Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-1004/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Marku Hrstiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 , zastupanog po Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave 8. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja JI, tužiteljevog punomoćnika Marka Hrstića, odvjetnika u Rijeci, te zamjenika punomoćnice tuženika, CI, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu , javno objavivši 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. ugovora o kreditu broj 9012671369 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

II Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. ugovora o kreditu broj 9012671369 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

i

r i j e š i o  j e

I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura.

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. lipnja 2025., u bitnom, navodi da je s tuženikom u Rijeci sklopio 27.6.2007. Ugovor o kreditu br. 9012671369, za iznos od 32.742,81 CHF, da je čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,0 % iznosa kredita, da je čl. 9. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Tvrdi da se o predmetnim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo , odnosno da tuženik nije pružio nikakvu uslugu i/ili protučinidbu za naplaćene naknade, slijedom čega su iste nepoštene i posljedično ništetne. U odnosu na ulaznu naknadu poziva se i citira dijelove presude Županijskog suda u Splitu od 25. svibnja 2022., posl.br. Gž-617/2022. U odnosu na ništenost izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita poziva se i citira dijelove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-43/2022 i posl. br. Rev-112/2018. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke. Potražuje i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 28. srpnja 2025. tuženik se, u bitnom, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim. Smatra da tužbu treba odbaciti budući je riječ o tužbi za utvrđenje da tužitelj da nema pravni interes za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva. Citira da čl. 187. Zakona o parničnom postupku, da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, da kod tužbi za utvrđenje, vrijednost predmeta spora iznosi 1327,22 eura. Dalje, tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012671369 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Poziva se i citira čl. 3. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, zatim Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju i Direktivu 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. Dakle, da je ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje da je dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti), da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika, da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da je odredbom članka 11.3 i članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će mu ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti određeni iznos za određene protučinidbe, da su njegovi zaposlenici tužitelju tijekom pregovora, ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu, da su predmetne odredbe ispunjene od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako su bile i ugovorene, da su predmetne odredbe jasne, uočljive i razumljive i da su omogućavale tužitelju da precizno odredi njihove ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da su odredbe transparentne pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li takva odredbe poštene. Dalje tuženik pojašnjava troškove koje je imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio sporne naknade i to operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Također, tuženik smatra da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetne odredbe bile ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da predmetne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da sporna odredba o naknadi za obradu kredita ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,00% od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora. Predlaže odbijanje i tužbe i tužbenog zahtjeva. Potražuje od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.500,00 eura, dok tuženik ističe argument da v.p.s. iznosi 1.327,22 eura budući je riječ o deklaratornoj tužbi. Predmet spora je u svakoj parnici uvijek zahtjev (jedan ili njih više). Ako ih je više, onda i pravno i logički svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ima određenu vrijednost bez obzira radi li se, osim kondemnatornog (kada v.p.s. proizlazi iz u sadržaju zahtjeva naznačene novčane svote), i o deklaratornom i / ili konstitutivnom zahtjevu. Ovo osobito stoga što nijednom normom pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske nije regulirano da postoje i takve vrste (tužbenih) zahtjeva koji postavljeni (samostalno ili vezano s drugim zahtjevima u tužbi) kao predmet nekog spora ne bi imali nikakvu vrijednost. Članak 40. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) određuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema članku 19. Zakona o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. U konkretnoj tužbi postavljena su (vrstom pravne zaštite koju pružaju) dva deklaratorna tužbena zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dviju ugovornih odredbi. Dio članka 19. ZSP-a koji normira predmet spora kao utvrđivanje nepostojanja pravnog odnosa jest šira sintagma (viši rodni pojam) koji u sebi obuhvaća i uži sadržaj, odnosno supsumira i niži rodni pojam utvrđivanja ništenosti ugovorne odredbe pravnog posla (ugovora) kojim je među pravnim subjektima nastao određeni pravni odnos. Naime, u oba slučaja (i utvrđivanje nepostojanja i utvrđivanje ništetnosti) radi se o deklaraciji odsutnosti (u cijelosti ili djelomično) pravnih učinaka određenog pravnog odnosa. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se i članak 19. ZSP -a. Stoga, u smislu odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a ocjena je prvostupanjskog suda da tužitelj vrijednost predmeta spora (kojeg čine dva zahtjeva) u ukupnoj svoti od 1.500,00 eura (što predstavlja iznos od 172,78 eura više od zakonom propisanog minimuma) nije očito suviše visoko naznačio, pa je zato odlučeno sadržajem točke I izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 8. svibnja 2026. saslušan je tužitelj (str. 160 spisa). Izvršen je i uvid u ovosudni spis pod posl.br. P-439/2020.

5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

6. Predmet ovog spora je tužiteljev deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Iz spisa posl.br. P-439/2020 slijedi da se radilo o sporu između istih stranaka u istim procesnim ulogama vezano uz isti Ugovor o kreditu kao i u ovoj parnici. Presudom od 8. srpnja 2021. sud je prihvatio kondemnatorni zahtjev tužitelja dosudivši mu glavnicu u iznosu od 46.000,44 kune sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, i to s osnove tečajne razlike kao posljedice ništetnosti Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu švicarski franak (str. 158 i dr. spisa P-439/2020). Presuda je povodom tuženikove žalbe potvrđenja od strane Županijskog suda u Zadru 1. ožujka 2022. (posl.br. Gž-971/2021-1).

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 213975 (stranice od 5 do 9 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 27. lipnja 2007., da je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 1.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 32.742,81 CHF (Čl. 2. - Namjena kredita je kupnja vozila). Člankom 11.3. Ugovora ugovoreno je kako se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (tzv. ulazna naknada). Članak 9. stipulira da je prijevremena otplata kredita moguća uz prethodnu obavijest Banke, a tada je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate (tzv. izlazna naknada).

9. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Međutim, u stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo da je ugovor zaključio za kupnju auta kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe. Tuženik se iskazu tužitelja nije protivio, odnosno nije iznio primjedbe koje bi bile vezane uz sadržaj izrečenog. Prema tome, tužitelj je kupio motorno vozilo (marke Fiat Grande Punto) za svoje osobne potrebe, pa je zato on u predmetnom kreditno-pravnom odnosu u svojstvu potrošača i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 79/07; nadalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 27. lipnja 2007. (u vrijeme zaključenja Ugovora). Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju vozila. Tuženikovo plediranje da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio vlasnik obrta za fotokopiranje (izvadak iz obrtnog registra – str. 117 i 118 spisa) sud nije prihvatio jer ta činjenica sama za sebe ne isključuje tužiteljev status potrošača u okolnostima kada njegov iskaz pred sudom tuženik nije osporio. Dodatno, da predmetni Ugovor o kreditu tuženik nije sklopio s tužiteljem kao obrtnikom, već s tužiteljem kao građaninom, a time i potrošačem, jasno slijedi iz dijela Čl.11.3. ugovora, koji se odnosi na visinu ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita, u kojem je tuženik napisao da se visina naknade određuje sukladno njegovoj odluci o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Dakle, ne obrtnika, pravnih osoba i dr.

10. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe podizanja kredita, istaknuo da je ugovora o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane predstavnika tuženika, da se radilo o špranci, da nije pregovarao vezano uz plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva a niti vezano uz konkretni novčani iznos koji se podrazumijeva pod taj pojam, da mu nitko od predstavnika banke nije pojasnio što pojam kreditnog zahtjeva podrazumijeva odnosno na što se to točno odnosi, da niti u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita o tome nije pojedinačno pregovarao sa bankom, niti mu je u odnosu na tu ugovornu odredbu nitko objasnio i pojasnio na što se ona odnosi i od kojih se elemenata ta naknada sastoji i na što se ona ima iskoristiti.

11. Člankom 81. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alinejom 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

12. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13. Člankom 87. st.1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Iz tužiteljevog stranačkog iskaza (na čiji sadržaj na ročištu 27. veljače 2026. nije bilo primjedbi od strane tuženika) proizlazi da on s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o dvije sporne predmetne odredbe Ugovora (tzv. ulazna i izlazna naknada), niti uopće o bilo kojem dijelu Ugovora imao utjecaja na njegov sadržaj, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita. Uz to, tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga. Niti mu je pojašnjeno u odnosu na ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita na što se ona odnosi i od kojih se elemenata ta naknada sastoji i na što se ona ima iskoristiti.

15. Za tvrdnje da su njegovi zaposlenici tužitelju tijekom pregovora, ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu, tuženik nije predložio izvođenje nijednog dokaza (npr. saslušanje tih svojih zaposlenika kao svjedoka), dok u odnosu na u odgovoru na tužbu uopćeno taksativno nabrajanje troškova na što se odnosi obrada kreditnog zahtjeva, pored stranačkog iskaza tužitelja na čiji sadržaj nije imao primjedbi, tuženik također ničim nije dokazao da je to sve doista pojasnio tužitelju u jedino relevantno vrijeme - prije ili prilikom zaključenja Ugovora.

16. Dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x- 71/18 od 12. 3. 2019.)

17. Spram tuženikovih navoda da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnim odredbama, ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

18. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. U smislu prethodno navedenog, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je temeljem primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

22. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

23. Međutim, unatoč svemu prethodno iznesenom, predmetni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je istaknut na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu broj 9012671369 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, je odbijen jer sud sukladno članku 2. stavku 1. ZPP-a isključivo odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku. Kada u okolnostima osporavanja dijela ugovorne obveze kojom je tužitelju određena jezično jasna obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, isti taj tužitelj postavi tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnom dijela odredbe kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, takav zahtjev nije osnovan jer svojim sadržajem ne odgovara onome što je bilo točno stipulirano u tom dijelu pravnog posla. Stoga je odlučeno sadržajem točke I izreke.

.

24. U odnosu na «izlaznu naknadu» (čl. 9 Ugovora), kao što je već prethodno izloženo u obrazloženju (točka 15. i dr.), tuženik nije dokazao da je o tome posebno pregovarao s tužiteljem (sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a upravo je na tuženiku bio taj teret dokazivanja), niti da je pojasnio tužitelju na što se ta naknada odnosi i od kojih elemenata se sastoji, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju po kojoj je banka ovlaštena sama donijeti više akata o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je prvostupanjskog suda da je ta sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima te obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ista ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP.

25. Dodatno, sud ističe da je člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), te da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), a da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.), iz čega proizlazi da je navedenom zakonskom odredbom propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje i obveza korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita stvarno pretrpio. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je pretrpio ikakvu stvarnu štetu zbog prijevremene otplate kredita. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO -a koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj ne krši ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego samo koristi zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. ZOO -a i čl. 79. st. 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a, pa odredba čl. 345. st. 3. ZOO-a koja propisuje mogućnost ugovaranja naknade za slučaj povrede ugovorne obveze ne može biti primjenjiva.

26. Po stavu suda tuženik (banka) bi u slučaju potrošačevog prijevremenog ispunjenja obveze (otplata duga) imao pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

27. U odnosu na tuženikovu tezu o nepostojanju pravnog interesa na strani tužitelja za podnošenje predmetne tužbe prvostupanjski sud ističe da je tužitelj kao potrošač imao pravni interes podnijeti predmetnu deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na ulazne te izlazne naknade i bez istovremenog postavljanja kondemnatornog zahtjeva za isplatu plaćenog (plaćenih) iznosa. Naime, deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ima samostalnu pravnu vrijednost i predstavlja legitimni pravni interes potrošača, osobito kada je u pitanju ništetnost pojedinih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu. Takav zahtjev omogućuje potrošaču da pravno utvrdi nevaljanost sporne odredbe, što je preduvjet za eventualno naknadno ostvarivanje prava na povrat plaćenih iznosa ili naknadu štete. Osim toga, deklaratornom pravnom zaštitom se u odnose među strankama unosi izvjesnost i sigurnost, te otklanjaju nejasnoće u pogledu sadržaja uzajamnih prava i obveza čime se doprinosi sprječavanju povrede prava. U pogledu aktivne procesne legitimacije, na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 327. ZOO). Zainteresirane osobe iz članka 327. ZOO-a, u prvom su redu, ugovorne stranke (u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž- 1231/22 od 31. 10. 2022.). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO), stoga je tuženikovo plediranje da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, u kontekstu razjašnjenja pitanja o postojanju tužiteljevog pravnog interesa za vođenje ovog postupka i isticanje ništenosti u formi deklaratornog tužbenog zahtjeva, u cijelosti neosnovano. Ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a konkretno se radi o povredi odredaba ZZP-a. Dodatno, po stavu ovog suda, obzirom na pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 u vezi tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba može i samostalno egzistirati.

28. Slijedom svega navedenog presuđeno je sadržajem točke II dispozitiva presude.

29. Odluka o trošku donesena je pozivom na odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a kojom je normirano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Od dva tužbena zahtjeva u ovoj pravnici tužitelj je uspio s jednim, dok mu je drugi odbijen. U dijelu u kojem nije upio tužitelj, uspjeh je tuženikov. Komparacijom izvršenom s tim u svezi slijedi zaključak da su stranke ostvarile parcijalni uspjeh, pa je zato pozivom na u ovom odlomku citiranu pravnu normu odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

U Rijeci 19. lipnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja i pun. tuženiku - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 19. lipnja 2026.

Pozvati rješenjem tužitelja na sudsku pristojbu za presudu – 110,00 eura.