Poslovni broj: P-1538/2025-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika, javno objavivši dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3221769 zaključenog 10. siječnja 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. te CRNKOVIĆ RB kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 488,08 eur (četristoosamdesetosameuraiosamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. siječnja 2006.g. pa do isplate i to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. , od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 928,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. lipnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10. siječnja 2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 628-50-3221769 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 23.351,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 111.437,53 kn (914.790,30 EUR) dana 12. siječnja 2006.godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju motornog vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca).

Tuženik da je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 3 pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako se iznos od 3,30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Da je riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, da ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 3 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita. Dakle, da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača.

Ukazuje tužitelj na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g. te na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g,

Naglašava da je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Nadalje, ulazna naknada da je ugovorena i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba da je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Tuženik da je jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu.

Tuženik da je izračunao ulaznu naknadu na način da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 12. siječnja 2006. godine, dakle 111.437,53 kn obračunao postotak od 3,30 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 3.677,44 kuna odnosno 488,08 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za euro.

Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu iako je na isto uredno pozvan.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3221769 od 10. siječnja 2006., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, Presudu ovoga suda posl.br.P-1311/221 od 27. svibnja 2022., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-2389/2022 od 09. kolovoza 2022., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Iz Ugovora o kreditu broj 628-50-3221769 proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.351,16 eur, uz rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju novog vozila. Odredbom čl. 3 ugovoreno je da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30%.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 89-90 spisa) da je on kupovao automobil za svoje osobne potrebe za što mu je trebao kredit pa su ga u autokući uputili kod tuženika rekavši mu da s njima poslovno surađuju. U banci su mu ponudili kredit u chf kao najpovoljniji. On da je u ugovoru vidio tu odredbu o naknadi pa kada je pitao za nju rekli su mu da su ti ugovori špranca, da ugovor može potpisati takav kakav je ili ne potpisati, dakle da nije mogao sa bankom pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora. Rekli su mu da će se ta naknada naplatiti od iznosa kredita što je po njegovom mišljenju još nepovoljnije jer i na taj iznos teku kamate. Nisu mu u banci obrazložili na što se ta naknada odnosi. Naknadu je banka naplatila od iznosa kredita. Od banke nije dobio nikakvu specifikaciju tog troška.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj, nije pojedinačno pregovaralo, te da mu u banci nisu obrazložili na što se ta naknada odnosi.

10. Niti iz ugovora nije jasno na što se odnosi naplaćena jednokratna naknada, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu u banci nisu obrazložili na što se ta naknada odnosi, stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi naknade određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, za pretpostaviti je da se ista odnosni na naknadu za obradu kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornoj odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev u točci I te utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade. Kako je tuženiku odobren kredit u visini od 23.351,16 chf odnosno u protuvrijednosti kuna 111.437,53 kn (tečaj chf na dan isplate je iznosio 4,772248 – list 54 spisa) naknada od 3,30 % iznosi 3.677,44 kn odnosno prema fiksnom tečaju (7,53450), 488,08 eur.

15. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 488,08 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (12. siječnja 2006. su tužitelju doznačena sredstva odobrenog kredita umanjena za trošak nakanade) budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini iste. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

16.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), zastupanja dana 24.04.2026. i 30.1.2026. (200,00 eurx2, tbr.9.t.1), te pristupa na ročište za objavu presude (100,00 eur) što ukupno iznosi 700,00 eur odnosno uvećano za PDV (175,00 eur) 875,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 928,10 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja. Nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 25.09.2025. kojim tužitelj u spis dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu budući da je isti tužitelj mogao i bio dužan dostaviti već uz tužbu u kojem slučaj navedeni trošak ne bi niti nastao, pa se dakle radi o nepotrebnom trošku.

U Delnicama, 19. lipnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.