REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Novi Zagreb

P Ob-128/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ines Golešić-Plašić u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Samaržija, odvjetniku iz Zagreba, protiv 1. tužene CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tuženika ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], T, 3. tuženika TŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćniku Branislavu Hajdukoviću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane i zaključene usmene, glavne i tajne rasprave dana 18. svibnja 2026. u prisutnosti stranaka osobno i njihovih punomoćnika, dana 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka i ništetan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 12. lipnja 2023. između 1. tužene CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženika ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika TŠE OIB: [osobni identifikacijski broj], potvrđen dana 16. lipnja 2023. po javnom bilježniku Dubravki Rakitničan iz Zagreba, pod brojem OV-1234/2023, u dijelu u kojem je 1. tužena na 2. tuženika prenijela vlasništvo 2/9 (dvije devetine) dijela, a na 3. tuženika vlasništvo 1/9 (jedne devetine) dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu-Zemljišnoknjižni odjel Samobor, Katastarska općina: 325171, Samobor, broj zk. uloška [broj ZK uloška], zk.č.br. 2718/49 oznake zemljišta "kuća i dvorište u [adresa].

[adresa] ukupne površine 497 m2.

2. Utvrđuje se da je tužitelj TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova bračne stečevine suvlasnik daljnje 1/3 (jedne trećine) nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu-Zemljišnoknjižni odjel Samobor, Katastarska općina: 325171, Samobor, broj zk. uloška [broj ZK uloška], zk.č.br. 2718/49 oznake zemljišta "kuća i dvorište u [adresa]" ukupne površine 497 m2, pa se nalaže 1. tuženoj CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženom ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženiku CŠE OIB: [osobni identifikacijski broj], priznati tužitelju suvlasništvo predmetne nekretnine u tom omjeru.

3. Drugotuženik ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] na ½ (jednoj polovini) njegova suvlasničkog dijela odnosno 2/9 (dvije devetine) ukupnog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu-Zemljišnoknjižni odjel Samobor, Katastarska općina: 325171, Samobor, broj zk. uloška [broj ZK uloška], zk.č.br. 2718/49 oznake zemljišta "kuća i dvorište u [adresa] ukupne površine 497 m2, u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima na ime tužitelja temeljem ove presude.

4. Trećetuženik CŠE OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] na ½ (jednoj polovini) njegova suvlasničkog dijela odnosno 1/9 (jednoj devetini) ukupnog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu-Zemljišnoknjižni odjel Samobor, Katastarska općina: 325171, Samobor, broj zk. uloška [broj ZK uloška], zk.č.br. 2718/49 oznake zemljišta "kuća i dvorište u [adresa] ukupne površine 497 m2, u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima na ime tužitelja temeljem ove presude.

5. Tuženici su solidarno dužni tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.", kao neosnovanim.

II. Nalaže se tužitelju TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi 1. tuženoj CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženiku ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženiku ŠŠE OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.868,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 19. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i 1. tužena PŠ **.**.1993., u [adresa], sklopili brak koji je bio upisan u matici vjenčanih matičnog područja [adresa] za godinu 1993. pod rednim brojem 76, koji brak je razveden Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, posl. br. P Ob-199/16 od 26. siječnja 2017. Tijekom trajanja bračne zajednice, 1. tužena PŠ da je 01. kolovoza 2000., kao davateljica uzdržavanja, sklopila s AŠ i EŠ, kao primateljima uzdržavanja, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kojim su navedeni primatelji uzdržavanja prenijeli na 1. tuženu PŠ vlasništvo od po 2/6 (dvije šestine) svaki odnosno ukupno 2/3 (dvije trećine) vlasništva nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu-Zemljišnoknjižni odjel Samobor, Katastarska općina: 325171, [adresa], broj zk. uloška [broj ZK uloška] zk.č.br.2718/49 oznake zemljišta "kuća i dvorište u [adresa] ukupne površine 497 m2, od toga kuća u [adresa] površine 75 m2 i dvorište površine 422 m2. Kako je 1. tužena PŠ predmetni suvlasnički dio od 2/3 nekretnine stekla Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000., kao davateljica uzdržavanja sklopljenim s AŠ i EŠ, kao primateljima uzdržavanja, koji je potvrđen po javnim bilježnicima Gordani Frković i Ljubici Jožinec dana 01. kolovoza 2000., pod brojem Ou-552/2000, dakle naplatnim pravnim poslom, to stečeni suvlasnički udio nekretnine (2/3 dijela) predstavlja bračnu stečevinu njega i 1. tužene CŠ. Napominje da je 1. tužena PŠ uzdržavala primatelje uzdržavanja sredstvima koja su on i 1. tužena stekli radom i prihodima za vrijeme trajanja bračne zajednice, a samo se formalno upisala u zemljišne knjige kao suvlasnica u 2/3 dijela, dok je u stvarnosti ista suvlasnik u 1/3 dijela i on u 1/3 dijela. Iako je znala da suvlasnički udio predmetne nekretnine predstavlja bračnu stečevinu njih dvoje, da je ona samo formalno upisna u zemljišnu knjigu kao suvlasnik u 2/3 dijela, 1. tužena da je, sa ciljem da isključi njega iz njegovog dijela bračne stečevine, s 2. tuženikom ŠŠ i 3. tuženikom PŠE, zajedničkim sinovima stranaka, dana 12. lipnja 2023. sklopila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ovjeren po javnom bilježniku Dubravki Rakitničan 12. lipnja 2023. pod brojem OV-1234/2023, kojim je cjelokupno upisani suvlasnički udio (2/3 dijela) koji se sastoji od njezine 1/3 i tužiteljeve 1/3, prenijela na 2. i 3. tuženika, na način da je na 2. tuženika ŠŠ prenijela 2/3 suvlasničkog dijela i 3. tuženika PŠE, na način da je na 2. tuženika ŠŠ prenijela 2/3 tog suvlasničkog dijela (zajednički djelitelj 4/9 ukupnog dijela nekretnine), a na 3. tuženika Petra-Krešimira Čulina 1/3 tog suvlasničkog dijela (zajednički djelitelj 2/9 ukupnog dijela nakretane). Taj ugovor je ništetan u dijelu u kojem je 1. tužena PŠ prenijela na 2. i 3. tuženike više od ½ predmetnog suvlasničkog dijela iste nekretnine, koji predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i 1. tužene odnosno ukupno 1/3 dijela nekretnine ili u 2/9 ukupnog dijela nekretnine za 2. tuženika ŠŠ i 1/9 ukupnog dijela nekretnine za 3. tuženika PŠE (2/9 + 1/9 =1/3). Svi tuženici su u trenutku sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023., kojim je 1. tužena prenijela suvlasničke udjele nekretnine na 2. i 3. tuženike, bili u cijelosti upoznati da predmetni suvlasnički udio predstavlja bračnu stečevinu nje i tužitelja, te da ne može raspolagati cjelokupnim udjelima. Predmetni ugovor da su sklopili iz nedopuštenih pobuda, upravo kako bi tužitelja isključili i otežali mu njegovo ostvarivanje prava na suvlasnički udio koji mu pripada temeljem bračne stečevine, pa da je isti ništetan i temeljem članka 322, stavak 1 i bez učinka temeljem članka 273, stavak 2 i temeljem članka 285, stavak 1, sve Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženici da su, kao bivša supruga i djeca tužitelja, imali i saznanja da je između tužitelja i 1. tužene i ranije vođen postupak radi utvrđenja da predmetni suvlasnički udio predstavlja bračnu stečevinu, koji je vođen pri Općinskom sudu u Samoboru pod posl. brojem P-925/2020 (ispravno: Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru), koji je okončan povlačenjem tužbe od strane tužitelja, do kojeg je došlo nakon obećanja 1. tužene da će svoje međusobne odnose riješiti mirnim putem i izvan suda. U tom postupku da su 2. i 3. tuženici iskazivali i kao svjedoci na ročištima. Dosljedan je stav sudske prakse da imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju odnosno dosmrtnom uzdržavanju (za vrijeme trajanja bračne zajednice) ulazi u bračnu stečevinu kada je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja radom ili prihodima od rada bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice, dakle, bez obzira što je smo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora (VSRH Rev-2359/16 od 14. veljače 2018.). Sudska praksa je dosljedna da nedopuštena pobuda koja bitno utječe na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (VSRH Rev x121/2011-2 od 05. rujna 2012.). Odredba članka 115, stavak 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZVDSP) uređuje da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju. Kako 1. tužena nije imala ovlast da raspolaže nekretninom preko 1/3 suvlasničkog dijela, to niti 2. i 3. tuženici ŠŠ i CŠE nisu mogli steći ukupno više od 1/3 dijela nekretnine (1/6 dijela svaki). Slijedom iznesenog, u dijelu u kojem je 1. tužena PŠ prenijela Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju na 2. i 3. tuženike ŠŠ i PŠE suvlasnički omjer od 1/3, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je ništetan i bez pravnog učinka. Kako su 2. i 3. tuženici zajednički sinovi 1. tužene i tužitelja, njima da je bilo poznato da se tužitelj obraćao 1. tuženoj sa zahtjevom da riješe pitanje bračne stečevine i posjeda nekretnine, te da se o tome već ranije vodio sudski postupak, pa da ne postoji dobra vjera na njihovoj strani, već je cilj sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju onemogućiti tužitelja u ostvarenju njegovih prava. Stoga je predložio donijeti odluku na utvrđenje da je bez pravnog učinka i ništetan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 12. lipnja 2023. između 1. tužene i 2. i 3. tuženika, potvrđen dana 16. lipnja 2023. po javnom bilježniku Dubravki Rakitničan iz Zagreba, pod brojem OV-1234/23 u dijelu u kojem je 1. tužena na 2. tuženika prenijela vlasništvo 2/9 dijela, a na 3. tuženika vlasništvo 1/9 dijela predmetne nekretnine, te na utvrđenje da je tužitelj s osnova bračne stečevine suvlasnik daljnje 1/3 predmetne nekretnine i da se tuženicima nalaže priznati mu suvlasništvo iste nekretnine u odgovarajućem omjeru odnosno daljnjih 1/3 dijela, kao i da je 2. tuženik ŠŠ dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na ½ njegovog suvlasničkog dijela odnosno 2/9 ukupnog dijela predmetne nekretnine, a 3. tuženik CŠE na ½ njegovog suvlasničkog dijela odnosno 1/9 ukupnog dijela predmetne nekretnine, te da se tuženicima naloži solidarno mu naknaditi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženici poriču činjeničnu i pravnu osnovu spora u ovoj pravnoj stvari. Poriču tvrdnje tužitelja prema kojima predmetne nekretnine stečene Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. (sklopljenog između 1. tužene CŠ, kao davatelja uzdržavanja, i njenih roditelja AŠ i EŠ, kao primatelja uzdržavanja) predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i 1. tužene, kao bivših bračnih drugova. Tužitelj svoju tvrdnju da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njega i 1. tužene u jednakim suvlasničkim (1/2 dijelovima), prvenstveno temelji na pogrešnoj činjenici da su te nekretnine stečene radom ili prihodima (sredstvima) od njihova rada kao bračnih drugova tijekom trajanja bračne zajednice, neovisno o tome što je samo 1. tužena bila ugovorna strana citiranog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao davatelj uzdržavanja. No, za razliku od tvrdnji tužitelja, tuženici ističu da sporne nekretnine predstavljaju vlastitu imovinu 1. tužene CŠ (kao osobe koja je u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju navedena kao davatelj uzdržavanja, s obzirom da od strane bračnih drugova ( tužitelja i 1. tužene kao ugovorne strane) uopće nisu izvršavane obveze iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema primateljima uzdržavanja, bilo radom ili prihodima od njihova rada. Da 1. tužena PŠ, kao davatelj uzdržavanja, nije izvršavala svoje ugovorne obveze prema roditeljima, kao primateljima uzdržavanja, nedvojbeno izvire iz neprijepornih činjenica da su njeni roditelji sve do svoje smrti (majka AŠ do 20. kolovoza 2006. i otac EŠ do 07. rujna 2011.) bili dobrog zdravstvenog stanja i sposobni brinuti o sebi, imali dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje i podmirenje svih životnih troškova, kao i troškova same sahrane. Pok. EŠ, otac 1. tužene, kao osoba dobrog imovnog stanja, vrlo je često, osim svojih režijskih troškova, dodatno plaćao i troškove režija za vlastitu kćer, a brinuo se i o svojim unucima (2. i 3. tuženicima) podmirujući njihove školske / ili izvanškolske aktivnosti. To se, u jednakoj mjeri, odnosi i na tužitelja, koji uopće nije brinuo o obitelji (supruzi, ovdje 1. tuženoj i djeci), niti je na bilo koji način tijekom trajanja bračne zajednice, vlastitim radom ili prihodima od svog rada doprinosio uzdržavanju obitelji, tako da je vrlo često koristio različite oblike pomoći i od samog oca 1. tužene. Stoga da iz navedenih razloga nedvojbeno proizlazi da tužitelj i 1. tužena PŠ, nisu (radom ili prihodima od svog rada) izvršavali obvezu prema roditeljima 1. tužene, kao primateljima uzdržavanja, zbog čega i predmetne nekretnine predstavljaju vlastitu imovinu 1. tužene kao bračnog druga, koja je u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju navedena kao davatelj uzdržavanja. U prilog takvog pravnog stajališta očitovala se pravna teorija, ali i sudska praksa, što uostalom izvire i iz samog obrazloženja tužbi priložene odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2359/2016 od 14. veljače 2018. (strana 7 i 8 spisa). Takvo stajalište (a contrario) potvrđuje i odlukom Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-910/12 od 04. veljače 2013. (obj. u knjizi ĆŠ: Bračna stečevina i drugi imovinski odnosi bračnih drugova u sudskoj praksi, Zagreb, 2016., str.82). Budući da predmetne nekretnine nedvojbeno predstavljaju vlastitu imovinu 1. tužene, to da tuženici iz svih navedenih razloga opravdano drže da nisu stečene niti pretpostavke o ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023., sklopljenog između 1. tužene, kao primatelja uzdržavanja i 2. tuženika i 3. tuženika, kao davatelja uzdržavanja. Osim ništetnosti tog Ugovora, prema odredbi članka 322 stavak 1 ZOO, to se u jednakoj mjeri odnosi i na primjenu odredaba ZOO o nedopuštenoj pobudi iz koje je, navodno, taj Ugovor sklopljen (članak 273, stavak 2), ali i odredbe o prividnom ugovoru (članak 285, stavak 1). Predlažu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i uz obvezu tužitelja naknaditi im trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka provođenja dokaza, sud je izvršio uvid u Presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću posl. br. P Ob-199/16 od 26. siječnja 2017., u Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. ovjerenog pri javnom bilježniku Ljubici Jožinec pod br. OU-552/2000 od 01. kolovoza 2000., u zemljišnoknjižne izvatke za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesni prikaz istog zk. uloška, u Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. ovjerenog pri javnom bilježniku Dubravki Rakitničan iz Zagreba, br. OV-1234/2023 od 12. lipnja 2023., u rodni list 1. i 2. tuženika, u spis ovog suda, Stalne službe u Samoboru posl. br. P-925/2020, u zahtjev za povlačenje tužbenog i protutužbenog zahtjeva od 13. prosinca 2022., u pravomoćno Rješenje posl. br. P-925/2020 od 20. prosinca 2022., u smrtni list za AŠ i EŠ, saslušao je svjedoka JŠ, te stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj i 1. tužena PŠ sklopili brak dana 05. lipnja 1993., da je isti razveden pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću pod posl. br. P Ob-199/16 od 26. siječnja 2017. pravomoćne 27. veljače 2017., da su u braku rođeni 2. tuženik ŠŠ dana dana 19. prosinca 1996., 3. tuženik CŠE **.**.1993. i ČŠ **.**.1998., da je tijekom trajanja bračne zajednice 1. tužena PŠ, kao davateljica uzdržavanja, sklopila sa svojim roditeljima AŠ i EŠ, kao primateljima uzdržavanja, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju dana 01. kolovoza 2000., kojim su primatelji uzdržavanja prenijeli na svoju kći, ovdje 1. tuženu PŠ, vlasništvo od po 2/6 dijela svaki odnosno ukupno 2/3 dijela predmetne nekretnine, koji Ugovor je ovjeren pri javnom bilježniku Ljubici Jožinec iz [adresa] dana 01. kolovoza 2000. pod brojem OU-552/2000 i da se istim ugovorom 1. tužena obvezala brinuti o roditeljima do njihove smrti, na način da će im voditi domaćinstvo, plaćati im režijske i troškove domaćinstva, brinuti se o njihovim higijenskim potrebama, o higijeni njihovog stambenog prostora, pripremati im hranu, prati rublje, pružati im njegu u bolesti, snositi im nužne troškove lijekova i liječenja, osigurati da ih nitko ne ometa u uobičajenom načinu života, te ih sahraniti prema mjesnim običajima (točka II. navedenog ugovora). Nesporno je i da su roditelji 1. tužene umrli, i to majka AŠ dana 20. kolovoza 2006. i otac EŠ dana 07. rujna 2011. Nesporno je i da je 1. tužena PŠ, kao primateljica uzdržavanja sa sinovima, 2. i 3. tuženicima ŠŠ i PŠE, kao davateljima uzdržavanja, sklopila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. koji je ovjeren pri javnom bilježniku Dubravki Rakitničan iz Zagreba dana 12. lipnja 2023. pod brojem OV-1234/2023, kojim je svoj upisani suvlasnički dio od 2/3 dijela predmetne nekretnine prenijela na 2. i 3. tuženike (2. tuženiku 2/3 dijela tog suvlasničkog dijela od 2/3 dijela, a 3. tuženiku 1/3 dijela tog suvlasničkog dijela od 2/3 dijela), da su u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] prije provedbe tog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. bili uknjiženi tužitelj u 1/3 dijela (po ranijem pravnom osnovu) i 1. tužena u 2/3 dijela, da su sada u istom zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjiženi tužitelj u 3/9 dijela, 2. tuženik ŠŠ u 4/9 dijela i 3. tuženik CŠE u 2/9 dijela, da je kod ovog suda vođen postupak pod posl. brojem P-925/2020 između ovdje tužitelja i 1. tužene CŠ, koji je okončan povlačenjem tužbe tužitelja i protutužbe ovdje 1. tužene KŠ, te je doneseno pravomoćno Rješenje istog posl. broja od 20. prosinca 2022., pravomoćno 02. veljače 2023., kojim se utvrđuje da su tužba i protutužba povučeni.

6. Sporno je je li 1. tužena PŠ uzdržavala roditelje AŠ i EŠ, kao primatelje uzdržavanja po Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. sredstvima koja su ona i tužitelj stekli radom i prihodima od rada za vrijeme trajanja bračne zajednice odnosno jesu li izvršavane ugovorne obveze iz navedenog ugovora od strane tužitelja i 1. tužene, kao tadašnjih bračnih drugova prema primateljima uzdržavanja, bilo radom ili prihodima od njihovog rada.

7. Sporno je i je li bez pravnog učinka i ništetan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. sklopljen između 1. tužene CŠ, te 2. i 3. tuženika ŠŠ i PŠE u dijelu u kojem je 1. tužena raspolagala s 2/3 dijela odnosno u suvlasnom omjeru u kojem je bila uknjižena i je li 1/3 dijela od tog suvlasnog dijela od 2/3 dijela, tužitelj stekao po osnovi bračne stečevine.

8. Sporno je jesu li 1. – 3. tuženici u trenutku sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. smatrali da suvlasnički dio od 2/3 dijela, u kojem dijelu je 1. tužena PŠ bila uknjižena, predstavlja i udio tužitelja s osnova bračne stečevine, tj. jesu li sklopili navedeni Ugovor iz nedopustivih pobuda, kako bi tužitelja isključili i otežali mu ostvarivanje prava na suvlasnički dio s osnova bračne stečevine i je li, stoga, taj Ugovor ništetan (članak 322, stavak 1 ZOO) i bez učinka (članak 273, stavak 2 i članak 285, stavak 1 ZOO) i jesu li 2. i 3. tuženici ŠŠ i CŠE imali saznanja o ranije vođenom postupku između ovdje tužitelja i 1. tužene kod ovog suda pod posl. br. P-925/2020.

9. Sporno je i je li suvlasni dio nekretnine kojeg je 1. tužena PŠ stekla temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. predstavlja bračnu stečevinu i je li 1. tužena imala ovlaštenje raspolagati s 2/3 dijela nekretnine odnosno preko 1/3 suvlasnog dijela koji bi eventualno pripao tužitelju i jesu li 2. i 3. tuženici mogli steći 2/3 i 1/3 dijela predmetne nekretnine, te postoji li dobra vjera na njihovoj strani.

10. Stoga je valjalo raspraviti ova sporna pitanja.

11. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud nalazi da 1. tužena PŠ nije uzdržavala svoje roditelje, kao primatelje uzdržavanja, sredstvima koja bi ona i tužitelj stekli radom i prihodima od rada za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti da su ona, kao niti tužitelj izvršavali ugovorne obveze prema primateljima uzdržavanja bilo radom, bilo prihodima iz njihovog rada.

12. Naime, iz iskaza svjedoka JŠ utvrđeno je da je sklopljen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iz 2000. godine temeljem kojeg bi njenoj majci, ovdje 1. tuženoj trebala pripasti cijela kuća. Uvijek se pričalo da se radi o Ugovoru između njene majke i djeda, koji je umro u dobi od 80 i nešto godina, od srca, a dan ranije su igrali nogomet. Bio je vitalan, radio je oko kuće, nije mu bila potrebna nikakva pomoć u smislu njege, odvoženja k liječniku, već je taj Ugovor sklopljen kako bi njenoj majci pripala predmetna kuća, koju je gradio njen djed EŠ. Isto tako da mu nije bila potrebna nikakva financijska pomoć, jer je bio financijski stabilan. Po struci je bio stolar, nešto sitno je još radio, za njih doma je radio namještaj, popravljao ogradu, radio za njih doma namještaj. Imao je dostatnih sredstava za vlastito uzdržavanje. Dapače, on da je i njima, kao obitelji, i to njenim roditeljima, a i njima djeci, znao plaćati račune za struju i vodu, jer su postojali financijski problemi u obitelji. Roditelji su bili zaposleni, otac, ovdje tužitelj, otišao je u prijevremenu mirovinu, bio je hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici, majka je u svom obrtu prodavala tekstil, znalo se događati da nisu imali novac i povremeno im je bila potrebna pomoć za plaćanje struje i vode, pa bi tako djed uskočio. Njima unučadi da je davao džeparac ili novac za sladoled. Ne zna je li i baka sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s majkom, umrla je kada je ona bila u dobi od 8 godina i o njoj je brinuo djed. Djedu nije bilo potrebno kuhati, nije bio star, niti nemoćan, niti mu je bila potrebna pomoć. Uglavnom je doma kuhala majka za sve njih, tako i za djeda, koji je imao zasebnu garsonijeru u kući u kojoj je živio s bakom, te zasebnu kuhinju, tako da je znao i njima unucima nešto skuhati. Tužitelj da je isto tako za njih djecu i 1. tuženu znao skuhati obrok, no, ne sjeća se da bi nešto skuhao i nosio djedu. Djed je u konačnici umro ispred hladnjaka, kad si je radio sendvič. Tužitelj da je bio ili na poslu, potom u bolnici ili su bile svađe između njega i majke, pa bi otišao na dva tjedna, a konačno je otišao sa zadnjim novcima iz kuće sa svojom sadašnjom partnericom u hotel u [adresa], te su ga njen brat, ovdje 2. tuženik ŠŠ i ona sreli, pa ju je otac gurnuo preko bicikla, uslijed čega joj je ruka bila otečena. Na nju se naljutio, prepirali su se, jer su ga uhvatili s ljubavnicom i naljutio se u smislu zašto oni njega ometaju. Tada je bila u dobi od 11 godina. Prije 2 godine je ušao u kuću, razvalio vrata, dobio je zabranu prilaska 6 mjeseci, jer ju je gurnuo u štok i došla je policija. Zbog toga ne razgovara s ocem. Misli da su 2. i 3. tuženici ŠŠ i CŠE sklapali ugovor s majkom, ne zna kakav, niti svrhu tih ugovora. Distancirala se od svega, jer se uvijek sve "lomilo preko njene kičme", jer je najmlađa u obitelji. Baka AŠ je bila dobrog zdravstvenog stanja, pred kraj života oboljela je od raka želuca, što je trajalo jako kratko – oko pola godine- godinu dana prije smrti. Bila je kratko vrijeme na njezi u domu u Dugoj Resi, poslije ju je majka dovela kući, te su djed i majka brinuli o njoj. Baka je bila u krevetu, mogla je samo kratko do toaleta i njena majka, ovdje 1. tužena, ju je tuširala. Baka je živjela s djedom u garsonijeri u kući, a majka je pomagala djedu oko kuhanja, čišćenja garsonijere, kako bi se djed lakše brinuo o baki. U ranijem razdoblju su njeni roditelji kupili od njene tete NŠ, majčine sestre, kat kuće (koji je prethodno bio darovan od strane roditelja AŠ i EŠ), time da NŠ nije živjela s njima u kući. Pričalo se da će im otac u tom prostoru napraviti sobe, ali se nije nikada ništa napravilo. Dok je baka bolovala, djed je išao sam u trgovinu, nakon njene smrti je išao sam u trgovinu za svoje potrebe, jer je bio vitalan do smrti. Brojila za vodu i struju u kući nisu bila odvojena zasebno za garsonijeru bake i djeda, već se radilo o istom priključku za cijelu kuću. Dok su baka i djed bili živi stanovali su u svojoj garsonijeri na katu kuće s odvojenim ulazom. Baka je kuhala dok je mogla, znala je skuhati i za sve njih dok su roditelji bili na poslu. Baka i djed su sami čistili i spremali garsonijeru, a baka, dok je mogla zbog zdravstvenog stanja. Nije bilo potrebe da njeni roditelji financijski pomažu baku i djeda.

13. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je njegova bivša supruga, ovdje 1. tužena PŠ sa svojim roditeljima AŠ i TŠE sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju, misli da je to bilo 2001., u svakom slučaju prije kupnje stana na 1. katu kuće od NŠ i njenog supruga HŠ, da je on podigao kredit, obzirom je radio u MUP-u i s iznosom od 55.000,00 DEM da je isplatio NŠ, koji kredit je otplaćen 2017. u isplati kojeg mu je u konačnici pomogla sadašnja supruga C iz [adresa]. Osim tog stana u kući na katu koji je kupljen od NŠ, postoji i garsonijera u kojoj su živjeli roditelji 1. tužene AŠ i EŠ koji su im ustupili prizemlje kuće. PŠ, 1. tužena, da je sa svojim roditeljima sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz razloga što su imali saznanja da NŠ želi prodati stan, pa da 1. tužena stekne cijelu nekretninu i ostvari uvjete za otkup tog stana temeljem kredita odnosno roditelji su htjeli da 1. tužena stekne predmetnu nekretninu, jer su prethodno NŠ darovali 1. kat kuće kada se udavala. Majka 1. tužene AŠ umrla je 2006., a godinu prije toga je bolovala od raka želuca. Jednom prilikom da ju je vozio na Onkološki zavod u Dugu Resu i jednom da ju je posjetio u bolnici na Onkološkom odjelu u Vinogradskoj. Za vrijeme kućnog liječenja ju je njegovao njen suprug EŠ, koji joj je kuhao, brinuo o njoj, pribavljao joj lijekove, plaćao režijske troškove, vodio higijenu, vodio brigu o higijeni stambenog prostora, prao joj rublje, živjeli su oboje u svojoj garsonijeri u kući, te ju je sahranio prema mjesnim običajima i snosio troškove sahrane. EŠ je umro u rujnu 2011. Imao je srčanih problema, redovito uzimao terapiju i živio sam u istoj garsonijeri nakon smrti svoje supruge AŠ, bio je vitalan do kraja života. Iznenadio se kada je vidio da je EŠ kupio neku željeznu lajsnu dugu 5-6 metara i nosio na ramenu od željezarije Ildaks u [adresa], sve do [adresa], a za njihovo vozilo, te je napravio krovnu konstrukciju. Ostao je još začuđen kako isti ima snage, a bio je u 80-tim godinama života. Neposredno prije smrti je radio zadnju godinu, nije ležao, nije bio hospitaliziran, umro je u dobi od 88 godina. Išao mu je po lijekove. Pripremao si je sam hranu. Nakon što je umrla AŠ, on (tužitelj) da je pripremao hranu u njihovom dijelu domaćinstva, ali mu je nosio kuhanu hranu koju je skuhao za svoju obitelj, povremeno. EŠ da si je mogao i sam kuhati, što je i činio. Prao je rublje za sebe. Sam je čistio svoju garsonijeru. Plaćao je se režijske troškove, a i njima kada su bili u financijskoj krizi. Tužitelj navodi da je bio zaposlen do pravoslavnog Božića 2008. kada je završio na psihijatriji, bio je na bolovanju od siječnja 2007. do veljače 2010. kada je umirovljen. Za vrijeme bolovanja je imao financijskih kriza, jer je postojala obveza otplate automobila, pa im je EŠ uskakao u pomoć oko plaćanja režija. AŠ i EŠ da su čuvali njihovo troje djece, pomagali im na način da su davali djeci za odjeću, za školu. Ne zna tko je snosio troškove sahrane EŠ. Isto zna 1. tužena bolje. Kada je EŠ umro bio je na liječenu, bio "drogiran" Diazepamima 10 mg, uzimao je Sanval, Depakine Chrono, lijekovima za stabilizaciju shizofrenije. Dijagnoza mu je bila F62 i F20 i F22 – opsesivno kompulzivni poremećaj, uslijed rata i stresnih situacija odnosno promjena osobnosti. O djeci da su brinuli 1. tužena, on i roditelji 1. tužene. PŠ, 1. tužena, da je znala očistiti garsonijeru roditeljima dok joj je maka bila bolesna, a i ocu EŠ. Kad je ona kuhala hranu, onda im je donosila hranu u garsonijeru. Misli da je 1. tužena pomagala svojoj majci oko pranja, osobne higijene, ali je pomagala zajedno sa svojim ocem. AŠ da je rublje prao njen suprug EŠ, moguće da je i 1. tužena prala. Par puta da je skočio AŠ po lijekove u ljekarnu u [adresa]. PŠ, 1. tužena, bila je zaposlena, imala je obrt s tekstilom, kad je on obolio i bio u mirovini, ona je radila samostalno, a njegova plaća je išla za kupovinu odjeće koju je ona prodavala na tržnici. Kada je primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja, financiralo se kućanstvo, mali dio njegove mirovine je išao za kupnju robe za obrt 1. tužene. AŠ je imala zdravstveno osiguranje, moguće da su se nešto simbolično plaćali lijekovi za nju ako je trebalo nešto nadodati, moguće nekih 10,00 tadašnjih kuna. Ne može tvrditi tko bi mu dao novce, niti je li mu itko dao, a ako je imao novaca, onda bi doplatio lijekove ako je trebalo, no ne zna koliko. Nakon što je AŠ umrla, nosio je EŠ 2-3 puta tjedno hranu, koju je prethodno skuhala ili 1. tužena ili on. EŠ je znao sam kuhati za sebe, nije mu se nudio da mu nešto obavi i napravi, jer je bio vitalan. Prilikom podizanja kredita za kupnju stana od NŠ u okviru obiteljske kuće roditelja 1. tužene, sudužnik na tom kreditu je bila 1. tužena. Kredit je otplaćivan od 1993. do 2017. Nije želio odgovoriti je li novac od plaće trošio na klađenje i kockanje. Za vrijeme mirovine EŠ je i dalje radio u svojoj stolarskoj radioni, napravio je kompletnu kuhinju, djeci hrastove krevete, bio je zadivljen njegovim radom i čistoćom u njihovom domu. Sve je bilo čisto kao apoteka, kolači, hrana, itd. Tako je bilo i u garsonijeri gdje je EŠ napravio kompletnu kuhinju, ugradbeni štednjak i hladnjak, krevete, stol i stolice za sebe i suprugu i sl. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s 1. tuženom su njeni roditelji napravili iz razloga kako bi se ispravila nepravda odnosno kako bi 1. tuženoj pripala kuća, sve iz razloga jer su NŠ prethodno dali stan na 1. katu kuće po vjenčanju.

14. Iz iskaza 1. tužene CŠ utvrđeno je da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju doista sklopljen između nje i njenih roditelja kako bi se “ispravila nepravda“. Naime, njena sestra NŠ je dobila stan na 1. katu kuće 1979., a ona je dobila preostali dio kuće temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. i izgovor roditelja je bio da je ona 1979. bila još maloljetna kada su NŠ darovali stan na 1. katu. Kasnije da su taj stan otkupljivali od NŠ kreditom kojeg je podigao tužitelj, na kojem je bila sudužnik, založila je kuću, jer je već Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio sklopljen i odmah se uknjižila u zemljišne knjige. Njeni roditelji da su željeli sačiniti taj ugovor kako NŠ ne bi imala ništa u kući "po nasljeđivanju". Temeljem tog Ugovora lakše su ishodili kredit, ali se Ugovor sklapao isključivo radi toga da NŠ više ne dobije ništa, jer bi NŠ i ona dijelile kuću nakon smrti roditelja. Njena majka AŠ je bila vitalna, kuhala je, pekla kolače, bolovala je oko godinu dana prije smrti, umrla je 2006. Ležala je doma, prethodno bila na operacijama, donosila joj je potrepštine, a najviše je svemu doprinosio otac EŠ i to je bila njegova izričita želja. Poriče da bi tužitelj vozio njenu majku na Onkološki odjel u Dugu Resu, već ju je vozila hitna pomoć, jer bolnica drugačije ne bi dozvolila. Ležala je u Vinogradskoj bolnici. Tužitelj i ona da su išli AŠ u posjetu, ali je tužitelj nije vozio, jer bi to bilo nedopustivo. Za vrijeme kućnog liječenja najviše ju je njegovao njen otac EŠ u vrijeme dok je boravila u njihovoj garsonijeri u okviru kuće, on ju je kupao, rekao je da je bio s njom dugo u braku i da će on preuzeti tu brigu. Presvlačili su je nekada njena sestra, nekad otac, nekad i ona. Najviše je kuhao njen otac, uglavnom je jela jogurte i mlijeko. Tužitelj da joj nije kuhao. Laganiji obrok i čaj da joj je skuhao njen otac EŠ, koji je znao inače kuhati i mogao je kuhati, te je majci pomagao do kupaone i WC-a. Higijenu stambenog prostora je održavao otac, znala je i ona uskakati. Znala je stavljati njeno rublje u perilicu i glačati ga. Po lijekove je išao njen otac, a ona se samo brinula da dobije flastere sa morfijem, kako ne bi imala bolove. Radilo se o termalnoj fazi, nakon bolnice se nije liječila, niti išla na liječničke preglede. Otac da nije dopuštao da dolaze u garsonijeru dok je majka bila bolesna, nije dopuštao da obavljaju njeno kupanje, vode ju na toalet, rekavši da joj to duguje nakon toliko godina braka. Troškove majčine sahrane da je snosio njen otac, koji je plaćao i njihove režije do kraja života, i to kako za garsonijeru, tako i za stan, time da je bilo električno i vodovodno brojilo za cijelu kuću u kojoj su njeni roditelji stanovali u garsonijeri, ona s tužiteljem i djecom u prizemlju kuće. Nakon majčine smrti otac EŠ da je većinom brinuo sam za sebe, čistio sam garsonijeru, nekad mu je ona očistila, sam je kuhao, neke dane je jeo s njima, primjerice za Uskrs, Božić i neke druge dane. Većinom je ona kuhala. Rublje mu je prala u njegovoj perilici i glačala mu, jer je nosio košulje. Nije bolovao, osim na srce. Uvijek je išao sam pješice liječniku, no, nije morao ići često. Godinama je pio lijek za srce. Točno je da je doista dan prije smrti igrao nogomet, umro je iznenada od srca. Sve režije su se vodile na njegovo ime, a plaćao ih je on. Njeni roditelji su joj financijski pomagali od kada se udala za tužitelja. Priznaje da joj je tužitelj davao novac za potrebe nabavke odjeće za njen obrt, ali bi taj novac kasnije i potrošio kada bi stekla prihod. Njen otac EŠ je davao njihovoj djeci, a troje ih je, džeparac, njoj je davao novac kad je bilo potrebno djeci kupiti školske potrepštine, njoj za obrt, za gume na automobilu, koji je glasio na tužitelja. Njen otac da je pomagao njima, a Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iz 2000. da je bio isključivo radi toga da dobije kuću, da ju nakon smrti roditelja ne dijeli sa sestrom. Njenog oca da su sahranili s njegovim novcima, a ostavio joj je novac za svoju sahranu. Primao je mirovinu, zadnjih 2-3 godine više nije radio u svojoj stolarskoj radioni, nadstrešnicu je doista napravio za njihov auto. Tužitelj da nije izvršavao njene ugovorne obveze, nije se brinuo ni za koga, niti o svojoj djeci, niti o svojim roditeljima, čak niti sam za sebe. Bio je hospitaliziran 2008. do mirovine. Za vrijeme bolovanja je primao naknadu plaće, što se pretežito trošilo na njega, dolazila mu je svakodnevno u bolnicu, donoseći mu sve što je bilo potrebno, voće, a drugi dan nije bilo ništa, kao niti 50,00 kuna koje mu je znala ostavljati za aparat za kavu, eventualno je od tužiteljeve naknade plaće nešto znala kupiti za djecu, no, na žalost, nisu imali ništa previše, tako je bilo i dok je radio. Troškove sahrane njene majke da je želio platiti njen otac, a ona ne bi imala čime platiti, jer se nikada nije imalo novaca u njihovoj obitelji. Isto tako ne bi imala novaca za platiti troškove očevog sprovoda, zbog čega je i ostavio novac za svoj sprovod. Pretežito da je ona uzdržavala djecu. Ona i tužitelj nisu pomagali njenim roditeljima, nisu imali sa čime, nisu im kupovali lijekove, niti higijenski pribor, niti hranu, baš ništa.

Oni su brinuli sami o sebi.

15. Iz iskaza 2. tuženika ŠŠ utvrđeno je kako se općenito kod njih doma u obitelji pričalo da je teta NŠ dobila stan na 1. katu kuće, pa da ne bi bilo korektno da još dobije i polovicu kuće po smrti roditelja, njegove majke, ovdje 1. tužene. Stoga da je i sklopljen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kako bi 1. tužena dobila kuću. O baki AŠ da je uglavnom brinuo djed EŠ, a majka mu je znala oprati rublje i pomoći u čišćenju garsonijere. Djed je bio vitalan, mogao se brinuti sam za sebe. Baka AŠ je oboljela i bila u krevetu, ne zna koliko dugo je ležala prije smrti. Dok je bila u krevetu o njoj je brinuo djed EŠ, koji se brinuo i sam o sebi, bio je vitalan do smrti. Pio je lijekove za srce, išao je sam liječniku, kuhao si je sam, kuhao je i baki AŠ dok je bila živa, uglavnom je djed prao rublje, nekad su ga zajedno prali djed i 1. tužena. Djed je snosio troškove sahrane njegove bake. Djed mu je znao dati novac za kupnju školskog pribora, za džeparac, plaćao je režije. Djed je brinuo sam za sebe, 1. tužena je nekad znala priskočiti u pomoć. S 1. tuženom da je on sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 2023. kako bi se osigurala za starost. Taj Ugovor izvršava na način da pokosi, cijepa drva, ali majka nije invalid. U nabavku namirnica da su išli svi, kuhali su i tužitelj i 1. tužena, no, misli da tužitelj nije kuhao njegovom djedu kad je baka umrla. Djed je plaćao drva za ogrjev. U ranijem sudskom postupku (P-925/2020) da je iskazivao kao svjedok, ne zna o čemu se radilo u tom postupku.

16. Iz iskaza 3. tuženika PŠE utvrđeno je da dok baka AŠ nije oboljela, kuhala je za sve njih, pekla kolače, bila kućanica cijeli život. Kad je oboljela, kuhao joj je djed, vodio brigu o njenoj prehrani, jer je imala posebnu prehranu obzirom na oboljenje. Majka mu je znala pomagati u brizi oko bake. Jednom-dva puta je tužitelj otišao baki po lijekove, ali je primarno to sve rješavao djed, jer je bio ponosan i do zadnjeg dana nije htio da se baki pomaže, već je on htio sve pomoći. Na drugi način njegov otac, ovdje tužitelj, nije pomagao oko bake, osim što je jednom-dva puta otišao po lijekove. Ne zna je li otac vozio baku u bolnicu, bio je školske dobi i nisu znali da je baka uopće bolesna dok nije legla u krevet. Troškove bakine sahrane snosio je djed, koji im je davao džeparac za gablec, sladoled, za školu, za bilježnice ako je trebalo kupiti. Između roditelja da je uvijek bila svađa u kući oko novaca kojeg je uvijek nedostajalo, nekad nisu niti vidjeli plaću njegovog oca. Kada bi i donio novaca, znalo se nekako skrpati, ali ga je najčešće nedostajalo. Pretežito ih je uzdržavala majka, a bilo ih je troje djece. Djed je imao ušteđene novce kojima je sahranjen, a grobnicu je već imao. O njemu nije bilo potrebe brinuti prije smrti, bio je vitalan, odradio bi neke sitne popravke da si popuni budžet kao stolar, primao je cijelo vrijeme mirovinu i do smrti plaćao režije. Nije bilo potrebe brinuti o njemu. Majka je znala uskočiti u čišćenju. Kada je otac znao skuhati, primjerice lonac graha, onda bi mu odnio ručak ili majka ili on, kako je kome bilo zgodno. Nikada se nije posebno kuhalo za djeda, niti je to bilo potrebno. Majka mu je pomagala s pranjem i glačanjem rublja. Nije niti tražio da mu se nešto kuha ili pomaže, osim za perilicu rublja. Nije se žalio da bi mu bila potrebna pomoć i da mu majka istu ne pruža ili da nema novca, jer je uvijek bio sposoban sam brinuti i uvijek je imao ušteđevinu. S 1. tuženom da je sklopio Ugovor 2023., kao i brat ŠŠ, ovdje 2. tuženik, kako bi se ona osigurala za starost i kako bi se brinuli o njoj. Vodi brigu doma oko košnje trave, kad dođu drva za ogrjev, 2. tuženik i on ih slože, vrše sitne popravke po kući. Kada su sklapali taj Ugovor s majkom, znali su da je bio vođen postupak između roditelja, da je taj postupak bio poništen, ali nisu znali da će otac 2025. pokrenuti novi postupak. Računali su da je to riješena stvar, da je to dogovor između njih dvoje u onom prethodnom postupku (P-925/2020). Poznato mu je da je sklopljen Ugovor između majke i njenih roditelja o dosmrtnom uzdržavanju kako bi se ispravila nepravda, vezano za tetu NŠ.

17. Analizom iskaza svjedoka JŠ i stranaka, sud nalazi utvrđenim da 1. tužena PŠ nije uzdržavala svoje roditelje, sada pok. AŠ i oca EŠ, kao primatelje uzdržavanja sredstvima koja bi ona i tužitelj stekli radom i prihodima od rada za vrijeme trajanja bračne zajednice odnosno da nije izvršavala svoju ugovornu obvezu iz točke II. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000., obzirom za istim nije bilo potrebe.

18. Naime, iz iskaza stranaka je utvrđeno da su 1. tužena PŠ, kao davateljica uzdržavanja i njeni roditelji AŠ i EŠ, kao primatelji uzdržavanja, sklopili navedeni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000. iz razloga kako bi se "ispravila nepravda" sa sestrom 1. tužene, a tetom 2. i 3. tuženika, NŠ, kojoj su roditelji 1. tužene darovali stan na katu kuće (prilikom njene udaje 1979. godine), a sve kako ista, nakon smrti roditelja, ne bi zajedno s 1. tuženom naslijedila obiteljsku kuću u [adresa] u [adresa]. PŠ, 1. tužena, prema roditeljima nije izvršavala ugovornu obvezu iz točke II. navedenog Ugovora iz jednostavnog razloga što za time nije bilo potrebe, obzirom su roditelji bili vitalni, time da je majka 1. tužene AŠ bolovala oko godinu dana prije smrti i za to vrijeme je 1. tužena samo povremeno pomagala svom ocu oko bolesne supruge, koji je inzistirao sam voditi kompletnu brigu o njoj za vrijeme kućnog liječenja. Otac EŠ je bio vitalan do samog kraja života (umro je u životnoj dobi od 79 godina; rođen **.**.1932.), brinuo je o svim svojim svakodnevnim potrebama, plaćao račune za režije u kući u kojoj je stanovao zajedno sa strankama, ali u zasebnom domaćinstvu odnosno garsonijeri, pomagao je financijski strankama, uključujući i JŠ, svoju unuku. Imovina iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju postaje bračna stečevina samo ukoliko su oba bračna druga aktivno pridonijela izvršavanju obveze iz tog ugovora, dakle, u ovom konkretnom slučaju, obveze navedene u točki II. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000., što je ovdje izostalo.

19. Povremeno kuhanje tužitelja za svoju obitelj, tako i povremeno odnošenje hrane roditeljima 1. tužene u garsonijeru ili kupovina lijekova za majku 1. tužene AŠ od strane tužitelja (jednom ili dva puta kada je, usput, išao u grad), koja je imala zdravstveno osiguranje i koje je lijekove eventualno trebalo samo doplatiti (prema iskazu tužitelja oko 10,00 kuna), spada u uobičajenu obiteljsku solidarnost i pažnju, obzirom je živio u njihovoj kući sa svojom obitelji, ovdje 1. tuženom i djecom, ali u odvojenim domaćinstvima, te se isto ne može tretirati kao izvršavanje obveza iz predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Roditelji 1. tužene su bili vitalni i nisu imali potrebe za uzdržavanjem, već je, dapače, otac 1. tužene plaćao režijske račune za kuću do kraja života, davao je unucima novac za školske potrepštine i džeparac, pomažući na taj način i njihovim roditeljima, koji su imali financijskih poteškoća kao tadašnji bračni drugovi, otac 1. tužene je sahranio vlastitim sredstvima svoju suprugu AŠ, a 1. tužena svog oca njegovim financijskim sredstvima, obzirom je primao mirovinu i imao ušteđevinu.

20. Iz iskaza svjedoka JŠ i stranaka proizlazi da bračna zajednica tužitelja i 1. tužene nije imala nikakve izdatke za kupnju hrane, njege, liječenja i sl. roditelja 1. tužene, niti je tužitelj ulagao svoj rad u njihovu skrb, kao niti 1. tužena. Dakle, bez zajedničkog rada i troška nema niti bračne stečevine na predmetnoj nekretnini. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako nije niti bilo potrebe da tužitelj i 1. tužena ulažu sredstva koja su kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice, kao niti prihodima od tog rada.

21. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari ima se primijeniti Obiteljski zakon iz 1998., koji je stupio na snagu 01. siječnja 1999.(N.n. RH broj 162/98), obzirom je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 01. kolovoza 2000. i koji je u pojam bračne stečevine uveo predmnjevu da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima na bračnoj stečevini, osim ako nisu drukčije ugovorili (članak 252 stavak 3 Obiteljskog zakona – u daljnjem tekstu: ObZ/98). Međutim, isti Zakon u odredbi članka 253 stavak 2 ObZ/98 propisuje da imovina koju bračni drug stekne tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od rada (npr. nasljeđivanjem ili darovanjem), predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu. Budući iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako 1. tužena nije izvršavala ugovorne obveze iz točke II. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000., jer za time nije bilo potrebe, to primjenom odredbe članka 253 stavak 2 ObZ/98 sud nalazi da je predmetna nekretnina vlastita imovina 1. tužene.

22. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. pozivajući se na odredbu članka 322 Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekst: ZOO. Međutim, da bi sud odlučivao o ništetnosti navedenog ugovora, tužitelj mora dokazati da se utvrđenje ništetnosti tiče njegovih prava. Obzirom je utvrđeno kako tužitelj prema Obiteljskom zakonu iz 1998. nema pravo na bračnu stečevinu, kako je to gore izloženo, to isti neosnovano traži ništetnost Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. To stoga što se imovinski status nekretnine procjenjuje temeljem Obiteljskog zakona iz 1998., a valjanost ugovora prema ZOO koji je na snazi u vrijeme sklapanja istog. Sinovi 1. tužene, ovdje 2. i 3. tuženici su, kao davatelji uzdržavanja, preuzeli ugovornu obvezu prema svojoj majci i tu obvezu djelomično već izvršavaju (članak 2 ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023.). Stoga se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost tog Ugovora, isto tako i na pobude sklapanja istog, neosnovano držeći da je tužena raspolagala njegovim suvlasnim dijelom nekretnine za koju drži da je stekao temeljem bračne stečevine po osnovi izvršavanja obveza iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000.

23. Naime, potrebno je ukazati i na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. U trenutku sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023., predmetna nekretnina je bila bez zabilježbi spora, obzirom je tužitelj povukao tužbu iz ranijeg postupka kod ovog suda koji se vodio pod posl. br. P-925/2020 i to podneskom od 13. prosinca 2022., a istim podneskom je ovdje 1. tužena povukla svoj protutužbeni zahtjev, te je doneseno Rješenje istog posl. broja od 20. prosinca 2022., pravomoćno 02. veljače 2023., kojim se utvrđuje da su tužba ovdje tužitelja i protutužba ovdje 1. tužene, povučeni. Dakle, tuženici nisu imali pobudu odnosno motiv simulirati Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023., obzirom na činjenicu da je 1. tužena bila vlasnica odnosno suvlasnica predmetnog dijela nekretnine, kako to i proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (povijesni prikaz), a tuženicima je bilo poznato da je ranija tužba tužitelja iz ovosudnog predmeta posl. br. P-925/2020 povučena, te u trenutku sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023. nisu znali, niti su mogli znati da će tužitelj ponovno podnijeti tužbu u ovoj pravnoj stvari, koju je podnio dana 02. travnja 2025., dakle, gotovo dvije godine nakon sklapanja navedenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. lipnja 2023.

24. Pri tome valja istaknuti da prema odredbi članka 273 stavak 1 ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, dok iz stavka 2 istog članka slijedi da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je po svojoj prirodi naplatni pravni posao i dvostrano obvezan. Budući se u ovom konkretnom slučaju radi o naplatnom pravnom poslu, navodna pobuda 1. – 3. tuženika da 1. tužena izbjegne spor s tužiteljem, kao bivšim drugom, radi utvrđenja bračne stečevine, zakonski nema utjecaja na valjanost istog ugovora. Pobuda bi činila ugovor ništetnim samo ako bi tuženici znali da je pobuda nedopuštena ili da su namjerno sudjelovali u sklapanju tog ugovora kako bi oštetili tužitelja. Međutim, tužitelj je sam povukao prethodnu tužbu u predmetu ovog suda posl. br. P-925/2020 pisanim podneskom od 13. prosinca 2022., a tuženici su prilikom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju 12. lipnja 2023. znali da je navedeni spor pravomoćno okončan i da tužitelj više ništa ne potražuje na predmetnoj nekretnini, pa su predmetni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i sklopili s namjerom da 2. i 3. tuženici izvršavaju ugovorne obveze iz članka 2. tog ugovora, koje već jednim dijelom doista i izvršavaju, a 1. tužena je, nasuprot stavu tužitelja, u trenutku sklapanja navedenog ugovora raspolagala predmetnom nekretninom u okviru svojih ovlasti, kao vlasnik predmetne nekretnine koju je stekla temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 01. kolovoza 2000, te na 2. i 3. tuženike nije prenijela više prava nego što ju pripada. Stoga tužitelj neosnovano drži da bi isti ugovor bio bez pravnog učinka i ništetan u smislu odredbe članka 322 stavak 1 ZOO. Slijedom navedenog je valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

25. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članka 154, stavak 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na trošak sastava podnesaka od 12. svibnja 2025., 08. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-u daljnjem tekstu: Tarife), sastava podneska od 15. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8.4. Tarife), te zastupanja na ročištima od 23. listopada 2025., 17. ožujka 2026. i 18. svibnja 2026. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), te zastupanje 2. i 3. tuženika (20 %) u iznosu od 210,00 EUR (Tbr.40.1. Tarife) ili ukupno 1.260,00 EUR uz 25 % PDV u iznosu od 315,00 EUR ili 1.575,00 EUR, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,23 EUR i na presudu u iznosu od 220,00 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 19. lipnja 2026.

Sudac:

Ines Golešić – Plašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismen o u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Marko Samaržija, odvj.

2. Branislav Hajdukovć, odvj.