REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-7813/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku KT, odvjetniku u [adresa], protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene DT, zamjenika OGDO Zagreb, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČT koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 52.800,00 kuna neto (slovima: pedesetdvije tisuće i osamsto kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena isplatom na poslovni račun punomoćnika predlagatelja KT, odvjetnika iz [adresa], IBAN: [broj bankovnog računa] otvoren kod „Erste & Steiermarkische bank" d.d. Rijek, tekućom:

 na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.10.2018.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.11.2018.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.12.2018.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.01.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.02.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.03.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.04.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.05.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.06.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.07.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.08.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.09.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.10.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.11.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.12.2019.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.01.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.02.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.03.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.04.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.05.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.06.2020.godine pa do isplate  na iznos od 2.400,00 kuna počev od 16.07.2020.godine pa do isplate kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja KT, odvjetnika u [adresa], IBAN: [broj bankovnog računa], sve u roku 15 dana."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČT koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju, za utuženi period od 01. rujna 2018. godine do 01.07.2020. godine, isplati neutvrđeni iznos neto kuna (prema pribavljenim podacima iz gornjeg rješenja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom za svaki utuženi mjesec od 16. - og u mjesecu za prethodni mjesec pa sve do isplate po kamatnoj stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja KT, odvjetnika u [adresa], IBAN:

[broj bankovnog računa], s time da tužitelj zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno prema iznosima utvrđenim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja KT, odvjetnika u [adresa], IBAN:

[broj bankovnog računa], sve u roku 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tužene – MORH, HKOV, Bojna Nuklearno-biološko-kemijske obrane, Zapovjedna satnija, sa mjestom službe u Velikoj Gorici, na ustrojbenom mjestu mehaničar. Tužitelj je temeljem Odluke tužene Č:

121-05/14-01/03, Ur. broj: 3522-0503-14-2557 od 22. svibnja 2014. ostvarivao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini 0,75 kn/km za relaciju [adresa] – [adresa], odnosno naknadu u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. za relaciju Kutina – Dugo Selo, i to sve u razdoblju od 1. veljače 2014. do 28. kolovoza 2018. Zapovjednik Bojne NBKO, bez prethodnog zahtjeva tužitelja, donio je Odobrenje Klasa: 370-01/18-01/01, Ur. broj:

1090-SI-18-147 od 28. kolovoza 2018. iz kojeg proizlazi da se tužitelju odobrava smještaj u vojnoj lokaciji vojarna "Pukovnik Marko Živković", Velika Gorica s datumom 28. kolovozom 2018. Temeljem gore navedenog Odobrenja, tužena donosi Odluku Klasa: 121-05/18-01/ kolovoza 2018. prestaje pravo na naknadu troškova prijevoza s obrazloženjem da je tužitelju osiguran smještaj u vojarni "Pukovnik Marko Živković". Tužitelj je 1. ožujka 2019., putem punomoćnika, tuženoj podnio zahtjev da mu se temeljem odredbi čl. 133. Zakona o službi u oružanim snagama odobri pravo i isplati naknada za stanovanje budući je raspoređen po potrebi službe u mjesto službe koje je najmanje 50 km udaljeno od mjesta njegova prebivališta, a osigurani smještaj u vojnoj lokaciji je neodgovarajući i neadekvatan odnosno ne ispunjava tehničke i standardizirane uvjete za stanovanje. Također, tužitelj nema na korištenje službeni stan odnosno ne prima naknadu putnih troškova niti je prijavljen na vojnolinijski prijevoz. Temeljem podnesenog zahtjeva tužitelja za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, Uprava tužene za ljudske potencijale dostavila je očitovanje klasa: 121- 01/19-01/12, Ur. broj: 512M2-010103-19-2 od 18. travnja 2019. u kojem, pozivajući se na odredbe čl. 132. i 133. Zakona o službi u oružanim snagama, te Pravilnika o stambenom zbrinjavanju, u bitnome navodi da djelatni vojnici/ mornari kojima je odobren smještaj u vojnoj lokaciji ne mogu ostvarivati pravo na naknadu za stanovanje pri čemu se ne osvrće na ukazanu neadekvatnost ponuđenog smještaja u vojnoj lokaciji. Prethodni zahtjev tužitelja je odbijen Odlukom od 5. rujna 2018. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja, tužena zanemaruje presudni faktor, okolnost da je odobreni i ponuđeni smještaj u vojnom objektu br. 22, vojarne "Pukovnik Marko Živković", neodgovarajući i neadekvatan odnosno ne ispunjava tehničke i standardizirane uvjete za stanovanje propisane, pored ostalog, i Pravilnikom o službi u oružanim snagama, a obzirom na višestruke nedostatke samoga objekta – prekapacitiranost zaposlenika u neadekvatnim prostorijama, neuređenost sanitarnog čvora, nepostojanje posebnog i odvojenog sanitarnog čvora za žene i muškarce, nedostatan broj tuševa, porozna vodovodna i kanalizacijska mreža koja dovodi do propuštanja otpadnih voda i fekalija po prostorijama lokacije, problemi sa vlagom, izloženost električnom udaru zbog nepropisno postavljenih i oštećenih električnih instalacija i sl., zbog čega taj smještaj tužitelj ne može koristiti. Tužitelj navodi da je nekoliko djelatnika tužene, kolega tužitelja, koji su smješteni u istoj vojnoj lokaciji, zbog gore navedenih nedostataka osiguranog smještaja pretrpjelo tjelesne ozljede. Zbog propusta tužene da osigura i ponudi tužitelju smještaj koji bi zadovoljio propisane standarde ili pak minimalne kriterije adekvatnosti koji bi bili dostojni svakog čovjeka i koji smještaj ne bi ugrožavao sigurnost stanara, tužitelj trpi štetu jer zbog gore navedenih razloga nije u mogućnosti koristiti takav ponuđeni smještaj, a niti ostvariti pravo na naknadu za stanovanje iako ispunjava sve formalne kriterije, a koja naknada, sukladno Odluci o visini naknade za stanovanje, za mjesto službe tužitelja iznosi mjesečno 2.400,00 kn neto, zbog čega je u konačnici primoran svakodnevno o svom trošku putovati na posao i s posla od mjesta svog prebivališta do mjesta službe. Prema podatcima sadržanim u obrascu tužene od 17. siječnja 2014. udaljenost na relaciji od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) do mjesta rada odnosno mjesta od kojeg tužitelj ima osigurani prijevoz (Dugo Selo) iznosi 73,4 km. Na relaciji [adresa] – [adresa] (15,4 km) prometuje prijevoznik Čazmatrans d.o.o. odnosno HŽ Putnički prijevoz d.o.o. na relaciji Kutina – Dugo Selo (58 km odnosno 66 km prema HAK planeru). Tužitelj je do 28. kolovoza 2018. ostvarivao pravo na naknadu troškova prijevoza prema obračunu 0,75 kn/km za relaciju [adresa] – [adresa] te naknadu u visini mjesečne karte HŽ Putnički prijevoz d.o.o. za relaciju Kutina – Dugo Selo, a koja naknada je utvrđena po kriteriju najpovoljnije za poslodavca. Podnositelj nije dužan snositi posljedice glede propusta poslodavca da osigura odgovarajući smještaj zaposlenicima u svojim smještajnim kapacitetima i to prema propisima i standardizacijskim mjerilima koje je sam donio, iz kojih razloga smatra da u svakom mjesecu utuženog razdoblja trpi štetu u visini naknade za stanovanje od 2.400,00 kn neto, a najmanje u visini troškova prijevoza na posao i s posla u razdoblju od 1. rujna 2018. do 1. srpnja 2020. Slijedom navedenog, tužitelj traži isplatu naknade štete u visini naknade za stanovanje zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ali postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev putem stupnjevite tužbe u kojem traži isplatu naknade za svaki mjesec utuženog razdoblja u visini troškova prijevoza na posao i s posla i to za razdoblje od 1. rujna 2018. do 1. srpnja 2020.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te navodi slijedeće. Članak 132. Zakona o službi u OS RH propisao je da su djelatni vojnici za vrijeme službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske smješteni u vojnim lokacijama bez naknade te im se može, na osobni zahtjev, odobriti smještaj izvan vojnih lokacija bez prava na naknadu za stanovanje i naknadu troškova prijevoza. Članak 2. Pravilnika o stanovanju, ranije Pravilnik o stambenom zbrinjavanju određuje da su djelatni vojnici/mornari, ročnici, kadeti i pričuvnici za vrijeme službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Oružane snage) smješteni u vojnim lokacijama bez naknade. Nadalje, članak 30. istog Pravilnika izričito propisuje da pravo na naknadu za stanovanje ne ostvaruje djelatna vojna osoba kojoj je osiguran smještaj u vojnim lokacijama na teret Ministarstva obrane. Pravo na naknadu za stanovanje isključuje pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza i pravo na naknadu zbog odvojenog života od obitelji. Iz navedenog proizlazi da su vojnici dužni prihvatiti smještaj u vojnoj lokaciji a ako isti ne žele, može im se odobriti smještaj izvan vojne lokacije pri čemu ne mogu ostvariti pravo na naknadu za stanovanje niti na troškove prijevoza. Tužitelj je dana 20. kolovoza 2018. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje te istovremeno zahtjev za stavljanjem van snage postojeće odluke o naknadi troškova prijevoza, a koju dokumentaciju i sam tužitelj dostavlja uz tužbu, te je time razvidna netočnost tvrdnje kako je odobrenje za smještaj u vojnoj lokaciji donijeto bez njegova zahtjeva. Naime, niti jednim propisom nije određeno da je za odobrenje smještaja u vojnoj lokaciji potreban izričiti zahtjev vojnika. Međutim, tužitelj je svakako bio i morao biti upoznat s činjenicom da je mogućnost smještaja vojnika na vojnoj lokaciji i odobrenje nadređenog zapovjednika od značaja za priznavanjem prava na naknadu za stanovanje. Sukladno odredbama Pravilnika o stanovanju naknada za stanovanje se priznaje kao kompenzacija zbog povećanih troškova koje djelatnik plaća za najam stana i režijske troškove, te bi priznavanje naknade za stanovanje djelatnicima koji su smješteni na vojnim lokacijama, bilo u suprotnosti s odredbama Pravilnika, jer isti nemaju stvarne izdatke za najam stana i režijske troškove. Nadalje, člankom 18. stavak 6. Pravilnika jasno je definirano da se pravo na naknadu za stanovanje ostvaruje na temelju prijavljenog boravišta na adresi unajmljenog stana u mjestu službe ili u mjestu udaljenom do 50 km od mjesta službe, a koju činjenicu tužitelj nije dokazao. Tužitelj navodi kako je smještaj u vojarni neodgovarajući i neadekvatan te ne ispunjava tehničke i standardizirane uvjete za stanovanje. Ove tvrdnje nastoji potkrijepiti nizom iskonstruiranih tvrdnji kojima je cilj vojne objekte prikazati neupotrebljivim. Navedeno prije svega nije točno, a pravno nije niti relevantno iz dva razloga:

- raspoloživi smještaj zadovoljava zahtjeve vojničke službe,

- korištenje navedenih zgrada utemeljeno je na javnom propisu koji razrađuje korištenje vojnih zgrada odnosno na Uredbi o vojnom graditeljstvu („Narodne novine“ broj: 125/14). Kao što je opće poznato vojna služba u pravilu podrazumijeva skroman čak i prinudan smještaj. U skladu s tim ni objekti namijenjeni trajnom vojničkom smještaju nisu u skladu s civilnim smještajem. Usprkos tomu tuženik održava i postupno diže razinu objekata namijenjenih za stalni smještaj vojnika. Dakle objekt pruža očekivanu razinu vojničkog smještaja za vojnike smještene u njemu uključujući tužitelja. Tužitelj je bio smješten u građevini broj 22 u vojarni " [adresa] koja ima uporabnu dozvolu kao smještajna građevina sukladno članku 26. stavak 3. Uredbe o vojnom graditeljstvu ("Narodne novine" broj 125/14). Iz svega navedenog jasno je da nema temelja za provođenje uviđaja niti građevinskog vještačenja kako to u svojoj tužbi navodi tužitelj, te se tužena protivi tim dokaznim prijedlozima. Vlada Republike Hrvatske je na svojoj sjednici 1. listopada 1991. godine donijela Uredbu o preuzimanju sredstava JNA i SSNO-a na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 52/91). Vlada je naprijed navedenom Uredbom, između ostalog, definirala i popis vojnih nekretnina koje su dodijeljene Ministarstvu obrane na korištenje i upravljanje. Sve vojne građevine koje su preuzete, sukladno Uredbi o vojnom graditeljstvu ("Narodne novine" broj 125/14) imaju građevinsku i uporabnu dozvolu, jer su izgrađene u skladu s tada važećim zakonima. Stambeno zbrinjavanje djelatnih vojnika/mornara za vrijeme službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske provodi se u osnovi, na temelju odredbi članka 132. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, u vojnim lokacijama bez naknade. Zakonom o obrani ("Narodne novine" broj 93/13) u članku 14. stavak 1. točka 30. propisano je da planiranje razvoja vojnih lokacija i obavljanje stručnih poslova pri gradnji posebnih i vježbovnih vojnih građevina obavlja Ministarstvo obrane. U članku 16. stavak 1. točka 26. propisano je da temeljno održavanje vojnih lokacija i infrastrukture Oružanih snaga obavlja Glavni stožer u okviru Ministarstva obrane. Pravilnikom o materijalnom zbrinjavanju u glavi 5. "Izgradnja i održavanje infrastrukture" definirani su svi radovi za izgradnju i održavanje vojnih lokacija i građevina. Pregledom Taktičkih i Tehničkih nositelja i nositelja planiranja u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i Oružanih snaga Republike Hrvatske, Klasa:

023-03/08-03/5, Urbroj: 512M3-08-28, u skupini 61 "NEKRETNINE" kao moguće smještajne građevine navode se barake, montažno-demontažni objekti, prenosivi objekti (kontejneri) neovisno o vrsti materijala i namjeni, kao i čvrsti objekti, zgrade za stanovanje. Građevina broj 22 u vojarni "Pukovnik Marko FT" [adresa], izgrađena je sukladno tada važećim zakonima i ima uporabnu dozvolu kao smještajna građevina sukladno članku 26. stavku 3. Uredbe o vojnom graditeljstvu ("Narodne novine" broj 125/14). Obzirom na način uporabe, građevina broj 22 je razvrstana u "vojne građevine posebnog karaktera" sukladno članku 4. stavku 2. Uredbe o vojnom graditeljstvu ("Narodne novine" broj 125/14). Budući nije donesen akt o pripadnosti, sukladno članku 5. stavku 2. Uredbe o vojnom graditeljstvu, građevina broj 22 smatra se "vojnom građevinom posebnog karaktera". Sve preuzete vojne građevine adaptiraju se ili rekonstruiraju pokušavajući doseći usvojene standarde sukladno tehničkim karakteristikama i financijskim mogućnostima Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske. Za održavanje vojnih građevina, sukladno članku 53. Pravilnika o materijalnom zbrinjavanju ("Narodne novine" broj 125/17), zadužena je ustrojstvena jedinica Oružanih snaga nadležna za održavanje vojnih lokacija i građevina, a provodi se prema Planu održavanja građevina koji svake godine na prijedlog Uprave za logistiku Glavnog stožera Oružanih snaga odobrava načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem dopisa tužitelja od 7. srpnja 2020. (str. 7 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 7. studenoga 2018. (str. 8-9 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 22. svibnja 2014. (str. 10 i 67 spisa), Odobrenje Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 28. kolovoza 2018. (str. 11 i 72 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH od 21. studenoga 2018. (str. 12 spisa), Zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje od 1. ožujka 2019. (str.13-16 spisa), dopisa Ministarstva obrane od 18. travnja 2018.(str. 17 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH od 5. rujna 2018. (str. 18 spisa), Obrasca –PPS od 27. siječnja 2014. (str. 19-20 spisa), potvrda o cijeni prijevozna karte od 4. lipnja 2020. (str. 21-24 spisa), ispis iz planera putovanja (str. 25-27 spisa), Uvjerenja od 10. svibnja 2018. (str. 28 spisa), medicinska dokumentacija (str. 29-30 spisa), fotografija (str. 31-42 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH (str.64 spisa), Zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu z stanovanje od 20. kolovoza 2018. (str. 65 spisa), Prijave promjene činjenica i uvjeta za ostvarivanja prava na naknadu od 20. kolovoza 2018. (str. 66 spisa), preslike osobne iskaznice (str. 68 spisa), Izjave od 28. kolovoza 2018. (str. 69 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 22. kolovoza 2018. (str. 70 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 7. studenoga 2018. (str. 71 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Glavnog stožera RH od 1. listopada 2018. (str. 73-74 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH od 5. rujna 2018. (str. 75 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Glavnog stožera RH od 14. kolovoza 2020. (str. 76-77 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 10. studenoga 2016. (str. 78-79 spisa), Odluke Ministarstva obrane, Glavnog stožera RH od 21. studenoga 2018. (str. 80 spisa), dopisa Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 7. studenoga 2018. (str. 81 spisa), evidencije o radu tužitelja (str. 83- 119 spisa), popis osoba smještenih u vojarni "Pukovnik Marko Živković" i popis osoba kojima je prestao smještaj (str. 120-132, 146-176), evidencije o radnom vremenu ( str. 133-146), kartona primanja radnika (str. 178-186), saslušan je tužitelj ČT (str. 196-198 spisa), svjedoci OT (str. 205 spisa), ST (str. 205-206 spisa), JT (str 206 spisa), ŠT (str. 213-214 spisa), RT (str. 226-227 spisa) i RT (str. 232-234 spisa). Sud nije izveo dokaz građevinskim vještačenjem i očevidom na licu mjesta te vještačenjem po vještaku medicine rada i zaštite na radu budući je tužitelj od izvođenja prethodno navedenih dokaza odustao. Sud, također nije izveo dokaza saslušanjem drugih svjedoka predloženih od strane tužitelju, izuzev svjedoka ST, JT i OT, budući je tužitelj odustao od izvođenja tih dokaza. Sud je odbio prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja budući je činjenično stanje bilo dovoljno razjašnjeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Također, kako je ovaj sud mišljenja kako su tužbeni zahtjevi neosnovani, to nije utvrđivana visina tužbenih zahtjeva.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

5. Na ročištu 14. svibnja 2026. stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud, uz suglasnost stranaka, odlučio da se daljnji dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za stanovanje za razdoblje od rujna 2018. do lipnja 2020., dok eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu troškova prijevoza u istom razdoblju.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio djelatna vojna osoba.

8. Tijekom postupka saslušan je tužitelj ČT koji je u svom iskazu naveo da je u mirovini od 31.prosinca 2020. Na upit suda za utuženo razdoblje u čemu su bila uskraćena njegova radna prava, a vezano za potraživanje koje je predmet toga spora, odgovara da je ostvarivao putne troškove na relaciji od [adresa] do Dugog Sela, a postrojba je po zapovijedi bila izmještena na [adresa]. Tamo su bili izmješteni i ostvarivao je putne troškove do Dugog Sela. Na njegov upit što je s ostatkom putnih troškova do [adresa], zapovjednik bojne GT mu je odgovorio da može biti zadovoljan i s time što dobiva. Nakon donošenja naputka ministra da ljudima koji imaju uvjete za naknadu za stanovanje, a koji nemaju adekvatan smještaj, da se u tim slučajevima zaposlenima potpiše za naknadu stanovanja, a on je imao te ispunjene uvjete da ostvari tu naknadu za stanovanje. Ovaj ranije spomenuti nadređeni mu je rekao "Nemoj čačkati mečku.", jer ako on potpiše njemu i kolegi ST, da će tada morati potpisati svima, a bio je svjestan da nema smještaja, jer taj smještaj je po njegovom mišljenju štala. Njemu konkretno nije ponuđen čak niti taj smještaj u toj "štali", odnosno zapovjednik ga je potpuno ignorirao. Iza toga su mu ukinuti putni troškovi i dao mu je papir da mu odobrava smještaj na vojnoj lokaciji bez njegova traženja, jer on zahtjev nije niti podnosio. Kada je tražio pravnu pomoć, nije je dobio ni od koga na svome radnom mjestu, odnosno gdje radi, pa je onda tražio pomoć odvjetničkog ureda. Slike koje je priložio u sudski spis, vezano za njih čak ga je došla ispitivati i kriminalistička policija od kuda te slike. Nakon godine dana se počeo uređivati taj prostor, odnosno počela se "štemati" samo jedna kupaona. Kako je sve to bilo derutno, to je vojska sama izvodila te radove po zapovijedi zapovjednika iako to nije građevinska tvrtka. Navodi da kada je došao novi zapovjednik 2021. godine, kada je on već bio umirovljen, i kada je vidio o kakvom prostoru se radi, izjavio je da ne želi da itko tu bude smješten. Stoga su svima tko je imao pravo potpisao odgovarajuće dokumente za ostvarivanje prava na naknadu za prijevoz i za stanovanje. Na upit svog punomoćnika može li detaljnije opisati taj smještaj, odgovara da su sobe bile nakrcane i oni svi kao postrojba nisu niti stali u taj objekt. Osim same postrojbe, još su dolazili i dodatni djelatnici na specijalističku obuku iz drugih postrojbi, pa se u svakom slučaju radilo o prekrcanom prostoru. Jednom kolegi je čak pao i strop na glavu. Odvodi su se non-stop začepljivali. Na dnevnoj bazi su uvjeti bili katastrofični. Svako malo je dolazilo do pucanja cijevi i do pojave fekalija. Ormarići su bili potpuno neadekvatni, još od JNA, nisu se mogli ni zaključati. Prozori su bili potpuno truli. Bilo je i velikih promjena s velikom hladnoćom kod prijelaza godišnjih doba kada bi došlo do ranijih zahlađenja, jer se grijanje palilo po nekom tempiranom razdoblju, primjerice od 15. studenoga, a bilo bi izuzetno hladno i puno prije toga. Elektroinstalacije su bile katastrofa i u prostoru su virile žice. Kada je pukla cijev u kupaoni i nastala poplava, onda je došlo do kratkog spoja između struje i vode i frcale su iskre. Na upit je li bio odvojen ženski i muški WC, odgovara da nije, odnosno sve je bilo zajedničko. Na upit tuženika je li uopće bilo žena u postrojbi, odgovara da je, bilo ih je puno. Na upit je li mu tuženik ponudio smještaj, odgovara da nije, a na upit je li tamo ikada spavao, odgovara da nije, već je samo radio. Navodi da je zapravo cijelo to vrijeme putovao o svom trošku svojoj kući i od kuće putovao na posao i to 100 km u jednom smjeru i 100 km u drugom smjeru i sam je snosio sav taj trošak goriva, međutim kako je radio na toj lokaciji onda je i ulazio u zgradu i vidio kako to tamo izgleda. Navodi da na tom jednom komadu papira piše da se njemu odobrava smještaj, a ponavlja da on nikakav smještaj nije tražio, odnosno da mu nikada nitko konkretno nije rekao da od sutra dolazi spavati u tom smještaju. Ako on predaje zahtjev za stanovanjem u vojarni, on tamo mora prijaviti boravak i netko ga mora konkretno smjestiti u određenu sobu, odrediti gdje spava i što mu u tom prostoru pripada, odnosno koji je njegov ormarić, a takvo nešto mu nikada nitko nije rekao. Na upit je li zaprimio tu odluku kojom mu se odobrava smještaj, odgovara da je odluku zaprimio i protiv iste se nikome nije žalio, jer nema pouke o pravnom lijeku. Na upit da li postoji još netko od kolega koji je bio u istoj situaciji kao on, odgovara potvrdno i to je kolega ST kojeg je i predložio za svjedoka, a oni su čak i zajedno s istim datumom otišli u mirovinu.

9. Sud je saslušao svjedoka OT koji je iskazao da radi kao vojnik u Tenkovskoj bojnoj "Kune". U razdoblju od 2015. do 2020. radio je s tužiteljem u istoj postrojbi na [adresa]. Boravio je u vojarni "Pukovnik Marko Živković" 8 godina i to od studenog 2014. do 2022. Za vrijeme dok je bio smješten u vojarni, nije dobivao naknadu troškova prijevoza, niti naknadu troškova za stanovanje. Koliko mu je poznato, tužitelj je tražio naknadu za stanovanje i nije bio smješten u vojarni. Uvjeti smještaja u vojarni su bili "katastrofa", spavalo ih je i do 20 vojnika u jednoj sobi veličine otprilike 60 m2, ali nije siguran, a jednom prilikom je pao strop na jednog vojnika dok je bio u WC-u. Na poseban upit suda, navodi da su oni svi imali pravo biti smješteni u predmetnoj vojarni te su im na njihov zahtjev odbijali naknadu za stanovanje, uz obrazloženje da su uvjeti smještaja u predmetnoj vojarni adekvatni iako to nije bilo točno. Na poseban upit punomoćnika tužitelja svjedok odgovara da mu je poznato da su u utuženom razdoblju tužitelju ukinuli isplatu troškova prijevoza, a to mu je ispričao sam tužitelj. Na poseban upit punomoćnika tužitelja svjedok odgovara da tuševi i WC-i nisu bili odvojeni muško ženski (spavaonice jesu). Za vrijeme boravka u utuženom razdoblju, bilo je žena u postrojbi. Na poseban upit zastupnika tuženice, svjedok odgovara da je i on podnio zahtjev za isplatu naknade za stanovanje te da je isti zahtjev odbijen, kao i svima ostalima.

10. Sud je saslušao svjedoka ST koji je u iskazu naveo da je danas u mirovini, a u razdoblju od 2018. do 2020. radio je s tužiteljem u NBKO (u istoj bojnoj). U utuženom razdoblju nije bio smješten u vojarni "Pukovnik Marko Živković" već je svaki dan putovao na posao i s posla. Imao je organiziran vojno linijski prijevoz od [adresa] do [adresa], a od mjesta stanovanja do [adresa], svojim autom je išao 20-tak km u jednom smjeru. Isplaćivali su mu se troškovi prijevoza od mjesta stanovanja do [adresa] u razdoblju do 2018. kada su mu ti troškovi oduzeti. Godine 2018. zatražio je isplatu naknade za stanovanje koja mu nije odobrena, a istodobno su mu oduzeti i putni troškovi. Jednog jutra 2018., nakon što je podnio zahtjev za isplatu naknade za stanovanje, na stolu ga je dočekalo rješenje kojim mu se odobrava smještaj u vojarni "Pukovnik FT" iako to nikada nije zatražio. Ima obitelj i putovao je svaki dan na posao i s posla, kao što je prethodno iskazao. Za tu vojarnu navodi da je bila "štala". Bilo je puno vojnika smješteno u jednoj sobi, sanitarni čvorovi su bili uneređeni i puni fekalija; iz bojlera su visjele žice po kojima je kapala voda, stropovi su padali i slično. Za tužitelja navodi da je bio u istoj situaciji kao i on: imao je stečeno pravo za isplatu prijevoza koje mu je ukinuto nakon što je podnio zahtjev za isplatu naknade za stanovanje te je zaprimio odluku o odobravanju smještaja u predmetnoj vojarni. Želi još napomenuti da u trenutku kada mu je dostavljena dokumentacija za odobravanje smještaja te odbijanje zahtjeva za isplatu naknade za stanovanje, došao mu je zapovjednik bojne i njegova supruga satnica koji su mu prijeteći prstom rekli: " ST, nemoj čačkati mećku. Ako tebi damo, moramo dati i mladima". Također mu nisu odobrili vraćanje u matičnu postrojbu u Varaždin.

11. Svjedok JT je u svom iskazu naveo da je u utuženom razdoblju radio u NBKO s tužiteljem na [adresa]. Nakon što je na snagu stupio novi Zakon, 2018. je zatražio isplatu naknade za stanovanje koja mu je odbijena i odobren mu je smještaj u vojarni "Pukovnik Marko Živković". Prije 2018. te u utuženom razdoblju, njemu nisu isplaćivani troškovi prijevoza. Njegovi nadređeni su mu rekli da nema nikakvih prava jer nije dočasnik ili časnik. Nije prihvatio smještaj u vojarni jer je u tom razdoblju imao bolesne roditelje o kojima je trebao brinuti te je svaki dan putovao na posao i s posla. U odnosu na uvjete smještaja u vojarni, navodi da su isti bili iznimno loši, po električnim kablovima je kapala voda, spavalo je jako puno vojnika u jednoj sobi, a u slučaju da su npr. dvije osobe istodobno vršile nuždu, počele bi na drugoj strani izlaziti fekalije. Za tužitelja mu je poznato ono što mu je on sam ispričao, a to je da su mu ukinuti putni troškovi, da mu nije odobrena naknada za stanovanje, a odobren mu je smještaj u vojarni.

12. Svjedok ŠT je iskazao da radi kao djelatna vojna osoba u Glavnom Stožeru, Operativna uprava na radnom mjestu za razvoj roda. S tužiteljem je radio u istoj postrojbi u razdoblju od 2007. do 2022. godine. U razdoblju od 2015. do 2022. bio je treći po redu nadređeni tužitelju. Poznato mu je da je cijela bojna u kojoj je tužitelj radio bila smještena u Objektu 22., u vojarni Pukovnik Marko Živković. U tom smještaju bilo je smješteno oko 50-70 pripadnika te bojne. Vezano uz smještaj poznato mu je da su u ugovoru na određeno vrijeme koji su potpisivale djelatne vojne osobe imale klauzulu da će im MORH omogućiti smještaj (koliko se sjećam). Kod njih je to i bio slučaj, a radilo se o smještaju u prizemlju Objekta 22. Vezano uz troškove smještaja, koliko se sjećao, djelatne vojne osobe kojima je osiguran smještaj imale su pravo na naknadu prijevoza u visini jedne povratne karte od mjesta boravišta (smještaja u objektu gdje su imale prijavljeno boravište) do mjesta prebivališta. Sve navedeno je bilo regulirano i Pravilnikom. Vezano za smještaj u Objektu 22. svjedok navodi da su u navedenom Objektu bili osigurani uvjeti za život obzirom je tamo bilo smješteno u jednom trenu 50-70 djelatnih vojnih osoba. Na poseban upit pun. tužitelja koliko je bilo kreveta u jednoj spavaonici svjedok odgovara da je bilo onoliko kreveta koliko je propisano Pravilnikom. U Objektu 22. bilo je 5-6 spavaonica različitih kvadrata i kubika obzirom je u bojnoj bilo i žena. U ženskim spavaonicama bilo je otprilike 2-6 kreveta ovisno o kvadraturi, a navedene spavaonice su po potrebi bile i muške spavaonice. Sve je ovisilo koliko je osoba trenutno bilo na boravku. Veće spavaonice su imale otprilike 10-ak kreveta, a navedeni kreveti nisu narušavali kvadrate i kubike propisane tada važećim Pravilnikom. O tome su nadređeni vodili brigu. Na poseban upit pun. tužitelja da li su bili odvojeni muški i ženski WC-i svjedok odgovara da jesu. Na poseban upit pun. tužitelja da li je bilo prigovora na uvjete u smještaju npr. pad dijelova stropa u kupaonici, kvarovi na elektro i vodo instalacijama i sl., svjedok odgovara da ako ih je i bilo da su isti odmah rješavani. Dapače, poticali su da se isti prijave kako bi mogli to riješiti. Sjeća se da je pao dio stropa u sanitarnom čvoru, ali u konkretnom slučaju radilo se o sanitarnom čvoru koji nije bio u funkciji i to je bilo jasno označeno na vratima te je od strane dežurnog nadzirano. Ne sjeća se koje je godine pao taj dio stropa. Na poseban upit pun. tužitelja koliko je djelatnih vojnih osoba smješteno danas u Objektu 22. svjedok odgovara da nema saznanja jer od 2022. nije u toj bojnoj. Na poseban upit pun. tužitelja da li mu je poznato koliko je podneseno zahtjeva za ostvarivanje naknade za stanovanje i koliko je tih zahtjeva odobreno svjedok odgovara da ne zna te da su oni na terenu imali funkciju prikupljanja tih zahtjeva koji su se onda slali u nadređeno zapovjedništvo, a zapovjedništvo je te zahtjeve slalo u personalnu upravu koja je donosila rješenja o tim zahtjevima. Kao zapovjedništvo bojne nisu imali utjecaja na donošenje odluke o zahtjevima za ostvarivanje naknade za stanovanje. Poznato mu je da se smještaj u vojarni odobravao preko zahtjeva djelatne vojne osobe, ali nije mu poznato da li je tužitelj u konkretnom slučaju podnio taj zahtjev ili nije. Na poseban upit pun. tužitelja svjedok odgovara da je pravilo bilo da se smještaj odobrava na temelju zahtjeva djelatne vojne osobe odnosno da se ne može odrediti bez suglasnosti vojnika.

13. Svjedok RT je na ročištu održanom 10. veljače 2026. naveo je da je kod tuženika kao djelatna vojna osoba u razdoblju od 1995. do 2019. Tužitelja poznaje jer su zajedno radili u Plesu, s time da sam svjedok radio kao vozač u logističkoj satniji, a tužitelj je radio u radioni. Poznato mi je da je vojarna " VT Živković" koja se nalazila na [adresa] izgrađena u razdoblju Austro-Ugarske te da je bila u lošem stanju. Koliko se sjeća, bili su veliki kameni umivaonici sa pipama (kopanje), nekada je bilo tople vode, a nekada nije. U sobama je spavalo po 10, 15, 20 ljudi. To mu je poznato jer se imali svlačionicu na hodniku tog objekta i tamo se svaki dan presvlačio za posao.

14. Svjedok RT je u svom iskazu danom na ročištu 14. svibnja 2026. naveo da je od 2022. u mirovini, a od 1995. je radio u Ministarstvu obrane, kao državni službenik. Od 2015. pa nadalje radio je na radnim mjestima načelnika odjela ili voditelja odjela, ovisno o tadašnjoj organizaciji Ministarstva obrane, s time da je vodio Odjel pripreme, nakon toga Odjel nadzora vojne gradnje, a bilo je još i drugih odjela, unutar službi i sektora, kojih se zbog proteka vremena ne sjeća. Negdje od 2018. do 2020. bio je savjetnik-specijalist u Odjelu nadzora vojne gradnje, a nakon toga je vodio predmetni odjel. Tužitelja ne poznaje. Nije mu poznata vojarna Pukovnik Marko Živković niti kakvi su uvjeti smještaja bili u toj vojarni. Na [adresa] je bio jedino kada su gradili hangare za MIG-ove.

15. Sud vjeruje iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja u dijelu u kojem su međusobno suglasni te u djelu u kojem su iskazivali u skladu s ispravama priloženim u spis, dok sud nije posebno cijenio dijelove iskaza svjedoka u kojima su iznosili osobne procjene ili pravne zaključke. Sud, također, nije posebno cijenio iskaz svjedoka RT (str. 232-233 spisa) budući isti nije imao neposrednih saznanja o bitnim činjenicama. Svi saslušani svjedoci, uključujući OT, ST, JT, ŠT i RT te tužitelj, suglasno su iskazivali da su u vojarni "Pukovnik FT" bile smještene djelatne vojne osobe u utuženom razdoblju. Navedeno proizlazi i iz popisa osoba smještenih u vojarni koje je tuženik dostavio u spis. Suglasno su iskazivali da je objekt bio starije gradnje te da su tijekom godina postojali određeni infrastrukturni problemi i potreba za održavanjem. Svjedok ŠT, koje sud vjeruje, potvrdio je da je smještaj u Objektu br. 22 bio funkcionalan, da su spavaonice imale odgovarajući broj kreveta prema tada važećem Pravilniku, da su ženske i muške spavaonice bile odvojene te da su sanitarni čvorovi bili razdvojeni po spolu. U pogledu konkretno istaknutog incidenta s padom stropa, svjedok je potvrdio da se radi o sanitarnom čvoru koji u to vrijeme nije bio u funkciji, da je to bilo jasno označeno na vratima i da je prostor bio pod nadzorom dežurnog. Naveo je da su svi eventualni nedostaci odmah po prijavi rješavani te da su nadređeni aktivno poticali prijavu kvarova radi otklanjanja. Upravo zbog njegove funkcije i neposrednog sudjelovanja u organizaciji rada i smještaja djelatnih vojnih osoba, sud je posebno cijenio njegov iskaz vezano uz uvjete smještaja u Objektu 22. Naime, svjedok nije negirao postojanje nedostataka u objektu, već je otvoreno naveo da su se pojedini kvarovi događali, uključujući i slučaj pada dijela stropa, ali je pritom jasno objasnio da se radilo o sanitarnom čvoru koji nije bio u funkciji te da su prijavljeni kvarovi otklanjani odmah po saznanju. Stoga je svjedok ŠT iskazivao životno, logično i objektivno. Sud posebno ističe kako iz iskaza niti jednog od saslušanih svjedoka ne proizlazi da je objekt bio proglašen neuporabljivim ili da bi nadležna tijela zabranila njegovo korištenje u utuženom razdoblju. Dakle, na temelju iskaza svjedoka i tužitelja sud je utvrdio da je riječ o objektu starije gradnje koji nije pružao razinu komfora usporedivu sa stambenim prostorima civilne namjene. Međutim, sama činjenica da su postojali određeni nedostaci ili da su uvjeti smještaja bili skromni, ne znači da tužitelju nije bio osiguran smještaj u vojnoj lokaciji u smislu članka 132. Zakona o službi u

Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., dalje: ZSOSRH). Tužitelj nije dokazao da je objekt bio proglašen neuporabljivim i da je njegova uporaba bila zabranjena od strane nadležnih tijela. Također, svjedok OT je boravio u vojarni 8 godina.

16. Uvidom u dokumentacija koja je priložena sudskom spisu, sud je utvrdio:

- da je Odlukom Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 22. svibnja 2014. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla,

- da je tužitelju Odobrenjem od 28. kolovoza 2018. odobren smještaj u vojarni "Pukovnik Marko Živković" s danom 28. kolovoza 2018.,

- da je Odlukom Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH od 21. studenoga 2018. prestalo pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla priznato odlukom od 22. svibnja 2014. budući je tužitelju od 28. kolovoza 2018. osiguran smještaj u vojarni "Pukovnik Marko Živković",

- da je tužitelj podnio Zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje 20. kolovoza 2018. i 1. ožujka 2019.,

- da je Odlukom Ministarstva obrane, Glavnog stožera od 5. rujna 2018. odbijen zahtjev za priznavanje prava na naknadu za stanovanje budući je tužitelju osiguran smještaj u vojnoj lokaciji,

- da je tužitelj podnio Prijavu promjene činjenica i uvjeta za ostvarivanje prava na naknadu 20. kolovoza 2018. u kojem traži ukidanje prava na novčanu naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, zaključno s danom 31. kolovoza 2018. kako bi naknada za stanovanje mogla biti odobrena s 1. rujna 2019.

17. Ovaj sud nije posebno cijenio fotografije smještajnih prostorija koje je tužitelj dostavio u sudski spis budući se ne može utvrditi vjerodostojnost navedenih fotografija, odnosno iz samih fotografija ne proizlazi nedvojbeno da se one odnose upravo na predmetnu vojarnu niti je iz istih vidljivo kada su fotografije nastale. Također, tužitelj je u spis dostavio i medicinsku dokumentaciju kojom želi potkrijepiti navode o neadekvatnosti smještaja. Sud, međutim, ocjenjuje da se iz sadržaja dostavljene medicinske dokumentacije ne može nesporno utvrditi da je upravo smještaj u vojarni "Pukovnik Marko Živković" uzrok navedenim zdravstvenim tegobama. Također, svjedok ŠT, kojem sud vjeruje, je iskazao da se sjeća da je pao dio stropa u sanitarnom čvoru, ali u konkretnom slučaju radilo se o sanitarnom čvoru koji nije bio u funkciji i to je bilo jasno označeno na vratima te je od strane dežurnog i nadzirano.

18. Odredbom članka 133. stavka 1. ZSOSRH-a propisano je da djelatnim vojnim osobama raspoređenima po potrebi službe u mjesto službe koje je najmanje 50 km udaljeno od mjesta njihovog prebivališta, ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama, isplatit će se naknada za stanovanje. Odredbom članka 132. stavka 1. ZSOSRH-a propisano je djelatni vojnici/mornari, ročnici, kadeti i pričuvnici za vrijeme službe u Oružanim snagama smješteni su u vojnim lokacijama bez naknade. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, djelatnim vojnicima/mornarima može se na osobni zahtjev odobriti smještaj izvan vojnih lokacija bez prava na naknadu za stanovanje i naknadu troškova prijevoza.

19. U ovoj pravnoj stvari sud je utvrdio da je Odobrenjem od 28. kolovoza 2018. tužitelju odobren smještaj u vojnoj lokaciji vojarne „Pukovnik Marko Živković". Nekorištenje dodijeljenog smještaja, kao i tužiteljev osobni odabir da svakodnevno putuje na posao i s posla, ne mijenjaju pravni status „osiguranog smještaja" u smislu relevantnih odredbi ZSOSRH-a i Pravilnika o stanovanju ("Narodne novine" broj 131/13., 135/14., 97/15., 39/18., 54/19., 49/20., dalje: Pravilnik). Naknada za stanovanje po svojoj naravi predstavlja kompenzacijski instrument namijenjen pokrivanju stvarnih troškova koje djelatnik ima za najam i režije u blizini mjesta službe, a tužitelj te stvarne troškove nije imao budući je svakodnevno putovao od mjesta prebivališta do mjesta rada i obrnuto. Tužiteljev prigovor o neadekvatnosti ponuđenog smještaja sud ne može prihvatiti kao razlog za ostvarenje prava na naknadu za stanovanje ili troškove prijevoza. Ni ZSOSRH ni Pravilnik ne predviđaju mogućnost djelatne vojne osobe da odbije smještaj u vojnoj lokaciji zbog smještajnih nedostataka te na toj osnovi ostvari pravo na naknadu za stanovanje. Također, tužitelj nije dokazao da bi nadležna tijela zabranila korištenje vojarne "Pukovnik Marko Živković" u utuženom razdoblju. Naprotiv, dokazano je da su u istom objektu u relevantnom razdoblju bile smještena djelatne vojne osobe. Dakle, na temelju iskaza svjedoka i tužitelja sud je utvrdio da je riječ o objektu starije gradnje koji nije pružao razinu komfora usporedivu sa stambenim prostorima civilne namjene te da su uvjeti smještaja bili skromni. Međutim, kako je tužitelju odobren smještaj u vojnoj lokaciji bez naknade i to u vojarni "Pukovnik Marko Živković", a da je tužitelj na temelju osobne odluke bio smješten izvan te lokacije te je svakodnevno putovao na posao i s posla, to isti ne može ostvariti pravo na naknadu za stanovanje te na naknadu troškova prijevoza. Slijedom navedenog temeljem članka 132. stavka 1. i 2. ZSOSRH-a sud je odbio tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. i II izreke ove presude.

20. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

21. Odluka o parničnom trošku tuženika trebala bi se temeljiti se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. stavka 1. i članka 163. ZPP-a, a troškovi bi trebali biti odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 107/25.), prema vrijednosti tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.007,76 EUR-a (56.800,00 kuna).

22. Tužena je prema priloženom troškovniku zatražila trošak u visini od 3.000,00 EUR.

23. Međutim, za odluku o naknadi troškova postupka prema kojem bi tužitelj bio obvezan platiti troškove zastupanja države valja uzeti u obzir i odluke Europskog suda za ljudska prava (presuda „Klaus protiv Hrvatske“ kao i u presudi „Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske“) te stav iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 89/2021-2 od 2. ožujka 2021., kao i iz presude br. Rev -1427/2018-2, koje su odluke primjenjive na konkretan slučaj, da bi isto predstavljalo miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva te da sud mora utvrditi u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine"- Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99. - Pročišćeni tekst 8/99.- ispravak 14/02., 1/06., 2/10. - dalje: Konvencija), je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

24. U konkretnom slučaju u ovom radnom sporu prema mišljenju ovog suda, iako su tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani, predmetna tužba tužitelja nije nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu troška prijevoza biti potpuno neopravdano, a radi se o klasičnom radnom sporu između pojedinca i tužene Republike Hrvatske koju zastupa državno odvjetništvo te da se troškovi državnog odvjetništva procjenjuju prema odvjetničkoj nagradi i isti se zapravo financiraju iz državnog proračuna samim time nisu u istom položaju kao odvjetnik, trošak zatražen od strane državnog odvjetništva je nerazmjeran u odnosu na vrijednost predmeta spora, a i nije neznatan obzirom na materijalnu situaciju tužitelja kao umirovljenika, što upućuje na zaključak da bi u konkretnom slučaju dosuđivanje troška tuženiku u zatraženoj visini predstavljalo prekomjerni teret za tužitelja i time ne bi bila postignuta pravična ravnoteža između stranaka i isto bi dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

25. Stoga je valjalo temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavkom 4. ZPP-a odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. lipnja 2026.

Sutkinja

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (članak 335. stavak 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženoj po OGDO