,

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-106/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja JAVNA USTANOVA PARK PRIRODE VRANSKO JEZERO, OIB: 62106126299, Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 2, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika ŠPORTSKO RIBOLOVNA UDRUGA BANJEVCI, OIB: 36569624231, Banjevci, Banjevci 68, kojeg zastupa dr. sc. Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, radi predaje u posjed , nakon ročišta za glavnu raspravu održanog 23. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''I. Nalaže se tuženiku ŠPORTSKO RIBOLOVNA UDRUGA BANJEVCI, OIB: 36569624231, Banjevci, Banjevci 68 da preda u posjed slobodnu od stvari i osoba nekretninu oznake kat. čest. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi gospodarska zgrada, dvorište, trstik, površine 4700 m2, upisane u ZK uložak [broj ZK uloška] , tužitelju JAVNA USTANOVA PARK PRIRODE VRANSKO JEZERO, OIB: 62106126299, Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 2, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak prouzročen ovom parnicom u iznosu od 15.810,94 eura, sve u roku od 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.562,50 eura.

3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.875,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je stvarni posjednik nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica] upisane u ZK uložak [broj ZK uloška], za k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina da je u vlasništvu Republike Hrvatske.

Navodi i da faktičnu vlast na nekretnini tužitelj ima ovlast izvršavati izravno temeljem odredbe čl. 130. Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine broj: 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19 – dalje: ZZP) te da iz čl. 8. st. 2. Prostornog Plana Parka prirode Vransko jezero proizlazi da se navedena nekretnina nalazi unutar obuhvata zaštićenog područja, odnosno u zoni korištenja – području prihvata posjetitelja. Napominje i da je tužitelj 2. svibnja 2018. za navedenu nekretninu ishodio uporabnu dozvolu za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968., temeljem koje dozvole upravlja spornom nekretninom.

Zbog činjenice da tuženik odbija predati nekretninu u posjed tužitelja predlaže kao u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 39-41, odnosno 46-48) osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

Uvodno prigovara stvarnoj nadležnosti ovog suda navodeći da bi, prema odredbi čl. 34. i čl. 34.b Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) za postupanje bio nadležan Općinski sud.

U odnosu na činjenične navode tužbe, ističe da je sporna nekretnina izgrađena prije više od 70 godina, da su je izgradili žitelji mjesta [adresa] i [adresa], koji da je do danas isključivo koriste i održavaju, za potrebe kojeg održavanja da su i osnovali udrugu (ovdje tuženika).

Nadalje, ističe kako je za vrijeme Domovinskog rata predmetna nekretnina bila zapuštena, da ju je tuženik isključivo svojim radom i materijalnim sredstvima uredio i obnovio. Zbog navedenog ističe da su tuženik i njegovi prednici kvalificirani posjednici predmetne nekretnine preko 70 godina čime da su dosjelošću stekli pravo vlasništva. Isto tako smatra da je vlasništvo sporne nekretnine tuženik stekao i građenjem, radi čega smatra da tužitelj ne može osnovano tražiti predaju u posjed. Prigovara i aktivnoj legitimaciji tužitelja navodeći da je vlasnik nekretnine upisan u zemljišne knjige Republika Hrvatska, slijedom čega da samo taj vlasnik može tražiti predaju u posjed.

Konačno, poziva se i na pravo retencije iz čl. 72. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO) tvrdeći, da sve kad bi tužiteljev zahtjev bio osnovan, tuženik ima pravo na naknadu troškova ulaganja i održavanja, odnosno pravo posjeda sporne nekretnine do isplata tih troškova.

2.1. Za naglasiti je da je u odgovoru na tužbu tuženik naveo da, u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev podnosi protutužbu radi isplate izvršenih ulaganja i održavanja sporne nekretnine, a u kojem protutužbenom zahtjevu navodi da će iznos tražbine naznačiti nakon provođenja odgovarajućih vještačenja.

3. Tužitelj i tuženik su se o navodima protivne strane očitovali u više navrata tijekom postupka.

3.1. Tužitelj tako otklanja tuženikove prigovore stvarne nenadležnosti i nedostatka aktivne legitimacije. Ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu između pravnih osoba pa je nadležan Trgovački sud. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe da je taj prigovor neosnovan, ističe da on (tužitelj) kao javna ustanova upravlja Parkom prirode, a u prilog te tvrdnje dostavlja sudsku praksu, odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-2263/15 od 5. listopada 2016.

Poriče i navode tuženika da bi dosjelošću ili građenjem stekao pravo vlasništva sporne nekretnine.

3.2. Tuženik pak ustraje u tvrdnjama da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka, da Trgovački sud nije nadležan za suđenje, te da je tuženik stekao pravo vlasništva sporne nekretnine dosjelošću i građenjem, pa da nije dužan predati u posjed tužitelju.

Posebno ukazuje da je tužitelj kao javna ustanova osnovan tek prije dvadesetak godina, a da na području Parka prirode od davnina postoje nekretnine koje su privatno vlasništvo, odnosno koje koriste treće osobe, a ne tužitelj kao javna ustanova. Također tvrdi da je upis prava vlasništva Republike Hrvatske posljedica svojevremenog podruštvljenja nekretnina.

Konačno, tijekom postupka ustraje i u zahtjevu da mu sud, ukoliko prihvati tužbeni zahtjev, povodom protutužbe dosudi naknadu za izvršena ulaganja.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke EN (str. spisa 99- 100), NN (str. spisa 100-101), ON (str. spisa 102-103), PN (str. spisa 107-108), GN (str. spisa 108-109), RN (str. spisa 120-121), ŽN (str. spisa 121-122), te zastupnika po zakonu tuženika ĆN (str. spisa 122-123).

Pregledane su isprave u spisu, i to: poziv tužitelja za predaju nekretnine u posjed (l.s. 3), dopis tuženika (l.s. 4), odluku o donošenju prostornog plana [adresa] (l.s. 7-29), uporabnu dozvolu (l.s. 30-31) i ZK izvadak (l.s. 43- 45).

Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući činjenično stanje dostatno utvrđenim radi donošenja odluke.

Pritom se ističe da u dokaznom postupku sud nije izvršio uvid u izvod iz Registra udruga (l.s. 95-97) i posjedovni list (str. spisa 143-147), jer su te isprave u spis dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, a uz to tuženik ne osporava da je u posjedu sporne nekretnine, a datum njegovog osnivanja moguće je utvrditi iz svjedočkih iskaza koji u tom dijelu nisu osporeni.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev tuženiku da mu preda u posjed nekretninu oznake kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

9. U ovoj fazi postupka između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da sporna nekretnina u naravi predstavlja gospodarsku zgradu, ribarsku kućicu i pripadajuće zemljište;

- da se sporna nekretnina nalazi u zaštićenom području [adresa];

- da je sporna nekretnina u posjedu tuženika;

- da je tužitelj javna ustanova koja prema odredbama ZZP-a upravlja područjem [adresa];

- da je tuženik udruga upisana u Registar udruga;

- da je u zemljišnim knjigama vlasnikom sporne nekretnine upisana Republika Hrvatska.

9.1. U postupku je sporno je li tužitelj ovlašten tražiti predaju u posjed spo rne nekretnine zbog nedostatka aktivne legitimacije, odnosno zbog činjenice da bi tuženik dosjelošću ili građenjem stekao pravo vlasništva na istoj nekretnini. Prema tužitelju sporna je i stvarna nadležnost ovog suda.

10. U odnosu na prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, za istaknuti je da su trgovački sudovi prema odredbi čl. 34. b st.1. toč. 1. ZPP -a nadležni, između ostalog, za suđenje u sporovima između pravnih osoba. Kako su i tužitelj i tuženik, nesporno pravne osobe, tužitelj javna ustanova, a tuženik udruga građana, to je protivno prigovoru tužitelja ovaj sud nadležan postupati u konkretnom sporu.

11. U odnosu na meritum spora za istaknuti je da se nekretnina iz tužbe doista nalazi u zaštićenom području [adresa], te da joj je čl. 8. toč. 2. Prostornog plana Parka prirode Vransko jezero određena namjena.

Što se tiče samog načina i vremena korištenja sporne nekretnine sud je saslušao brojne svjedoke.

11.1. Iz iskaza svjedoka EN proizlazi da sporna nekretnina predstavlja kamenu kuću izgrađenu pedesetih godina prošlog stoljeća s okolnim zemljištem. Imenovani svjedok da je osamdesetih godina kao zaposlenik Poljoprivrednog kombinata Vrana koristio kućicu kao čuvar – zaposlenik tog kombinata koji da je kućicu izgradio. Smatra da Športsko ribolovno udruga Banjevci ne postoji, ali potvrđuje da nekih šest ili sedam ljudi iz te udruge koristi sporni prostor. Tvrdi i da sporna kućica u Domovinskom ratu nije oštećena, ali da su ipak na njoj obavljeni određeni radovi i to od strane ovdje tužitelja, ali i ove skupine ljudi koji se predstavljaju kao udruga, međutim iz razloga što bi tu nekretninu htjeli prisvojiti za sebe.

Pritom poimenično spominje ĆN, JN, NN i ČN.

U odnosu na gradnju sporne kućice navodi da su u njenoj izgradnji sudjelovali zaposlenici Kombinata Vrana ali i drugi ljudi, te da ju je čuvarska služba Kombinata koristila do početka Domovinskog rata.

11.2. Svjedok NN, tajnik tuženika u bitnome navodi da su spornu kućicu izgradili mještani [adresa] i [adresa] da bi se imali gdje skloniti dok su čuvali stoku. Tvrdi i da su kućicu mještani izgradili bez ikakve naknade, a da su u gradnji sudjelovali i čuvari Kombinata Vrana.

Nakon Domovinskog rata da je nekolicina branitelja, kako bi spriječili protuzakoniti ribolov, osnovala ribolovno društvo, obratili se Općini Stankovci, koja im je dopustila korištenje ove kućice za vrijeme od pet godina, te da od tada nesmetano koriste nekretninu. Napominje da su posjed preuzeli 1998. ili 1999. i u cijelosti je renovirali, te da tužitelj nema nikakve ovlasti nad tom nekretninom.

11.3. Svjedok ON, raniji načelnik Općine Stankovci, potvrđuje da je negdje u ožujku 1999. tuženik poslao zahtjev te da mu je na pet godina dopušteno korištenje sporne nekretnine, ali da u to vrijeme tuž itelj nije niti postojao. I on potvrđuje da bi spornu kućicu gradili mještani okolnih mjesta, a da su je koristili čuvari na jezeru. Također navodi da je tuženik u zahtjevu Općini Stankovci preuzeo obvezu obnove kućice, te da mu je poznato da je popravljan i krov.

11.4. I svjedok PN navodi da su spornu kućicu izgradili mještani [adresa] i [adresa] koji su je i koristili. Danas da nekretninu koristi tuženik, odnosno njegovih tridesetak članova. Tuženik i da je popravio krov te kućice i to vlastitim sredstvima, a da je i danas održavaju njegovi članovi. Poriče da bi spornu kućicu koristili zaposlenici Poljoprivrednog Kombinata Vrana.

11.5. Svjedok GN ističe da o predmetu spora prvenstveno ima saznanja iz priče njegovog oca, te da zna da su je sagradili lokalni stanovnici. I njegov otac da je kao čuvar boravio u toj kućici. Također potvrđuje da je tijekom Domovinskog rata kućica devastirana, a da su je obnovili članovi tuženika, koji da, po njegovim saznanjima ima dopuštenje tužitelja za njezino korištenje.

Isto tako na posebno pitanje odgovara da firma u kojoj je kao čuvar radio njegov otac više ne postoji i da ne zna je li možda ta firma financirala gradnju kućice, a da je područje preuzeo tužitelj.

11.6. Svjedok RN, raniji ravnatelj tužitelja, ističe da je javna ustanova registrirana 1999., te da je u trenutku osnivanja, tuženik bio posjednik sporne nekretnine temeljem nekakvog rješenja Općine Stankovci, kao i da u tom trenutku sporna nekretnina nije imala zasebnu katastarsku oznaku. Tvrdi da nema neposrednih saznanja tko je i kada izgradio kućicu. Smatra da tužitelj nema nikakvih ovlasti, odnosno prava nad spornom nekretninom, već da prava polaže mjesni odbor [adresa] kao posjednik koji da je pravo posjeda stekao od vlasnika Republike Hrvatske.

11.7. Svjedok ZN, zaposlen kao glavni čuvar prirode, zaposlen kod tužitelja od 2005., navodi da je tuženik baš negdje u tom razdoblju, nakon jedne provale, promijenio bravu na vratima kućice i od tada da tužitelj nema pristupa. Tvrdi da je kućica korištena za potrebe čuvarske službe, a da ne zna je li bila devastirana tijekom Domovinskog rata.

11.8. Zastupnik po zakonu tuženika ĆN tvrdi da su spornu kućicu u razdoblju od 1948. do 1952. izgradili mještani Banjevaca za svoje potrebe. Nakon toga da ju je koristio Kombinat Vrana, a potom tuženik koji je osnovan 1998. Tvrdi i da su članovi tuženika u cijelosti obnovili sporni objekt i to vlastitim sredstvima nakon čega da su od Općine Stankovci dobili odobrenje na njezino korištenje na rok od pet godina.

Potom da je osnovan [adresa], ali da nakon svega smatra da kućica pripada tuženiku.

12. Iz priloženog ZK izvatka proizlazi da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine upisana Republika Hrvatska.

12.1. Iz priloženog ZK izvatka, ali i uporabne dozvole, proizlazi da ju je ishodio ovdje tužitelj.

13. Analizirajući provedene dokaze, sud uvodno naglašava da je potrebno najprije odlučiti o tuženikovom materijalnopravnom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Navedeni prigovor sud smatra osnovanim.

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj vlasničkom tužbom traži predaju u posjed kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje: ZV) u čl. 161. st. 1. utvrđuje pravo vlasnika da od posjednika zahtijeva da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva.

Istim zakonom regulirana je i vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika, a takvom tužbom predmnijevani vlasnik od tuženika-posjednika traži povrat određene stvari čiji je posjed tužitelj izgubio.

Po sadržaju tužbenog zahtjeva ova je tužba istovjetna s pravom vlasničkom tužbom, s tim da je razlika što se zahtjev ne temelji na pravu vlasništva, već na tvrdnji da tužitelj kao javna ustanova upravlja [adresa] u kojem se nalazi sporna nekretnina.

Pritom se poziva na odredbu čl. 130. st. 1. ZZP-a kojom odredbom je propisano da zaštićenim područjima upravljaju javne ustanove.

U konkretnom postupku nije sporno da [adresa] u kojem se nalazi sporna nekretnina predstavlja zaštićeno područje. Nije sporno niti da je tužitelj javna ustanova koja je i osnovana radi upravljanja zaštićenim područjem [adresa].

Međutim, u pogledu odredbi ZZP-a na koje se tužitelj poziva treba istaknuti nekoliko bitnih činjenica.

Tužitelj je javna ustanova koja upravlja [adresa]. Park prirode predstavlja zaštićeno područje temeljem odredbe čl. 111. ZZP-a, a definiran je odredbom čl. 115. istog Zakona.

Sama odredba čl. 130. st. 1. ZZP-a zapravo je, po shvaćanju ovog suda podrobnije uređena i definirana odredbom čl.131. istog Zakona prema kojem javne ustanove iz članka 130. ovoga Zakona obavljaju djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziru provođenje uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju te sudjeluju u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (monitoring). Javne ustanove djelatnost iz stavka 1. ovoga članka obavljaju kao javnu službu. Javne ustanove mogu obavljati i druge djelatnosti utvrđene aktom o osnivanju i statutom koje služe obavljanju djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka. Analizirajući navedene odredbe proizlazi da pojam upravljanja iz čl. 130. st. 1. ZZP-a ne bi obuhvaćao ovlast parka prirode da pokreće postupke pred parničnim sudom radi zaštite svog prava vlasništva. Ovo stoga jer razradom tog pojma iz čl. 131. istog zakona slijedi da bi se taj pojam upravljanja odnosio zapravo na djelatnosti kojima je svrha zaštita i očuvanja prirode i prirodnih procesa u navedenom području, te obavljanje stručnih poslova radi zaštite prirode i okoliša.

S druge pak strane, aktivnu legitimaciju za podnošenje vlasničke tužbe ima vlasnik nekretnine, a u konkretnom slučaju to je Republika Hrvatska, a kako to proizlazi i iz priloženog ZK izvatka u kojem je upravo Republika Hrvatska upisana kao vlasnik nekretnine iz tužbe. I sam tužitelj u tužbi ne tvrdi da je vlasnik nekretnine, već da je njezin posjednik.

Tužiteljevo pravo upravljanja iz čl. 130. st. 1. ZZP-a regulirano je i točno definirano u čl. 131. istog Zakona i ne obuhvaća pravo na sudsku zaštitu prava vlasništva, jer on nije vlasnik.

Zbog navedenog sud je, s obzirom na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja, odbio tužbeni zahtjev.

14. Međutim, usprkos iznesenom razlogu odbijanja tužbenog zahtjeva sud će se u ovoj presudi djelomično osvrnuti i na tuženikove prigovore, makar, u ovakvoj situaciji nisu odlučni za donošenje odluke.

Naime, neosnovano tuženik tijekom postupka tvrdi da ima pravo na posjed sporne nekretnine jer da je njezin vlasnik, pri čemu kao pravne osnove stjecanja navodi dosjelosti građenje.

Tijekom postupka, prvenstveno saslušanjem svjedoka i zastupnika po zakonu ovdje tuženika proizlazi da se na spornoj nekretnini nalazi sagrađena kućica koju su očito sagradili mještani okolnih mjesta, [adresa] i [adresa]. Iz provedenih dokaza također proizlazi da je ta kućica sagrađenih pedesetih ili šezdesetih prošlog stoljeća te da su je koristili prvenstveno mještani, potom zaposlenici firme Vrana, a onda i članovi tuženika, odnosno udruge. Točno je i to da su članovi udruge nekretninu počeli koristiti prije osnivanja tužitelja i da su za to dobili odobrenje Općine Stankovci na rok od pet godina.

Međutim, isto tako, iz provedenog je postupka jasno da je tuženik osnovan 1998. ili 1999., te da nema nikakvog pravnog slijeda, odnosno kontinuiteta između tuženika i ranijih korisnika odnosno posjednika nekretnine.

Naime, potpuno je nejasno iz kojih razloga tuženik smatra da je on, u vlasničkopravnom, pa i svakom drugom smislu, pravni slijednik ''mještana [adresa] i [adresa]'', a da bi se u vrijeme posjedovanja te nekretnine uračunalo i razdoblje kada su je posjedovali prednici tuženika.

Isto tako, jasno je da tuženik nije pošteni posjednik te nekretnine, jer je znao ili morao znati da osnivanjem [adresa] nema nikakvu valjanu osnovu svog posjeda, odnosno tuženik je morao znati da nije pošteni posjednik. Iz navedenog jasno proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke za tuženikovo stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, niti temeljem odredaba Paragrafa Općeg građanskog zakonika niti prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno odredbama ZV-a.

Konačno, a u odnosu na istaknuti prigovor retencija, za istaknuti je da se doista radi o pravu koje zadržava reivindikacijski zahtjev vlasnika, ali to pravo, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZV-a, ima samo pošteni posjednik, a provedeni dokazi ukazuju, da u konkretnom slučaju, tuženikov posjed nekretnine nije pošten u smislu odredbe čl. 18. st. 3. istog Zakona.

Sve navedeno zapravo znači da u konkretno slučaju ne postoje okolnosti iz čl. 163. st. 1. ZV-a, makar, za ponoviti je, to nije odlučno za odbijanje tužbenog zahtjeva. Tužbeni je zahtjev trebalo odbiti jer tužitelj, u konkretnom slučaju nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

14.1. Također, neosnovani je navod tuženika da bi pravo vlasništvo stekao građenjem. Ovog stoga jer sam tuženik osim uopćenih navoda o popravku i održavanju nekretnine, ne precizira što bi to na zemljištu on izgradio. Iz svjedočkih iskaza, doduše, proizlazi da su njegovi članovi izvršili određene popravke i obnovu kućice na zemljištu, ali iz iskaza svjedoka također proizlazi da je navedene kućica bila devastirana ali ne i srušena, te da je nakon Domovinskog rata obnovljena. Sama obnova, popravak ili rekonstrukcija zgrade u vlasničkopravnom smislu ne predstavljaju građenje, odnosno takvim radnjama ne može se steći pravo vlasništva na nekretnini. Zbog navedenog sud i ovaj prigovor tuženika smatra iznesenim isključivo u cilju zadržavanja posjeda nekretnine koji mu, izvjesno ne pripada.

15. Konačno, sud naglašava da je u ovoj pravnoj stvari tuženik iznio i protutužbeni zahtjev. Međutim, prema mišljenju ovog suda o tom zahtjevu sud nema obvezu odlučiti jer sam tuženik u tom podnesku na čijim navodima ustrajava tijekom cijelog postupka ističe da protutužbeni zahtjev podnosi pod uvjetom odnosno da ga podnosi ukoliko sud udovolji tužbenom zahtjevu. Štoviše, i u podnesku od 6. ožujka 2026. (stranica spisa 150), pred zaključenje raspravljanja, ponovno ističe da, ukoliko tužitelj ustraje u zahtjevu na predaju u posjed, tuženik traži naknadu za izvršena ulaganja. U odredbama ZPP-a nije predviđena mogućnost podnošenja protutužbe pod uvjetom da sud udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja.

Članak 189. st. 1. ZPP-a propisuje da tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje kakva prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu. Po svom karakteru protutužba je samostalna tužba, a prema odredbi čl. 186. istog Zakona tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106).

Međutim, tužba, pa tako i protutužba ne može biti uvjetovana činjenicom da je sud udovoljio zahtjevu protivne strane.

Odredbama ZPP-a mogućnost da se postavi tužbeni zahtjev u slučaju da sud odbije prethodni zahtjev, predviđena je samo odredbom čl. 188. st. 2. tog Zakona kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, ali niti iz te odredbe ne proizlazi mogućnost podnošenja protutužbe pod uvjetom, pa ni pod onim da sud prihvati tužbeni zahtjev. Kako u konkretnom slučaju tuženik očito nije postavio izričit protutužbeni zahtjev, to je sud mišljenja da u konkretnom slučaju nema uvjeta za odlučivanje o takvom zahtjevu, s tim da je za istaknuti da tuženik naknadu nužnih i korisnih troškova može tražiti od vlasnika nekretnina (čl. 164. i čl. 165. ZV-a), a sud je, zapravo, ovom presudom prihvatio njegov navod da, ovdje tužitelj, to nije.

16. Odluka o troškovima parničnog troška donesena je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje Tarifa) i to Tbr. 7. toč 1., Tbr. 9. toč. 1. i 5., Tbr.52. toč. 1. i 2. i Tbr. 54.

16.1. Tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, cijeneći njegov zahtjev s ročišta od 23. travnja 2026., trebalo je priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV, trošak sastava podneska od 7. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV, trošak pristupa za ročište od 1. srpnja 2021., 24. rujna 2021., 15. listopada 2021., 26. studenog 2021. i 23. travnja 2026., sve u istom iznosu, te trošak pristupa na ročište od 27. veljače 2026 u iznosu od 250,00 eura, uvećano za PDV jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, odnosno ukupno 7.562,50 eura.

16.2. U preostalom dijelu, za iznos od 8.875,00 eura, tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nije osnovan. Naime, radi se o troškovima zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav podnesaka od 30. lipnja 2021. i 1. srpnja 2021., čiji je sadržaj punomoćnik mogao iznijeti na ročištu od 1. srpnja 2021., trošak sastava podnesaka od 10. studenog 2021., 17. veljače 2022., 14. kolovoza 2024., 23. siječnja 2026. i 6. ožujka 2026., koji trošak nije nužan za vođenje ove parnice, te trošak pristupa punomoćnika na ročište od 27. veljače 2026. preko dosuđenog iznosa od 312,50 eura. Ovo je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, pa tuženikovu punomoćniku pripada 25% nagrade, a ne puni iznos kojeg je tuženik zatražio.

17. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 19. lipnja 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, koja se podnosi putem ovog suda u 3 (tri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dostave ove presude.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku

- u spis