REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-226/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps 8.407,34 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 11. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenika stranaka, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, PD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 8.407,34 EUR kao iznos više plaćenih anuiteta iz Ugovora o kreditu broj 3208934455 sklopljenom na dan 23. travnja 2007., koji iznos predstavlja razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta i iznosa anuiteta koji bi bili plaćeni da su se tijekom trajanja ugovornog odnosa primjenjivali početno ugovorena kamatna stopa i zakonita valuta obveze, bez jednostranih promjena kamatne stope i bez primjene valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

10,43 EUR od 13.06.2010 do isplate

153,88 EUR od 15.07.2010 do isplate

144,78 EUR od 05.08.2010 do isplate

182,90 EUR od 15.09.2010 do isplate

198,33 EUR od 11.07.2011 do isplate

251,66 EUR od 09.08.2011 do isplate

192,52 EUR od 13.09.2011 do isplate

178,36 EUR od 11.10.2011 do isplate

179,78 EUR od 08.11.2011 do isplate

179,85 EUR od 12.12.2011 do isplate

192,50 EUR od 11.01.2012 do isplate

197,96 EUR od 13.02.2012 do isplate

194,59 EUR od 01.04.2012 do isplate

193,97 EUR od 12.04.2012 do isplate

195,72 EUR od 14.05.2012 do isplate

201,43 EUR od 07.06.2012 do isplate

195,24 EUR od 10.07.2012 do isplate

196,53 EUR od 08.08.2012 do isplate

171,09 EUR od 10.09.2012 do isplate

142,92 EUR od 13.10.2012 do isplate

146,61 EUR od 09.11.2012 do isplate

142,89 EUR od 07.12.2012 do isplate

144,90 EUR od 13.01.2013 do isplate

139,14 EUR od 08.02.2013 do isplate

137,63 EUR od 11.03.2013 do isplate

147,34 EUR od 08.04.2013 do isplate

140,32 EUR od 07.05.2013 do isplate

133,93 EUR od 13.06.2013 do isplate

129,89 EUR od 09.07.2013 do isplate

133,96 EUR od 08.08.2013 do isplate

137,18 EUR od 11.09.2013 do isplate

140,78 EUR od 12.10.2013 do isplate

142,62 EUR od 11.11.2013 do isplate

145,54 EUR od 10.12.2013 do isplate

139,80 EUR od 09.01.2014 do isplate

131,95 EUR od 11.02.2014 do isplate

133,62 EUR od 08.03.2014 do isplate

131,62 EUR od 08.04.2014 do isplate

129,40 EUR od 12.05.2014 do isplate

128,88 EUR od 08.06.2014 do isplate

130,42 EUR od 09.07.2014 do isplate

135,01 EUR od 12.08.2014 do isplate

135,49 EUR od 11.09.2014 do isplate

136,54 EUR od 12.10.2014 do isplate

140,22 EUR od 13.11.2014 do isplate

141,11 EUR od 11.12.2014 do isplate

141,55 EUR od 12.01.2015 do isplate

141,82 EUR od 10.02.2015 do isplate

141,82 EUR od 13.03.2015 do isplate

141,82 EUR od 12.04.2015 do isplate

141,82 EUR od 13.05.2015 do isplate

141,82 EUR od 13.06.2015 do isplate

141,82 EUR od 11.07.2015 do isplate

141,82 EUR od 12.08.2015 do isplate

141,82 EUR od 10.09.2015 do isplate

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, PD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji iz Dodatka ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

31,39 EUR od 15.11.2007 do 30.09.2015.

30,85 EUR od 15.12.2007 do 30.09.2015

31,78 EUR od 15.01.2008 do 30.09.2015

31,63 EUR od 15.02.2008 do 30.09.2015

61,87 EUR od 15.03.2008 do 30.09.2015

61,51 EUR od 15.04.2008 do 30.09.2015

59,50 EUR od 15.05.2008 do 30.09.2015

60,26 EUR od 15.06.2008 do 30.09.2015

59,66 EUR od 15.07.2008 do 30.09.2015

59,54 EUR od 15.08.2008 do 30.09.2015

59,52 EUR od 15.09.2008 do 30.09.2015

61,80 EUR od 15.10.2008 do 30.09.2015

67,75 EUR od 15.11.2008 do 30.09.2015

68,09 EUR od 15.12.2008 do 30.09.2015

105,10 EUR od 15.01.2009 do 30.09.2015

105,49 EUR od 15.02.2009 do 30.09.2015

93,06 EUR od 15.03.2009 do 30.09.2015

96,37 EUR od 07.04.2009 do 30.09.2015

95,28 EUR od 11.05.2009 do 30.09.2015

93,42 EUR od 08.06.2009 do 30.09.2015

92,27 EUR od 09.07.2009 do 30.09.2015

112,39 EUR od 09.08.2009 do 30.09.2015

116,32 EUR od 13.09.2009 do 30.09.2015

110,36 EUR od 10.10.2009 do 30.09.2015

113,66 EUR od 10.11.2009 do 30.09.2015

113,03 EUR od 13.12.2009 do 30.09.2015

124,81 EUR od 14.01.2010 do 30.09.2015

131,76 EUR od 14.02.2010 do 30.09.2015

130,29 EUR od 13.03.2010 do 30.09.2015

138,00 EUR od 14.04.2010 do 30.09.2015

141,18 EUR od 11.05.2010 do 30.09.2015

131,49 EUR od 13.06.2010 do 30.09.2015

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju PD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana od dana 19. lipnja 2026. isplati iznos od 2.710,67 EUR za troškove parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1. Tužitelj AD podnio je dana 6. lipnja 2019. godine tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su stranke 23. travnja 2007. godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 3208934455, a to za odobreni kreditni iznos od 119.800,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odluke tužene banke.

1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2.Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.8. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2103-4 od 13. lipnja 2014. postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili.

1.9. Stoga se tužitelj kao potrošač iz predmetnog ugovora o kreditu poziva na pravna utvrđenja iz prethodno navedenih presuda, a sukladno čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 40.138,54 HRK kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz predmetnog ugovora.

1.10. Napominje da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa redovnu kamatnu stopu u visini od 4,50 % poena godišnje koja je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće.

1.11. Tužbu podnosi ovome sudu sukladno čl. 59. ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 58-64) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 26. lipnja 2014.

2.3. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i sa osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je izračun konverzije izvršila u skladu sa zakonom a što je potvrdio neovisni revizor. Nakon što je tužitelj dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenjem informirane odluke hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." odnosno da ne može predvidjeti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.

2.5. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U podnesku od 27.10.2025. (list 104-122) tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, ukazujući na određene odluke VSRH i to broj Rev-1359/2019-8, broj Rev-586/19-14, broj Rev-637/19-2, te na presude Županijskog suda u Zagrebu. Nadalje ističe da je Ustavni sud potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Također ukazuje i na presudu EU C-567/20 iz koje proizlazi da, u smislu čl. 1. st. 2. direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 "čiji je cilj nadomjestiti ništene odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljen sa potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive".

3.1. Tuženik ističe da se tehnika konverzije temeljila na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR.

3.2. Smatra da tužitelj nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je tužitelj izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

3.3. Uz sve navedeno tuženik osporava tužitelju i svojstvo potrošača a obzirom da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

4. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku do 3.11.2025. (list 123 -134) ističe da je ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu protiv Zagrebačke banke d.d. Temeljem članka 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), ništetne odredbe nemaju pravne učinke od samog početka (ex tunc), što povlači za sobom pravo na povrat svih preplaćenih iznosa.

4.1. Tužitelj naglašava da se restitucija u ovom slučaju odnosi isključivo na preplaćene kamate zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a ne na valutnu klauzulu. Konverzija kredita iz CHF u EUR obuhvatila je samo valutni rizik, ali nije utjecala na pravo na povrat preplaćenih kamata, što potvrđuje i praksa Suda Europske unije u predmetu C-567/20.

4.2. Prema članku 322 ZPP-a, ništetan ugovor ili pojedina ništetna odredba ugovora smatraju se pravno nepostojećima, te je potrebno uspostaviti stanje kao da predmetna odredba nikada nije niti postojala. To konkretno znači da se sve pravne posljedice koje su proizašle iz primjene ništetne odredbe moraju poništiti, a stranke vratiti u stanje prije sklapanja ugovora, odnosno u ovom slučaju prije jednostrane izmjene kamatne stope.

4.3. Posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jest vraćanje u prijašnje stanje, odnosno povrat preplaćenih iznosa kamate tužitelju. Kako ništetna odredba nije mogla proizvoditi pravne učinke, svi iznosi naplaćeni temeljem jednostranih promjena kamatnih stopa predstavljaju stjecanje bez osnove, a tužitelj ima pravo tražiti povrat tih iznosa sukladno članku 1111. ZOO-a koji propisuje pravo na restituciju u slučaju stjecanja bez pravne osnove.

4.4. Budući da je ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa potvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa kamate. Konverzija kredita iz CHF u EUR, koja je provedena sukladno ZID ZPK/15, ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe, niti umanjiti pravo tužitelja na restituciju. Samim time, banka nema pravne osnove za prigovor da je konverzijom riješeno pitanje povrata preplaćenih kamata jer se konverzija odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na jednostrane izmjene kamatnih stopa.

4.5. Konverzija kredita iz CHF u EUR provedena je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) s primarnim ciljem zaštite potrošača od tečajnog rizika vezanog za švicarski franak. No, važno je naglasiti da se ta konverzija odnosila isključivo na valutnu klauzulu, odnosno na promjenu valutne obveze iz CHF u EUR, dok pitanje jednostranih promjena kamatnih stopa nije bilo predmet konverzije.

4.6. Prema članku 19.c ZID ZPK/15, konverzija je obuhvatila: pretvaranje glavnice kredita iz CHF u EUR po tečaju na dan isplate kredita; preračunavanje uplaćenih anuiteta u skladu s tečajem EUR kredita; izračun preplate temeljem valutne razlike, ali ne i preplate temeljem ništetnih kamatnih stopa.

4.7. Ovdje je ključan argument da ZID ZPK/15 ne derogira pravo potrošača na restituciju zbog preplaćenih kamata proizašlih iz ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa. Sudska praksa i sama logika zakonodavne intervencije u vidu konverzije kredita ne ukazuju na to da je konverzija imala utjecaj na pravo potrošača da traži povrat preplaćenih kamata.

4.8. S obzirom na prethodno navedeno, tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za traženje povrata preplaćenih kamata isključivo zbog jednostranih promjena kamatnih stopa. Konverzija kredita iz CHF u EUR nije obuhvatila ovo pitanje, niti može služiti kao pravna osnova za odbijanje restitucijskog zahtjeva. Prava tužitelja na restituciju ne mogu biti ograničena konverzijom kredita, budući da je predmet spora isključivo preplata kamate zbog jednostrane promjene kamatne stope, koja nije bila predmet konverzije niti je zakonodavac takvu posljedicu jasno propisao u ZID ZPK/15.

4.9. Konverzija kredita nije obuhvatila pitanje jednostranih promjena kamatnih stopa, a niti je mogla retroaktivno legalizirati ništetne odredbe. Tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, neovisno o provedenoj konverziji, jer su ta potraživanja temeljena na ništetnosti ugovornih odredbi koja ima pravne učinke od samog početka (ex tunc). Stoga, tuženikovi prigovori da konverzija isključuje pravo na restituciju nisu utemeljeni niti u nacionalnom pravu niti u pravu Europske unije. Tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za traženje povrata preplaćenih iznosa kamata, a sud bi trebao odbiti prigovore tuženika i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4.10. S obzirom na ograničenu slobodnu volju tužitelja pri prihvaćanju konverzije kredita, kao i na činjenicu da ZID ZPK/15 nije propisao gubitak prava na restituciju zbog preplaćenih kamata, prigovori tuženika nisu utemeljeni. Tužitelj zadržava pravo na povrat svih preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, a konverzija kredita ne može služiti kao pravna osnova za isključenje tog prava. Sud bi stoga trebao odbiti prigovore tuženika i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev.

4.11. Budući da je tužitelj pravodobno podnio tužbu, a zastarni rok nije tekao tijekom prekida postupka, prigovor zastare koji ističe tuženik je neutemeljen. Sud bi trebao odbiti taj prigovor kao neosnovan, te nastaviti s odlučivanjem o meritumu spora. Tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, a sam postupak prekida nije ni na koji način utjecao na gubitak tog prava zbog zastare.

4.12. Prigovor dvostrukog beneficiranja tuženika je u cijelosti neutemeljen jer se temelji na pogrešnoj interpretaciji zakona i sudske prakse te miješa dvije odvojene pravne osnove potraživanja. Sud bi stoga trebao odbiti ovaj prigovor i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4.13. Prigovor tuženika da je konverzijom riješeno pitanje preplate zbog kamatnih stopa nema pravnog temelja. Sud bi trebao odbiti taj prigovor i uvažiti tužbeni zahtjev, kako bi se osigurala zaštita prava potrošača na poštene uvjete ugovora i restituciju nepravedno naplaćenih iznosa.

5. Obzirom da se kod ovoga suda između istih stranaka vodio postupak radi utvrđenja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i isplati iznosa sa tog osnova pod brojem P- 247/2023, sud je na pripremnom ročištu održanom 6.11.2025. (list 135) spojio postupke koji se vode kod ovoga suda pod brojem P-226/2025 (ranije P-219/2019) i P-247/2023 te se isti postupci vode pod brojem P-226/2025.

6. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj pod brojem P-247/2023 zahtjeva isplatu iznosa sa osnova ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

6.1. Tužitelj se također u ovoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 kojom je u točki IX izreke presude naloženo tuženoj banci da u roku od 60 dana ponudi potrošačima kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak a kamatna stopa promjenjiva na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ta presuda.

6.2. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

6.3. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije.

6.4. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

6.5. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

6.6. U ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč.V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

6.7. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka Banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna Banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA- BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.8. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.9. Tužitelj ističe da je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovoreno vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.10. Tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

6.11. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

6.12. Zbog djelomične ništetnosti odnosne ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

6.13. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

6.14. Međutim da, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. , 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

6.15. Tužitelj posebno napominje kako je prethodno ovom postupku pokrenuo i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj P-219/2019, pozivajući se na učinke kolektivne tužbe prethodne identificirane u historijatu ove tužbe, kojim je zatražena zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji su proizlazili iz ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Kako je ovom tužbom dodatno zatražena i zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji proizlaze iz ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čije negativne posljedice nisu otklonjene sklapanjem sporazuma o konverziji, to tužitelj predlaže da se parnični postupak koji je pokrenut ovom tužbom spoji na identificirani parnični postupak te da se oba zahtjeva objedinjeno rasprave. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 46.323,18 HRK / 6.148,14 EUR sa z.z. kamatama na pojedinačne mjesečne iznose , kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz predmetnog ugovora o kreditu te potražuje zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 27. siječnja 2016. godine.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu u predmetu P-247/2023 (list 79-96) osporava istaknute tužbene zahtjev kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu.

7.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 6.6.2018.

7.2. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

7.3. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“.

7.4. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju.

7.5. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

7.6. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate

7.7. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio.

7.8. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja također su uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15

7.9. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“.

7.10. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Vrhovni sud je u izreci Rješenja Gos-1/2019 potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja.

8. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku od 11.10.2024. iznosi identične stavove kao u očitovanju na navode tuženika u predmetu P-226/2025.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kredit broj 3208934455 od 23.4.2017., u otplatni plan, obavijesti o promjenama kamatne stope (list 31-35), obavijest o stavljanju kredita u otplatu, izračun konverzije (list 72-76), informativni sažetak izračuna konverzije, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015 (list 78-83), dodatak ugovora o kreditu od 27.1.2016 (list 84-89), nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka, od 15.1.2026. (list 288-315), saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.

10. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 30.1.2026. ( list 320-324) uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka potražujući zbog ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu za švicarski franak ukupan iznos od 8.407,34 EUR te i nadalje potražuje zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu u konverziji iz dodatka ugovora o kreditu od 27.1.2016.

11. Tuženik se u podnesku od 23.3.2026. ( list 330) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Navodi, naime, da je zastara za kamatu nastupila 14. lipnja 2019. a za valutu 15. lipnja 2023. tako da je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe.

11.1. Također navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, te tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.

11.2. Tuženik nadalje ističe kako je odredbom čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15 izričito propisano da: „(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“

11.3. Dakle, na preplatu priznatu u konverziji sukladno ZID ZPK/15 nisu se obračunavale zatezne kamate.

12. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 11. svibnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a, a imajući u vidu i zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH prema kojima je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a imajući u vidu i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/4474/2019 od 29.3.2022.

13. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

14. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 23. travnja 2007. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 119.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 26.1.2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

15. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 26.1.2016. godine.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

16.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

16.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 23. travnja 2017. utvrđeno je da se prema čl. 2. ugovora korisnik kredita obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 119.800,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

16.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

16.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit 23.4.2007. u iznosu od 119.800,00 CHF za kupovinu stana a koji stan je i kupio i u istom živi sa obitelji. Od stana nije ostvarivao nikakvu korist niti dobit. Bio je klijent Zagrebačke banke tako je odlučio dići kredit kod tuženika, a gdje je ga je osobna bankarica ĆD savjetovala da digne kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Kamatna stopa je bila najniža a tečaj stabilan. Interesirao se i za kredit u EUR ali u startu je rata bila veća 300 kn te je bankarica predložila da bolje digne u francima. Rekao je koji iznos kredita mu treba za kupovinu stana i na koji rok želi otplaćivati kredit te su mu u banci pripremili tj. sastavili ugovor koji je došao potpisati. Dobio je gotov ugovor koji je trebao odnijeti kod bilježnika a kod potpisa ugovora i u fazi prethodnog dogovora oko podizanja kredita nisu ga u banci upozorili o mogućim rizicima sklapanja ugovora u CHF. Rečeno je da Švicarska nije u EU tako da je franak stabilan godinama, da je to najsigurnije i da će tako i ostati. Nitko ga nije informirao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Nije mu rečeno da je kamatna stopa promjenjiva i od koji parametara ovisi promjenjivost kamatne stope. Zna da su naveli kao primjer da ako digne kredit u određenom iznosu da mu je rata koja je u početku određena više-manje ista kroz cijelo vrijeme otplate. Rata je bila u početku bila 2.700,00 kn da bi otišle do 4800,00 pa čak i 5000,00 tako da mu je došla voda do grla i kada mu je ponuđena konverzija jednostavno ju je prihvatio. Rate su se nešto smanjile a i obračunali su preplatu u iznosu od 2000,00 EUR. Kad je digao kredit glavnica je bila 537.000,00 KN a prilikom konverzije 750,000,00 KN. Navodi da je u 9 godina banci vratio 450,000,00 HRK i još je bio dužan 750,000,00 KN što ukazuje na neravnotežu u pravima i obvezama. Nije znao da bi u trenutku sklapanja konverzije bile ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valuti. Zna da je Vlada donijela zakon kako bi olakšala potrošačima otplate kredita. Ističe da nije pravnik pa ne može reći da li je konverzijom obeštećen. Došla mu je voda do grla i morao je to prihvati. To mu je jedan jedini kredit. Ugovor nije čitao niti ga razumije jer je znao koliko mu iznosi rata i na koji rok diže i bila je sreća da uopće može dobiti kredit. Kod bilježnika mu ugovor nije čitan niti je upozoravan na bilo što. Nije znao u trenutku sklapanja ugovora o čemu ovisi rata, odnosno da ovisi o kamatnoj stopi i tečaju. Njemu tada kao mladoj osobi je bilo bitno da dobije kredit kako bi mogao kupiti stan za obitelj a nije razumio odredbe ugovora.. Ugovor je bio pripremljen i nije bilo odredbe koju je htio mijenjati. Pokušao je smanjiti ratu tako što se dva puta obraćao banci ali i HNB-u. Odgovoreno mu je da se tu ništa ne može učiniti. Obavijesti o promjeni kamatne stope su mu bile dostavljane ali nije imao mogućnosti da se one promjene. Ne sjeća se da je dobio obavijesti o promjeni kamatne stope 2013. Nije se informirao o promjeni tečaja CHF prije sklapanja ugovora jer su u banci rekli da je tečaj stabilan. Sam je otplaćivao kredit i to mu je bila prva nekretnina.

17.1. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.), proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.

17.2. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

17.3.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

18. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

19. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da se odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita kojim se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak uz promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO- a.

20. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.1. Sud nalazi dakle da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.2. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012, a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

20.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju specificirao tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 8.407,34 EUR.

21.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 15. siječnja 2026. godine ( list 288-316) proizlazi da izračun više plaćenih anuiteta do visine ukupnog plaćenog (uključen utjecaj kamate i valutne klauzule) umanjen za preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR obračunatu 30.9.2015. u iznosu od 2.789,43 EUR, iznosi 8.407,34 EUR. Naime sveukupne razlike plaćenih anuiteta do visine više plaćenog iznose 84.362,09 HRK dok priznati iznos preplate iznosi 21.016,99 HRK tako da sveukupne razlike, umanjeno za preplatu iznose 63.345,10 HRK odnosno 8.407,34 EUR.

21.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.407,34 EUR kao iznos više plaćenih anuiteta zbog ništetenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze.

21.3. Po ocjeni suda tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu na iznose koji su tijekom razdoblja prije konverzije bili preplaćeni banci te je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim pod točkom 2. tužbenog zahtjeva potražuje zakonske zatezne kamate, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II.

22. Prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan.

22.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ( ovdje od 14.6.2014. u odnosu na kamatnu stopu a od 14.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba za isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena 6.6.2019. a radi utvrđenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 6.6.2023. to nije zastupila zastara utuženih potraživanja.

22.2. Imajući u vidu da se radi o nepravoj preinaci to sukladno pravnom shvaćanju VSRH nije došlo do zastare potraživanja za preinačeni dio jer je zastara prekinuta danom podnošenja tužbe a ne danom kad je izvršena preinaka.

23. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba reći da se takve uplate vrše u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih kao takve prihvaća, evidentira i iskoristi ih za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, posebice jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo on otplaćivao rate kredita.

24. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odlučivši kao pod točkom I i II izreke presude.

25. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu, ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

26. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

26.1. Sud je priznao tužitelju na ime troškova praničnog postupka nagradu za sastav tužbe u predmetu P-219/2019 u iznosu do 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska u tom predmetu od 3.11.2025. (list 123-134) u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pripremno ročište od 6.11.2025. (list 135) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav tužbe u predmetu P-247/2023 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 30.7.2024. (list 108 istog predmeta) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 9.10. 2024. (list 122) u iznosu od 50,00 EUR jer je isto ročište odgođeno te je priznata nagrada za sastav podneska od 11.10.2024. ( list 125-134) u iznosu od 200,00 EUR.

Nakon spanjanja spisa priznata je nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu od 12.12.2025. (list 279) u iznosu od 200,00 EUR, nagrada za sastav podneska od 30.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagrada za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 11.5.2026. (list 345) u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 2.312,52 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, tako da su tužitelju odmjereni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.710,67 EUR.

27. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 19. lipnja 2026.

Sudac:

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi

2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII