Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2371/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Šolaja, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Željka Zrnčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje ZPP-a) dana 19. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4 Ugovora o kreditu broj 9012561180 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 4. lipnja 2007. potvrđenog kod Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke dana 14. lipnja 2007. i 6. lipnja 2007. pod brojem OV-7599/07, OV-7600/07 i OV-7745/07, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:
"Kamata na kredit
Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,20% (slovima: četiri cijelih dvadeset posto) godišnje.
Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.
II. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 4. st. 3, čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2, i čl. 7. st. 2 Ugovora o kreditu broj 9012561180 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 4. lipnja 2007. potvrđenog kod Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke dana 14. lipnja 2007. i 6. lipnja 2007. pod brojem OV-7599/07, OV-7600/07 i OV-7745/07, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase: „Čl. 4. st. 3 – Kamata na kredit
Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.
Čl. 5. st. 2. – Interkalarna kamata
Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 6. st. 2 – Kamata na zakašnjela plaćanja
Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 7. St. 2 – Otplata kredita
Kredit u iznosu 162.524,81 CHF (stožezdesetdvijetisućepetstodvadesetčetiri CHF i osamdesetjedan C) i kamata iz t. 4 ovog Ugovora otplaćuju se u 360 (slovima: tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“
te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.
III Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Utvrđuju se ništetnima odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012561180 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 4. lipnja 2007. potvrđenog kod Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke dana 14. lipnja 2007. i 6. lipnja 2007. pod brojem OV-7599/07, OV-7600/07 i OV-7745/07, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odredba glasi:
„Čl. 1 – Iznos kredita
Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara
protuvrijednosti
od
162.524,81
CHF
(stožezdesetdvijetisućepetstodvadesetčetiri CHF i osamdesetjedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. "
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.555,89 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva do ukupnog iznosa od 31.963,06 EUR .
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.720,75 Eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana presuđenja, tj. 19. lipnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 4. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012561180 s namjenom kupnje nekretnine – stana ili obiteljske kuće u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], podul. 1887 k. č. [katastarska čestica] s valutnom klauzulom u iznosu od 162.524,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom u čl. 4 st. 1 ugovorena da je visina kamatne stope od 4,20% godišnje. Istom ugovornom odredbom određeno je da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana. Predmetnim Ugovorom da je utvrđeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 162.524,81 CHF, dakle ugovorena je tzv. valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana u valutu CHF. Poziva se tužitelj na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17. Navodi da se o odredbi čl. 4 Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koju je tuženik bio ovlašten povećati anuitet za slučaj izmjene kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci nije raspravljalo i pregovaralo, ugovor da ne sadrži precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je takva odredba ugovora nerazumljiva, nepoštena i ništetna. Poziva se tužitelj na odredbu čl.55 Zakona o zaštiti potrošača i čl. 296 Zakona o obveznim odnosima. Ističe da obzirom je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena tako da se ona mijenja samovoljnom odlukom banke, da je takva obveza neodređena i neodrediva. Tužitelj da je 18. prosinca 2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012561180 i kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015,dalje ZID ZPK/15) provedena konverzija kredita i kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj smatra da nisu time konvalidirale ništetne odredbe, a niti da je on kao potrošak izgubio pravo za utvrđenje da se odredbe ugovora utvrde ništetnim, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzročilo da je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tužitelj potražuje povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećanja kamatne stope, pa potražuje iznos od 70.490,98 kn. Tuženik da je povrijedio i interese prava tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor kojim je koristio ništetnu i nepoštenu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik da je ustvari sugerirao ili nametnuo ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF obrazlažući to stabilnijim tečajem i nižom kamatnom stopom u odnosu na euro i tadašnjom poslovnom politikom banke, koja je za odobravanje kredita s valutnom klauzulom u EUR određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje tužitelj nije mogao ispuniti. Tužitelj nije mogao znati kako se "pro futuro" očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK, a tuženik je raspolagao potrebnim procjenama rizika, stoga je postojala neravnopravnost sudionika predmetnog obveznog odnosa. Radi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule tužitelju je neosnovano naplaćen ukupan iznos od 53.531,96 kn. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost odredbi ugovora koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutu, te se potražuju i iznosi koji su plaćeni po nalogu tužitelja bez pravne osnove. Potražuje se i nadoknada parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž – 7129/13 i Pž- 6632/17 te odluci Vrhovnog suda broj Revt – 249/14 koja se odnosi na ugovore o kreditu u pogledu kojih je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK. Nadalje, tužitelj da cijelu svoju tužbu pogrešno koncipira na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U trenutku podizanja tužbe povrede više nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom budući da postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim više niti ne postoji.
2.1. Vezano uz prigovor ništetnosti odredbe o promjenjivost kamate jednostranom odlukom banke i valute iz osnovnog ugovora da valja reći da su te odredbe izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru, ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti. Predlaže tuženik da sud u predmetu koji se odnosi na konvertirane kredite odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi tužitelj 2 puta naplatio isto potraživanje.
2.2. Tuženik ukazuje i da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Iz toga da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora neosnovan. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, pa konačno javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja da se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao prisiliti na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanje upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora svojevoljno potpisao, očito da je vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju nego se moguće aspekte tog pitanja. U takvom slučaju upravo i jedino banka u tom poslu odnosno bi bila prisiljena pružiti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako postupanje poslovno sposobnog sukohrahenta. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu svakim potrošačem. Obzirom na specifičnost usluge jednostavno da to nije moguće. Iz tog razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda koji se svaki nudi pod različitim uvjetima, a kako bi potrošači mogli odabrati upravo one koji najviše odgovara predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.
2.3. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjene tržišnih uvjeta. Tužitelj da nijednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjene tržišnih uvjeta bila da je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno je da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 pravno da je irelevantno u smislu odredbi čl. 138. a i čl. 502.c. ZPP-a čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cijelosti ukazuju potpuno neosnovanim i neurednim, te da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da je isti očito zaključio da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što ne proizlazi iz iste. Cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošaču povoljniji položaj od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao, na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primijeni drugačije kamatne stope. Tuženik do izmjene ZPK – iz 2013 nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama ZO-a jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, isto da se može smatrati nezakonitom. Sukladno Zakonu o bankama i Zakon o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije samo po sebi nepoštena, niti neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden da je novi kriteriji promjene kamatne stope koje se primjenjuje od 1.1.2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1.1.2014. da je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenice da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ističe kako u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Člankom 59. propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, te da treba obuhvaćati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi pod pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. do 14.7.2009, što znači u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. U članku 3.6. Općih uvjeta jasno da stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope ističe da je po stupanju na snagu ZOKI -a tuženik sukladno odredbi čl. 306 st. 4 učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenljivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Tuženik da je od stupanja na snagu ZOKI- a tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Prije stupanja na snagu ZOKI-a obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana. Stoga tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ da je o samostalnom određivanju cijene i tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Na temelju odredbe čl. 143 st. 1 i 2 ZOO ništetne da su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Temeljna odluka o tome je li kamata koja kao protučinidbu za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno da se tiče cijene, odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, ipak predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Budući je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornih propisa HNB, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika, kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača, niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.
2.4. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužbe jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi, da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata, kao razliku tečaja za CHF koje tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
2.5. Tuženik zaključno ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijable kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno da proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene da su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je upravo promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare, predlaže i odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva, potražuje nadoknadu parničnog troška.
3. Tuženik se u podnesku od 4. studenog 2019. ponovno očituje na tužbu i osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, te iznosi svoje stajalište da je konverzijom u cijelosti obeštećen tužitelj. I u podnesku od 17. siječnja 2020. tuženik sada ponovno se očituje o tužbi i obrazlaže istaknuti prigovor zastare. U podnesku od 30. travnja 2020. tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH u tzv. oglednom postupku br. Gos - 1/19 od 4. ožujka 2020. Ponovno obrazlaže svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obzirom je zaključen Dodatak ugovoru.
3.1.U podnesku od 13. lipnja 2023. tužitelj navodi da potražuje i iznos koji nije tražen u tužbi, a obzirom da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što da je nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik da je morao izračunati nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita koji je bio jedino poznat, pa po toj osnovi tužitelj potražuje novčani iznos od 4.579,91 EUR. Ta preinaka je dopuštena na ročištu 20. svibnja 2024.
3.2. U podnesku od 14. veljače 2024. tuženik se poziva i na presudu Europskog suda u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. Ponovno obrazlaže zbog čega smatra da je zahtjev tužitelja neosnovan.
3.3.U podnesku od 11. ožujka 2024. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i podneske tuženika, obrazlaže ponovno osnovanost tužbe, poziva se na postojeću sudsku praksu viših sudova u RH, kao i Europskog suda. Osporava sve navode tuženika, osporava i istaknuti prigovor zastare.
3.4. U podnesku od 22. listopada 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Smatra da je vještačenje bespredmetno i nepotrebno, i nadalje obrazlaže neosnovanost tužbenog zahtjeva. U podnesku od 9. lipnja 2026. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbe i uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu, a napominje da osporava umanjenje potraživanja zatezne kamate obračunate na svaki pojedinačni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. za pretplatu po tuženiku iz konverzije, te smatra da mu pripada pravo na cjelokupan iznos zakonske zatezne kamate bez umanjenja.
4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012561108 od 4. lipnja 2007., otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 5. lipnja 2007., Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012561180 od 18. prosinca 2015., izračuna konverzije predmetnog kredita, knjigovodstvene kartice kredita na dan 22. siječnja 2019., pregleda uplata po kreditu dan 22. siječnja 2019., plana otplate u valuti EUR predmetnog kredita, izračuna pretplate po tužitelju, Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke izdanih od tuženika, Općih uvjeta poslovanja s građanima izdanih po tuženiku, saslušana je tužiteljica, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. ZML, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 12. listopada 2025., pročitano je očitovanje vještaka na podnesak tuženika.
5. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 4. lipnja 2007. za iznos od 162.524,81 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, sadržana je u anuitetima i dospijeva zajedno s njima (čl. 4). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,20%. Nesporno je i da je u čl. 7 ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, zbog koje se mogu mijenjati iznosi anuiteta koje se tužitelj obavezao plaćati. Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl.4, 5, 6, 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita se mijenjao i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
6. Sporna je tvrdnja tužitelja da su u dijelovima odredbe čl. 1,4,5,6 i 7 Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.
7. Tužiteljica ZM, pedagog, u svom iskazu navela je da joj je trebao kredit da kupi nekretninu u kojoj i dan danas živi. Raspitivala se što joj je najpovoljnije jer je u to vrijeme bio u ponudi i kredit u valuti EUR. U razgovoru sa djelatnikom banke došla je do zaključka da joj je najbolje uzeti kredit koji je vezan za valutu CHF, da je to najsigurnija opcija i najstabilnija valuta, a i sama država Švicarska da je sigurna država i da se sigurno ne bi dozvolilo da se tu nešto dogodi. Sjeća se da se spominjala promjenjiva kamatna stopa, ali ne u smislu da bi moglo doći do takvih promjena do kakvih je došlo kasnije. Naime, prvi anuiteti su iznosili oko 3.400,00 kn, a kasnije joj je narastao anuitet do 6.000,00 kn koliku ima i plaću. Tada je razmišljala i o opcijama da proda tu nekretninu, jer je doista bio problem da plati. Kada je postojala mogućnost konvertiranja ovog kredita u valutu EUR pristala je na to, jer joj se u tom trenutku isto činilo kao sigurnija opcija. Imala je i neku preplatu pa je jedno vrijeme plaćala polovicu anuiteta. Još uvijek otplaćuje taj kredit i anuitet koji plaća je oko 530,00 EUR. Kada se raspitivala o kreditu banka joj je dala na raspolaganje svoje uvjete, a ona ih je mogla ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Ne sjeća se niti da je kasnije mogla pri sklapanju aneksa ugovora mijenjati nekakve uvjete ugovora. Pročitala je ugovor o kreditu i smatrala je da ga razumije obzirom na njeno znanje. Niti u jednom trenutku nije sumnjala da bi mogle doći ovolike razlike kakve su se kasnije dogodile. Dobivala je od banke obavijesti o povećanju anuiteta, a nakon toga se ne bi išla u banku raspitati što se dogodilo. Naime, nikada ne bi povećali anuitet, a da prethodno nisu poslali obavijest. Imala je trajni nalog i skidao joj se iznos za kredit sa plaće.
8. Iskaz tužiteljice je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen, koji ima povjerenje u instituciju.
9. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.
10. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
11.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
11.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
11.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
11.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
11.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
11.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
11.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta, te zbog dijela ništetne ugovorne odredbe u ugovornoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanja anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF.
13. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja iz točke I. je osnovan, a zahtjev iz točke II. izreke je djelomično neosnovan.
14. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
14.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. -14.7.2009. i kasnije učinio dostupnim Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
14.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
15. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje da se utvrdi dio odredbi čl. 4,5,6 i 7 predmetnog ugovora ništetnim. Dio tužbenog zahtjeva pod točkom II izreke je odbijen, jer po stavu ovog suda tužitelj neosnovano tvrdi da je ništetna odredba čl. 1. To što je isplaćen kunski iznos koji je bio protuvrijednost iznosa izraženog u valuti CHF nije izazvao između stranaka neravnotežu, odnosno iznos koji je isplaćen je bio poznat, neravnoteža je nastala zbog toga što je vraćanje glavnice vezano za valutu CHF, pa je stoga valjalo odbiti taj dio zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke.
16. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
17. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. ZML. Zadatak vještačenja je bila da se izračuna iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013.g. bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope, a nakon 01.01.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta; iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope do 31.12.2013.g., a od 01.01.2014.g primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet; razliku glavnice na dan provedbe konverzije na način da se utvrdi je li glavnica utvrđena u aneksu ugovora kojim je valuta konvertirana iz CHF u EUR viša i u kojem iznosu u odnosu na glavnicu koja je zatečena prema realiziranom otplatnom planu na dan provedbe konverzije primjenom početnog tečaja (tečaja na dan isplate kredita); sve preplaćene iznose prikazati pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu; da utvrdi da li je konverzija provedena sukladno Zakonu, da sačini izračun ukupnih zateznih kamata koje su tekle na iznose koji su izračunati zbog više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike, sve do dana konverzije, te da od ukupnih zateznih kamata odbije preplatu priznatu u konverziji.
17.1. U nalazu od 12. listopada 2025. vještak trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. ZML navodi da:
- više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,20% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. ukupno iznose *7.842,28 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,
- više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, kao pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *10.139,18 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Dakle, ukupna preplata u anuitetima po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF iznosi *17.981,46 EUR,
- zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *9.555,89 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 7,
- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.425,71 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,
- tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *7.551,73 EUR koju je tužiteljica iskoristila za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika,
- na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika utvrđena vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije:
- preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *7.842,28 EUR
- preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi *10.139,18 EUR
- zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi *2.004,16 EUR
- razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *4.425,71 EUR,
a sve kako je specificirano u Tabeli br. 10,
- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.
17.2.U podnesku od 27. siječnja 2026. vještak navodi kako je pozvan očitovati se na podnesak tuženika od 22. listopada 2025., te da se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka osporavajući ga u cijelosti navodeći kako je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Tuženik navodi kako je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, te navodi kako to ne proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno navodi kako je vještačenje bilo nepotrebno. Na navedene primjedbe vještak se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj zadaći vještačenja, a kojom su određeni i parametri izračuna iz Nalaza i mišljenja, i to početno ugovorena kamatna stopa s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine i početni tečaj isplate kredita. Tuženik navodi kako je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje, dok u razdoblju nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14%, te kako vještak nije utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju, te kako vještak nije odgovorio na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na navedene primjedbe vještak se očituje kako mu takav zadatak nije bio određen zadaćom, već utvrditi razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake uvećane stope tijekom otplate kredita s vk u CHF s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine, te utvrditi razliku s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredit, te je vještak proveo vještačenje sukladno određenoj mu zadaći. Nadalje u podnesku tuženik navodi primjedbe pravne prirode na koje se vještak ne može očitovati. Slijedom navedenog, vještak se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj mu zadaći, prema pravilima znanosti i struke, te ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju.
17.3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te očitovanje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, te početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a na što upire tuženik.
18. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Zahtjev je djelomično osnovan iz razloga koji se navode u nastavku, pa je odlučeno kao u točki IV izreke.
19.Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZID ZPK/15, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodatcima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
19.1.Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. lipnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR (čl.5 Dodatka ugovoru o kreditu).
19.2.Sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu tužiteljica se nije odrekla prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF iz 2007. Ta činjenica je neodlučna i to stoga što na strani tužiteljice sklapanjem Dodatke uz ugovor, čija valjanost nije dovedena u pitanje, nije došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. (obračuna konverzije) platila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Naime, i ti iznosi su iskorišteni za njezin račun (i u njezinu korist) za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Dodatkom. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 4. lipnja 2007. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala, sve u visini od 17.981,46 Eur prema izračunu vještaka.
19.3. Zaključak je ovog suda da je sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 4. lipnja 2007. jer s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Dodatkom uz ugovor o kreditu. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada ukupni iznos koje potražuje, već dio.
19.4.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26., Rev 457/2025- 21 od 27. svibnja 2026.točke 23.3,24.
19.5.Iako je tuženik na temelju sklopljenog Dodatka uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. lipnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje - ZOO-a) nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4.lipnja 2007. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. lipnja 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim Dodatku tom ugovoru. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema Dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. lipnja 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO -a tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. lipnja 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.
19.6.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32, Rev-457/25-21 od 27.svibnja 2026. točke 24,25,26.
19.7. Slijedom navedenog je valjalo naložiti tuženiku da isplati tužiteljici zakonske zatezne kamate u iznosu od 9.555,89 Eur prema izračunu vještaka, koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala.
19.8. Tužiteljica je uglavničila zahtjev za pripadajuću isplatu zakonskih zateznih kamata nakon provedenog vještačenja, tj. kada je precizirala tužbeni zahtjev. Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO -a). Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena zatezne kamate nedjeljive su od iste (čl. 160. st. 2. ZOO-a). Dakle, dok postoji glavna obveza ne mogu se zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek po prestanku glavne tražbine, ovdje dan konverzije, zakonske kamate mogu se osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina na koju se mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a u ovom postupku tužitelj je tražio kamate na sve preplaćene iznose uključujući i period nakon konverzije pozivajući se na pravo iz kolektivnog spora i učinke pravomoćnih odluka koji su omogućili pokretanje ovog postupka. Stoga ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. pa do isplate u visini sukladno čl. 29 ZOO.
19.9.Ovaj zahtjev valja sagledati i u specifičnim okolnostima spornog odnosa u kojem je specifična stranačka neravnopravnost, pa tužitelj nije mogao predvidjeti izglede za svoj uspjeh zbog neustaljene sudske prakse.
20. Kada je vještak u nalazu uzeo u obzir efekte konverzije uračunao je i nastalu razliku u preostaloj glavnici u visini od 4.425,71 Eur, koja je nastala zbog toga što nije korišten tečaj koji je bio na dan isplate kredita. Izračunata razlika glavnice ne pripada tužiteljici. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka, kada bi joj se i ona uračunala, radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Isto tako proizlazi i iz odluke Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1066,2024 od 7. listopada 2024.,točka 18. Slijedom svega navedenog je odlučeno kao u točki IV izreke.
21.Tužiteljica je uspjela sa visinom u omjeru od 29,89 % što znači da je tuženik uspio sa 70,11%, a sa osnovom je uspjela 100%. Naime tuženi je osporavao i osnov, s kojim nije uspjela u neznatnom dijelu i zbog njega nije nastao poseban trošak, pa je temeljem čl. 154 st. 2 i 3 ZPP-a od postotka uspjeha u sporu tužiteljice valjalo oduzeti postotak uspjeha u sporu tuženika. Nakon ovog obračuna proizlazi da se tužiteljici dosuđuje trošak u omjeru od 29,89% (129,89/2= 64,94, 70,11/2= 35,05 64,94 - 35,05=29,89).
22. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika, sukladan je Tarifi HOK-a. Trošak odvjetnika sastoji od troškova za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), za sastav tri podneska 1.500,00 EUR (13.6.2023.,11.3.2024.,9.6.2026.,svaki 500,00 Eur,Tbr. 8 toč. 1), za zastupanje na tri ročišta u ukupnom iznosu od 1.500,00 EUR (19.2.2024.,20.5.2024.,10.6.2026. -svako 500,00 Eur-Tbr. 9 toč. 1), dakle ukupno 3.500,00 EUR, a ovi iznosi uvećani za PDV od 875,00 EUR. Tužiteljica je imala trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 211,00 EUR. Ukupan trošak tužiteljice iznosi 4.586,00 EUR, a stavljen u omjer sa 29,89% proizlazi da je njen osnovan trošak 1.370,75 EUR, a ista se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška kao neosnovano visoko zatraženim. Trošak vještačenja dosuđuje joj se u cijelosti u iznosu od 350,00 EUR, budući je isti bio nužan obzirom da je tuženik osporavao zatraženi iznos iako je ona postavila određeni zahtjev koji je paušalno osporio. Zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak sukladna je čl. 151 st. 3 ZPP-a.
U Opatiji, 19. lipnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.
Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti sudske pristojbe na odgovor na tužbu i presudu
