REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-1240/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja GRADA BUJE, Buje, Istarska ulica 2, OIB: 19611257971, kojeg zastupa Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKOG TELEKOMA d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa Tin Lovrić, odvjetnik u Bogdanović, Dolički & Partneri, odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 2, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 7. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Mladena Ježeka, Šoštarićeva 10, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-961/2024 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-69526/2024) od 3. rujna 2024. te se tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u odnosu na glavnicu i zatezne kamate, tako i u odnosu na troškove ovršnog i parničnog postupka, odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.646,25 EUR s zateznim kamatama, s zateznim kamatama od 19. lipnja 2026. do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.318,75 EUR s zateznim kamatama od 19. lipnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Mladena Ježeka, Šoštarićeva 10, poslovni broj UPP/OS -Ovrv- 961/2024 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-69526/2024) od 3. rujna 2024., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2. Tuženik u prigovoru navodi da tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta, u smislu odredaba čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 76/2022., 14/2024., dalje u tekstu: ZEK/22) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/2011., 151/2014., 95/2017., dalje u tekstu: Pravilnik/11). Ovo stoga, što prema tim odredbama infrastrukturni operator (ovdje tuženik) ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine (ovdje tužitelj) naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. U konkretnom slučaju da su stranke sklopile 21. prosinca 2010. Ugovor T45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (dalje u tekstu: Ugovor) čije je postojanje i obvezatnost potvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-3717/2018 od 26. listopada 2020. te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd-2834/2021 od 7. prosinca 2021. S obzirom da tuženik uredno plaća tužitelju naknadu za pravo puta temeljem sklopljenog Ugovora, to da mu nije dužan istu plaćati temeljem rješenja HAKOM-a na koja se tužitelj poziva u ovom postupku.

3. U očitovanju na prigovor tužitelj navodi da je prema pravomoćnim, konačnim i izvršnim rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) od 14. studenog 2018. i 2. lipnja 2020. tuženik u obvezi plaćati tužitelju do 15. ožujka svake godine naknadu za pravo puta u ukupnom iznosu od 33.072,59 EUR (26.832,65 EUR po rješenju iz 2018. te dodatnih 6.239,94 EUR po rješenju iz 2020.). Tuženik da je platio dio naknade za pravo puta za godinu 2022. – 2023., dok je ostao dužan platiti preostali (neplaćeni) dio godišnje naknade za pravo puta za razdoblje 2022. - 2023. u iznosu od 4.229,89 EUR te godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje 2023. - 2024. u iznosu od 33.072,59 EUR i godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje 2024. - 2025. u iznosu od 33.072,59 EUR odnosno ukupno 70.375,07 EUR. Tužitelj ne osporava da među strankama postoji Ugovor temeljem kojeg tuženik plaća tužitelju naknadu za pravo puta, ali tvrdi da je tuženik dužan plaćati naknadu za pravo puta u visini određenoj navedenim pravomoćnim i izvršnim upravnim aktima koji nisu stavljeni izvan snage. Napominje da je u nekoliko sudskih postupaka tuženik zahtijevao da mu općine i gradovi vrate naknadu za pravo puta koju im je platio temeljem pravomoćnih i izvršnih rješenja HAKOM-a uz obrazloženje da je među njima i dalje na snazi ugovor temeljem kojeg se plaća ta ista naknada te da su svi ti tužbeni zahtjevi odbijeni s obrazloženjem da su rješenja HAKOM-a pravomoćni i izvršni upravni akti koji nisu stavljeni izvan snage, dakle, da isti predstavljaju valjanu pravnu osnovu za plaćanje, slijedom čega da tuženik ne može zahtijevati povrat onog što je temeljem tih upravnih akata platio. U tim parnicama sudovi, osobito Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da su napomenuli da se o postojanju prava i obveza iz tih upravnih akata ne može raspravljati u parničnom postupku, dakle, da se ne može raspravljati je li tuženik dužan platiti naknadu i visini iz rješenja HAKOM-a ili u visini iz ugovora odnosno je li došlo do prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta utvrđene rješenjem HAKOM-a u povodu ugovora, već da je samo HAKOM, kao nadležno javnopravno tijelo (regulator), ovlašten utvrditi da je obveza naknade za pravo puta njegovog rješenja prestala. Tužitelj, također, ukazuje da se tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 63. st. 8. ZEK/22, budući da je ZEK/22 stupio na snagu tek 12. srpnja 2022., nakon donošenja predmetnih rješenja HAKOM-a. S druge strane, da parnični sudovi nosu ovlašteni primijeniti odredbu čl. 63. st. 8. ZEK -a/22 te čl. 8. st. 4 Pravilnika/11, jer da se na njih može pozvati samo HAKOM, budući da samo HAKOM može odlučiti o prestanku obveze plaćanja naknade za pravo puta temeljem njegovih rješenja.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik ukazuje da je ustaljeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da u slučaju postojanja ugovornog odnosa vlasnik zemljišta (ovdje tužitelj) nema pravo naplaćivati naknadu (za pravo puta) preko ugovorenog iznosa, a infrastrukturni operator (ovdje tuženik) nije dužan plaćati naknadu (za pravo puta) preko tog ugovorenog iznosa. Tuženika smatra da iz dikcije odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika/11 proizlazi da postojanje ''drugog prava'', koje je u konkretnom slučaju zasnovano predmetnim Ugovorom, dovodi kako do prestanka obveze plaćanja naknade utvrđene rješenjima HAKOM-a po osnovi prava puta, tako i do prestanka (suspenzije) prava puta na čije mjesto dolazi uređenje odnosa iz Ugovora. Važećim Ugovorom (čl. 5. st. 1., 3. i 4.) stranke da su ugovorile godišnju naknadu za osnivanje prava služnosti u iznosu od 58.054,84 kn/7.705,20 EUR , koja da će se plaćati jednom godišnje u roku od 30 dana od ispostave računa tužitelja s tim da su ugovorne strane ugovorile da će razliku između plaćenog avansa i iznosa naknade koja će se utvrditi nakon geodetske izmjere i identifikacije čestica nadoknaditi ugovornoj strani koja je u šteti, a sve sukladno čl. 3. st. 3. tog Ugovora. Tuženik da je nakon utvrđenja stvarne količine EKI platio tužitelju naknadu za služnost prema stvarno utvrđenim količinama EKI te je pozvao tužitelja na sklapanje aneksa Ugovora, što da je tužitelj neosnovano odbio. Tuženik smatra da su, s obzirom na nespornu činjenicu postojanja uređenog (stvarnopravnog) odnosa temeljem sklopljenog Ugovora, pravni učinci rješenja HAKOM-a na koje se tužitelj poziva ograničeni odnosno suspendirani i to za svo ono vrijeme dok između tužitelja i tuženika postoji predmetno ''predmnijevano stvarno pravo'' uređeno postojećim Ugovorom, a sve u smislu citiranih odredaba čl. 63. st. 8. ZEK-a/22, čl. 8. st. 4. Pravilnika/11 te pravnog shvaćanja VSRH. Navodi da je odredba čl. 63. st. 8. ZEK/22 tzv. interpretativna pravna norma čiji se učinak proteže na sve pravne odnose pa tako i na one postojeće pravne odnose nastale prije njezinog unošenja u aktualni ZEK te kao takva nema nikakve zabranjene retroaktivne učinke. Uostalom, da je na jednaki način supsidijarnost prava puta u odnosu na neko drugo postojeće stvarni pravo ili pravni odnos uređivao i Zakon o elektroničkim komunikacijama iz 2008., (Narodne novine, broj: 73/2008., dalje u tekstu: ZEK/08), u odredbi čl. 28. st. 4. Naglašava da ne osporava zakonitost niti pravnu valjanost upravnih kata na koje se poziva tužitelj te da se u ovom postupku ne raspravlja o njihovoj zakonitosti, ali da ti upravni akti nemaju konstitutivni karakter niti svojstvo ovršnih isprava, već da se njima isključivo deklarira pravni odnos i obveza koja je već nastala po samom zakonu, a koju su predmetne parnične stranke izmijenile svojom voljom, sklapanjem Ugovora. Sve i kada bi tužitelj mogao od tuženika osnovano zahtijevati plaćanje naknade za pravo puta u visini određenoj rješenjima HAKOM-a, da bi zahtjev za plaćanje naknade za razdoblje 2024. – 2025. bio preuranjen, jer ta naknada dospijeva tek po isteku obračunske godine, a koja u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga još nije bila istekla . Kada se pri tome uzme u obzir pravno stajalište VSRH da naknada za pravo puta dospijeva prvog dana nakon isteka tekuće godine u kojoj je tuženik bio ovlaštenik prava puta, to da proizlazi da bi naknada za pravo puta za obračunsko razdoblje 2024. – 2025. dospjela 1. siječnja 2025. Osim toga, da tužitelj ne može zahtijevati isplatu zateznih kamata po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) određena za trgovačke ugovore, već za izvanugovorne obvezne odnose.

5. Tužitelj osporava pravna stajališta tuženika. Navodi da iz upravnih akata HSKOM-a proizlazi da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 7. ožujka 2017. te mu je naloženo platiti godišnje naknade koje su dospjele do trenutka donošenja tih rješenja, dok mu je buduće godišnje naknade naloženo plaćati u roku od 8 dana ''po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena'', iz čega tužitelj zaključuje da godišnja naknada dospijeva 15. ožujka svake godine za naredno obračunsko razdoblje.

6. Tuženik ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev - 937/2024-2 od 11. veljače 2026., u kojoj je taj sud dao odgovor na pravno pitanje po kojoj osnovi je tuženik kao infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za postavljanje elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje u tekstu: EKI) na nekretninama jedinica lokalne i područne (regionalne ) samouprave u situaciji kada postoji rješenje HAKOM-a kojim je uređena visina naknade za pravo puta, koje formalno nije stavljeno izvan snage, ali i ugovor kojim je za tuženika zasnovano stvarno ili neko drugo pravo temeljem kojeg koristi te nekretnine u istu svrhu. Tako je VSRH odgovorio, u bitnom, kako je vlasnik, odnosno upravitelj zemljišta, u slučaju postojanja ugovora o služnosti dužan primati ispunjenje svojih novčanih potraživanja na temelju tog ugovora kao isključivoj pravnoj osnovi iz koje proizlazi pravo na naknadu za korištenje njegovim nekretninama, iako upravni akt (rješenje HAKOM-a) iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta nije formalno stavljen van snage.

7. Tijekom dokaznog postupka pročitani su izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 23. svibnja 2024. (list 11. spisa), Ugovor T45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama sklopljen 21. prosinca 2010. između tužitelja i tuženika kao korisnika (list 34. – 39. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. (list 40. – 46. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd 2384/2021-2 od 7. prosinca 2021. (list 48. – 50. spisa), rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 14. studenog 2018. (list 75. – 81. spisa), e-mail tuženika od 27. studenog 2018. (list 82. – 83. spisa), dopunsko rješenje Hrvatske regulatorne agencije od 2. lipnja 2020. (list 84. – 87. spisa), e-mail tuženika od 10. srpnja 2020. (list 88. – 89. spisa), potvrde o plaćanju naknade za EKI (list 202. – 205. spisa), dopis tuženika od 4. veljače 2022. (list 206. – 207. spisa), rješenje HAKOM-a od 16. svibnja 2019. (list 210. – 211. spisa) i revizija tuženika podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 5912/2021 od 25. siječnja 2023. (list 325. – 33. spisa).

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Predmet spora jest isplata naknade za pravo puta za razdoblje od 2022. do 2025. u visini određenoj pravomoćnim i izvršnim rješenjima HAKOM-a.

10. Među strankama je nesporno da je tuženik infrastrukturni operator koji na nekretninama u vlasništvu ili pod upravom tužitelja koristi EKI bez sudskog spora s tužiteljem u razdoblju duljem od tri godine od početka njezinog korištenja te da je na tim nekretninama temeljem samog zakona stekao pravo puta, kao i da je rješenjima HAKOM-a iz 2018. i 2020. određena visina naknade za to pravo puta s obzirom na vrstu i količinu EKI postavljene na nekretninama tuženika, koju je tuženik dužan plaćati tužitelju svake godine, koja rješenja su pravomoćna, konačna i izvršna.

11. S druge strane, nesporno je i da su stranke sklopile Ugovor kojim su regulirale pravo tuženika da na nekretninama tužitelja drži EKI te su ugovorile visinu naknade koju je tuženik dužan plaćati tužitelju svake godine s obzirom na vrstu i količinu postavljene EKI koji ugovor je i dalje na snazi.

12. Nesporno je i da tuženik plaća tužitelju naknadu za korištenje njegovih nekretnina u svrhu postavljanja i držanja EKI u visini određenoj Ugovorom, koja je znatno manja od visine naknade za pravo puta određene rješenjima HAKOM-a.

13. Sporno je da li je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu za pravo puta u visini određenoj rješenjima HAKOM-a i, ako jest, kada ta naknada dospijeva te od kada i po kojoj stopi tužitelj na utužene iznose naknade za pravo puta može zahtijevati isplatu zateznih kamata.

14. Tuženik je pravo puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja te općim dobrima pod upravom tužitelja stekao ispunjenjem zakonskih pretpostavki iz ZEK/08, a koje su bile ispunjene već u trenutku njegova stupanja na snagu.

15. Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZEK/08 infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama čl. 29. toga zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

16. Navedena odredba je donekle izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 90/2011.) na način da je bilo određeno da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine mu je obvezan omogućiti ostvarivanje prava puta, bez navođenja situacija u kojima obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje, kao što je to bilo navedeno u ZEK-u/08 te je takvo zakonodavno stanje ostale sve do donošenja novog, aktualnog Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 76/2022., dalje u tekstu: ZEK/22).

17. Međutim, to ne znači da je naknada za pravo puta prestala imati supsidijarni karakter u odnosu na naknadu koja se plaća za sadržajno istovjetno pravo temeljem ugovora s vlasnikom nekretnine odnosno upraviteljem općeg dobra, samo što je u razdoblju od 2011. do 2022. ta supsidijarnost bila propisana Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/2011., 151/2014., 95/2017., dalje u tekstu: Pravilnik/11), koji je i danas na snazi.

18. Tako je odredbom čl. 8. st. 1. Pravilnika/11 bilo najprije određeno da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturni operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine, da bi ta odredba izmjenama iz 2014. bila sadržajno premještena u čl. 9. st. 1. Pravilnika/11, a da bi u konačnici izmjenama iz 2017. bila brisana odredba čl. 9., a unesena nova odredba čl. 8. st. 4. Pravilnika/11, koja je na snazi i danas, a kojom je određeno da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

19. Danas je to izričito propisano i na razini zakona.

20. Tako je odredbom čl. 63. st. 8. ZEK/22 određeno da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine.

21. Iz citiranih propisa proizlazi da je narav prava puta, od njegovih početaka u 2008. do danas, supsidijarna u odnosu na druga stvarna ili obvezna prava koja su uspostavljena ugovorom između vlasnika nekretnine i/ili upravitelja općeg dobra te infrastrukturnog operatora, a koja mu omogućuju da koristi te nekretnine za postavljanje i održavanje EKI.

22. S obzirom da je utuženo razdoblje u ovom postupku od ožujka 2022. do ožujka 2025., a da je ZEK/22 stupio na snagu 12. srpnja 2022., proizlazi da se na pravni odnos stranaka imaju primijeniti kako odredbe ZEK-a/08, tako i odredbe ZEK-a/22 te odredbe Pravilnika/11, međutim, sva ta tri pravna izvora na jednaki način uređuju supsidijarnu narav prava puta.

23. Predmetne parnične stranke su 21. prosinca 2010. sklopile Ugovor T45 - 125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (dalje u tekstu: Ugovor).

24. U Ugovoru se navodi kako je njegov predmet osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tužitelja u korist tuženika u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tuženika (čl. 3. st. 1. Ugovora).

25. Temeljem tog Ugovora tuženik ima pravo o svom trošku, u svoje ime i za svoj račun, izvesti sve građevinske i druge radove potrebne za gradnju, polaganje, održavanje, razvoj i korištenje svoje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na javnim površinama iz čl. 3. Ugovora te ishoditi za to sve potrebne dozvole (čl. 6. st. 1. Ugovora).

26. S obzirom da je gradnja, polaganje, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme te obavljanje javnih elektroničkih komunikacijskih usluga od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, radi sprečavanja prekida i drugih oštećenja navedene infrastrukture i opreme te nastanka većih šteta u telefonskom prometu i obavljanju javnih elektroničkih komunikacijskih usluga, tužitelj se je obvezao osigurati tuženiku neometano, samostalno i isključivo korištenje prava služnosti na javnim površinama kroz cijelo vrijeme trajanja tog prava, kao i kontinuitet u izvršavanju prava služnosti (čl. 6. st. 2. Ugovora).

27. Nadalje, navodi se da tužitelj daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme, a tužitelj preuzima pravo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3. i 7. Ugovora te da tužitelj dozvoljava tuženiku da temeljem tog Ugovora ishodi upis prava služnosti u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama u svoju korist (čl. 4. Ugovora).

28. Za osnivanje prava služnosti na javnim površinama stranke su utvrdile godišnji avans u iznosu od 58.054,84 kn, s time da će za prethodno razdoblje, do 31. prosinca 2009. te za tekuću 2010. tuženik platiti tužitelju jednokratnu naknadu u iznosu od 232.219,38 kn u roku od 15 dana od sklapanja Ugovora, a od 1. listopada 2011. nastaviti će plaćati avans godišnje naknade jednom godišnje u roku od 30 dana od ispostave računa tužitelja. Nakon geodetske izmjere i identifikacije čestica utvrditi će se eventualna razlika između plaćenog avansa i stvarne visine naknade te će se ta razlika nadoknaditi onoj ugovornoj strani ''koja je u šteti'' (čl. 5. Ugovora).

29. Napominje se da se pravo korištenja tužiteljevih nekretnina koje je za tuženika zasnovano Ugovorom iz 2010. ne može poistovjetiti s pravom služnosti u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj:

91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP), jer se ne može raditi niti o stvarnoj služnosti, u smislu odredbe čl. 186. ZVDSP-a, budući da se ista uspostavlja u korist svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine i služi potrebama te povlasne nekretnine, koja u konkretnom slučaju ne postoji (tuženik nije vlasnik nikakve povlasne nekretnine, već je izgraditelj EKI i u svrhu izgradnje, održavanja i daljnjeg razvoja te EKI se koristi tužiteljevim nekretninama) , a niti se može raditi o osobnoj služnosti, u smislu odredbe čl. 199. ZVDSP-a, jer sadržaj uspostavljenog prava korištenja ne odgovara sadržaju osobnih služnosti – prava plodouživanja, prava uporabe i prava stanovanja.

30. Pravo korištenja koje je za tužitelja zasnovano Ugovorom iz 2010. po svom se sadržaju podudara s pravom puta kojeg je tuženik stekao na tužiteljevim nekretninama stupanjem na snagu ZEK-a/08, što su stranke i konstatirale u čl. 1. Ugovora, a pravo puta jest zakonska služnost, u smislu odredbe čl. 185. ZVDSP-a.

31. Odredbom čl. 185. ZVDSP-a određeno je da ako neki posebni zakon određuje da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), onda su to zakonska ograničenja prava vlasništva na koja se ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno. Radi se o zakonskom ograničenju prava vlasništva u interesu Republike Hrvatske, u smislu odredbe čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.).

32. U svakom slučaju, predmetnim Ugovorom iz 2010. je za tuženika uspostavljeno pravo korištenja koje mu omogućuje da koristi nekretnine u vlasništvu ili pod upravom tužitelja za postavljanje, održavanje i razvoj EKI, slijedom čega je prema važećim propisima tuženik dužan tužitelju plaćati naknadu za to korištenje u skladu s tim Ugovorom, sve dok je taj Ugovor na snazi, budući da je pravo puta i naknada koja se za isto plaća tek supsidijarne naravi.

33. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj pokušao otkazati predmetni Ugovor izjavom o otkazu od 27. veljače 2017., što tuženik nije htio prihvatiti te je podnio tužbu radi utvrđenja, između ostalog, da je izjava o otkazu predmetnog Ugovora bez pravnog učinka, koji tužbeni zahtjev je odbijen presudom Trgovačkog suda u Pazinu, P - 143/2017-20 od 22. ožujka 2018., ali je u tom dijelu presuda preinačena od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je presudom višeg suda, Pž- 3717/2018-7 od 26. listopada 2020., utvrđeno da je otkaz predmetnog Ugovora neosnovan, a izjava o otkazu bez pravnog učinka.

34. Stoga je predmetni Ugovor i dalje na snazi te to među strankama niti nije sporno.

35. Međutim, za vrijeme dok su bili sporni pravni učinci dane izjave o otkazu Ugovora te dok je postojao privid da je Ugovor otkazan, tužitelj se je obratio HAKOM - u, kako bi HAKOM, sukladno odredbi čl. 28. st. 6. ZEK-a/08, utvrdio na kojim nekretninama u vlasništvu/pod upravom tužitelja tuženik ima pravo puta te za koju vrstu i količinu EKI je dužan plaćati naknadu za pravo puta, dakle, kako bi utvrdio parametre za određivanje visine naknade za pravo puta te rokove u kojima se ista mora plaćati.

36. Tako je HAKOM u rješenju iz 2018. utvrdio, između ostalog, da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta na nekretninama iz tog rješenja od 7. ožujka 2017., odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva/suvlasništva tužitelja na tim nekretninama, ako je ista nastupila nakon 7. ožujka 2017., naloženo je tuženiku napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz tog rješenja te platiti tužitelju naknadu za pravo puta za prvu i drugu godinu u roku od 10 dana od primitka rješenja, a za svaku sljedeću godinu u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena (stavak VIII., IX. i X. rješenja iz 2018.).

37. Iz e-maila od 27. studenog 2018., kojeg je tuženik uputio tužitelju i HAKOM -u, proizlazi da je godišnja naknada za pravo puta, koja se je trebala plaćati od 7. ožujka 2017., iznosila 202.170,58 kn.

38. U dopunskom rješenju HAKOM-a iz 2020. utvrđena je dodatna EKI koju tuženik drži na nekretninama tužitelja, slijedom čega je utvrđena obveza plaćanja dodatne godišnje naknade za pravo puta od 7. ožujka 2017., s time da je tuženiku naloženo dostaviti obračun naknade sukladno parametrima iz tog rješenja u roku od 8 dana te mu je naloženo platiti tu naknadu za prvu, drugu, treću i četvrtu godinu u roku od 10 dana od primitka tog rješenja, a ubuduće u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena (stavak V., VI. i VII. dopunskog rješenja iz 2020.).

39. Iz e-maila tuženika od 10. srpnja 2020., upućenog tužitelju i HAKOM-u, proizlazi da je dodatna godišnja naknada iznosila 47.014,83 kn.

40. Visina godišnje naknade za pravo puta jasno proizlazi iz tih rješenja te obračuna samog tuženika i ista ukupno iznosi 249.185,41 kn/33.072,59 EUR[1] godišnje te se je trebala početi plaćati od 7. ožujka 2017., s time da su se iznosi koji su dospjeli u trenutku donošenja tih rješenja trebali isplatiti jednokratno u roku od 10 dana, a budući iznosi trebali su se plaćati u roku od 8 dana po isteku prethodnog razdoblja za koje je naknada plaćena. Iz toga proizlazi da godišnje razdoblje traje od 7. ožujka tekuće kalendarske godine do 7. ožujka sljedeće kalendarske godine te da se godišnja naknada za pravo puta trebala plaćati ubuduće svakog 15. ožujka tekuće kalendarske godine za naredno razdoblje obračuna, dakle, da se je ista plaćala unaprijed, a ne unatrag.

41. Stoga je u pravu tužitelj kada tvrdi da se je za razdoblje 7. ožujka 2022. – 7. ožujka 2023. naknada trebala platiti 15. ožujka 2022., za razdoblje 7. ožujka 2023. – 7. ožujka 2024. da se je naknada trebala platiti 15. ožujka 2023. te za razdoblje 7. ožujka 2024. – 7. ožujka 2025. da se je naknada trebala platiti 15. ožujka 2024. pa bi, da ima pravo na isplatu naknade za pravo puta sukladno predmetnim rješenjima HAKOM-a, mogao zahtijevati isplatu zateznih kamata od prvog sljedećeg dana, 16. ožujka svake godine (čl. 29. st. 1. ZOO-a), ali ne po stopi određenoj za potraživanja proizašla iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već po nižoj stopi propisanoj za izvanugovorna potraživanja (čl. 29. st. 2. ZOO-a), kako to pravilno ukazuje tuženik, budući da pravo puta nije ugovorno, već zakonsko pravo te se naknada za isto određuje temeljem zakona, a ne ugovora.

42. Navedena rješenja HAKOM-a su i dalje na snazi, međutim, njihova primjena je uvjetovana nepostojanjem druge pravne osnove temeljem koje tuženik koristiti predmetne nekretnine u istu svrhu te temeljem koje već plaća naknadu za to korištenje, a ta druga pravna osnova je konkretni Ugovor.

43. Tuženik ne može biti u obvezi istovremeno plaćati naknadu za opisano korištenje tužiteljevih nekretnina i temeljem Ugovora i temeljem rješenja HAKOM -a, a kako je pravo puta i naknada koja se za isto plaća tek supsidijarne narav i, to u okolnostima konkretnog slučaja predmetni Ugovor ima prednost.

44. Koliko god se ovaj sud ne slagao s pravnim shvaćanjem da se ugovori sa stvarnopravnim učinkom ne mogu nikada otkazati, uz napomenu da predmetni Ugovor, po ocjeni ovog suda, niti nema stvarnopravne učinke, jer pravo koje se temeljem njega zasniva za tuženika nije stvarno pravo, kao što je to prethodno već pojašnjeno, budući da se ugovornu stranu ne može prisiliti da trajno ostane u ugovornom odnosu sklopljenom na neodređeno vrijeme u kojem je dužna trpjeti da se druga ugovorna strana koristi njenim nekretninama, jer ako se to čini, tada se toj ugovornoj strani, ovdje tužitelju, vlasniku nekretnina, nameću ograničenja prava vlasništva istovjetna onima koje propisuje zakon pa bi joj se za takvo ograničenje valjala i platiti naknada u iznosu koji propisuje zakon (ZEK/22), a koja je značajno veća od one koja je ugovorena , činjenica jest da postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je izjava o otkazu predmetnog Ugovora bez pravnog učinka, slijedom čega je isti i dalje na snazi.

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

45. Sve dok je predmetni Ugovor na snazi, rješenja HAKOM-a koja uređuju visinu naknade za pravo puta se ne mogu primijeniti (tako i VSRH, u presudi Rev-937/2024- 2 od 11. veljače 2026.).

46. Budući da je nesporno da tuženik uredno plaća tužitelju naknadu za korištenje njegovih nekretnina temeljem Ugovora, to je valjalo u cijelosti ukinuti predmetni platni nalog te tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

47. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

48. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 70.375,07 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za prigovor protiv rješenja o ovrsi u zatraženom iznosu od 1.327,50 EUR (Tbr. 11/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 11. veljače 2026. u iznosu od 1.327,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 16. ožujka 2026. u iznosu od 663,75 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 7. svibnja 2026. u iznosu od 1.327,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 4.646,25 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

49. Tuženiku ne pripada naknada za sastav podnesak od 16. ožujka 2026. i 29. travnja 2026., jer u istima isključivo iznosi stajališta sudske prakse, koja potvrđuju njegova stajališta, a koja je već iznio u ranijim podnescima, za koje mu je priznata naknada troška, slijedom čega troškovi nastali sastavljanjem predmetna dva dodatna podneska nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

50. Stoga je preko iznosa od 4.646,25 EUR do zahtijevanog iznosa od 7.965,00 EUR, za iznos od 3.318,75 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

51. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku