Poslovni broj: P-314/2026-3

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ŠV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ani Sokal, odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Raiffeisen bank d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta, temeljem odredbe čl. 331 b Zakona o parničnom postupku, 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 628-50-3860087, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 29.12.2006.g. u dijelu koji glasi „Naknada - 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 548,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 06. siječnja 2007.g. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u članku 9. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 628-50-3860087, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 29.12.2006.g. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, isplati tužitelju iznos od 319,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16. prosinca 2010. godine do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove ovog postupka u visini od 247,41 EUR sa zateznom kamatom tekućom 19. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio dana 29.12.2006.g. u Rijeci, Ugovor o kreditu broj 628-50-3860087 potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-34/2007 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik, kao banka kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 27.470,86 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Riječ je o potrošačkom, auto kreditu, s valutnom klauzulom u CHF, na rok otplate 84 mjeseca, kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženom bankom kao trgovcem, radi kupovine osobnog vozila-automobila. Također riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati niti na iste utjecati.

Tužitelj podnosi ovu tužbu, jer smatra da sporni Ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu o novčanoj naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) koju je tužitelj bio u obvezi platiti prilikom isplate kredita, kao i nepoštenu odredbu o novčanoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada), a koje odredbe su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima - čl. 3 - načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, čl.4. - načelo savjesnosti i poštenja, čl. 6. - načelo zabrane zlouporabe prava, čl. 7. - načelo jednake vrijednosti davanja, čl. 8 - načelo zabrane uzrokovanja štete i čl. 10 ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju, te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak. Tužitelj ovom tužbom traži da Sud sporne odredbe utvrdi ništetnim te naloži tuženiku da tužitelju vrati svu korist stečenu primjenom navedenih ništetnih ugovornih odredbi. Dodatno se napominje da sporni ugovor o kreditu, osim ništetnih ugovornih odredbi o naknadama, sadrži i ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na koje odredbe je tužitelj pred ovim sudom vodio parnicu protiv tuženika, koja je okončana donošenjem pravomoćne presude posl. br. P-3254/2019, kojom su sporne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, te je naloženo tuženiku da plati tužitelju financijskim vještačenjem utvrđene iznose preplate. Spornom odredbom članka 3. Ugovora o kreditu utvrđeno je „Naknada - 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“ Tužitelju je odobren kredit u iznosu od 27.470,86 CHF, te je tužitelj odmah prilikom isplate sredstava kredita (05.01.2007..g.) morao tuženiku platiti navedenu jednokratnu naknadu, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 906,54 CHF (=4.135,84 kn, po tadašnjem isplatnom tečaju za CHF: 4,562228 kn za 1 CHF), i to tako što je tuženik prilikom isplate kredita, tužitelju isplatio kunsku protuvrijednost odobrenog kredita umanjeno za navedenu naknadu. Na ovaj način iznos obračunate i naplaćene naknade je ušao u obračun glavnice kredita, pa ne samo da je tužitelj morao podmiriti trošak te naknade nego je na iznos naplaćene naknade još morao plaćati i ugovornu kamatu tijekom otplate kredita, iako mu taj iznos glavnice kredita nikada nije isplaćen. Naplata naknade dakle izvršena je dana 05.01.2007.godine, u iznosu od 4.135,84 kn, a što prema zakonskom fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7.5345,00 HRK) iznosi 548,92 EUR. Citirana odredba članka 3. Ugovora o kreditu, je ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana od strane tuženika i koju je tuženik unio u sadržaj svog tipskog standardiziranog ugovora, o kojoj odredbi tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj, nego je istu mogao samo prihvatiti kako bi uopće dobio sredstva potrebnog kredita. Osim toga, sama odredba sročena je nejasno i nerazumljivo jer se iz iste ne može izvesti zaključak na što se navedena naknada odnosi, koji se to troškovi njome pokrivaju i koliko oni iznose, zašto je iznos naknade utvrđen baš u iznosu u kojem je utvrđen i zašto je uopće stavljen u korelaciju s iznosom kredita (visina naknade je određena kao postotak od iznosa kredita), umjesto u korelaciju s visinom stvarnih troškova, niti su takve informacije uopće date i razjašnjenje tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Odredbom čl. 81.st1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora iz ove tužbe (NN 96/03, dalje ZZP), utvrđeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu (čl. 81.st.2. ZZP) se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Upravo je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, jer je tužitelju bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o istoj, nametnuta dodatna, ekonomski potpuno neopravdana i prekomjerna obveza plaćanja nekakve dodatne novčane naknade a čija visina se uopće ne može dovesti u vezu s visinom stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika, niti je uopće jasno o kojim se to troškovima i uslugama radi. Takvo postupanje tuženika suprotno je temeljnim načelima obveznog prava, prije svega načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, što sve navedenu odredbu čini ništetnom. . Nadalje, odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“ tuženik si je priskrbio pravo da u slučaju prijevremenog povrata kredita ima pravo od korisnika kredita zahtijevati plaćanje naknade, a koju visinu i uvjete plaćanja će odrediti sukladno svojoj budućoj odluci koja će biti važeća u tom trenutku. Tužitelj ističe da je tuženik na taj način, neosnovano i primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe članka 9. st. 2. Ugovora, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, dana 15.12.2010.g., naplatio tužitelju izlaznu naknadu u iznosu 2.409,30 kn, (odnosno iznos od 319,77 EUR preračunato u EUR prema zakonskom fiksnom tečaju konverzije). Navedena naknada obračunata je tada u visini od 3% iznosa nedospjele glavnice na dan zatvaranja kredita. I navedena odredba također predstavlja nepoštenu odredbu iz čl. 81.st. 1 ZZP, a koja je ništetna sukladno odredbi čl. 87 ZZP. Naime, sukladno odredbi čl. 1024.st.2 Zakona o obveznim odnosima korisnik kredita je uvijek ovlašten vratiti kredit i prije ugovorenog roka, a jedini zahtjev koji se postavlja korisniku kredita je da o tome unaprijed obavijesti banku. U tom slučaju izričitom zakonskom odredbom čl. 1024. st 4. ZOO zabranjeno je banci da korisniku kredita naplati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Predmetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora, protivna je citiranoj zakonskoj normi, što ju već samim time čini ništetnom prema odredbi čl. 322. ZOO, no ujedno takva odredba stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, s obzirom da si je tuženik priskrbio pravo da bez unaprijed utvrđenih i ugovorenih uvjeta prijevremene otplate kredita, iste utvrđuje naknadno i potpuno samostalno i jednostrano, bez pristanka druge ugovorne strane. Na ovaj način tuženik može manipulirati uvjetima prijevremene otplate i na taj način otežati pa i spriječiti korisnika kredita, pa tako i nametanjem obveze plaćanja naknade, u ostvarenju njegovog zajamčenog zakonskog prava da kredit otplati prijevremeno. Kako se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnuta od strane tuženika u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, ista je nepoštena i ništetna sukladno odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, kako je obrazloženo u točki II ove tužbe. Nadalje, sama odredba je netransparentna i nerazumljiva jer ne sadrži precizno definirane kriterije za izračun visine takve naknade, nego je visina buduće obveze korisnika kredita prepuštena na volju banke, dakle one ugovorne strane u čiju korist se naknada i naplaćuje, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Izostanak navođenja visine naknade, ili barem preciznih kriterija za utvrđenje visine naknade, odnosno definiranja troškova koji se eventualno njome pokrivaju, čini obvezu tužitelja potpuno neodređenom i neodredivom, a spornu ugovornu odredbu ništetnom i u smislu odredbe članka 269.st.2. i 270. Zakona o obveznim odnosima. Troškovi prijevremene otplate, te visina naknade se vezuju uz buduću odluku banke, u čijem donošenju, notorno, ne sudjeluje tužitelj, te ju se time ujedno prisiljava na primjenu budućih općih akata banke, a što je protivno i odredbi čl. 295. st 5. ZOO, koja izričito propisuje da opći uvjeti ugovora obvezuju ugovornu stranu samo ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takva ugovora, a s obzirom da se radi o ništetnosti uzrokovanoj nepoštenim i nesavjesnim postupanjem tuženika to tuženik za navedeni iznos duguje tužitelju i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana naplate naknade. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom MV C-118/17).

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 3. i članku 9. st. 2. spornog Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnim traži ovom tužbom i tužbenom zahtjevom i to iznos od 548,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.01.2007.g. pa do isplate i iznos od 319,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.12.2010., sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO uz naknadu parničnog troška.

Tuženik je rješenjem ovoga suda pozvan da podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana, te je ujedno upozoren da će sud donijeti presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, ako u navedenom roku ne dostavi odgovor na tužbu.

Tuženik je tužbu s prilozima zaprimio dana 30. travnja 2026., a do dana donošenja presude, iako mu je protekao ostavljeni rok od 30 dana, nije dostavio odgovor na tužbu.

Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio, ugovor o zaključen između stranaka 29. prosinca 2006., potvrda o visini naplaćene naknada u visini od 906,54 CHF prema čl. 3 ugovora-str 17 spisa, te prijepis knjigovodstvene kartice iz koje je utvrđena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2.409,30 kn naplaćena po čl. 9.2 ugovora, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP-a), valjalo odlučiti kao u točki I do IV izreke ove presude.

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i 155 ZPP-a pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 19,91 EUR te na presudu zbog ogluhe u visini od 40,00 EUR ( Tar.br. 2 toč. 2 Tarife sudskih pristojbi) što sveukupno iznosi 247,41 EUR. Na dosuđeni iznos parničnih troškova tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

U Rijeci 19. lipnja 2026.

S u d a c

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u 3 istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

D N A :

- tužitelju po pun

- tuženiku