REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3052/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužiteljice RT, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika stranka dana 11. svibnja 2026., dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavku 3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209402432 dana 29.05.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.056,55 € sa zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 3209402432 dana 29.05.2007.g. za kupnju motornog vozila na iznos od 12.643,89 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužiteljici dana 31.05.2007. Tuženik je u ugovoru u članku 2. stavku 3. odredio da je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

2. Čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

3. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

4. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

6. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, a svi troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamatnoj stopi koju je tuženik odredio ugovorom.

7. Iako je odredba čl. 2. stavka 3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.

8. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu sadržana u članku 2. stavku 3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209402432 dana 29.05.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ , te potražuje parnični trošak .

9. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora, naknada je naplaćena u iznosu od 25,16 EUR (189.55 HRK), a koju visinu tuženik ne spori, pa predlaže naslovnom sudu, da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora 25,16 EUR (189,55 HRK). Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 10 ZPP-a kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova, dok je zakonodavac posebno naglasio da je obveza suda da se spriječi svaka zlouporabu prava u postupku.

10. Ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ove parnice u smislu čl 187. st 2. ZPP koji propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, u konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev osnovanim, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe, pa bi sud trebao tužbu odbaciti.

11. U bitnom ističe da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi valjano ugovorena, te da je jasno razumljiva i lako uočljiva. Također navodi da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o njegovoj obvezi na plaćanje navedene naknade i o istoj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te su mu informacije o istoj bile dostupne. Navodi da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnoteže u pravima i obvezama među strankama. Tužitelj nije dokazao da mu je ikakva povreda nastala niti je dokazao da bi mu eventualna povreda mogla nastati u budućnosti. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

12. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati - čl 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŽT protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Zauzet je stav da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

14. Također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u odluci C-621/17 (ŽT protiv CIB Bank Zrt; čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U konkretnom slučaju proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

15. Ističe i prigovor zastare te kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

16. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-11), otplatni plan (list 13-25), popis obaveznih radnji pri odobravanju kredita (List 81), saslušao tužiteljicu (list 123), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

17. Sporno je postoji li pravni interes tužiteljice za podnošenje samo deklaratornog zahtjeva, je li odredba članka 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, nepoštena i ništetna, kao i pitanje zastare i potrošačkog svojstva tužitelja.

18. U odnosu na

postojanje  pravnog  interesa  za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom sudska praksa je zauzela stav da se isti cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. U odlukama Vrhovnog suda RH na koje se pozvao tuženik (Rev x-876/2017, Rev-735/2014, Rev-2064/1997) je zauzeto pravno shvaćanje da postojanje pravnog interes mora postojati do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju postoji mogućnost da tužitelj u slučaju uspjeha u sporu, ostvari za sebe pravnu korist, jer će u slučaju pravomoćnosti moći postaviti i kondemnatorni zahtjev u posebnoj parnici.

19. U odnosu na navedenu odredbu iz članka 2. st. 3. predmetnog ugovora koja se odnosi na činjenicu da tužitelj mora platiti naknade i troškove obrade kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu, valja istaknuti da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

20. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o predmetnoj odredbi prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

23. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu koja se odnosi na činjenicu da tužitelj mora platiti tzv. ulaznu naknadu i uz uvjete koje odredi kreditor međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

24. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je kredit podizala kod tuženika zbog kupnje osobnog automobila u svibnju 2007. Inače je bila klijent ZABA-e. Od banke joj je bilo ponuđeno da može podići kredit samo u CHF za autokredit. Pročitala je Ugovor prije potpisa. Bilo joj je jasno ono što je pročitala. Nitko iz banke nije pojedinačno prošao i objasnio joj pojedine odredbe. Pitala je za kamate, ulaznu naknadu, međutim joj je rečeno da je sve tako kako piše tako treba biti, nitko joj nije objasnio zašto. Ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora. Prihvatila je to tako kako je pisalo. Vozilo je korišteno u osobne svrhe. Nije bila vlasnik TD ni obrta. Misli da je odmah platila naknadu za obradu oko 150 eura otprilike, tada su bile kune.

25. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje vjerodostojnim i logičnim, te iz istog proizlazi da tužiteljica nije ni bila u prilici pregovarati o sadržaju sporne odredbe.

26. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna predmetna odredba nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbi u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom tzv. ulazne naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

27. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Iako se ovdje ne radi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita već naknadi za obradu kredita, po mišljenju suda, prethodno navedeno stajalište Građanskog odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske se može analogno primijeniti i na naknadu za obradu kredita.

28. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužitelj nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno valja navesti da sama paušalna tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog ugovora pobije, a teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao.

29. Također, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit u cijelosti iskorišten za kupnju osobnog vozila koje je korišteno isključivo u privatne, a ne u poslovne svrhe. Stoga je tuženikov prigovor otklonjen kao neosnovan.

30. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2. Stoga je sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

31. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrditi ništetnom odredbu sadržana u članku 2. stavku 3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209402432 dana 29.05.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s OT(NN 138/23) prema vps naznačenom u tužbi. Trošak se odnosi na sastav tužbe Tbr 7.1. OT u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska 10.12.25 100 bodova, ( Tbr. 8.1.OT) roč. 06.02.26. 100 bodova, roč 11.05.26 100 bodova, obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužitelja iznosi 800,00 eura, što uvećano za 25% PDV- a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu u iznosu od 30,00 eura, pa dosuđeni trošak iznosi 1.056,55 € , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

33. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 19. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun. uz rj pristojba presuda 30,00 €

2.tuženiku po pun.