REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6047/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadin, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 87526/04 od dana 04.11.2004. godine koji su sklopili TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, na način da je ništetan čl. 5. Ugovora o kreditu: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva. 3,00 % ( slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora..“

II Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 87526/04 od dana 04.11.2004. godine koji su sklopili TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, na način da je ništetan čl.11. Ugovora o kreditu: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

III Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 87526/04 od dana 04.11.2004. godine koji su sklopili TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 8,90 % godišnje.

IV Nalaže s tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju TZ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.386,55 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana. a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. su dana 04.11.2004. godine sklopili ugovor o kreditu broj: 87526/04 po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.500,00 EUR po prodajnom tečaju tuženika (dalje: Ugovor o kreditu). Člankom 269. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetna naknada temelji se na neodređenoj odluci Banke, dakle radi se o jednostranom aktu tuženika. Predmetna ugovorna odredba nedvojbeno je nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još i fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita unesena je u Ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknade za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Takvim postupanjem došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, ta odredba inkorporirana je u Ugovor o kreditu u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik na čiji sadržaj tužitelj na niti jedan način nije mogao utjecati niti je s tuženikom o spornoj odredbi mogao pregovarati. Predmetna naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna iz razloga kako će biti niže obrazloženo. Naknada za prijevremenu otplatu kredita činila je nadoknađivanje dijelova iznosa kamate koje je prema Ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja pa je stoga ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a, kao i članku 6. ZOO-a. S obzirom na to da se o ovoj konkretnoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo te uzevši u obzir da je sporna ugovorna odredba propisana na nedorečen način po kojem je upravo tuženik tj. banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita to proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena. Nadalje, sporna odredba Ugovora o kreditu suprotna je i odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a glede pravnih posljedica raskida Ugovora i vraćanja kredita prije roka, tj. da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete za davatelja kredita. Konkretno, to znači da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba bila bi ništetna, a iz čega proizlazi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, ugovorna odredba kojom je predviđeno da je tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci tuženika nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Osim toga, na taj način prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, ta odredba je inkorporirane u ugovor u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik na čiji sadržaja na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati. Sukladno članku 323. ZOO posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja. U Ugovoru o kreditu čl. 4. je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja odredba je ništetna iz razloga kako slijedi. Analizom sadržaja navedenih odredbi ugovora o kreditu jasno je da je navedenom odredbom ugovora o kreditu, koji je tužitelj potpisao bez da je imao mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa promjenjiva i na dan zaključenja Ugovora iznosi 8,90 %. Nadalje, čl. 14.2. propisano je da na odnose koji regulirani Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona, te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune. Dakle, jasno je da, prema navedenim ugovornim odredbama, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope. Takvim postupanjem tužitelja, korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj te je na njegovu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U članku 269. stavak 1. ZOO propisano je ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. S time dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi 247. ZOO-a koji propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Sukladno članku 1021. ZOO ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Predmetna ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika je nepoštena ugovorna odredba suprotna općem načelu obveznog prava savjesnosti i poštenja. Ključna ništetna ugovorna odredba jest odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi članka članak. 1021. ZOO/05 čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti suprotne strane ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate mogao i poremetiti i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito mogao povećati anuitet pa time protivno ugovoru usporiti i plaćanje glavnice Bitno za naglasiti je i da je isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li korisnik kredita kreditno sposoban. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveze tužitelja s osnova dužnih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Tužitelj posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobro stručnjaka, a na što ga obvezuje i članak 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanje u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 295 i 296 ZOO jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelja sve da mu je i bila pružena prilika da se izjasni o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su djelomično ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba je u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Naime, tuženik unatoč tome što spori osnovu tužbenog zahtjeva, ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP-a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa. Neovisno o navedenom, prema stajalištu tuženika, ispravnom primjenom materijalnog prava na okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi, tužbeni zahtjev je potrebno odbiti iz razloga koje tuženik iznosi u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tužitelj ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 87526/04 od 4. studenog 2004. godine, iskaz tužitelja i priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika kao kreditorom dana 4.11.2004. sklopio ugovor o kreditu broj: 87526/04 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 13.500,00 eur u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sporno je da li je odredba za obradu za zahtjev kredita (ugovora za prijevremenu otplatu ništetne, čl. 5. i 8. toč. 2.) sporno je da li je djelomično ništetna ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.U odnosu na novčano potaraživanje opči zastarni rok istekao je 14.6.2023.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ista nije pročitala govor, odnosno brzo ga je čitala, nije pročitala dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu niti da mora platiti troškove obrade i zatvaranja kredita. Sjeća se da joj zaposlenik prednika tuženika nije objašnjavao od čega se sastoje navedeni troškovi obrade i zatvaranja kredita. Kredit je bio nenamjenski. Ona je plaćala rate kredita. Misli da nije mogla pregovarati o odredbama kredita. Navodi da joj nitko od zaposlenika ništa nije ni govorio o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužiteljice sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", jer tužitelj je mogao samo isti prihvatiti, druge opcije nije imao. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 5. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema čl. 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženika. Tužiteljev pravni interes je da može isticati ništetnost ugovornih odredba, a prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPPL-a je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje. Tužiteljeva je dispozicija hoće li podnijeti tužbu na utvrđenje ništetnim pojedinim odredbama ugovora sukladno čl. 327. ZOO-a ili će podnijeti ujedno i tužbu na isplatu sukladno čl. 187. st. 2. ZPP-a.

10. U odnosu na odredbe ugovora kojim se tužitelju obvezuje na plaćanje posebne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita valja naglasiti da iz sporne odredbe ugovora proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s odlukom o tarifi naknade banke. Navedeni ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, iz navedenog proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

11. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica ističe da prije i u vrijeme sklapanja ugovora prednik tuženika nije objasnio tužiteljici o načinu promjene kamatne stope te je razvidno da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja. Tužiteljica i tuženik prije, a niti za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali, a niti utvrdili egzaktne parametre niti metode kojima bi se utvrdili parametri koji imaju utjecaj na promjenu kamatne stope. Takvim postupanjem došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja se temelji na jednostranom povećanju kamatne stope, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Sud je mišljenja da je takav ugovor tipski, a predmetna sporna odredba je ništetna jer je sastavljena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obveza suugovaratelja, a na štetu tužiteljice.

12. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema čl. 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema čl. 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba čl. 5 ,4 i 11 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, stoga je valjalo odlučiti da su navedene odredbe ništetne, a kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.386,55 eur, a koji se sastoji od: tužba - 100 bodova, podnesak 14.11.2025. – 100 bodova, ročište 12.03.2026. - 100 bodova, podnesak 25.03.2026. - 100 bodova, ročište 16.04.2026. - 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.000,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 250,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 110,00 eur.

U Zagrebu, 19. lipnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun, uz rješenje o pristojbi na tužbu 26,55 eur i presudu 110,00 eur

- tuženiku po pun