Poslovni Broj: P-1539/2024-17

Općinski sud u Rijeci

Stalna Služba u Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnice tužitelja, javno objavivši dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012361029 sklopljenog 26. ožujka 2007.g. između Privredne banke Zagreb d.d. te ŽĐ kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja i GĐ kao Solidarnog dužnika sadržane:

- u članku 11. toč. 3. Ugovora pod naslovom Završne odredbe kojom je navedeno da se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 141,59 € (stočetrdesetjedaneuroipedesetdevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. ožujka 2007.g. pa do isplate, te

- iznos od 339,80 € (tristotridesetdeveteuraiosamdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. ožujka 2007.g. pa do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.386,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. lipnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26. ožujka 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 9012361029 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Visina odobrenog kredita da je iznosila 23.459,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 106.678,12 kn (14.158,62 EUR) dana 28. ožujka 2007.godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju vozila.

Tuženik da je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 11. točka 3. pod Naslovom: „Završne odredbe“ ugovorio kako se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti Banci, ovdje tuženiku, naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke. Da je riječ, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 11. točka 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu i za premiju osiguranja. Dakle da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Da je i više nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja. Da se dakle radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba da je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Ukazuje tužitelj na Presude Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g., Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g., Presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, te Presudu od 30. travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

Navodi tužitelj nadalje kako smatra da je ulazna naknada ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba da je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Ukazuje tužitelj da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom.

Zaključno tužitelj napominje da se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem P- 1222/2019, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 888,46 EUR (6.694,08 kn) na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 3.597,23 EUR (27.103,32 kn) na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naprijed navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Gž-1612/2020 dana 19. studenog 2020. godine.

Iz materijalne dokumentacije kojom raspolaže tužitelj, točnije Otplatne tablice, proizlazi kako je tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 234,60 CHF, odnosno 1.066,79 HRK (141,59 EUR) uzimajući u obzir tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu. Također, iz Otplatne tablice vidljivo je kako je tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 563,03 CHF, odnosno 2.560,25 HRK (339,80 EUR) uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita na ime premije osiguranja.

Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 65-69 spisa) tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, tuženik se očituje kako slijedi. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog da proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, predmetne naknade temelje se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK je dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“, tako da je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu.

Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita da je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

Također ističe tuženik da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora.

Tužitelj da neosnovano i pogrešno ističe da su predmetne naknade ništetne. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe.

Sporna odredba da nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora.

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplate naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Značajnu neravnotežu da treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

Prema presudi Suda EU C-415/11 Ž da proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“

Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku.

Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva da je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku, predmetna odredba nedvojbeno je jasna te je unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu.

Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Sporne naknade za obradu kredita plaćene su 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2012. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok.

Na tu zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2024. godine, odnosno 12 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. A kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

Tuženik također ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012361029 od 26. ožujka 2007., otplatnu tablicu, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, tuženikove Opće uvijete poslovanja s građanima, tečajnu listu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 26. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012361029 (list 12-16 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.459,78 chf, uz rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju vozila. Odredbom čl.11.3. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 171-172 spisa) da je njemu kredit trebao za kupnju novog automobila. Imao je tada auto star 29 godina, a kako ima bolesno dijete, alergičara, pa kada se javi potreba s njim mora biti na hitnoj za 15 minuta, nije se mogao više pouzdati u taj auto i odlučio je kupiti novi. Otišao je u autokuću i tamo odabrao automobil, a oni su mu rekli da surađuju vezano za kredite sa tuženikom. On da je do tada bio tuženikov klijent te je otišao k njima. Rekao im je za što mu treba kredit i oni su mu rekli da je najbolje da uzme kredit u chf jer da su ti krediti najpovoljniji i da je ta valuta stabilna. Rekli su mu izričito da su ti krediti bolji nego u eurima. S bankom nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Banka je sastavila tekst ugovora i dala mu ga na potpis. Nisu mu obrazložili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti su mu rekli gdje će kredit biti osiguran. Ne sjeća se da su mu pokazali ugovor o osiguranju. Rekli su mu da te odredbe moraju ući u ugovor i da se bez njih ugovor ne može sklopiti. Za te iznose naknade i osiguranja umanjen mu je odobreni kredit, dakle, banka je te iznose odmah uzela sebi prije nego što je njemu kredit uopće isplaćen. Od banke da nije nikada dobio nikakvu specifikaciju utuženih troškova odnosno naknada.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za osiguranje kredita kao i o visini tih naknada. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim nije pojedinačno pregovaralo, te da mu nije rečeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtijeva, niti se sjeća da su mu pokazali ugovor o osiguranju, a nisu mu rekli niti gdje će kredit biti osiguran. Proizlazi nadalje da je banka sastavila tekst ugovora, te da su mu rekli da te odredbe moraju ući u ugovor i da se bez njih ugovor ne može sklopiti.

10. Iz ugovora ne proizlazi jasnim na što se odnosi naplaćena naknada za obradu zahtjeva dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu niti usmeno nije objašnjeno na što se naknada odnosi već mu je samo rečeno da se bez te odredbe ugovor ne može sklopiti. Stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 11.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknadu za osiguranje kredita ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je ista nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o naknadama o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, ukoliko se odnosi na trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita. Što se pak tiče naknade za osiguranje kredita također je nejasno određivanje njezine visine u postotku od iznosa kredita. Naime ukoliko je kredit osiguran, a budući da ugovor o osiguranju nije sklopio tužitelj, dok je naknadu za osiguranje naplatio tuženik isti je pasivno legitimiran. Naknada za osiguranje ukoliko je kredit osiguran trebala bi biti ugovorena u iznosu premije osiguranja, dok tuženik u spis nije dostavio ugovor o osiguranju kojim bi opravdao ugovaranje naknade za osiguranje kredita, kao i dokazao da je ista plaćena upravo u iznosu koji je temeljem navedene odredbe naplatio od tužitelja.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I te utvrdio ništetnom odredbu članka 11.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita i osiguranje kredita čija visina je među strankama nesporna (tuženik je u podnesku od dana 24. studenog 2025. – list 162-163 spisa, naveo da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 28.3.2007. u iznosu od 1.066,78 kn (što iznosi utuženi iznos 141,59 eur prema fiksnom tečaju od 7,53450, a naknada za osiguranje kredita da je naplaćena dana 28.3.2007. u iznosu od 563,03 CHF, što predstavlja iznos od 2.560,25 kn prema važećem tečaju, odnosno utuženi iznos od 339,80 eur) . Naplaćene naknade vidljive su i iz materijalne dokumentacije u spisu konkretno otplatne tablice sa lista 17 spisa.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II to je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 141,59 eur i iznos od 339,80 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (28.3.2007. koji datum nije sporan jer proizlazi iz otplatne tablice te iz očitovanja tuženika – list 162) odnosno od slijedećeg dana , dakle 29. ožujka 2007. kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknada pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknada. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva niti mu je prezentiran ugovor o osiguranju kredita.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa).

17.1. Neosnovano tuženik prema mišljenu suda prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora jer predmet tužbenog zahtijeva nije samo isplata već i utvrđenje ništetnosti stoga je tužitelj ispravno vrijednost predmeta spora označio u većem iznosu od iznosa čiju isplatu potražuje, što je u skladu s odredbom čl .37. st.1. ZPP-a.

17.2. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 13.1.2025. (200,00 eur; tbr.8.t.1), zastupanja dana 24.4.2026., 6.2.2026. i 7.11.2025. (200,00 eurx3, tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 1.000,00 eur odnosno uvećano za PDV (250,00 eur) 1.250,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u iznosu od 110,00 eur, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.386,55 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

17.3. Nije priznat zatraženi trošak podneska od 27.9.2024. kojim tužitelj u spis dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu budući da je isto tužitelj mogao i trebao dostaviti već uz tužbu, kao što nije priznat niti trošak podneska od 16.2.2026. kojim tužitelj u spis dostavlja tečajnu listu budući da se radi o dokazu koji je također mogao biti dostavljen već uz tužbu jer se njime dokazuje visina tužbenog zahtjeva, a tužitelj je istim raspolagao.

U Delnicama, 19. lipnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.