REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-554/2024-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja: 1. OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. NF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao zakonski nasljednici AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, Nova ulica 3/1, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Galleria Importane, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja, odvjetničke vježbenice HF te punomoćnice tuženika odvjetnice Lorene Bakić, na ročištu za objavu presude dana 19. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211781504 od dana 12. prosinca 2007. godine, koji glasi: “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211781504 od dana 12. prosinca 2007. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.”.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditubroj 3211781504 od dana 12. prosinca 2007. godine, koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211781504 od dana 12. prosinca 2007. godine, koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.432,66 CHF (slovima: tisučučetristotridesetdva I šezdesetšest/100 CHF).“

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211781504 od dana 12. prosinca 2007. godine, koji glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“.

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužiteljima ANĐELI MORAVA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplati iznos od 7.006,76 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljima ANĐELI MORAVA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplati iznos od 9.990,67 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.250,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 3.375,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. lipnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prednik tužiteljica, sada pok. AF, u tužbi naveo da je sa tuženikom dana 12. prosinca 2007. godine, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211781504, kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti mu kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 2030.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan stavljanja kredita na raspolaganje, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Tužitelj se sukladno članku 7. predmetnog ugovora, obvezao iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 5,05 % godišnje.

Tuženik je tijekom otplate kredita u vise navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.

Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija.

Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, to kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno tome kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

S time u vezi razvidna je činjenica kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementna (valutna klauzula vezana na švicarski i franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko de uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko de iznositi njegova kreditna obveza.

Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena banka, "u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima 1 obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2001 do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zakiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14.

Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: PZ- 6632/20-17, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, 'što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07¬133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zakiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41114 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka i 31. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zakite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

Osim navedenog, člankom 502. c. Zakona o paničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju u sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao.

Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,05 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita koji u ovom slučaju iznosi 1 CHF=4,49 HRK. Ovdje se ističe da su tužitelj i tuženik 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopih Aneks Ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valute i kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela.

Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.706,04 HRK.

Neovisno o provedenoj konverziji, tužitelj ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Da je tome tako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske post. broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vodeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Nadalje, Aneksom je utvrđeno da je preplaćeni iznos od 66.706,04 HRK dok je vještačenjem koje se dostavlja u privitku utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno 66.706,04 HRK (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet DF protiv Erste bank Hungary Zrt) daje odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. (činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne mole proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Obzirom na navedeno, tužitelj traži da sud utvrdi da su navedene ugovorne odredbe čll. 2. i 7. ništetne, da mu tuženik plati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos na ime promjene kamatne stope, zatim zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos od zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao i iznos od 66.409,46 HRK sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

Primjerice, tužitelj u činjeničnom historijatu navodi kako je tobože oštećen za iznos od 31.358,04 kn, dok u tužbenim zahtjevima ukupno potražuje preko 70.0000 kn stoga je tužba u potpunosti nerazumljiva i nepodobna za raspravljanje pa tuženik predlaže Naslovnom sudu vratiti je tužitelju na ispravak. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. tuženik ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018). Utoliko se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 6. lipnja 2014. g.

Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.

Konverzija kredita, nastupila je:

(i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to

(ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora kreditu, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio5, (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.6

(iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi7, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca

(vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope.

Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom.

Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju.

Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te 4. sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita.

Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio.

Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti da kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugih sličnim parničnom postupcima.

Naim, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora u kreditu, kao što nije posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju.

Odluka VS RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav zahtjev nakon konverzije, ali se sud nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora.

Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR.

Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplate i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom.

Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač.

Stoga tuženik i u odnosu na ovo pitanje upućuje na ranije iznesena razmatranja u svom odgovoru, a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom.

U odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata obračunatih na uplate tužitelja do 30. 09. 2025., tuženik ističe stav VS RH o tome da se kamate mogu osamostaliti i obračunati kao glavne tražbina tek po prestanku glavne tražbine. Tvrdnja tužitelja da je zahtjev za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i CHF valutne klauzule zbroj svakog preplaćenog mjesečnog anuiteta, ukazoje na to da je glavnica tražbine tužitelja, kao bi bilo osnovana, a što tuženik osporava, na dan tužbenog zahtjeva ostala neizmirena, pa je po mišljenju tuženika, tužbeni zahtjev glede kamata očigledno neosnovan zbog opstojnosti glavne tražbine.

Na temelju svega navedenog tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbene zahtjeva tužitelja.

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211781505 sklopljen dana 12. prosinca 207. godine, prvi otplatni plan, ., pregled kamatnih stopa po kreditu korisnika AF, podaci o prometima po kreditu/specifikacija uplata za razdoblje do 15. 05.2019., dopis tuženika od 12. 11. 2015. upućen korisniku kredita AF sa prilozima – izračunom konverzije, informativnim sažetkom izračuna konverzije na dana 30. 09. 2015., pregledom otvorenih stavki po kreditu, prijedlogom izmjene ugovora o kreditu, izračun konverzije na dan 30. 09. 2025., Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR koji je sklopljen 7. siječnja 2016., te je provedeno vještačenje po mr. sc. LF iz Ručević vještačenja d.o.o.,

4. Nakon provođenja vještačenja prednik tužitelja je povisio tužbeni zahtjev na iznose navedene u točki I izreke ove presude, čemu se tuženik protivio, ali je sud dopustio ovu preinaku tužbe, u smislu odredbe članka 190. stavak 2.ZPP-a, jer tužitelj bez svoje krivnje, prije provođenja vještačenja nije mogao postaviti točno određeni zahtjev za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Prednik tužitelja AF tijekom postupka je umro pa su tužiteljice kao njegove nasljednice preuzele postupak.

7. Nije sporno da su prednik tužiteljica AF sa tuženikom dana 12. prosinca 2007., godine, sklopio ugovor o namjenskom kreditu, broj 3211781504 kojim je tuženik kao kreditor, predniku tužiteljica kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 203.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, i to za kupnju stana. Korisnik kredita bio je dužan kreditoru platiti taj iznos kredita u anuitetima sa redovnom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Rok otplate iznosio je 18 godina, obveza korisnika kredita bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na da plaćanja za CHF time da prvi anuitet iznosi 1.432,66 CHF a taj iznos sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora.

8. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana i u više je navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

9. Isto tako nije sporna činjenica da su ugovorne stranke dana 7. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita, ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

10. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, odnosno da je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., godine, te da ta razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.706,04 HRK.

11. Sklopile su i sporazum o preplati prema članku 6. Dodatka ugovoru, kao i člankom 4. utvrdile da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi108.753,52 CHF.

12. Člankom 8. odredile uvjete otplate kredita u EUR, tako što su navele da neotplaćena glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. ovog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 70.207,17 EUR koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banka na dan plaćanja te su definirale redovnu kamatnu stopu na dan 30. rujna 2015., navele od čega se sastoji te način i kriterije promjene te kamatne stope.

13. Iz samog ugovora je vidljivo da je prednik tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba te da je namjena kredita bile kupnja stana za njegove osobne potrebe, pa sud nema dvojbe da je on ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a nesporna je činjenica i da je i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

14. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti prednika tužiteljica kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

15. Za ovaj sud nije sporno da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i prednik tužitelja kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a prema već ustaljenom stavu sudske prakse, ovakvo postupanje je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) odn. kasnije nakon 6. 08. 2007., suprotno člancima 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014).

Naime, ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je između ostalog odbijena žalba ovdje tuženika, te je utvrđeno da je isti u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije o tome pojedinačno pregovaralo.

16. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

17. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

18. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023, 146/2025; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili su 12. prosinca 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211781504 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 203.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 18 godina (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,05 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. ožujak 2008., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 31. siječnja 2008. s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,492696 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 203.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 912.017,29 HRK.

Prednik tužitelja i tuženik dana 7. siječnja 2026. zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora) broj 3211781504/1 kojim su regulirali provedbu konverzije predmetnog kredita u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, a prema izračunu na dan 30. rujna 2015.

U razdoblju otplate kredita kamatna stopa više je puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 5,70% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2007.,

- 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010..,

- 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010.. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010..,

- 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.siječnja 2014.,

- 6,00% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 5,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 u nastavku dan je otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 203.000,00 CHF,

- fiksna stopa ugovornih kamata od 5,05 % godišnje,

te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja, odnosno:

- prvo se iskazuju razlike (povećanje obveze) u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1) odnosno u valuti EUR (stupac 'p1' Tabele 1),

- konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac „s“ Tabele 1) na načina da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćana (stupac „d“ Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita) uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih topa.

20. Mišljenje je vještaka da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 19.668,81 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti HRK)

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 122.31,93 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „s“ Tabele 1 iz nalaza.

21.Tuženik je smatrao da je ovaj nalaz irelevantan za odluku suda, a tužitelj je iznio prigovor na isti, predlažući da sud naloži vještaku da dopuni taj nalaz i mišljenje tako da umanji utvrđene razlike za iznos koji je tužitelju priznat temeljem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija tog kredita.

22. S obzirom na prigovor tužitelja da su tuženik i tužitelj dana 7. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu broj: broj 3211781504/1 (list 29. – 35. spisa) tj. da je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi ocjene učinka efekata iste, vještak je u nastavku u tabelarnom pregledu dao se i obračun zateznih kamata na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1a) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1a) do 30. rujna 2015., te je uračunao i preplatu po konverziji u iznosu od 66.706,04 kn.

Tako je dopunio svoj raniji nalaz i mišljenje navodeći da:

-razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.732,75 CHF, odnosno 19.666,81 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 i 1a iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 i 1a iz nalaza (u kunama),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 122.313,93 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 i 1a iz nalaza,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 66.706,04), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 128.067,17 kn.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunu vještaka, ali je tuženik prigovorio da je vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, sukladno čl. 19. c stavak 1. t. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezna kamate, pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata..

24. U svom pisanom očitovanju na ovaj prigovor tuženika, vještak je pojasnio da se uopće ne radi o prigovoru na dani nalaz i mišljenje (ne prigovara se niti jednom obračunskom elementu i sl.), već se radi o pravnom pitanju o kojem se vještak nema što očitovati, jer će o pravnim pitanjima (uračunavanje obavljene uplate) odlučivati sud. Međutim, kad je već vještaku dano u zadatak očitovati se o istome, vještak ističe kako je pravno shvaćanje tuženika pogrešno.

S obzirom da je notorno po predmetnom kreditu provedena konverzija, te da je iz takvog obračuna proizašla preplata (koja je tužitelju priznata kao umanjenje obveze po konvertiranom kreditu), kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti potraživanju tužitelja u skladu s danim izračunima iz nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu, na izračunane iznose razlika (po obje utužene osnove) obračunane su zatezne kamate, od prvog dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike, pa do obračunskog dana konverzije (30. rujna 2015.), sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate.

Propis koji ovdje treba primijeniti, i koji je vještak ispravno primijenio, su odredbe Zakona o obveznim odnosima2, i to kako slijedi:

- odredba članka 29. stavka 1. ZOO (Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.) te

- odredba članka 172. ZOO (Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.).

Dakle, ako sud utvrdi pravnu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik (kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze) duguje tužitelju i zatezne kamate.

Pa ako će doći do takve situacije, eventualna podmirenja obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed podmirenja, prema kojem se zatezne kamate svakako podmiruju prije glavnice, kako je to vještak i napravio.

Što se pak tiče odredbe članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/2015 na koju se tuženik poziva, vještak ističe kako ta odredba jednostavno znači da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos (a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1. listopada 2015. (prvi dan nakon obračunskog datuma konverzije) do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti). Zaključno, vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet ovog postupka.

Slijedom iznesenoga, u cijelosti je ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza,

25. Naknadno tužitelj se suglasio s prigovorom tuženika te je predložio da se uračunavanje obavi na način kako to smatra tuženik.

26. Slijedom toga vještak je imajući u vidu nalog suda i suglasni prijedlog stranaka da se uračunavanje preplate priznate u konverziji obavi na način suprotan zakonskim odredbama, istaknuo da bi u takvom slučaju nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 66.706,04), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo 16.997,43 eura (128.067,17 kn) (9.990,67 eura (75.274,70 kn) glavnice i 7.006,76 eura (52.792,47 kn) zateznih kamata).

27. Tužitelj je u skladu s ovom dopunom precizirao tužbeni zahtjev.

28. Tuženik je unatoč tome što je nalaz smatrao bespredmetnim, prigovorio matematičkim izračunima i utvrđenjima u posljednjoj dopuni nalaza i mišljenja, tvrdeći da bi iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata morao biti manji, obzirom da je preplatom priznatom u konverziji valjalo umanjiti glavnicu na koju te zatezne kamate teku.

29. Očitujući se o ovim prigovorima tuženika vještak je istaknuo kako se u danim izračunima glavnice (razlike zbog promjene kamatne stope, odnosno razlike zbog promjene tečaja) NE MIJENJAJU samo zato što se 30. rujna 2015. uračunavanje preplate priznate u konverziji obavlja prema želji tuženika (a suprotno izričitim zakonskim odredbama o pravilu uračunavanja obavljenih uplata u slučaju konkurencije više raznorodnih potraživanja) jer su te razlike proizašle iz ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope, odnosno odredbi o promjeni tečaja.

Očito je kako tuženik ne razumije ili iz nekog razloga ne želi razumjeti da postoji značajna vremenska razlika između dospijeća tražbina tužitelja (razlike zbog promjene kamatne stope, odnosno razlike zbog promjene tečaja) i dospijeća protutražbine tuženika (preplata priznata u konverziji), u kojem smislu nije ispravno (logički, matematički, financijski) a niti je zakonito prijeboj sačiniti na način kako ga tuženik predlaže. Naime, na tražbine tužitelja (kao ranije dospijevajuće), slovom zakona moraju se obračunati zatezne kamate za razdoblje od prvog dana nakon dana dospijeća svake pojedine tražbine (razlike zbog promjene kamatne stope, odnosno razlike zbog promjene tečaja) pa do obračunskog datuma konverzije (s kojim se tražbine susreću), jer se tek s datumom s kojim su se međusobne tražbine susrele stječu uvjeti za prijeboj. Ne može se potraživanjem iz rujna 2015. podmiriti dug iz ožujka 2008., a da se pritom ne obračunaju zatezne kamate.

Glavna tuženikova argumentacija za takav (notorno neispravan obračun) je Članak 19.c stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u kojem se članku propisuje na koji način će se prilikom konverzije kredita vezanog uz valutu CHF u kredit vezan uz valutu EUR postupiti ako je utvrđena preplata tog novog EUR kredita (dakle, ako je ukupni uplaćeni iznos u EUR i valutnoj klauzuli u EUR veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR). Ta odredba na vrlo jednostavan i jasan način propisuje što treba učiniti s preplatom ako je ista utvrđena u postupku konverzije, a u biti se propisuje da će se tom preplatom podmiriti buduća dospjela potraživanja tuženika po konvertiranom EUR kreditu, što dakle nema nikakve veze s predmetom ovog sudskog postupka. Tuženik u svom detaljnom i iscrpnom pokušaju opravdavanja svojih pravnih shvaćanja iz nekog razloga propušta shvatiti sljedeće: o provedena konverzija među strankama nije sporna, o predmet ovog sudskog postupka nije osporavanje konverzije, o konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR nije se bavila možebitnom ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, predmet ovog sudskog postupka je isplata razlika uslijed možebitne ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu (dakle, ono što ni na koji način nije bilo predmet konverzije), o zatezne se kamate na potraživanje tužitelja obračunavaju na temelju odredbi pozitivnih propisa koje se odnose na povrat stečenog bez osnove, a ne obračunavaju se na temelju odredbi zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata priznata u konverziji uračunava se u potraživanje tužitelja upravo stoga što je ista sadržana u tom potraživanju, sve kako bi se izbjegla dvostruka naplata jednog te istog iznosa (koji je prvi puta bio tužitelju priznat u konverziji, a drugi puta je sadržan u potraživanju tužitelja u ovom sudskom postupku). Međutim, ne mogu se, kako bi to tuženik želio, međusobne tražbine dospijećima udaljene godinama jedne od drugih, prebijati nominalno, bez obračuna zateznih kamata, jer je isto protivno temeljnim pravilima prijeboja kako ih propisuje pozitivan zakonodavni okvir Republike Hrvatske. Slijedom svega iznesenoga, očito je da se u skladu s pozitivnim propisima preplata priznata u konverziji može i treba uračunati isključivo onako kako je to vještak sačinio, dakle nakon obračuna zateznih kamata na potraživanja tužitelja i zatim, kad se međusobne tražbine susretnu, preplata se uračunava u skladu s pravilima uračunavanja propisanima Zakonom o obveznim odnosima.

Vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza i svih očitovanja, kao i kod danog mišljenja.

30. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a prigovore tuženika vještak je obrazloženo otklonio tako da nije bilo nikakve potrebe saslušavati vještaka na glavnoj raspravi. Ovo naročito iz pravnih razloga koji se navode u nastavku obrazloženja, a zbog koji nalaz vještaka nije bio odlučan za odluku o postavljenom zahtjevu.

31. Naime, nitko ne dovodi pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

32. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

33. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 4. 01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, prednik tužitelja je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji.

Pravo izbora bilo je na predniku tužitelja, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

34. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelji niti ne iznose tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

35. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

36. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je prednik tužitelja sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

37. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

38. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

39.. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

40. Dakle, uplate koje je izvršio prednik tužitelja kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

41. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između prednika tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

42. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

43. Zbog toga nije bilo temelja kako za prihvaćanje deklaratornog tako i za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

44. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

45. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

46. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

47. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

48. Budući da su tužitelji u cijelosti izgubili parnicu, naloženo im je da tuženiku naknade parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

49. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 23. listopada 2019., sastav podneska od 17. siječnja 2020., sastav podneska od 28. svibnja 2020. i sastav podneska od 1. listopada 2020, po Tbr. 8. t. 1. svaki u visini od 100 bodova. Zatim od sastava podneska od 1. veljače 2021. u visini od 50 bodova po Tbr. 8. t. 3. , sastava podneska od 10. lipnja 2025., podneska od 23. prosinca 2025., svaki u visini od 100 bodova prema Tbr. 8. t. 4., zastupanja na ročištu od 17. lipnja 2025. i 5. svibnja 2026., svako u visini od 250 bodova po Tbr. 9. t. 1. te sastav podneska od 23. 04. 2026. u visini od 100 bodova po Tbr. 8. t. 4. Tarife.

50. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.700,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 675,00 EUR.

51. Zbog toga je tužiteljima naloženo da tuženiku plate iznos troškova od 3.375,00 EUR.

52. Preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troška u iznosu od 1.250,00 EUR odbijen je kao neosnovan.

U Zlataru, dana 19. lipnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika