Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: P-3057/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Marini Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja DV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Tihani Kozina Barišić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja, nakon održane glavne rasprave zaključene 5. svibnja 2026.,u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika RV i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, broj: 9366411214, od 02.09.2004., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini 3,000% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.106,18 EUR uvećanim za zatezne kamate koje teku od 19. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 2. rujna 2004. godine . Sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,000% od iznosa kredita, a koja obveza dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

1.1. Predmetnu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom, pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača ( NN br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim je određeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Tužitelj navodi da je Ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o unaprijed formuliranom sadržaju, nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, već da je ista nametnuta od strane tuženika po načelu uzmi ili ostavi.

1.3. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor sklopljen prije nego je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, međutim na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju ne primjenjuje se neposredno pravo Europske unije, ali postoji obaveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i uopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a sve u vezi sa Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL 1993., L 95, str. 29.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

1.4. Nadalje, tužitelj navodi kako predmetna naknada od 3,000% od iznosa kredita ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik nije imao nikakav trošak a pogotovo nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa stoga je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna te ista nije izražena razumljivim i jasnim jezikom, kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti te predlaže isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti nesnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti.

2.1. Tuženik također navodi i kako je istina da je s tužiteljem sklopljen Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj: 9366411214 od 2. rujna 2004. g., međutim da nije točno kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj bio u nepovoljnom položaju. Navodi među ostalim tuženik i kako je tužitelju bilo prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade, budući je na samom obrascu kredita utvrđen njen iznos od 900,00 HRK.

2.2. Nadalje navodi kako je tuženik, kao trgovac imao određene troškove prilikom odrade zahtjeva i odobravanja kredita,a koji se troškovi pokrivaju navedenom naknadom. U pitanju da su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za odradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi se pokrivaju tom naknadom.

2.3. Tuženik da ima pravo na naknadu za njegovu uslugu, sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade odrade kredita. Tuženik također ističe kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine, broj 120/17) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona. Naknada za obradu kredita da je dopuštena i preciznije definirana Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine, broj 15/14).

2.4. Također, tuženik navodi kako je nesporno da je iznos naknade odrade kredita tužitelju bio poznat odmah pri sklapanju ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i da isti nije bio vezan vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, a koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio.

3. Predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje da je odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, broj: 9366411214, ništava i bez pravnog učinka.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 2. rujna 2004. zaključio Ugovor o brzom gotovinskom kreditu, broj: 93664111214, u kojemu je u čl. 1., između ostalog, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini 3,000 % od iznosa kredita, a koja obveza dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

5. Sporno je je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu.

5.1. Također je sporno, da li je za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu nastupila zastara.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj: 93664111214 ( str. 4 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja ( str. 32).

6.1. Na ročištu 5. ožujka 2026. zamjenica punomoćnika tuženika ustraje u izvođenju dokaza saslušanja djelatnika banke te moli od suda kraći rok za dostavu podataka o imenu djelatnika banke. Sud je rješenjem naložio tuženiku da u roku od 8 dana dostavi sudu ime djelatnika tuženika uz adresu i napomenu da ukoliko tuženik ne dostavi navedeno, sud će odustati od izvođenja tog dokaza. U daljnjem tijeku postupka, tuženik nije postupio po nalogu suda, stoga se od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke odustalo, a isti je bio nepotreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6.2. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. U svom iskazu tužitelj kazuje kako je došao u banku radi sklapanja predmetnog ugovora te mu nije objašnjena jednokratna naknada za podizanje kredita, već se to podrazumijevalo.Bez plaćanja te naknade da ne bi mogao podići kredit.Takav iskaz tužitelja sud nalazi vjerodostojnim,a posebice u dijelu gdje navodi da mu nije objašnjena jednokratna naknada te da mu je ugovor predočen takav kakav je, bez mogućnosti promjene pojedinih odredbi.

8.1. Ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito Ugovor o brzom gotovinskom kreditu ( str. 4).

8.2. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava, stranke nisu niti osporavale.

8.3. Budući da iz predmetnog ugovora i jednostranog pristupa tuženika očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama kojim je regulirana naknada za obradu kredita u visini od 3,00%, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo.

9. Prema odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

9.1. Ova odredba članka odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91).

9.2. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Nadalje, odredbom članka 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Također odredbom člankoa 83. ZZP/03 propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Praksa Suda EU iz predmeta broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odražava ustaljeno stajalište da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u odnosu na pregovaračku snagu, tako i u odnosu na razinu obaviještenosti, odnosno položaj koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11.1. Zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno ista nepoštena.

12. Na temelju izvedenih dokaza, a polazeći od gore navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl.1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, ništetna.

12.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 a slijedom čega je i ništavna sukladno odredbi članka 87. stavku 2. ZZP/03. Stav je ovoga suda kako navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji ju cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

12.2. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod točkom I.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, prema članku 328. ZOO/05, tj. čl. 110. ZOO/91, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, što znači da podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 109. ZOO/91).

13.1. Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO/05 tj. čl. 360. ZOO/91, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

13.2. Čl. 215. st 1. ZOO/05, tj. čl. 361. ZOO/91 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO/05 tj. čl. 388. ZOO/91 propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

13.3. Također, čl. 245. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 392. st. 1. ZOO/91 propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

13.4. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

14. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,01 EUR, a tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa mu sukladno odredbi čl. 154. st.1, čl. 155. st.1. i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, 107/2025; dalje: Tarifa), pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr 7/1)

- zastupanje na ročištu od 5.3. 2026.– 200,00 EUR (Tbr. 9/1)

- sastav podneska od 2.4.2026. – 200,00 EUR (Tbr. 8/1)

- zastupanje na ročištu 5.5.2026. – 200,00 EUR (Tbr. 9/1)

- sa uračunatim PDV-om - 200,00 EUR (Tbr. 46), što sveukupno (uz pristojbu tužbe i presude po 53,09 EUR-a) iznosi 1.106,18 EUR.

14.1. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude

15. Tužitelj je zatražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj : 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 19. lipnja 2026. do plateža, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena po stopi od 3 (tri) posto temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Splitu 19. lipnja 2026.

Sutkinja:

Marina Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud sukladno odredbi članka 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/2018 i 21/22) i članka 50. stavka 4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" broj 35/2015, 123/15, 45/16, 29/17, 112/17, 119/18, 39/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 9/24).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

3. u spis