REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2230/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu višeg sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužitelja PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik FZ, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, uz tužitelja FZ, odvjetnika i punomoćnice tuženika TZ, zaposlenice tuženika, dana 19. lipnja 2026. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem Ugovora o radu sklopljenog dana 03.05.2018. godine sa tuženikom Zagrebački električni tramvaj d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „VOZAČ AUTOBUSA III“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.627,50 eura bruto, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 117,60 eura počevši od 16.12.2020. godine pa do isplate,

– na iznos od 140,09 eura počevši od 16.01.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 114,75 eura počevši od 16.02.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 105,85 eura počevši od 16.03.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 120,10 eura počevši od 16.04.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 124,21 eura počevši od 16.05.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 121,91 eura počevši od 16.06.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 112,99 eura počevši od 16.07.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 121,00 eura počevši od 16.08.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 123,73 eura počevši od 16.09.2021. godine pa do isplate, – na iznos od 119,95 eura počevši od 16.10.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 125,36 eura počevši od 16.11.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 133,28 eura počevši od 16.12.2021. godine pa do isplate,

– na iznos od 140,20 eura počevši od 16.01.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 142,95 eura počevši od 16.02.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 108,33 eura počevši od 16.03.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 121,70 eura počevši od 16.04.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 126,70 eura počevši od 16.05.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 145,97 eura počevši od 16.06.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 121,56 eura počevši od 16.07.2022. godine pa do isplate,

– na iznos od 139,27 eura počevši od 16.08.2022. godine pa do isplate,

izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, koje kamate teku po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 30. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. studenoga 2025. navodi da je zaposlenik tuženika od 11. srpnja 2017. do danas. Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2018. tužitelj je zaposlen na radnom mjestu Vozač autobusa I, šifra radnog mjesta ZS182, u organizacijskoj jedinici Autobusni promet Podsused. U članku 6. Ugovora o radu određeno je kako će se tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta Vozač autobusa I obračunavati i isplaćivati plaća sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20. Nadalje, tužitelj navodi da je dana 21. srpnja 2022. sklopio sa tuženikom ugovor na neodređeno vrijeme kojim je zaposlen na radnom mjestu Vozač autobusa III, šifra radnog mjesta ZS184, u organizacijskoj jedinici Autobusni promet Podsused. U članku 6. Ugovora o radu određeno je kako će se tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta Vozač autobusa III obračunavati i isplaćivati plaća sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,40. Tužitelj navodi da je sklapanjem ovog ugovora o radu, po pitanju koeficijenta složenosti poslova napokon izjednačen sa ostalim radnicima tuženika koji su u utuženom razdoblju obavljali iste poslove kao i on, ali im se plaća obračunavala i isplaćivala primjenom višeg koeficijenta 2,40, odnosno za isti rad dobivali su višu plaću, iako nije postojala nikakva razlika između radnih mjesta Vozač autobusa I i Vozač autobusa III po pitanju vrste i opisa poslova tih radnih mjesta, tako niti po pitanju uvjeta koji trebaju ispunjavati radnici na tim radnim mjestima. Tužitelj navodi da je na taj način bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao i on, a plaća im se obračunavala i isplaćivala primjenom višeg koeficijenta 2,40, odnosno za isti rad su dobivali višu plaću zahvaljujući primjeni višeg koeficijenta. Tužitelj dalje navodi da je tuženik ovakvo postupanje temeljio na Sporazumu sklopljenom 29. kolovoza 2014. godine između Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj sa jedne strane i nekoliko sindikata koji su djelovali u Zagrebačkom holdingu d.o.o. - Podružnica Zagrebački električni tramvaj sa druge strane. Tužitelj navodi da su se navedenim Sporazumom ugovorne strane između ostaloga dogovorile da se za sve novozaposlene radnike utvrdi ulazni koeficijent radnog mjesta umanjen za iznos od 0,20 do 0,40 u odnosu na postojeći koeficijent, izuzev novozaposlenih radnika kojima se staž računa u uvećanom trajanju, te im umanjenje ne može biti veće od 0,20, međutim navedeni je sporazum utvrđen ništetnim pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-5028/2018 od 5. travnja 2019., a ista je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžr-1251/2019 od 21. listopada 2020. Osim navedenog, iz platnih lista tužitelja za utuženo razdoblje od studenoga 2020. do srpnja 2022. vidljivo je da se za radno mjesto tužitelja, trebao primjenjivati koeficijent 2,40, no tuženik je vršio korekciju koeficijenta tužitelju na način da je od pripadajućeg koeficijenta 2,40 oduzimao - 0,20 te mu je plaće obračunavao prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Slijedom navedenoga tužitelj smatra da mu je tuženik dužan isplatiti razliku plaće zbog primjene nižeg koeficijenta složenosti poslova od propisanog, budući da je navedeni sporazum između poslodavca i sindikata utvrđen ništetnim. Osim toga tužitelj navodi da je od potpisivanja Ugovora o radu 3. svibnja 2018. pa do 31. srpnja 2022. bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao i on jer između radnog mjesta Vozač autobusa I i Vozač autobusa III ne postoje nikakve razlike niti po poslovima koje obuhvaćaju, niti po uvjetima rada, niti po vrijednosti rada koji se obavlja, a plaća radnicima na radnom mjestu Vozač autobusa III obračunavala se primjenom višeg koeficijenta složenosti poslova tj. koeficijenta 2,40, stoga je tužitelj u utuženom periodu od 1. studenoga 2020. pa do 31. srpnja 2022. uskraćen za ukupno 2.100,00 eura bruto, koji iznos ovom tužbom potražuje od tuženika. Tužitelj stoga predlaže da sud utvrdi da je tužitelj temeljem ugovora o radu od 3. svibnja 2018. obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta Vozač autobusa III, te da naloži tuženiku da tužitelju isplatu razliku bruto plaće u iznosu od 2.100,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i naknadi tužitelju parnični trošak. Tužitelj je podneskom od 30. ožujka 2026. konačno uredio tužbeni zahtjev tako da ga je uskladio sa matematičkim izračunom potraživanja koji je dostavio tuženik, te konačno od tuženika po utuženoj osnovi potražuje isplatu iznosa od 2.627,50 eura bruto, sa pripadajućim zateznim kamatama, sve uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj ne spori da je tužitelj u utuženom razdoblju od studenoga 2020. do srpnja 2020. bio zaposlenik tuženika, međutim navodi da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 1. siječnja 2024. Tuženik dalje navodi da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj trebao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika sukladno čl. 133. Zakona o radu, što je tužitelj propustio učiniti, stoga predlaže prvenstveno tužbu odbaciti, a podredno navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, te ih treba odbiti. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelju temeljem zaključenog ugovora o radu od 3. svibnja 2018. za radno mjesto Vozač autobusa I bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 sve do 21. srpnja 2022. kada je tužitelj sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Vozač autobusa III, sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40. Tuženik navodi da je tužitelj obavljao poslove Vozača autobusa III temeljem zadnjeg Ugovora od radu od 19. travnja 2023., a koji Ugovor je otkazao pisanim putem 15. prosinca 2023. Tuženik dodaje kako je tužiteljevo referiranje na Sporazum od 29. kolovoza 2014. godine irelevantno za ovaj spor. Nadalje, tuženik navodi da su sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena slijedeća radna mjesta: Vozač autobusa I sa koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač autobusa II sa koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III sa koeficijentom složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 do 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužitelja je bila određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac tj. Kolektivnim ugovorom. Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik navodi da je izvršio svoju ugovornu obvezu. Tuženik smatra da je za ishod ovog spora odlučno odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti, ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova za koje je zaključio ugovor. Netočni su navodi tužitelja da su ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljali iste radne zadatke u istim uvjetima kao što ih je obavljao tužitelj. Tuženik također navodi da tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Tuženik je podneskom od 23. ožujka 2026. dostavio izračun potraživanja tužitelja. Na ročištu 12. svibnja 2026. tuženik ističe da visina tužbenog zahtjeva konačno uređena podneskom tužitelja od 30. ožujka 2026. nije sporna, ali je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, stoga predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te ne potražuje trošak.

3. Tužitelj je podneskom od 30. ožujka 2026., kojim je konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom tuženika, povisio tužbeni zahtjev sa prvotno postavljenih 2.100,00 eura bruto na 2.627,50 eura bruto, čime je preinačio tužbu. S obzirom da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci, sukladno čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP), utvrđuje se da je preinaka tužbe u navedenom dijelu dopuštena, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2018. (str. 6 – 7 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 21. srpnja 2022. (str. 8 – 10 spisa), u Sporazum između Zagrebačkog Holdinga, Podružnice Zagrebački električni tramvaj i sindikata od 29. kolovoza 2014. (str. 11-12 spisa), Presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5028/18 od 5. travnja 2019., Presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1251/2019 od 21. listopada 2020., Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj (str. 41 – 50 spisa), Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova (str. 51 – 57 spisa), u Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba od veljače 2002. (str. 58 – 61 spisa), Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz veljače 2023. (str. 62 – 102 spisa), Karte radnog mjesta Vozač autobusa I i III (str. 116 – 117 spisa), i izračun potraživanja tuženika (str. 135 spisa). Na ročištu 12. svibnja 2026. saslušan je svjedok ĆZ (str. 145 spisa) i tužitelj u svojstvu parnične stranke (str. 145-147 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Sud je u skladu s čl. 8. ZPP-a na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz slijedećih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike bruto plaće u utuženom razdoblju od studenoga 2020. do srpnja 2022. koja bi mu bila isplaćena da je za obračun plaće primijenjen koeficijent složenosti poslova 2,40 umjesto primijenjenog koeficijenta 2,20.

7. U postupku nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od studenoga 2020. do srpnja 2022. zaposlenik tuženika na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'', te da mu je za obračun plaće u cijelom utuženom razdoblju primijenjen koeficijent složenosti poslova 2,20. Nije sporan matematički izračun potraživanja prema obračunu tuženika, odnosno visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.627,50 eura bruto.

8. U postupku je sporno jesu li poslovi koje je obavljao tužitelj na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' u utuženom razdoblju jednaki poslovima koje su u istom razdoblju obavljali drugi radnici tuženika zaposleni na radnom mjestu ''Vozač autobusa III'', u odnosu na koje je primijenjen koeficijent složenosti poslova 2,40, te ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u bruto plaći primjenom koeficijenta od 2,40, odnosno sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva.

9. Sud je utvrdio da nije osnovan prigovor prekluzije kojeg je istaknuo tuženik, s obzirom da je predmet ovog spora novčano potraživanje tužitelja iz radnog odnosa, za koje sukladno odredbi čl. 133. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) nije propisana obveza prethodnog podnošenja zahtjeva za zaštitu prava radnika za ostvarivanje sudske zaštite.

10. Uvidom u Ugovor o radu tužitelja kod tuženika od 3. svibnja 2018. (str. 6 – 7 spisa), utvrđeno je da je isti zaključen na neodređeno vrijeme za radno mjesto ''Vozač autobusa I'', s koeficijentom složenosti poslova 2,20 (čl. 6. Ugovora), a Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 21. srpnja 2022. (str. 8-10 spisa) određeno je da će tužitelj obavljati poslove radnog mjesta ''Vozač autobusa III'' sa koeficijentom složenosti poslova 2,40.

11. Prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj (str. 41 – 50 spisa), Prilogu 3, Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova (str. 51 – 57 spisa), pod V. grupom složenosti poslova navedena su radna mjesta: ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''Vozač autobusa II'' s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i ''Vozač autobusa III'' s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je tuženik odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

12. Iz karte radnog mjesta za "Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III" kod tuženika, koja prileži spisu (str. 116 – 117 spisa) proizlazi da su u popisu poslova oba radna mjesta iste stavke, uz iznimku da ''Vozač autobusa III'' uz sve poslove u popisu poslova radnog mjesta ''Vozača autobusa I'', obavlja i poslove mentorstva, a druga razlika između dva radna mjesta su potrebne godine radnog iskustva, dok je za radno mjesto ''vozač autobusa I'' potrebno radno iskustvo od 1 godinu na poslovima vozača C i D kategorije, za radno mjesto ''vozač autobusa III'' potrebno je radno iskustvo od 2 godine na poslovima vozača C i D kategorije.

13. Iz iskaza svjedoka ĆZ (str. 145 spisa) proizlazi da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa do 16. travnja 2021. kada je umirovljen. Tužitelja poznaje kao radnog kolegu koji je također bio zaposlen na radnom mjestu vozača autobusa dok je svjedok radio kod tuženika, te su često vozili istu autobusnu liniju i preuzimali smjene jedan od drugoga. Svjedok navodi da su on i tužitelj radili potpuno identične poslove, te da nije bilo nikakve razlike u poslovima koje su obavljali, niti u odgovornostima i obvezama koje su imali kao vozači autobusa. Iz iskaza svjedoka također proizlazi da mu je koeficijent za obračun plaće kod tuženika bio oko 2,40 i nije se mijenjao, s tim koeficijentom je otišao u mirovinu, a misli da je tužitelj imao niži koeficijent za obračun plaće 2,20 ili 2,10, te je čuo da je bilo razlike u koeficijentima za obračun plaća između pojedinih vozača autobusa.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio zaposlen kod tuženika od 11. srpnja 2017. do 31. prosinca 2023., te da je u početku radio na radnom mjestu Vozač autobusa I, a kasnije na radnom mjestu Vozač autobusa III. U spornom razdoblju u ovom predmetu od studenoga 2020. do srpnja 2022. koeficijent za obračun plaće tužitelja iznosio je 2,2, a u isto vrijeme drugi kolege vozači autobusa imali su viši koeficijent za obračun plaće, i to koliko mu je poznato 2,4, iako su radili iste poslove vozača autobusa, tako na primjer kolege KZ i ČZ. Vozači autobusa koji su imali koeficijent 2,4 radili su potpuno identične poslove kao i tužitelj, i često su vozili istu autobusnu liniju kao i tužitelj, te preuzimali smjene od tužitelja i on od njih, te nije bilo nikakve razlike u odgovornostima i obvezama koje je imao tužitelj na radnom mjestu vozača autobusa i kolege vozača autobusa sa višim koeficijentom za obračun plaće od njega. Tužitelju je koeficijent za obračun plaće promijenjen u srpnju ili kolovozu 2022. tako da iznosi 2,4 iako je nastavio raditi potpuno identične poslove vozača autobusa odnosno, jedina razlika je bila u tome što je dobio viši koeficijent odnosno višu plaću.

15. Sud je iskaze svjedoka ĆZ i iskaz tužitelja kao parnične stranke prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Sud je ocijenio vjerodostojnom i svu priloženu dokumentaciju, čiju vjerodostojnost stranke nisu osporavale.

16. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale predložene dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je utvrdio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno već izvedenim dokazima i priloženim ispravama, a stranke su na ročištu 12. svibnja 2026. izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

17. Iz navedenih iskaza i materijalne dokumentacije u spisu proizlazi da je u utuženom razdoblju od studenoga 2020. do srpnja 2022. tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'', i imao je koeficijent za obračun plaće 2,20, dok su zaposlenik tuženika ĆZ (do umirovljenja 16. travnja 2021.) kao i drugi zaposlenici tuženika koji su radili na radnom mjestu ''Vozač autobusa III'', primali plaću prema koeficijentu 2,40, iako su obavljali iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika kao i tužitelj, pa su često vozili istu autobusnu liniju i tužitelj je preuzimao smjenu od istih, i oni od njega, te nije bilo razlike u poslovima koje su obavljali. Tužitelj je 21. srpnja 2022. (str. 8-10 spisa) sklopio s tuženikom novi ugovor o radu na radnom mjestu ''Vozač autobusa III'' s koeficijentom za obračun plaće 2,40, koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2022. iako je nastavio obavljati iste poslove koje je kod tuženika do tada obavljao. Iz iskaza tužitelja i svjedoka, te materijalne dokumentacije, proizlazi da ne postoji razlika u opisu i sadržaju poslova na radnim mjestima ''Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III'', a nema niti razlike u obvezama i odgovornostima koje su radnici tuženika imali na ovim radnim mjestima.

18. Prema odredbi čl. 91. st. 1. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-432/2020 od 12. rujna 2022. Isto pravno shvaćanje izrazio je i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-112/2023 od 6. lipnja 2024. te Županijski sud u Sisku u presudu poslovni broj Gž R-51/2023 od 10. studenog 2023.

19. Nadalje, tuženik tijekom postupka nije dokazao da postoji razlika u poslovima ili propisanim kvalifikacijama za radna mjesta '' Vozač autobusa I '' i '' Vozač autobusa III '' uslijed čega je sud utvrdio da ne postoje objektivni i valjani razlozi koji bi opravdavali i zahtijevali različito plaćanje kao i da je jedina razlika između radnika tuženika na ovim radnim mjestima u plaći, što je protivno članku 91. ZR-a.

20. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

21. Nisu osnovani navodi tuženika da različiti koeficijenti složenosti poslova za radna mjesta ''Vozač autobusa I'', ''Vozač autobusa II'' i ''Vozač autobusa III'' proizlaze iz činjenice da postoje razlike u radnom iskustvu, vještinama, odgovornosti i radu koji radnici na tim radnim mjestima obavljaju. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari za ocjenu jednakosti rada odlučna je činjenica obavljaju li radnici iste poslove ili posao jednake vrijednosti. Ovaj sud je utvrdio da radnici u konkretnom slučaju obavljaju u potpunosti iste poslove. U tom smislu za odlučivanje u ovom predmetu nije relevantno pozivanje tužitelja na citirani Sporazum od 29. kolovoza 2014. između tuženika i sindikata, koji je presudom općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5028/18 odnosno drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1251/2019, pravomoćno utvrđen ništetnim.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju od studenog 2020. do srpnja 2022. obavljao isti posao, u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa te ga je u obavljanju tog posla mogao zamijeniti bilo koji vozač autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću obračunatu po koeficijentu složenosti poslova 2,40. Također je i on mogao zamijeniti njih u obavljanju njihovog posla, unatoč tome što je njemu bila obračunata plaća temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,20. Prema tome, iako tužitelj i tuženik za utuženo razdoblje od studenoga 2020. do srpnja 2022. nisu sklopili ugovor o radu za poslove „Vozač autobusa III“, u situaciji kada je tužitelj faktično obavljao te poslove, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „Vozač autobusa III“, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

23. Slijedom svega navedenoga, a s obzirom da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izračunom tuženika, odnosno da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, valjalo je tužitelju dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje od studenoga 2020. do srpnja 2022. koju bi tužitelj ostvario po koeficijentu 2,40, u ukupnoj visini od 2.627,50 eura bruto, te je stoga odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

24. U odnosu na navode tužitelja kako petogodišnji zastarni rok za utuživanje razlike bruto treba računati od dana pravomoćnosti presude kojom je citirani Sporazum između poslodavca, ovdje tuženika, i sindikata od 29. kolovoza 2014. utvrđen ništetnim, valja reći da tuženik u postupku nije istakao prigovor zastare, kako je i izričito naveo na ročištu 4. ožujka 2026. (str. 119. spisa), stoga pitanje zastare ovaj sud nije razmatrao.

25. S obzirom da prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16. - og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

26. Odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće, stoga je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

27. Odluka suda o parničnim troškovima donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve parnične troškove protivne stranke koja nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, stoga je sud tuženiku naložio isplatu parničnih troškova tužitelju, s obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u najvećem dijelu usvojen, osim u neznatnom dijelu zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza sadržanih u bruto plaći. Visina parničnih troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

28. Sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje određena je u visini od 100 bodova, odnosno prema Tbr. 54 OT u iznosu od 200,00 eura. Tužitelju je u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe u visini od 200,00 eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 30. ožujka 2026. u visini od 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), te za zastupanje na ročištima 4. ožujka 2026. i 12. svibnja 2026. za svako u visini od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 OT). Slijedom navedenoga tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u visini od 800,00 eura, odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u visini od 200,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, koji je trošak tuženik na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju.

29. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

30. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku