REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-704/25-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku, odvjetniku Goranu Devrnji iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz [adresa], zastupana po pun. Ivo Šućur odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka dana 11. ožujka 2026.g., dana 19.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 217604 od 30.05.2008. sklopljenog između tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., [adresa], danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 [adresa], OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 3,00% (tricijelanulaposto) na iznos glavnice uvećane za 20%. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. važećem na dan isplate kredita.''

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 [adresa], OIB: 87939104217 da isplati tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 67,58 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.05.2008. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 [adresa], OIB: 87939104217 da isplati tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 243,30 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.05.2008. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka 250,73 €, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije sporno pravno sljedništvo između Volksbank dd i Nova hrvatska banka d.d.,OIB 78427478595 i sada tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dd OIB 87939104217 iz [adresa].

2. Nije sporno da je tijekom postupka došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio 30.05.2008. Ugovor o kreditu broj: 217604, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor).

4. Tužitelj nadalje navodi da je čl. 6.1 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova. Odredbom čl. 6.2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja. Na ovaj način navedene obveze tužitelja kao potrošača su neodređene i neodredive, posljedično i nepoštene i ništetneom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada i naknada za osiguranje kredita). Tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 110,00 CHF (67,58 EUR). nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Jednako tako umanjio je tuženik iznos kredita za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 396,00 CHF (243,30 EUR). Na taj je način također prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

5. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Na taj način je tuženik stekao korist bez osnove, pa je dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa zateznom kamatom i troškom postupka.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u bitnome osporava osnovanost ističe prigovor zastare, tužitelj treba dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04.02.25. pa tuženik stavlja prigovor zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

7. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

Smatra tuženik da sud ne može primijeniti čl 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), jer je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Sklapanjem Aneksa ugovora (konverzijom kredita iz CHF u EUR) banka ispunjava tužbeni zahtjev potrošača kako u pogledu:Utvrđenja ništetnosti obračuna promjenjivih kamata i Isplate preplaćenih iznosa, pa budući da je zahtjev već ispunjen kroz konverziju, ne postoji daljnji pravni temelj, za dodatna potraživanja, pa se potrošaču ne priznaje pravni interes za daljnje tužbe. Tumačenje da potraživanja iz CHF kredita mogu nastaviti teći unedogled (od datuma svakog pojedinačnog anuiteta) dovelo bi do pravne nesigurnosti i potencijalne zlouporabe prava, a prema stajalištu VSRH, nakon zakonite konverzije kredita iz CHF u EUR, smatra se da je banka ispunila tužbeni zahtjev.

Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuju jasne i nedvosmislene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, odnosno 3,00% na iznos glavnice uvećane za 20% za naknadu za osiguranje kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade.

8. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

9. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. U konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu su za tužitelja jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. I Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

11. Ne osporava visinu zahtjeva, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-12), otplatna tablica po kreditu (list 13-20), saslušao tužitelja (list 192), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

14. U odnosu na prigovor zastare koji se tiču zahtjeva za povrat po osnovi troškova obrade kredita, u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu STO i PTO Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

15. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga zastara zahtjeva po osnovi troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita nije ni počela teći dok sud pravomoćno ne utvrdi ništetnima takve odredbe.

16. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li odredbe ugovora o troškovima obrade kredita i naknade za osiguranje kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora koji se odnosi na obavezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, slijedom toga i isplatu u visini koja nije sporna.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod prednika tuženika uzeo je kredit za adaptaciju kuće. Tada je dobivao plaću preko tuženika te se iz tog razloga obratio tamo i za kredit a čak im je od strane banke i nuđen povoljni kredit. Prvo se raspitao, a onda je skupio papire, u banci su mu ponudili kunu, euro i CHF, ali je CHF tada bio najpovoljniji tako mu je rekla zaposlenica banke te je pristao na to. Ugovor je pročitao, ali ne detaljno, nije postavljao pitanja, zanimala ga je rata kredita. Na pitanje zašto je kredit toliko povoljniji u CHF službenica mu nije znala odgovoriti. Pitao je za naknadu za kredit i od čega se sastoji ali se ne sjeća što mu je službenica odgovorila. Zna da je trebalo platiti osiguranje kredita i ulaznu naknadu. Nije bilo pojašnjeno odnosno ne može se sjetiti da bi bilo pojašnjeno što ti troškovi sadrže. Naknade su skinute sa iznosa kredita te je u konačnici dobio manje od 11.000 CHF. Kredit je otplaćen.

18.

Tuženik na  okolnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora nije predlagao dokaze, pa je sud zaključak donio na temelju iskaza tužitelja.

19. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da isti kao korisnik kredita nije dobio nikakve relevantne informacije o tome što sadrže naknade koje su predmet spora. Tada je dobivao plaću preko tuženika te se iz tog razloga obratio tamo i za kredit a čak im je od strane banke i nuđen povoljni kredit. Proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije razgovaralo i pregovaralo, već se radilo o tipskom ugovoru, kojeg je tužitelj trebao potpisati, pitao je što sadrže naknade, ali se ne sijeća koji odgovor je dobio. Naknade su skinute sa iznosa kredita te je u konačnici dobio manje od 11.000 CHF. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da se kod sklapanja konkretnog ugovora nije pregovaralo o odredbama istog.

20. Odredba čl. 6 (i to toč 1 i 2) Ugovora nepoštena i ništetna, jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

21. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi.

22. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe suprotne članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba čl 6 toč 1 i 2 ništetna. Tužitelj je temeljem ništetne odredbe tuženiku 30.05.2008.platio iznose od 67,58 €, te 243,30 €.

23. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

24. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

28. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao što bi spadalo u "sve naknade i troškove" odnosno visinu te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, jer tužitelj nema priliku pojedinačno pregovarati, niti zna što ti troškovi obuhvaćaju, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja (članka 81. stavak 4. ZZP-a), nepošten stjecatelj.

29. Takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

30. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 S i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

31. Time sud utvrđuje da je ništetan dio Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv ulazna naknada i naknada za osiguranje a koje odredbe se nalaze u čl.6.1 i 6.2. ugovora. Na temelju svega navedenog sud tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio u visini nesporan iznos kako je navedeno u toč II i III izreke.

32. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, po stopama preciziranima u izreci.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, trošak pripada tužitelju jer je u sporu uspio u cijelosti, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vps 310,88 (NN 138/23), ne kako ga je tužitelj naznačio u tužbi jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

34. Tužitelju je po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; obračunato za sastav tužbe 25 bodova, roč.

13.10.25. 25 bodova, roč. 11.03.26. 25 bodova, uz pdv i pristojbu na tužbu 33,23 € i presudu 30,00 €, ukupno 250,73 EUR.

35. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona počevši od donošenja presude do isplate, a prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate računa po stopi preciziranoj u izreci.

U Zagrebu, 19.lipanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja uz rj pristojba presuda 13,27 €

- pun tuženika