REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2521/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi dostave dokumentacije, zaključio je glavnu raspravu 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Domagoja Tomića i tuženikovog punomoćnika ĐB te donio i objavio presudu 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku dostaviti tužitelju kreditnu dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 3208239124 sklopljen 19. siječnja 2007. između ŠB, Bale, [adresa] 9, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to: "Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, sa svim izmjenama i dopunama koje su se primjenjivale na predmetni kredit i sukladno kojima je tuženik zaračunao iznos kreditnih naknada, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik dostavi sve bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi kojim je korisnik kredita ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu i pripadajućoj „Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, uz podatak na koju se naknadu svaki pojedini transfer odnosi.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je postavio tužbeni zahtjev za dostavu kreditne dokumentacije koja se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 3208239124 sklopljen 19. siječnja 2007. između ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to: "Odluke o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, sa svim izmjenama i dopunama koje su se primjenjivale na predmetni kredit i sukladno kojima je tuženik zaračunao iznos kreditnih naknada, te svih bankovnih izvadaka na kojima su prikazani novčani transferi kojim je korisnik kredi ta ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu i pripadajućoj „Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, uz podatak na koju se naknadu svaki pojedini transfer odnosi.

2. U tužbi je u bitnome naveo da su ŠB i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu i da su tužitelj i korisnik kredita ŠB sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) kojim su na tužitelja u cijelosti prenesene tražbine s osnova naknada, o čemu je tuženik obaviješten. Navodi da je člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Navodi da korisnik kredita nikada nije dobio od tuženika Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora te da korisnik kredita nije od tuženika dobio navedenu odluku koja čini sastavni dio ugovora o kreditu niti bankovni izvadak kao dokaz o plaćanju naknada pa ih nije nema i nije ih mogao predati tužitelju iako je tužitelj to od njega tražio. Navodi i i da su prometi po kreditu netransparentni pa se plaćanje naknade i njezina visina ne mogu iz njih utvrditi. Nadalje navodi da je tužitelj u dva navrata zatražio od tuženika dostavu kreditne dokumentacije, a tuženik ju je odbio dostaviti. Tužitelj se nalazi u situaciji da iz kreditne dokumentacije kojom raspolaže nije u stanju izračunati iznose i datume plaćanja naknada kako bi ih naplatio od tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona suviše visoko označena. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je člankom 2.4. ugovora o cesiji određeno da je korisnik kredita kao ustupitelj tražbine obvezan na zahtjev primatelja tražbine sam zatražiti sve relevantne isprave od banke. Navodi da tužitelj nema imovinskopravni interes za postavljanje zahtjeva u smislu članka 186.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Iz tužbenog zahtjeva ne proizlazi što se konkretno traži. Tuženik je na dopis tužitelja odgovorio da ne može utvrditi valjanost ustupa, niti se tužitelj legitimirao valjanim ovlaštenjem. Navodi da tužitelj nije dokazao da ne može postaviti zahtjev za isplatu bez zatražene dokumentacije, već samo paušalno navodi kako iz kreditne dokumentacije nije u stanju izračunati iznose i datume plaćanja naknada. Navodi i da su prava korisnika kredita kao potrošača strogo osobna prava pa ne mogu biti predmet ustupa.

4. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o preuzimanju tražbine (str. 5. – 6. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) (str. 7. – 11. spisa), Ugovora o kreditu (str. 13. – 19. spisa), e-mail korespondencije (str. 20. – 22. spisa), dopisa (str. 24. – 26., 29., 40., 42., 60. – 63. spisa), pregleda promjena kamatnih stopa (str. 43. – 44. spisa), odluke o odobravanju stambenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva (str. 59. spisa), prometa po kreditu (str. 64. spisa), rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka (str. 65. – 78. spisa).

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev da mu tuženik dostavi kreditnu dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 3208239124 sklopljen 19. siječnja 2007. između ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora sa svim izmjenama i dopunama koje su se primjenjivale na predmetni kredit i

- sve bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi kojima je korisnik kredita platio bilo koju od naknada po ugovoru o kreditu.

8. Iz navedenog sadržaja tužbenog zahtjeva, suprotno tuženikovoj tvrdnji, jasno proizlazi što konkretno tužitelj zahtijeva, odnosno točno su određene isprave čiju dostavu tužitelj zahtijeva od tuženika zbog čega je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, taj zahtjev postavljen u skladu s odredbom članka 186.b stavka 1. ZPP-a na kojoj odredbi tužitelj u konkretnom slučaju i temelji tužbeni zahtjev.

9. Nije sporna činjenica da su ŠB kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 3208239124 od 19. siječnja 2007. (dalje: Ugovor).

10. Iz Ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Člankom 6. Ugovora određeno je da je namjena kredita dovršenje kuće. Iz isprava u spisu ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kuća bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe.

11. Člankom 2. stavkom 4. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu) proizlazi da su taj ugovor sklopili korisnik kredita ŠB kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj. Člankom 1. i člankom 2.1. Ugovora o ustupu ugovoreno je da ŠB ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ŠB i tuženika, i to tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

14. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Odredbom članka 81. stavka 1. ZOO-a određeno je da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

18. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. U skladu s citiranim odredbama, na tužitelja je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, na temelju Ugovora o ustupu prešlo i pravo ustupitelja kao korisnika kredita tražiti dostavu dokumentacije na temelju Ugovora u smislu odredbe članka 186.b stavka 1. ZPP-a.

20. Tuženik neosnovano tvrdi da prema sadržaju Ugovora o ustupu tužitelj nije ovlašten tražiti dokumentaciju od tuženika, već da bi to bio isključivo korisnik kredita ŠB. Odredbom članka 2.4. Ugovora o ustupu ugovoreno je da se ustupitelj tražbine (korisnik kredita) obvezuje, bez odgađanja, pribaviti sve isprave koje od njega zatraži primatelj (tužitelj) od banke s kojom je sklopio ugovor o kreditu. Suprotno tuženikovoj tvrdnji, citirana odredba ne znači da na tužitelja nije prešlo pravo traženja dokumentacije od banke, već samo da je i korisnik kredita dužan zatražiti dokumentaciju ako će to od njega tražiti tužitelj. To je u skladu i s već citiranom odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a prema kojoj primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

21. Odredbom članka 186.b stavka 1. ZPP-a propisano je da tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.

22. Na tužitelja je na temelju Ugovora o ustupu prešla tražbina korisnika kredita prema tuženiku po osnovi povrata plaćenih naknada iz Ugovora. Postoji imovinskopravni interes tužitelja jer je sada on nositelj novčane tražbine prema tuženiku po osnovi povrata plaćenih naknada. Na temelju isprava čiju dostavu tužitelj zahtijeva, tužitelj može saznati točne podatke o vrstama i iznosima naknada za usluge koje su se primjenjivale na predmetni kredit i utvrditi točan sadržaj odluke na temelju kojih su te naknade obračunate te posljedično utvrditi i pravilnost takvog obračuna. Tužitelj također može utvrditi točan iznos novčane tražbine, tj. jesu li, kada i u kojem iznosu plaćene naknade i troškovi iz članka 2. stavka 4. Ugovora te koje točno sve naknade i troškovi su plaćeni. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, postoji tužiteljev imovinskopravni interes u smislu odredbe članka 186.b stavka 1. ZPP-a.

23. Da bi tužitelj mogao zahtijevati od tuženika predaju isprava (polaganje računa) u skladu s odredbom članka 186.b stavka 1. ZPP-a, mora prije podnošenja tužbe prvo zahtijevati da mu tuženik preda te isprave i tek ako ih tuženik ne preda dobrovoljno, ovlašten je zahtijevati njihovu predaju putem suda. Pri tome, tužitelj prije podnošenja tužbe mora od tuženika zatražiti dostavu istih onih isprava čiju predaju zahtijeva tužbenim zahtjevom u ovom predmetu.

24. Iz dopisa od 10. lipnja 2023. (str. 5. spisa) proizlazi da je njime tužitelj zahtijevao od tuženika da mu dostavi sljedeće isprave:

- ugovor o kreditu i sve anekse ugovora,

- prvi otplatni plan za predmetni kredit,

- stvarni otplatni plan za predmetni kredit,

- sve odluke o promjeni kamatnih stopa,

- karticu prometa po kreditu / kredita po kupcu.

25. Iz e-mail korespondencije između stranaka proizlazi da je tužitelj e -mailom od 9. svibnja 2025. naveo kako dostavlja zahtjev za dostavom kreditne dokumentacije. U prilogu tog e-maila je dopis od 9. svibnja 2025.

26. Iz dopisa od 9. svibnja 2025. (str. 24. – 25. spisa) proizlazi da je tužitelj njime zatražio od tuženika da mu dostavi sljedeće podatke:

- je li korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada, i u kojem iznosu (ili bilo kakva druga ulazna ili administrativna naknada),

- je li korisniku kredita naplaćena naknada za prijevremeno otplaćivanje kredita, kojeg dana, i u kojem iznosu (ili bilo kakva druga izlazna naknada),

- je li korisniku kredita naplaćena bilo kakva treća naknada ili trošak, a koji ne bi bili sadržani u gornje dvije točke, kada i u kojem iznosu,

- jesu li gore navedene naknade ustegnute iz kredita ili ih je korisnik platio iz vlastitih sredstava.

27. Navedenim dopisom od 9. svibnja 2025. tužitelj je zatražio od tuženika da mu dostavi sljedeću dokumentaciju:

- ugovor o kreditu sa svim aneksima,

- prvi otplatni plan za predmetni ugovor o kreditu,

- sve obavijesti o promjeni visine kamatnih stopa i visine anuiteta s pripadajućim otplatnim planovima po predmetnom ugovoru o kreditu,

- pregled svih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu i aneksima,

- svu ostalu dokumentaciju na koju se ugovor o kreditu poziva, poput općih uvjeta, odluka o naknadama, tarifa i slično, a koje čine sastavni dio predmetnog odnosa.

28. Prema tome, dopisima od 10. lipnja 2023. i 9. svibnja 2025. tužitelj nije tražio od tuženika da mu dostavi bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi kojima je korisnik kredita platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu i odluke o naknadama. Tužitelj je navedenim dopisima tražio dostavu druge dokumentacije koju je taksativno naveo u tim dopisima kao i sve ostale dokumentacije na koju se ugovor o kreditu poziva, poput općih uvjeta, odluka o naknadama, tarifa i slično, koja čini sastavni dio predmetnog odnosa. Međutim, zahtjev iz stavka 4. dopisa od 9. svibnja 2025. (pregled svih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu i aneksima) ne može se smatrati traženjem bankovnih izvadaka jer se ne radi o istim ispravama. Bankovni izvaci su izvaci o stanju i promjenama stanja na konkretnom računu otvorenom u banci, a pregled svih uplata po ugovoru o kreditu je isprava koju sastavlja banka i u kojoj naznačuje koje su sve uplate po konkretnom ugovoru o kreditu obavljene. Nadalje, zahtjev iz stavka 5. dopisa od 9. svibnja 2024. (sva ostala dokumentaciju na koju se ugovor o kreditu poziva, poput općih uvjeta, odluka o naknadama, tarifa i slično, a koje čine sastavio dio predmetnog odnosa) se također ne može smatrati zahtjevom za dostavom bankovnih izvadaka. U tom zahtjevu tužitelj traži isprave na koje se ugovor o kreditu poziva i koje čine sastavni dio predmetnog odnosa. Ugovor se ne poziva na bilo kakve bankovne izvatke. Također, bankovni izvaci nisu dio odnosa iz ugovora o kreditu jer iz niti jedne odredbe Ugovora ne proizlazi da bi u okviru pravnog odnosa iz ugovora o kreditu banka trebala dostavljati korisniku kredita bankovne izvatke.

29. Stoga, kako tužitelj prije podnošenja tužbe nije tražio od tuženika da mu dostavi bankovne izvatke, već iz ovog razloga je tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik dostavi sve bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi kojima je korisnik kredita platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu i odluke o naknadama.

30. Nadalje, postoji još jedan razlog neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva. U skladu s odredbom članka 186.b stavka 1. ZPP-a mora postojati određen pravni odnos po čijem sadržaju bi tuženik bio dužan položiti konkretan račun, odnosno dostaviti konkretne isprave - sve bankovne izvatke na kojim su prikazani novčani transferi kojima je korisnik kredita platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu i odluke o naknadama. Takav odnos bi eventualno mogao postojati između ŠB i tuženika, ali ne na temelju Ugovora, već na temelju ugovora o vođenju tekućeg ili žiro računa u banci ili sličnog ugovora. Međutim, tužitelj je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu kojim su na njega prešle tražbine isključivo iz Ugovora. Prema tome, kada tužitelj traži dostavu dokumentacije od tuženika sukladno odredbi članka 186.b stavka 1. ZPP-a, jedini pravni odnos na temelju kojeg je tužitelj legitimiran tražiti dokumentaciju, odnosno polaganje računa je Ugovor. Tužitelj ne stupa u sve pravne odnose koji postoje između ŠB i tuženika, već isključivo stječe tražbine iz Ugovora. Ugovor ne predstavlja pravni odnos na temelju kojeg bi tuženik bio dužan dostavljati korisniku kredita bankovne izvatke. Takva obveza ne proizlazi iz niti jedne odredbe Ugovora, odnosno ne proizlazi iz sadržaja pravnog odnosa iz ugovora o kreditu.

31. U odnosu na zahtjev za dostavom Odluke o tarifi naknada za usluge kreditora, tužitelj je pod stavkom 5. dopisa od 9. svibnja 2025. zatražio od tuženika da mu dostavi tu ispravu. Tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tom zahtjevu udovoljio.

32. Ugovor se izričito poziva na Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora. Kako je već navedeno, odredbom članka 2. stavka 4. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Kako je Ugovorom ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu prema predmetnoj odluci, to iz sadržaja pravnog odnosa Ugovora proizlazi dužnost tuženika da korisniku kredita, odnosno tužitelju nakon sklapanja Ugovora o ustupu, dostavi predmetnu Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora. Vezivanje obveze plaćanja naknade uz navedenu odluku znači i obvezu banke da korisnika kredita s tom odlukom i upozna, dakle, i obveza dostave te odluke. Kako su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine, po sadržaju pravnog odnosa iz Ugovora sada postoji obveza banke dostaviti tužitelju tu odluku. Stoga je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva dostavu Odluke o tarifi naknada za usluge kreditora sa svim izmjenama i dopunama koje su se primjenjivale na predmetni kredit.

33. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na bankovnu tajnu. S obzirom na to da je prema sadržaju Ugovora tuženik dužan sukladno odredbi članka 186.b. stavka 1. ZPP-a položiti račun korisniku kredita, odnosno dostaviti Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora, ne može se raditi o bankovnoj tajni. Tuženik ne može uskraćivati korisniku kredita dostavu isprava koje je dužan dostaviti na temelju Ugovora kojeg je s njim sklopio, pozivajući se na bankovnu tajnu. Kako su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu kojim su tražbine iz Ugovora prenesene na tužitelja, tuženik je dužan tu ispravu dostaviti tužitelju.

34. Dodatno se ističe kako je odredbom članka 325.a stavka 1. ZPP-a propisano da će u povodu tužbi iz članka 186.b stavka 1. i 2. toga Zakona sud rješenjem prihvatiti zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka ako utvrdi da je osnovan. Protiv toga rješenja tuženik može izjaviti žalbu u roku od osam dana, koja ne odgađa ovrhu. Međutim, radi se o očitoj redakcijskoj greški u upućivanju na članak 186.b stavci 1. i 2. umjesto ispravno na članak 186.b stavci 2. i 3. ZPP-a. Naime, odredbama članka 186.b stavci 2. i 3. ZPP-a je uređena tzv. stupnjevita tužba gdje se rješenjem odlučuje o manifestacijskom zahtjevu, a presudom o određeno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužba iz članka 186.b stavka 1. ZPP-a je samostalna manifestacijska tužba i o njoj se odlučuje presudom.

Osim toga, tužitelj je na ročištu održanom 12. svibnja 2026. naveo kako je jedini tužbeni zahtjev o kojem sud treba odlučiti u ovom postupku upravo tužbeni zahtjev iz manifestacijske tužbe te da će tužitelj o eventualnom pokretanju nove parnice odlučiti nakon odluke suda o predmetnom tužbenom zahtjevu dok tužitelj u ovom postupku nije stavio niti će staviti nove tužbene zahtjeve.

35. Uzevši u obzir navedeno sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka ŠB i punomoćnika tužitelja te za provođenje knjigovodstveno – financijskog i informatičkog vještačenje jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

37. S obzirom na tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je, nakon što je strankama omogućio da se o tome izjasne, u skladu s odredbom članka 40. stavka 3. ZPP-a, a uzevši u obzir konkretan sadržaj tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva dostava točno određenih dviju isprava, rješenjem od 12. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,00 EUR.

38. Odluka o troškovima iz točke III. izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a jer su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima. To iz razloga što je tužitelj uspio u odnosu na zahtjev za dostavu Odluke o tarifi naknada za usluge kreditora, a nije uspio u odnosu na zahtjev za dostavu bankovnih izvadaka. Drugim riječima, tužitelj je zahtijevao dostavu dviju isprava, pri čemu je za jednu ispravu uspio u parnici, a za drugu ispravu nije.

Zagreb, 19. lipnja 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.