REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-576/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Gordani Lozančić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika LB, odvjetničke vježbenice, dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu, broj: 211658, sklopljenog dana 11. listopada 2007. od strane prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita te FB, kao sudužnika, kojom je propisano „ Jednokratno 1,00% ( jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 ( dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 127,73 EUR pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 364,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude19. lipnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi koju je podnio ovom sudu dana 31. siječnja 2025. protiv tuženika navodi da su dana 11. listopada 2007., Volksbank d.d., kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te FB kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu broj: 211658 temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate. Nadalje, tužitelj tvrdi da je člankom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 127,73 EUR (1,00% od iznosa kredita). Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Tužitelj tvrdi da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Tužitelj predlaže da se odredba čl.6.1. predmetnog Ugovora utvrdi ništetnom te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 127,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.10.2007. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ukazuje na previše visoku vrijednost predmeta spora te da je sasvim razvidno kako vrijednost predmeta spora iznosi 127,73 EUR. S tim u vezi, tuženik zahtjeva da se ostatak postupka provede po pravilima za sporove male vrijednosti. Nadalje, tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Prvenstveno ističe da bi zastarni rok u ovoj pravnoj stvari trebao početi teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129 od 13.06.2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pa s obzirom na to da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04.02.2025., prigovara zastari s nekoliko pravnih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao naknada štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 11.10.2007. na iznos od 22.000,00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. U tu svrhu tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda RH Rev—2245/17 i Gž 744/2024 i Gž 1095/2021. Nadalje, tuženik se poziva na pravna shvaćanja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Nadalje ističe, da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Tuženik se poziva na čl. 83. ZZP-a i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Dalje ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. U tu svrhu poziva se na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž 1215/2020. Zaključno tuženik tvrdi kako ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu ( list 5-12 spisa), prometnu karticu po predmetnom ugovoru ( list 13-22 spisa), potvrdu banke o naplaćenoj ulaznoj naknadi (list 23 spisa), sudsku praksu (list 24-28, 45-246 spisa ) i saslušanje tužitelja na ročištu 13.03.2026. ( list 254-255 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 11. listopada 2007., te isplata iznosa od 127,73 EUR.

5. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 24. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 127,73 EUR. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 127,73 EUR, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri određivanju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (pravni stav zauzet u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-688/00, Revr-475/08 i Revr-31/02).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 211658 od 11.10.2007. (stranica 5-12), u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu, i to tužitelj, kao korisnik kredita, a prednik tuženika, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a nije sporno niti to da je u čl.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje jedokratno naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

8. Sporno je, je li navedena ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara te ima li tuženik status potrošača u smislu ZZP-a.

9. Uvidom u potvrdu banke od 27.06.2024.(list 23 spisa) utvrđeno je da je tužitelju na ime Ugovora o kreditu br. 211658 dana 12.10.2017. naplaćena administrativna naknada u iznosu od 962,41 kn odnosno u protuvrijednosti od 127,73 EUR.

10. U svom iskazu tužitelj je naveo da mu se čini da je 2007. zaključio nenamjenski ugovor o kreditu na iznos cca 10.000,00 eura ali da je ugovor sklopljen u valuti CHF. Iznos kredita utrošio je u kupnju zemljišta za gradnju odnosno za osobne potrebe. Kredit nije utrošio za posao, obrt ili za neku pravnu osobu. Prilikom dogovaranja ugovora o kreditu nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o ulaznoj naknadi. U banci mu je dana „špranca“ ugovora o kreditu koju nije mogao mijenjati. Ugovor je pročitao, nije siguran ali misli da ga je potpisao u banci. Prilikom isplate kredita ustegnuta mu je ulazna naknada. Nitko mu nije objasnio zašto mora platiti ulaznu naknadu nego mu je rečeno da se radi o troškovima kredita.

Navedeni kredit u cijelosti je otplatio.

11. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv. Sud uzima kao uvjerljivim i navod tužitelja kako je iznos kredita u cijelosti iskoristio za osobne potrebe i time utvrdio tužiteljev status potrošača u smislu čl.4 st.1 t. 21. ZZP-a.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je da u istome nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni odnosno od ukupnog iznosa nedospjelog glavnog duga pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 127,73 EUR zbog neosnovano naplaćenih troškova za obradu zahtjeva i administraciju kredita tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ih je tuženik stekao pa mu je na iznos od 127,73 EUR dosuđena zatezna kamata od 13.10.2007. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

13. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 ) u skladu s postavljenim zahtjevom te prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 127,73 EUR.

15. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 31.01.2025. 25 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 28.10.2025. od 25 bodova (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima 24.02.2026. i 13.05.2026., svako po 25 bodova (Tbr. 9/1) i trošak pristupa na ročište za objavu 12,5 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 112,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25 % ukupno iznosi 281,25 EUR. Navedenom trošku pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR, pa ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 364,34 EUR.

16. Odluka o kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Tuženik nema pravo na troškove postupka obzirom da je u cijelosti spor izgubio.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. lipnja 2026.

Sudac:

Gordana Lozančić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika