Poslovni broj: P-2011/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, na prijedlog sudske savjetnice Tee Pušić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja KD, dipl. iur. i punomoćnice tuženika KDJ, dipl. iur., **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH1210010051863000160, model 26, pozivom na broj 5908-19-19-03373472802 iznos od 1.596,52 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27.05.2024.g. do isplate i iznos od 1.711,92 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14.04.2026.g. do isplate po stopi koja se određuje po čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se objektivna preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 14. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako je Općinski sud u Splitu presudom pod poslovnim brojem IK-1393/90 od 6. veljače 1991. proglasio krivim ĆD jer je kao vozač sanitetskog vozila, vozeći pod upaljenim rotacionim svjetlom i sirenom, prošao kroz križanje kada je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo te presjekao pravac kretanja vozilu kojim je upravljao LD, koji je tom prilikom zadobio niz povreda teške naravi. Sanitetsko vozilo tom prilikom je bilo osigurano kod tuženika od automobilske odgovornosti.

Tužitelj, kao osiguranik LD, rješenjem broj RZ-23097 od 7. listopada 1992. priznao je osiguraniku pravo na naknadu plaće, uslijed utvrđene invalidnosti kao posljedice predmetne prometne nezgode. Novim rješenjem tužitelja broj 2306 od 5. siječnja 2000. osiguraniku tužitelja je određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999.

Tužitelj navodi da mu je tako nastala šteta jer je svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu u vremenu od 1. travnja 2021. do 31. prosinca 2023. u iznosu od 1.596,52 eura.

Navodi kako kao pravna osoba trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo iz mirovinskog osiguranja zbog posljedice povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi koja je po odredbama o mirovinskom osiguranju okarakterizirana kao ozljeda izvan rada za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

Da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakonom o mirovinskom osiguranju kao kasniji i specijalniji zakon. Da se pored odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju na odgovarajući način primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima koji svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, dakle da oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Da osnovanost tužbenog zahtjeva na način kako ga tužitelj postavlja (isplata cjelokupnih mirovina), ovisi o tome je li se na ovo potraživanje tužitelja, kao zavoda koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), na kojeg se tužitelj poziva, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji regulira obveze društava za osiguranje preuzete na temelju ugovora (Polica) o osiguranju.

Navodi kako je Vrhovni sud RH nizom svojih odluka, uključivo i najnovijih donesenih po tzv. izvanrednim revizijama, iskazao (ponovio) shvaćanje kako se na ovakva potraživanja primjenjuju odredbe ZOOP-a.

Da tuženik Croatia osiguranje d.d. u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje utužena naknada štete upravo na osnovi činjenice da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom policom osiguranja, pa da se stoga i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalnopravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju.

Tuženik navodi da obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu pa da je o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Navodi da je na tužitelju i teret dokazivanja visine, a koja se može dokazati izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine razmjernog iznosa za utuženo razdoblje, a koju tužitelj nije predložio u tužbi. Navodi kako odluke revizijskog suda donesene po tzv. izvanrednim revizijama praktički imaju značaj neposrednog izvora prava, jer je zakonodavac propisao dopuštenost podnošenja tzv. izvanredne revizije upravo u onim slučajevima kada o nekom pravnom pitanju postoji razmimoilaženje u shvaćanjima drugostupanjskih sudova, pa putem instituta revizije revizijski sud "presiječe" i iskaže pravilno shvaćanje.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je podneskom od 14. travnja 2026. preinačio tužbeni zahtjev na način da pored prvotno utuženog iznosa od 1.596,52 eura za razdoblje od 1. travnja 2021. do 31. prosinca 2023. potražuje i iznos od 1.711,92 eura za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 31. ožujka 2026.

Prema članku 190. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Premda se tuženik usprotivio uređenju tužbenoga zahtjeva tužitelja, ovaj sud je dopustio preinaku jer je smatra svrsishodnom za konačnom rješenje odnosa među strankama.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je izvršio uvid u presudu ovog suda pod poslovnim brojem IK-1393/90 od 6. veljače 1991. i presudu Okružnog suda u Splitu pod poslovnim brojem Kž-437/91 od 16. listopada 1991. (list 4-19 spisa), rješenje tužitelja pod brojem RZ-23097 od 7. listopada 1992. (list 19-22 spisa), rješenje tužitelja broj 2306 od 5. siječnja 2000. (list 23-28 spisa), prijedlog za medicinsko vještačenje osiguranika tužitelja od 8. srpnja 1991. (list 29-34 spisa), nalaz i mišljenje komisije (list 35-38 spisa), policu osiguranja od automobilske odgovornosti br. 001292145617 (list 39 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora poslan tuženiku 21. veljače 2024. (list 41 spisa), obračun izvršene isplate od 20. veljače 2024. (list 43 spisa), ispise iz AOP-a o doznačenim mjesečnim primanjima na ime osiguranika tužitelja (list 47-83 spisa).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom iznosa od 1.596,52 eura po osnovi naknade štete, s obzirom na to da je tužitelj navedeni iznos isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2021. do 31. prosinca 2023., a koja invalidnost je osiguraniku tužitelja nastala kao posljedica prometne nezgode koju je uzrokovao vozač vozila koje je u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika po polici od automobilske odgovornosti.

7. Između parničnih stranaka sporna je osnova potraživanja, odnosno je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime naknade štete predmetni iznos te treba li se u konkretnom slučaju primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju.

8.1. Prema odredbi članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8.2. Prema odredbi članka 161. stavka 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

8.3. Odredbom članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/014., 155723., dalje: ZOOP), propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9.1. Čitanjem presude ovog suda pod poslovnim brojem IK-1393/90 od 6. veljače 1991. i presude Okružnog suda u Splitu pod poslovnim brojem Kž-437/91 od 16. listopada 1991. proizlazi da je ĆD proglašen krivim što je 6. kolovoza 1990. prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je LD, osiguranik tužitelja, zadobio teške tjelesne povrede.

9.2. Čitanjem rješenja tužitelja pod brojem RZ-23097 od 7. listopada 1992. proizlazi da je osiguraniku tužitelja, LD, zbog povrede izvan rada nastao gubitak sposobnosti za rad na svom poslu te da mu se počevši od 6. veljače 1992. priznalo pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu.

9.3. Čitanjem rješenja tužitelja broj 2306 od 5. siječnja 2000. proizlazi da je osiguraniku tužitelja, LD, određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 165,35 mjesečno od 1. siječnja 1999., odnosno da mu je od 1. srpnja 1999. usklađena mirovina iznosila 171,72 kune mjesečno.

9.4. Čitanjem police osiguranja od automobilske odgovornosti br. 001292145617 proizlazi da je sanitetsko vozilo kojim je upravljao ĆD u trenutku prometne nezgode 6. kolovoza 1990. bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika.

9.5. Čitanjem obračuna isplata od 20. veljače 2024. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja za razdoblje od 1. travnja 2021. do 31. prosinca 2023. izvršena isplata na ime invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 1.596,52 eura i to:

- za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. lipnja 2021. iznos od 130,29 eura,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. iznos od 267,00 eura,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. iznos od 272,97 eura,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. iznos od 289,84 eura,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. iznos od 305,40 eura,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. iznos od 331,02 eura.

10.1. Kako bi sud mogao preispitati osnovanost potraživanja, trebalo je utvrditi koji zakon između dva iznad navedena se primjenjuje u konkretnom slučaju. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena tim Zakonom, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

ZOOP je lex specialis u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti. Nadalje, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om te obveza tuženika ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti.

Stoga se na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to je ZOOP.

Kako se radi o prometnoj nesreći i šteti koja je nastala iz prometne nesreće osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, a šteta je nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina kada su oba zakona bila na snazi, to ovaj sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na ZMO, na koji se poziva tužitelj. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nesreći, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće pa se primjenjuje ZOOP, a ne ZMO, koji zakon bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika. ZOOP i ZMO su bili na snazi u razdoblju za koje se potražuje predmetna šteta, ali se upravo na tuženika kao osiguravatelja od automobilske odgovornosti u ovom postupku primjenjuje ZOOP.

Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog Zakona i njime preuzetih obveza.

10.2. Ističe se kako osiguravajuća društva nisu štetnici već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

Člankom 8. stavkom 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a ta odredba glasi da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Iz navedene odredbe proizlazi kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

Iz svega iznad navedenog slijedi da je u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

10.3. Dakle, sukladno članku 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika. U konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani člankom 27. ZOOP-a.

Dakle, sud je u konkretnom slučaju trebao utvrditi postoji li stvarna šteta tužitelja u smislu odredbe stavka 1. tog članka, koja bi u konkretnom slučaju predstavljala razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja, određen u smislu odredbe stavka 3. tog članka, odnosno postoji li razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi bio isplaćen kad bi razlog priznanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženika.

10.4. Međutim, kako tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o primjeni odredbe članka 164. ZMO-a kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOOP-a, temeljem koje odredbe je i odredio visinu potraživanja, sud je imajući u vidu činjenicu da tužitelj nije predložio dokaze o visini potraživanja (financijsko vještačenje) u smislu odredbe članka 27. stavaka 1. i 3. ZOOP-a, a čime su postojanje i visina štete ostali neutvrđeni, odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Naime, teret dokaza o visini štete bio je na tužitelju, pa s obzirom na to kako tijekom postupka nije dokazao da ista postoji i koliko iznosi, to tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti zatraženi iznos jer se ta naknada ne nalazi unutar pokrića osiguranja od automobilske odgovornosti.

11. Slijedom svega iznad navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

U Splitu, 19. lipnja 2026.

Sudac

Tomislav Bago

Sudska savjetnica

Tea Pušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju,

- tuženiku,

- u spis.