Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Gž-331/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Krešimira Biljan, kao predsjednika vijeća, Vesne Vrkić Perak kao suca izvjestitelja i Klaudije Grubišić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grawe Hrvatska d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD Ilijevski i Cibralić j.t.d. Pula, protiv tužene EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (oboje pravni sljednici iza pokojnog tuženika VN), zastupanih po punomoćniku Hrvoju Braliću, odvjetniku u [adresa], radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna tužba u Trogiru broj: P-4179/2021-26 od 27. siječnja 2025., na sjednici vijeća od 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna tužba u Trogiru broj: P-4179/2021-26 od 27. siječnja 2025. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

" I. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 9.976,50 EUR-a / 75.168,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 24. travnja 2019. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove ovog spora u iznosu od 2.469,33 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđeni iznos koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2.Tuženik je po punomoćniku u zakonskom roku podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,148/11., 25/13., 89/14., 70/19. , 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - nadalje: ZPP).

Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu kao osnovanu, te preinačiti pobijanu presudu na način da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju naknaditi tuženima trošak postupka.

3. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Razmatrajući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te navode tuženika iznesene u žalbi, ovaj sud smatra kako ta odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može valjano pravno ispitati niti su njome povrijeđene odredbe parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP -a, pazi po službenoj dužnosti.

Ovaj sud nije našao niti da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o činjenicama bitnim za donošenje zakonite odluke tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, kako neosnovano u žalbi navodi tužitelj.

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 9.796,50 EUR-a (koji iznos odgovara ranije zatraženom iznosu od 75.168,00 kuna), koji iznos je tužitelj isplatio oštećenima u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 27. siječnja 2018., a koju je skrivio osiguranik tužitelja VN (zakonski prednik tuženika) upravljajući vozilom bez vozačke dozvole, a koje vozilo je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja.

7. U postupku po žalbi sporno je od kada počinje teći zastarni rok tužiteljeve tražbine, te u vezi s tim je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da su se tužitelj i prednik tuženih (VN) nalazili u ugovornom odnosu osiguranja i to postupku obveznog osiguranja u prometu. Nadalje je utvrđeno da je oštećeniku AN isplaćena šteta s osnova zadobivenih ozljeda iz predmetne prometne nezgode od 27. siječnja 2018. i to zbog osobito teškog invaliditeta, kao i da je šteta isplaćena i njegovoj supruzi ĆN i djeci E i RN na ime osobito teškog invaliditeta bliske osobe, te je tužitelj **.**.2018. ĆN supruzi IN isplatio iznos od 200.000,00 kuna, a njegovoj djeci E i RN istog dana isplaćen je iznos od po 130.000,00 kuna, nadalje da je na ime naknade štete AN dana 25. rujna 2018. isplaćen iznos do 321.800,00 kuna, a dana 27. studenog 2018. isplaćen je daljnji iznos na ime neimovinske štete i dospjele naknade za tuđu njegu i pomoć te trošak zastupanja - sveukupno iznos od 96.675,00 kuna. Tužba je podnesena 25. studenog 2021.

9. Predmetna tražbina tužitelja je regresna tražbina prema svome osiguraniku sa kojim je imao zaključen ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti, i to tražbina koja osiguratelju pripada zbog gubitka prava iz osiguranja osiguranika u smislu odredbi članka 24. stavak 1. točka 2. i stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – nastavno ZOOP) i odredbi članka 3. stavak 1. točka 2. i članka 4. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja, prema kojim odredbama tuženik za isplaćenu štetu regresno ne odgovara bez ograničenja - već maksimalno do iznosa koji ne prelazi dvanaest prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku.

9.1. S obzirom da ukupno isplaćena šteta oštećenima znatno prelazi limit tuženikove odgovornosti, u predmetnoj parnici tužitelj regresno i potražuje iznos do kojeg je limitirana tuženikova odgovornost za isplaćenu štetu iz čega bi proizlazilo da limit tuženikove odgovornosti iznosi 9.976,50 EUR-a (75.168,00 kuna) koliko tužitelj i potražuje tužbenim zahtjevom.

9.2. Kako se u smislu naprijed navedenog radi o regresnoj tražbini tužitelja prema tuženiku kao svome osiguraniku, ista zastarijeva u roku od tri godine u skladu sa odredbom članka 234. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – u nastavku teksta: ZOO), a ne protekom općeg roka zastare od pet godina kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, te je pozivajući se na odredbu članka 225. ZOO-a prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo .

10. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 216. ZOO-a je propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

10.1. Pravo zahtijevanja regresne tražbine osiguratelja od osiguranika koji je skrivio trećim osobama štetu vezana je uz isplatu naknade štete oštećenom - odnosno s tim momentom nastaje pravo zahtijevati ispunjenje te obveze, no neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika u kojima se ističe da je za ocjenu prigovora zastare relevantna isplata naknade štete koja konzumira iznos regresa koji osiguravatelj može tražiti od osobe koja gubi prava iz osiguranja odnosno da u konkretnom slučaju zastarni rok počinje teći 25. rujna 2018. kada je tužitelj oštećenima isplatio iznos od 321.800,00 kuna koji iznos evidentno konzumira iznos regresa , a da su sve kasnije isplate štete oštećenima nevažne zbog toga što je tužitelj pravo zahtijevanja regresne isplate maksimalnog iznosa do kojeg je limitirana tuženikova odgovornost stekao već naprijed navedenom isplatom (jer ista višestruko premašuje limit regresne odgovornosti).

10.2. Ako se pođe samo od isplate štete izvršene dana 25. rujna 2018., tada bi utužena regresna tražbina tužitelja, primjenom odredbe članka 234. stavak 3. ZOO-a, doista bila u zastari, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 25. studenog 2021. Isto vrijedi i ako se pri ocjeni prigovora zastare pođe od isplata štete izvršenih 14. studenog 2018. (200.000,00 kuna i 130.000,00 kuna) jer je i glede ovih isplata tužba u ovom predmetu podnesena nakon isteka roka zastare od tri godine.

11. Međutim, nije sporno da je tuženik iz predmetnog štetnog događaja isplatio naknadu štete oštećenom i dana 27. studenog 2018. u iznosu od 96.675,00 kuna, i s obzirom na vrijeme te isplate i vrijeme podnošenja tužbe (25. studenog 2021.) proizlazi da tužiteljeva regresna tražbina nije u zastari, jer računajući od 27. studenog 2018. pa do podnošenja tužbe nije istekao trogodišnji rok zastare.

12. Valja odgovoriti tuženima da je točno da u smislu odredbe članka 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Međutim to nije relevantno u parničnom postupku u kojem se odlučuje o postojanju tražbine ostaviteljevog vjerovnika, već će se o tome voditi računa u postupku prisilne naplate.

13. Pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a odlučio o parničnom trošku.

14. Temeljem izloženog sukladno odredbama članka 368. stavak 2. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Vukovar, 19. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan