Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-171/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan rasprave, 19. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, od dana 19. veljače 2007. g. broj 50404607-5103424204, koja glasi: je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“.
II. Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 318,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.02.2007.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 75,78 eur-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 50404607 – 5103424204 od 19.02.2007., kojim je podigao kredit u iznosu od 120.000,00 kuna. U tužbi iznosi kako je odredbom čl. 10. id. ugovora ugovoreno plaćanje „naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita“, koju je Korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u visini „2,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora“. Nastavno iznosi da mu je tužena temeljem takve odredbe na ime „naknade po kreditu“, naplatila dana 19.02.2007.g. iznos od 2.400,00 HKR i poziva se da je to vidljivo iz dopisa tužene od 16.03.2026.g. Za prethodne navode prilaže dokaze uz tužbu pod B) i C), a nakon toga obrazlaže kako je tužena predmetnu odredbu iz članka 10. unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale i navodi da je to protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Takva nepoštenost ugovorne odredbe ima pak sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a za posljedicu ništetnost id. odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , a sukladno članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. 10. st. 1. kojom je dakle ugovorena naplata „naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita“ koju je „Korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u visini 2,000 % na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunata s datumom Ugovora“ unaprijed bila pripremljena od strane tužene i o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, a niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj id. odredbe. Nastavno opetuje kako je iz dopisa tuženika od 16.03.2026.g. vidljivo da je tužitelju dana 19.02.2007.g. naplaćen na ime id. „naknade po kreditu“ iznos od 2.400,00 HKR, s time da tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena banka mogla imati a da bi ih trebao snositi tužitelj. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu . Stoga je po tužitelju očigledno da navedena odredba čl. 10. st.1.id. Ugovora nije jasna i određena, jer iz iste nije vidljivo ni razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi, te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja kao potrošača očigledno prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, pa obzirom iz svega proizlazi da je odredba čl. 10. st.1. predmetnog ugovora nepoštena a samim time i ništetna, to je po tužitelju tužena dužna vratiti njemu - tužitelju naplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. U tom smislu tužitelj najzad podnosi tužbu i predlaže sudu da po provedenom postupku donese odluku kao u izreci ove presude.
2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan dostaviti odgovor na tužbu u roku 30 dana. U pozivu je tuženik upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.
3. Međutim, nakon što tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu, niti je to učinio do pisanja ove odluke, za utvrditi je da tuženik zapravo nije ni na koji način osporio navode u tužbi i potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, pa su već u tom smislu ispunjeni uvjeti za donošenje presude temeljem ogluhe. Također se može utvrditi osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 50404607-5103424204 od 19.02.2007.g., Potvrde tužene banke od 16.03.2026.g., uz potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu na listu 11, 12 spisa, sve dostavljeno uz tužbu, pa se obzirom na postojanje zakonske osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje da su ispunjeni uvjeti u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku. Stoga je obzirom na slijedom navedenog donesena presuda kao u točki I i II izreke ove odluke.
4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP -a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.
6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot tome i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio te troškove kod banke i snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da je naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u visini 2,000 % na iznos kredita, obračunato s datumom Ugovora.
7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su dakle glavnica i ugovorene kamate, pa je slijedom toga ujedno razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja bilo kakvu naknadu koja se evidentno odnosi na obradu kredita. To pak posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl.1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Rep. Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO-a.
8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.
9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati, u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a, da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a, te potrebu povrata onog iznosa koji je plaćen na osnovu ništetne odredbe predmetnog članka 3. id. Ugovora o kreditu. Slijedom je slijedom svega prethodno navedenog donesena odluka kao u točki I i II izreke ove presude.
10. Odluka o troškovima postupka donesena je u korist tužitelja jer je uspio u postupku, a u tužbi je potraživao troškove postupka za sastav tužbe s pripadajućim PDV-om u iznosu od 62,50 eur i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 eur. No, na ime sudske pristojbe za tužbu stvarno je platio trošak u iznosu6,64 eur, a jednako toliko mu pripada i za trošak sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe, jer se prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama za presudu zbog ogluhe plaća polovičan iznos sudske pristojbe. Stoga je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 75,78 eur-a sa zakonskim zateznim kamatama kako je određeno u točki III. izreke ove odluke.
U Karlovcu 19. lipnja 2026.
Sudac
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca.
2. Tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a.
