Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-488/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 12. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja SI i punomoćnice tužitelja Ivane Kostanjevec Rožmarić, odvjetnice iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika GI, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, te objave presude 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 6. listopada 2008. broj 3214562981/08, broj kreditne partije 7104338039, solemniziranog po Javnom bilježniku Zvjezdani Rauš – Klier iz Varaždina 9. listopada 2008. broj OV-14571/08 sklopljenog između tužitelja SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu koji glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za uslugu Kreditora“.

te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade za obradu kredita isplati iznos od 283,35 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana 11. listopada 2008. pa do konačne isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 176,54 eur (sto sedamdeset šest eura i pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 6. listopada 2008. sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 3214562981/08, broj kreditne partije 7104338039, i to auto kredit solemniziran po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš - Klier iz [adresa] dana 09. listopada 2008. godine pod posl. brojem OV-14571/08, a kojim mu je odobren iznos kredita od 23.728,44 CHF uz obvezu povrata u mjesečnim ratama i uz ugovorenu kamatnu stopu. Uz redovne kamate, tužitelju je odredbom čl. 2 Ugovora, a koja glasi „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ nametnuta obveza plaćanja tvz. ulazne naknade za obradu kredita, jednokratno, a koju je bio dužan platiti prilikom plasmana kredita. Tužitelj je naknadu platio 10. listopada 2008. i to u iznosu od 283,35 EUR. Navodi da se radi o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru u koji je ugrađena navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se na odredbe čl. 81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Navodi da je prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), ništetan ugovor ili ugovorna odredba koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Sukladno članku 322. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe sud utvrđuje po službenoj dužnosti, a prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari. Stoga predlaže da se ugovorna odredba utvrdi ništetnom i da se tužitelju vrati stečeno bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava navode tužitelja glede ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jer je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navodi da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ odredbu i čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisana visina naknade. Napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Poziva se na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RI protiv CIB Bank Zrt.) i na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Osim toga navodi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 10.10.2008. godine.

3. U podnesku od 5. studenoga 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te se glede ništetnosti osporene odredbe navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ujednačio sudsku praksu po tom pitanju, utvrdivši ništetnost tzv. naknada za obradu kredita. Naime, presudom Vrhovnog suda RH Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. odbijena je revizija tuženika (Erste banke) i time pravomoćno potvrđena ništetnost ugovorne odredbe o “ulaznoj naknadi” (naknadi za obradu i odobrenje kredita). Tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bio upoznat s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora te da takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. To je utvrđeno i u citiranoj odluci Vrhovnog suda, gdje je zaključeno da se o takvoj odredbi “nije pojedinačno pregovaralo” u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Štoviše, Vrhovni sud je naglasio da banka nije jasno i nedvosmisleno potrošaču predočila koji su stvarni troškovi banke pokriveni predmetnom naknadom (koje konkretne usluge, troškovi i dr.), čime je povrijeđena zahtijevana transparentnost ugovorne odredbe. Drugim riječima, potrošač (tužitelj) je bio obaviješten da mora platiti 2,5 % (u ugovoru 2,00 %) iznosa kredita na ime “naknade”, ali nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, tj. koje usluge i troškovi ulaze u tu naknadu i u kojem iznosu svaki od njih. Za tužitelja kao potrošača sporna je naknada predstavljala nametnutu obvezu bez koje uopće nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu. Tužitelj objektivno nije imao mogućnost pregovaranja o toj odredbi niti izbora da je odbije, što je stvorilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu. Tužitelj osporava navode tuženika da je predmetna naknada bila jasno određena, opravdana i utemeljena na stvarnim troškovima banke. Činjenica da je naknada ugovorena numerički (kao postotak iznosa kredita) ne znači da je ona jasno i transparentno obrazložena potrošaču. Naprotiv, tuženik nije objasnio svrhu niti strukturu te naknade – ugovor sadrži samo golu odredbu o plaćanju naknada i troškova “korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora” bez ikakvog pojašnjenja što konkretno banka čini za taj iznos. Naknada je određena postotno prema visini kredita, što nema razumne veze s eventualnim administrativnim troškom obrade – troškovi odobrenja kredita (analiza kreditne sposobnosti, izrada dokumentacije i sl.) ne povećavaju se linearno s većim iznosom kredita. To ukazuje da je naknada zapravo dio poslovne politike banke za povećanje profita, a ne naknada konkretne usluge. Ovakvo prikriveno dvostruko naplaćivanje (uz kamatu koja već sadrži zaradu banke) dodatno potvrđuje nepoštenost predmetne odredbe. Također, treba naglasiti da je na tuženiku teret dokaza da je sporna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja ili da postoje stvarni troškovi koji je opravdavaju. Vezano za prigovor zastare navodi da je isti u potpunosti neosnovan jer u trenutku podnošenja tužbe zastarni rok još nije niti počeo teći (s obzirom da ništetnost predmetne odredbe tek treba biti utvrđena u ovom postupku).

4. U konkretnom predmetu radi se o sporu male vrijednosti te je na pripremnom ročištu ujedno zaključen prethodni postupak i održana i zaključena glavna rasprava. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 3214562981/08 6. listopada 2008. sa i potvrdom o solemnizaciji, te je saslušan tužitelj SI.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita i isplata radi stjecanja bez osnove radi ništetne odredbe ugovora.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 6. listopada 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 3214562981/08 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 9. listopada 2008. solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš Klier iz [adresa], pod brojem OV-14571/08. Nesporno je da je tužitelj tuženiku na ime jednokratne naknade obrade kredita 10. listopada 2008. platio iznos od 283,35 EUR te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporno je među strankama da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, da li je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna da li tužitelj imaj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe ugovora, te je sporan zatraženi tijek kamata.

9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. U svom iskazu tužitelj SI naveo je da je u auto kući Crnković odabrao auto koji je želio kupiti, koji mu je trebao za osobne potrebe i tamo su ga uputili na Zagrebačku banku da ondje može sklopiti ugovor o kreditu kojim bi financirao kupnju automobila tako da je otišao u Zagrebačku banku gdje su ga već čekali pripremljeni papiri. Ugovor o kreditu je letimično pročitao, najviše ga zanimalo koliki iznos kredita može ostvariti i kolika mu je rata kredita, a pri tom mu nitko ništa posebno nije objašnjavao, niti mu dao do znanja da može pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Naveo je da nije uočio odredbu u kojoj stoji da će mu se naplatiti i naknada za obradu kredita. Ugovor je išao solemnizirati kod javnog bilježnika, a ni tamo mu nije ništa posebno objašnjeno. Kod dolaska u banku nije mu bio predočen nikakav cjenik ili objašnjena svrha plaćanje naknade, niti mu je objašnjeno za što se naknada plaća, a ista je u to vrijeme iznosila oko 2.100,00 kuna što je njemu predstavljalo visoki iznos. Naknadno je uočio da mu je taj iznos ustegnut, tek kasnije je to primijetio i čuo je od kolega da se to naplaćuje. U to vrijeme nije bio član nekog trgovačkog društva niti je imao obrt, bio je zaposlen kao vozač hitne pomoći.

11. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom kreditu, te da tužitelj nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora niti su mu iste posebno pojašnjavane.

12. Iz dostavljene potvrde koju je tužitelj priložio uz tužbu, a koju potvrdu je izdao tuženik vidljivo je da je tužitelju 10. listopada 2008. naplaćena naknada po kreditnoj partiji broj 7104338039 u iznosu 2.134,94 kn / 283,35 eur.

13. Razmatrajući predmetni ugovor o kreditu, sud je našao da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, iz dostavljenog ugovora i to iz čl. 2. st. 1. istog vidljivo je da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit, zatim da je isti sklopio tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita radi kupnje novog motornog vozila, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 23.728,44 CHF, a korisnik – tužitelj se isti obvezao vratiti zajedno sa redovnom kamatom po stopi od 6,55 % godišnje (čl. 2.), u roku od 84 mjeseci (čl. 4.), te ostale odredbe ugovora ne upućuju na nikakvo drugo svojstvo tužitelja u smislu da se istom kredit odobrava radi poduzimanja bilo kakve profesionalne djelatnosti, za potrebe obrta ili bilo kakvog trgovačkog društva koje bi eventualno isključivalo tužitelja iz pojma postupanja u svojstvu potrošača. Ugovor je potpisao tužitelj bez navođenja da ugovor sklapa kao ičiji zakonski zastupnik ili nositelj bilo kakvog propisanog oblika organizacije radi obavljanja neke djelatnosti stoga se u konkretnom slučaju upravo radi o situaciji kada je tužitelj ugovorio zajam kao potrošač sukladno definiciji iz č. 3. ZZP-a. Prema tome, u svakom slučaju se radi o tužitelju potrošaču i potrošačkom ugovoru, dok su prigovori tuženika u tom smislu paušalni i ničim argumentirani.

14. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije vodio nikakve pregovore s tuženikom oko pojedinih odredbi ugovora, dok istovremeno tuženik nije dokazao da bi se takvi pregovori vodili, a na njemu je sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o pojedinoj odredbi ugovora pregovaralo, predmetni ugovor o kreditu sud ocjenjuje tipskim ugovorom, jednostrano sastavljenom od strane tuženika pri čemu tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istog, već je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti.

15. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe članka 2. stavka 4. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način sklapanjem ugovora koji sadrži unaprijed sastavljene odredbe o kojima nije pregovarao sa tužiteljem postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada. Takvim postupanjem tuženik je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članku 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 5. točka 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu od strane tuženika stečenog iznosa od 283,35 EUR s osnova naknade za obradu kredita naplaćenu 10. listopada 2008.

17. Naime, odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana nakon što je izvršio uplatu naknade za obradu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 10. listopada 2008., i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

18. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 50,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 5. studenog 2025. u zatraženom iznosu od 50,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 12. svibnja 2026. u zatraženom iznosu od 50,00 eur, sukladno tbr. 9. st. 1. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 13,27 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23dalje: ZOSP), koji iznos su tužitelji podmirili prilikom podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 eur sukladno tbr. 2. st. 2. Tarife. Ukupno je tužiteljima priznat trošak u iznosu od 176,54 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 19. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, Pavlinska 5

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6