Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-30/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužiteljice Stečajne mase iza REMONTNO BRODOGRADILIŠTE ŠIBENIK d.o.o., Srebrnjak, Srebrnjak 20B, OIB: 28973632984, zastupane po punomoćniku Jasminu Avdagiću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika: 1. REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku i 2. PRIMORJE-TEKSTIL d.d., Split, R. Boškovića 22, OIB: 51164585310, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Stečajna masa iza Remontno brodogradilište Šibenik d.o.o. u stečaju vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade izgrađene na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 204 m2, koja u naravi predstavlja bivšu prodavaonicu odjeće, pa je tužitelj ovlašten na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva navedenog poslovnog prostora na svoje ime uz istodobno brisanje dosadašnjeg upisa u tom dijelu, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, sve u roku od 8 dana."

i

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici ad. 1. trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku ad. 2. trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prednik tužiteljice – Remontno brodogradilište Šibenik d.o.o. u stečaju – podnio je Općinskom sudu u Šibeniku 9. srpnja 2007. tužbu protiv tuženice Republike Hrvatska i tuženika Primorje tekstil d.d. Split radi utvrđenja prava vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade izgrađene na katastarskoj čestici br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], površine 204 m2, koja u naravi predstavlja bivšu prodavaonicu vojne odjeće. U svojoj tužbi, u bitnome, navodi da je presudom Trgovačkog suda u Šibeniku posl. br. P-433/04 presuđeno i utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Tužitelj je saznao da se između tuženih vodi spor pod brojem P-729/05 pred Općinskim sudom u Šibeniku te da je 19. lipnja 2006. donesena nepravomoćna presuda u korist tuženice ad. 1. Isto tako, Remontno brodogradilište Šibenik je prema Odluci o osnivanju Remontnog brodogradilišta Šibenik osnovano sa sredstvima bivšeg Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik (u daljnjem tekstu: MTRZ) koja su od 1991. postala vlasništvo Republike Hrvatske i pri osnivanju Remontnog brodogradilišta Šibenik su ta sredstva unesena u osnivački – temeljni kapital čime su prestala biti sredstva u vlasništvu Republike Hrvatske. Dostavio je u spis dokumentaciju za koju navodi da je ista dokaz da je upravo prednik tužitelja vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da je isti pravni sljednik MTRZ-a, da je bivša vojna ustanova "Jedinstvo" bila samo zakupac u predmetnom poslovnom prostoru, da je prethodnu suglasnost na ugovor o zakupu dao MTRZ te da je zakupnina uplaćivana MTRZ-u.

2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 20/90, 27/90, 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) tužiteljica je dostavila tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 29. ožujka 2007.

3. Tuženica ad. 1. se u svom odgovoru na tužbu usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći, u bitnome, kako predmetni poslovni prostor nije prodavaonica vojne odjeće nego prodavaonica odjeće. U spomenutom postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku tužbom je obuhvaćen Grad Šibenik, a na predmetnoj je zgradi – kao privrednoj zgradi – upisana Općina Šibenik. Kod Općinskog suda u Šibeniku u odnosu na predmetni poslovni prostor tada su bila u tijeku dva postupka i to jedan pokrenut po tužbi tuženice ad. 1. protiv tuženika ad. 2. te protutužba tuženika ad. 2. protiv tuženice ad.1. u kojem postupku je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tuženice ad. 1. protiv tuženika ad. 2. od kojeg je zatraženo da odstupi od predmetnog poslovnog prostora i preda ga tužitelju (ovdje tuženici ad. 1.), dok je odbijen protutužbeni zahtjev. Također je i doneseno rješenje o privremenoj mjeri zabrane tuženiku ad. 2. izvođenja građevinskih radova u predmetnom poslovnom prostoru. Drugi postupak koji je tada bio u tijeku pred Općinskim sudom u Šibeniku vodio se povodom tužbe ovdje tuženice ad. 1. protiv Grada Šibenika, radi utvrđenja prava vlasništva i ispravke pogrešnog upisa. Tuženica ad. 1. smatra da je predmetni poslovni prostor u njezinom vlasništvu temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju RH u vlasništvo RH (NN br. 52/91 – u daljnjem tekstu: Uredba 52/91), a temeljem Odluke Vlade RH o davanju ovlaštenja Ministarstvu obrane za upravljanjem stanovima, garažama i poslovnim prostorom u vlasništvu RH (NN br. 56/92 – u daljnjem tekstu: Odluka 56/92). Ministarstvo obrane tako upravlja i predmetnim poslovnim prostorom. Temeljem spomenute Odluke sve nekretnine koje nisu raspoređene na korištenje i upravljanje Ministarstvu obrane te ministarstvima i općinama na čijem se području nalaze, a nabrojene su pod točkom I Odluke, a koje su postale vlasništvo RH temeljem Uredbe, raspoređene su na korištenje Ministarstvu obrane, a mogu se otuđiti samo uz suglasnost Vlade RH. Navedeno ukazuje da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu RH. Ranije je taj poslovni prostor koristila vojna ustanova koju spominje u tužbi tužitelj, a sada tuženik ad. 2. Tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora kao ni stanova, jer s tim poslovnim prostorima u toj zgradi kao i stanovima je raspolagala tuženica ad. 1. putem Ministarstva obrane i iste je prodala. Navedena vojna ustanova Jedinstvo odnosno MTRZ nisu nikada bili vlasnici istoga.

4. Općinski sud u Šibeniku se rješenjem posl. br. P-1555/2007 od 13. studenoga 2007. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje te je predmet dostavio Trgovačkom sudu u Šibeniku kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

5. Rješenjem od 3. rujna 2008., posl. br. P-38/08 Trgovački sud u Šibeniku je utvrdio da je nastupio prekid postupka, jer je tužitelj kao pravna osoba prestao postojati.

6. Raspravnim rješenjem od 17. studenoga 2009. Trgovački sud u Šibeniku je nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari, sada pod posl. br. P-193/2009.

7. Nadalje, raspravnim rješenjem od 9. veljače 2010. posl. br. P -38/09 Trgovački sud u Šibeniku je odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Šibeniku pod posl. br. P-729/05.

8. Na prijedlog tuženika ad. 2. doneseno je ovosudno rješenje o nastavku postupka posl. br. P-30/2026-4 24. veljače 2026., a sve iz razloga što je postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Šibeniku pod posl. br. P-729/05 (kasnije P- 679/10) pravomoćno okončan pravomoćnom presudom 14. travnja 2010.

9. U nastavku postupka tuženik ad. 2. istaknuo je kako je prethodno pitanje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora pravomoćno riješeno u naprijed citiranom predmetu Općinskog suda u Šibeniku. Smatra kako bi sud trebao samo zbog naprijed navedenoga odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer je nemoguće u dvije identične pravne stvari kao što je pitanje prava vlasništva nekretnina donijeti dvije različite presude. Nadalje, ističe kako tužitelj svoje pravo vlasništva temelji na presudi zbog ogluhe, koja, s obzirom na pravilo o objektivnim granicama pravomoćnosti, ne može vrijediti za tuženika ad. 2. koji u tom postupku nije sudjelovao kao stranka. Ističe i kako su neosnovane tvrdnje tuženice ad. 1. o stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju Uredbe o preuzimanju stredstava JNA i SSNO na teritoriju RH u vlasništvo Republike Hrvatske su također neosnovane, što osim pravomoćne presude posl. br. P-679/25010 potvrđuje i činjenica da je do 1991. predmetni poslovni prostor koristila Vojna ustanova "Topčider" iz Beograda. Pravni prednik tuženika ad. 2. je nastao 16. rujna 1991. organiziranjem od te vojne ustanove, temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju RH od 3. kolovoza 1991. i Uredbe o izmjeni i dopuni te Uredbe od 30. kolovoza 1991. (u daljnjem tekstu: Uredbe 39/91 i 44/91). Predmetni poslovni prostor je unesen u vrijednost društvenog kapitala društva prednika tuženika ad. 2. Nadalje, tužitelj u tužbi kao pravnu osnovu stjecanja svog prava vlasništva navodi odluku Vlade RH o osnivanju poduzeća prednika tužitelja od 8. travnja 1991. iz koje odluke je vidljivo da je riječ o novoosnovanom poduzeću, ali se predmetni poslovni prostor u toj Odluci uopće ne spominje. Naime, u Odluci je navedeno da su u sredstva prednika tužitelja unesena samo ona sredstva koja su prethodno na temelju Uredbe o preuzimanju (NN br. 52/91) postala vlasništvo RH – što predmetni poslovni prostor nije. Ističe zaključno kako je tuženik ad. 2. vlasništvo predmetne nekretnine stekao po samom zakonu po dvije osnove: a) čl. 1. Uredbe 39/91 i b) dosjelost. Predložio je u nastavku postupka spojiti raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sa raspravljanjem u ovosudnom predmetu posl. br. P-203/2024 radi donošenja zajedničke odluke.

10. Sud ne smatra osnovanim naprijed izneseno traženje tuženika ad. 2., jer je uvidom u ovosudni spis posl. br. P-203/2024 utvrđeno kako je isti rješenjem od 25. travnja 2025. prekinut do pravomoćnog okončanja ovog predmeta. To je rješenje potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-2381/2025-3 od 16. prosinca 2025.

11. Za napomenuti je kako se postupak P-203/2024 vodi povodom tužbe tužitelja Primorje tekstil d.o.o. protiv tuženika Stečajna masa iza Remontno brodogradilište Šibenik d.o.o. u stečaju radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa na predmetnoj nekretnini. Početni tužbeni zahtjev glasio je i na utvrđenje prava vlasništva, međutim u tom dijelu je tužbeni zahtjev tamo tužitelja pravomoćno odbačen zbog dvostruke litispendencije. Dakle, u ovom trenutku, kako to navodi i Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl. br. Pž-2381/2025 u tom se predmetu koji predstavlja tužbu za ispravak zemljišnoknjižnog upisa čeka odluka iz ovog spisa predmeta o tome tko je vlasnik predmetnog poslovnog prostora – kao prethodno pitanje nužno za odlučivanje po tužbi društva Primorje tekstil d.o.o. za ispravak.

12. Tužitelj se u nastavku postupka usprotivio navodima tuženika ad. 2. prvenstveno ističući kako se isti neosnovano poziva na pravomoćnu presudu posl. br. P-679/10 i odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1253/2014 jer se radi o odlukama koje je tuženik ad. 2. ishodovao protiv nevlasnika. Dakle, utuživanjem nevlasnika predmetne nekretnine tuženika ad. 2. ne može učiniti vlasnikom i upravo je iz tog razloga tuženik ad. 2. citiranom revizijskom odlukom odbijen s uknjižbom prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, tužitelj kao jedini upisani vlasnik predmetne nekretnine nije uopće bio sudionik citiranih postupaka. Istakao je i kako prednik tuženika ad. 2. Vojna ustanova Topčider nije nikada stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, jer je raniji njihov prednik Vojna ustanova Jedinstvo bila samo zakupac predmetnog prostora. Također, nije točan ni navod tuženika ad. 2. da je Odlukom o organiziranju društva predmetna nekretnina ušla u temeljni kapital tuženika ad. 2., jer se predmetna nekretnina u istoj ne spominje. Prednik tuženika ad.

2. predmetnu je nekretninu koristio kao zakupac uz suglasnost prednika tužitelja no nikada nije stekao pravo vlasništva.

13. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao spisu priloženu dokumentaciju kao i odluke iz predmeta Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P - 679/10.

14. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

17. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini pobliže opisanoj u izreci ove presude.

18. Tužitelj svoju tužbu ponajprije temelji na presudi zbog ogluhe Trgovačkog suda u Šibeniku posl. br. P-433/04 od 7. veljače 2006. kojom je utvrđeno da je tužitelj Remontno brodogradilište Šibenik d.o.o. Šibenik u stečaju vlasnik predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega je bez pravne valjanosti uknjižba prava vlasništva na ime tuženika Grada Šibenika, pa je tužitelj ovlašten temeljem te presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva navedenog poslovnog prostora na svoje ime.

19. Isto tako tužitelj navodi da je predmetna nekretnina, kao i ostala tamo navedena sredstva, pri osnivanju Remontnog brodogradilišta Šibenik, a koje je osnovano sredstvima bivšeg MTRZ-a, unesena u osnivački – temeljni kapital čime su prestala biti sredstva u vlasništvu Republike Hrvatske. Isto tako navodi i da je bivša Vojna ustanova Jedinstvo – od koje tuženik ad. 2. izvodi svoja navodna prava na predmetnoj nekretnini – u predmetnom poslovnom prostoru bila samo zakupac pa da tako nije mogla steći pravo vlasništva istoga.

20. Tuženica ad. 2. opovrgava navode tužitelja da je citiranom presudom zbog ogluhe stekao pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora, jer je tom tužbom obuhvaćen Grad Šibenik kao tuženik, a radi se o privrednoj zgradi na kojoj je upisana Općina Šibenik i tužitelj tom tužbom nije obuhvatio tuženicu ad. 1. iako mu je bilo poznato stvarno stanje – da se u odnosu na tu nekretninu vode sporovi kod nadležnog suda, tko je u posjedu istoga (tuženik ad. 2.) i tko je vanknjižni vlasnik (tuženica ad. 1.). Tuženica ad. 1. svoje pravo vlasništva predmetne nekretnine izvodi iz Uredbe 52/91 navodeći kako je Vlada RH donijela Odluku 22. rujna 1992. kojom su vojne nekretnine raspoređene na korištenje i upravljanje Ministarstvu obrane te Ministarstvima i općinama na čijem se području nalaze. Iz tih dokumenata proizlazi da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu tuženice ad. 1. Tužitelj je osnovan Odlukom Vlade RH od 8. travnja 1992. a za početak rada im je određen iznos sredstava. Tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora kao ni stanova, jer je tuženica ad. 1. s istima raspolagala putem Ministarstva obrane te je iste prodala. Vojna ustanova Jedinstvo ni MTRZ nisu nikada bili vlasnici predmetne nekretnine.

21. Tuženik ad. 2. uz isticanje da je upravo on vlasnik predmetnog poslovnog prostora, kako je i odlučeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-679/10 od 14. travnja 2010. pa da ovaj sud u ovoj pravnoj stvari ni ne može pitanje vlasništva predmetnog poslovnog prostora riješiti na drugačiji način navodi kako je predmetni poslovni prostor koristila Vojna ustanova Topčider od koje je 1991. organiziranjem nastao prednik tuženika ad. 2. Također, vlasništvo predmetne nekretnine je onda tuženik ad. 2. stekao temeljem Uredbi 39/91 i 44/91, a tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva kako navodi Odlukom Vlade RH, jer se u njoj ne spominje predmetni poslovni prostor. Naime, u toj odluci je navedeno da su u sredstva tužitelja unesena samo ona sredstva koja su prethodno na temelju Uredbe 52/91 postala vlasništvo RH, a, kako je to i navedeno u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-679/10 od 14. travnja 2010. u vrijeme stupanja na snagu Uredbe 52/91 to više nije bila imovina JNA pa ju tako RH nije temeljem te Uredbe mogla niti steći u vlasništvo.

22. Uvidom u presudu Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-679/10 od 14. travnja 2010. utvrđeno je kako je istom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice protutužene Republike Hrvatske protiv tuženika protutužitelja Primorje tekstil d.d. Split kojim je ista tražila da iseljenje tuženika protutužitelja u roku od 15 dana iz poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade na gornjoj trasi u površini od 230 m2, koja zgrada je izgrađena na čest. br. 3223/1 k. o. [katastarska općina], a koji se nalazi u Šibeniku, Ulica Stjepana Radića 103. Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev pa je tako utvrđeno da je tuženik protutužitelj stekao vlasništvo opisanog poslovnog prostora te je tužiteljica protutuženica dužna kaniti se svakog uznemiravanja tuženika protutužitelja u vršenju vlasničkih prava opisane nekretnine. Nadalje, odbijen je zahtjev tuženika protutužitelja da se isti ovlasti na uknjižbu svoga prava uz istovremeno brisanje istoga sa imena tužiteljice protutuženice.

23. Iz obrazloženja presude koja je postala pravomoćna 13. siječnja 2014., u bitnome, proizlazi kako nije moguće odrediti ovlaštenje tuženiku protutužitelju na uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine budući da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisana Općina Šibenik čiji je pravni sljednik Grad Šibenik.

24. Citirana odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-1555/2010-2 od 13. siječnja 2014., dok je revizija tužiteljice protutuženice odbačena kao nedopuštena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1253/2014-2 od 6. studenoga 2018.

25. Nakon uvida u ovaj predmet i odluke koje su u njemu donesene – utvrđeno je da je u istome nakon opsežno provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora ovdje tuženik ad. 2. Iako citirana presuda nema učinak pravomoćnosti prema tužitelju budući da on nije bio stranka toga postupka, ista predstavlja dokaz koji je sud cijenio zajedno sa ostalim dokazima provedenim u ovom postupku.

26. Naime, tužitelj, u bitnome, u ovom postupku svoj zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora izvodi iz prava vlasništva Republike Hrvatske odnosno isti suprotstavlja svoje zahtjeve i svoje traženje pravu vlasništva Republike Hrvatske – koja je upravo izgubila u svojim tvrdnjama i dokazivanjima svoga prava vlasništva u naprijed citiranom pravomoćno okončanom postupku u kojem je tražila iseljenje tamo tuženika, ovdje tuženika ad. 2.

27. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđeno je kako je tužbeni zahtjev osnovan, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude.

28. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj (prednik tužitelja) nastao do bivše vojne ustanove MTRZ. Isto tako i da je prednik tuženika ad.

2. nastao organiziranjem od, među ostalim, Vojne ustanove Topčider koja je nesporno predmetni poslovni prostor koristila.

29. Iz dokumentacije koja prileži spisu je, po stavu ovoga suda, samo potvrđen stav suda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P - 679/10. Naime, predmetni poslovni prostor je do 1991. koristila Vojna ustanova Topčider iz Beograda a od te ustanove je organiziranjem nastao prednik tuženika ad.

2. Primorje tekstil d.d. Odluka o organiziranju poduzeća u društvenom vlasništvu se odnosila i na radnike i sredstva prodavaonice u Šibeniku, neovisno o tome jesu li sredstva te prodavaonice bila navedena u odluci, jer su na tim sredstvima radili radnici koji su takvu odluku donijeli, što znači da u vrijeme stupanja na snagu Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju RH od 3. listopada 1991. to više nije bila imovina JNA pa tako Republika Hrvatska ni nije mogla steći pravo vlasništva te nekretnine temeljem zakona.

30. Ono što je nužno za istaći u ovoj presudi je zaključak suda kako tužitelj svojim navodima i dokazima nije dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, naročito kraj činjenice da to vlasništvo izvodi iz vlasništva tuženice ad. 1. – a imamo pravomoćnu sudsku odluku u kojoj je navedeno da RH nije bila vlasnik u trenutku Odluke Vlade RH kojom je, po navodima tužitelja, trebalo biti preneseno vlasništvo sa tuženice ad. 1. na tužitelja.

31. Dakle, sumarno, uzevši u obzir postojanje pravomoćne presude kojom je tuženik ad. 2. utvrđen vlasnikom predmetnog poslovnog prostora i činjenicu da sud smatra kako tužitelj nije dokazima u postupku koji su sagledani u svojoj ukupnosti uspio dokazati svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, valjalo je odlučiti kao u izreci presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 163. i 164. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tuženici ad. 1., sukladno njezinom zahtjevu priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1.) i trošak zastupanja na ročištima održanim 13. studenoga 2007., 9. veljače 2010. i 7. svibnja 2026. od po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) sve sukladno vrijednosti predmeta spora, što uz važeću vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 200,00 eura.

33. Nadalje, tuženiku ad. 2., sukladno naprijed citiranim odredbama ZPP-a i Tarife priznat je trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 3. veljače 2026. od po 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1.) te trošak zastupanja na ročištima održanim 13. studenoga 2007., 9. veljače 2010. i 3. veljače 2026. od po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), sve sukladno vrijednosti predmeta spora, što uz važeću vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV ukupno iznosi 312,50 eura.

34. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zadru 19. lipnja 2026.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe u iznosu od 30,00 eura

- Tuženici ad. 1. po ŽDO Šibenik

- Tuženiku ad. 2. po pun.