razlike između obračuna iz točke 1. u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu (konverzije), u pojedinačnom i ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući više plaćene iznose anuiteta (tzv.pozitivne razlike);

3. izračunati u pojedinačnom i ukupnom iznosu iznos zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata anuiteta – točka 2. ovog rješenja od dana pretplate anuiteta do dana konverzije ugovora o kreditu;

4. očitovati se o iznosu pretplate kredita koji je utvrđen prilikom konverzije ugovora o kreditu te o načinu isplate pretplate;

5. iznos pretplate po točki 4. ovog rješenja dovesti u vezu s obračunom zateznih kamata kako je određeno točkom 3. ovog rješenja na način da iznos obračunatih zateznih kamata umanji za iznos pretplate po pravilima o uračunavanju;

6. očitovati se o tome je li obračun potraživanja pri konverziji ugovora o kreditu proveden sukladno odredbama čl. 19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16); 33.4. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je u drugoj dopuni od 6. travnja 2025. izrađenoj po zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna, mišljenja (sve samo uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike):

- da je konverzija provedena po zakonu s danom 30. rujna 2015.

- da je tuženica priznala u konverziji ( s fiksnim tečajem konverzije) 1.279,60 EUR,

- da je tužitelj platio više zbog rasta kamata 312,84 EUR,

- da je tužitelj platio više zbog rasta tečaja 10.057,02 EUR

- da zatezna kamata na pretplatu tečaja i kamata iznosi 3.439,82 EUR.

34. Po provedenom vještačenju tužitelj nije imao primjedbi već je obrazložio svoje potraživanje te naveo da razlika anuiteta između obračuna u odnosu na uplate tužitelja po kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu (razlika nastala uslijed ništetne odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te uslijed ništetne odredbe ugovora o valuti u CHF), iznosi 130.548,54 kune odnosno 17.326,82 €, da preplata po Izračunu konverzije kredita iznosi 1.297,31 € pa onda razlika u ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike) iznosi 16.029,45 € , da tužitelju pripada i razlika u nedospjeloj glavnici od 7.432,38 € od dana 30.09.2015. godine obzirom da ista na dan 30.09.2015. godine po konverziji iznosi ista 605.597,43 kn, a po obračunu po nalogu suda iznosi 549.598,20 kn. Dakle, smatra da mu pripada ukupna preplata tužitelja - nakon odbitka preplate priznate po izvršenoj konverziji uvećano za razliku u nedospjeloj glavnici od dana 30.09.2015 godine u iznosu od 7.432,38 €, iznosi 23.461,82 €.

34.1. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje ne iznosi konkretne primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja, već iznosi svoje primjedbe na zadatak suda sudskom vještaku. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev istaknuo je da se protivi preinaci i ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

35. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe istaknute u podnesku od 2. svibnja 2025. valja reći da je navedenom preinačenom tužbom tužitelj istaknuo tužbeni zahtjev u visini kako je utvrđivano vještačenjima u ovom postupku pa je takva preinaka dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka (Zaključak broj 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. godine) pa je sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

36. S obzirom da je konačni zadatak suda zadao vještakinji jasne parametre za ono što je sud smatrao da predstavlja stjecanje bez osnove po utvrđenju ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, između ostalog dao i zadatak da izračuna zatezne kamate na pretplatu tečaja i pretplatu zbog promjene kamata od dana plaćanja do dana provedene konverzije. Vještakinja je drugom dopunom, jasno i pregledno, utemeljeno na podacima o stvarnim uplatama dala izračun navedenih zateznih kamata, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

37. Tužitelju sukladno prethodno odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznose pretplate (po osnovi promjene tečaja i kamata) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., za koju je utvrđeno da je provedena sukladno ZID ZPK/15.

38. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da pretplata po osnovi promjene kamata da je tužitelj platio više zbog rasta kamata 312,84 EUR, da je tužitelj platio više zbog rasta tečaja 10.057,02 EUR, da je u konverziji priznat iznos 1.279,60 EUR i ono što je ključno s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. je da je izračunata zatezne kamate na pretplatu tečaja i kamata od dana plaćanja do dana provedene konverzije koje u apsolutnom iznosu iznose 3.439,82 EUR.

39. Prema stavu ovog suda tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u nedospjeloj glavnici od 7.432,38 EUR od dana 30.09.2015. Nedospjela glavnica utvrđena je Aneksom Ugovora o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

40. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju priznati iznos od 3.439,82 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a (točka I. izreke presude), a sve preko zatraženog u konačno uređenom tužbenom zahtjevu (list 662 – 664 spisa) odbiti kao neosnovano (točka II. izreke).

41. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

41.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 13. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

41.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva istaknutog u preinačenoj tužbi, valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

42. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj da je uspio s osnovom 100%, a visinom 14,61%, u konačnici uspio u omjeru 14,61,32% (114,61/ 2=57,31%- 42,69%=14,61%).

42.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu od 14,61%, Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

42.2. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 600,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tužitelju nije priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu jer u postupku nije utvrđeno da je platio ovu pristojbu, a s obzirom na protek vremena, naplata iste je zastarjela.

42.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točkama II i III. izreke rješenja.

U Dubrovniku 19. lipnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika