Poslovni broj: UsI-2779/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U DA

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mariju Vukoviću, odvjetniku u Splitu, Lovretska 27, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenik LG, zaposlenik, temeljem generalne punomoći pohranjene kod ovog Suda, radi teže povrede službene dužnosti, nakon javne rasprave zaključene dana 6. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja zajedno sa zamjenikom opunomoćenika Juricom Tomićem, odvjetnikom u Splitu te opunomoćenika tuženika, dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II 114-04/25-02/88, URBROJ: 511-01-158-25-5 od dana 26. rujna 2025. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II 114-04/25-02/88, URBROJ: 511-01-158-25-5 od dana 26. rujna 2025., kao i podnescima zaprimljenim tijekom ovog upravnog spora, tužitelj je, u bitnom, naveo da je u ovoj pravnoj stvari riječ o ponovljenom postupku nakon presude Upravnog suda u Splitu (dalje: Naslovni sud) broj: Us I-2483/2024-7 od dana 9. svibnja 2025. i „ukidnog“ rješenja tuženika KLASA: UP/II-114-04/25-02/61, UR.BROJ: 511-01-158-25-4 od dana 9. lipnja 2025., te je nesporno da je u postupku pred Naslovnim sudom, koji je prethodio ovom ponovljenom postupku, kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika-MUP-a (donositelja upravnog akta koji se osporavao) nastupao dr. OG. Dakle, da je OG pred Naslovnim sudom zastupao tuženika odnosno ovlaštenog podnositelja optužnog akta protiv policijskog službenika-ovdje tužitelja, da bi onda taj isti zastupnik optužbe- OG rješavao upravni spor u ponovljenom postupku kao član vijeća prvostupanjskog disciplinskog suda. Povrijeđene da su odredbe čl. 24. st.1. t. 1. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) i čl. 15. st. 1. t. 4. Zakona o upravnim sporovima. U ovom slučaju postoje i drugi razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe, odnosno razlog za izuzeće iz čl. 24. st. 3. točke 4. ZUP-a, no za ovo tužitelj nema „pisanih dokaza“. Nadalje, tuženik nije postupio u skladu s obvezujućim uputama i stajalištima presude Upravnog suda u Splitu broj Usl-2483/2024-7 od dana 9. svibnja 2025. iznesenim u točkama 17., 18. i 19. obrazloženja. No, da je tuženik ipak ukinuo prvostupanjsko rješenje i vratio stvar na ponovni postupak kako bi se ponovno saslušao svjedok HG i eventualno drugi svjedoci s ciljem utvrđivanja prakse postupanja u OKCP-u PUSD iako ovo nije bila uputa Naslovnog suda koji je isto već utvrdio. U ponovljenom postupku pred prvostupanjskim tijelom (disciplinskim sudom) ponovno je saslušan svjedok IG te svjedoci MG i SG, da bi zatim prvostupanjsko tijelo, u cilju opravdavanja (potpuno neosnovane i nezakonite) odluke o odgovornosti tužitelja, na krajnje arbitraran i samovoljan način sve „izokrenuo“ i očito irelevantne iskaze uzdigao na „pijedestal dokazne vrijednosti“ uz potpuno obezvrjeđivanje iskaza svjedoka IG. Iskazi svjedoka MG i SG da ništa ne govore o praksi postupanja OKCP-a PUSD. Jedini način koji tužitelju preostaje da dokaže svoje tvrdnje jest da se od OKCP-a PUSD pribave podaci o broju primljenih poziva i zavedenih dojava jer da se u OKCP-u MUP-a svaki poziv snima pa da sigurno postoji evidencija o broju zaprimljenih poziva kao i evidencija o broju evidentiranih poziva odnosno dojava. Drugi način na koji je tužitelj mogao dokazati svoje tvrdnje o praski postupanja u OKCP-u MUP-a, PUSD da je da njegovi kolege o tome posvjedoče-kažu istinu, ali da se nažalost ljudi boje. Svjedok SG da je rekao da će doći svjedočiti, ali da očito pred disciplinskim sudom nije imao hrabrosti reći istinu pa je rekao nešto što niti pomaže niti škodi. Dakle, svjedok je rekao što su dužni, a ne kako su postupali, a što da se nije usudio reći. Međutim, cilj da nije bio utvrditi jesu li djelatnici OKCP PUSD dužni postupati sukladno Uputi, već da je trebalo utvrditi kako se doista postupalo u praksi. Sličan da je i iskaz svjedokinje UG pa da je i taj iskaz neupotrebljiv jer da ista iskazuje „školski“ pa je njen iskaz nebitan za ovu pravnu stvar. Jedini svjedok čiji je iskaz upotrebljiv u ovom postupku, koji govori o praksi postupanja i koji je istinit jer se svjedok nije bojao kazivati istinu jest iskaz svjedoka IG jer od veljače 2025. više ne radi u OKCP-u PUSD i više nije na rukovodećoj funkciji, te se ne boji više svojih nadređenih. Pod prisegom da je dao svoj iskaz pred Naslovnim sudom, a sadržajno identičan iskaz da je dao i u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim disciplinskim sudom tuženika te da njegov iskaz, suprotno navodima tuženika, nije ni kontradiktoran ni nerazumljiv, a svjedok da je rekao istinu koja se sudu MUP-a ne sviđa. Upravo je njegov iskaz, pored audio snimki razgovora tužitelja i dojavitelja (te podataka o broju primljenih i evidentiranih poziva), krucijalan dokaz u ovoj pravnoj stvari jer daje uvid u način rada OKCP-a PUSD koji je u konkretnom slučaju nužno uzeti u obzir osobito zbog činjenice da tužitelj od strane svog poslodavca (MUP-a) nije bio obučen/educiran za poslove radnog mjesta u OKCP-u na koje je raspoređen te da je baš zbog ove specifičnosti konkretnog slučaja bilo važno utvrditi praksu postupanja na radnom mjestu tužitelja. Svjedok IG da je u svojim iskazima opisao način postupanja s pozivima/dojavama građana, načinu rada i opterećenosti djelatnika OKCP-a i ono najvažnije-kao voditelj OKCP-a da je dao svoj sud o tome je li predmetnu dojavu trebalo evidentirati. Bitna stvar koja proizlazi iz njegova iskaza jest da se u praksi svi pozivi/dojave ne evidentiraju i to čak 30% do 60% poziva na dnevnoj bazi, a u ovom dijelu da je njegov iskaz podržan pisanim dokazom-izlistom poziva koji su na dan terećene povrede (18. ožujka 2023.) zaprimljeni u OKCP-u PUSD i izlistom broja evidentiranih dojava na taj dan. Tog dana da je od ukupno 84 poziva građana, samo 8 poziva evidentirano u Evidencijama IS MUP-a kao dojava. Iz navedenog slijedi da čak 76 poziva nije evidentirano kao dojava, a upravo to su oni pozivi o kojima je govorio svjedok IG, a za koje su tužitelj i njegovi kolege iz smjene zaključili da nisu od interesa za rad i postupanje policije ili koje su proslijedili nekoj nadležnoj postaji i uopće ih nisu evidentirali, jer takav je bio način postupanja u praksi OKĆP-a PUSD i svi su tužiteljevi kolege tako postupali kad god su ocijenili da poziv/dojavu nije potrebno zavesti u Evidencije IS MUP-a. Dakle, suprotno činjeničnom opisu terećene povrede da je kriminalističko istraživanje provedeno pa da je iz optužnog akta jedino utvrđeno ono što tužitelj nikada nije ni sporio, da dojave NG kritične prigode nije evidentirao u Evidencijama dojava IS MUP-a RH, a s tim u svezi se postavlja pitanje da li je to, s obzirom na sadržaj dojave i tadašnju praksu postupanja OKCP- a PUSD doista i trebao učiniti, te ukoliko jest - je li to propustio učiniti iz namjere ili krajnje nepažnje, jer jedino u tom slučaju tužitelj može biti proglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti, a s ovim u svezi da se ukazuje da je već Naslovni sud utvrdio kako su postojale objektivne okolnosti koje isključuju odgovornost tužitelja za povredu službene dužnosti za koju se isti tereti. Kriva procjena „kako je to sud naveo pobijanom rješenju ili „manjak stručnog znanja i osposobljenosti“ kako se to navodilo u prvostupanjskoj odluci iz ponovljenog postupka nisu ni namjera ni krajnja nepažnja, osobito kod činjenice da je manjak tužiteljeva „stručnog znanja i osposobljenosti“ krivnja poslodavca koji ga nije educirao za poslove novog radnog mjesta. Zato je važno kako je OKCP PUSD postupao u praksi. Nikakve namjere ili nepažnje tužitelja da u konkretnom slučaju nema. Dojavitelj da je naglasak stavio na neprofesionalnost, neprimjereno postupanje i nekulturnost djelatnika civilne zaštite, a postupanje zbog tako nečeg da nije u domeni postupanja policije po službenoj dužnosti. Tužitelj da je postupio sukladno praksi OKC-a i u dobroj vjeri da je procijenio situaciju, a po trećem pozivu dojavitelja da je poduzeo sve u cilju utvrđivanja ima li potrebe za postupanjem policije, ispitao je okolnosti o tome postoji li bojazan za bilo kakvu eskalaciju događaja kritične prigode, a sam dojavitelj da ga je zaustavio u daljnjem postupanju-slanju policijskih snaga na teren. Štoviše, iz snimki razgovora (osobito iz trećeg poziva) da je evidentno da se radilo o sasvim neosnovanoj bojazni dojavitelja koji je na koncu sigurno došao do svog vozila i otišao. Najvažnije je ipak da je sam dojavitelj rekao tužitelju da nema opasnosti (da ne treba nikog slati) i zahvalio se tužitelju. Kao što je tužitelj već isticao, OKCP bi trebao djelovati kao „trijaža“ jer da su oni kao neka „hitna služba“, u suprotnom da će i policija postati kao naše hitne službe u zdravstvu-zatrpana slučajevima koji nisu hitni. Slijedom svega navedenog osporavano rješenje je nezakonito, u suprotnosti je s obvezujućim uputama i stajalištima Upravnog suda u Splitu iz presude broj Usl-2483/2024-7 od dana 9. svibnja 2025., a osim toga je kontradiktorno, izreka je proturječna obrazloženju istog i ne sadrži valjane razloge o bitnim činjenicama, izvedeni dokazi ocijenjeni su krajnje arbitrarno te je sve navedeno dovelo do povreda postupka na štetu tužitelja i pogrešne primjene pravnog propisa temeljem kojeg se rješava upravna stvar, zbog čega se predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje.

2. Zamjenik opunomoćenika tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 6. ožujka 2026. naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te kao u podnesku od dana 27. veljače 2026. te da ustraje u svim predloženim dokazima, a posebno da se od tuženog tijela zatraži podatak o broju evidentiranih poziva i dojava u informacijskom sustavu MZP-a i USD na dan 18. ožujka 2023. te za jedan dan prije i poslije toga datuma.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje da je Drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio pa da se radi izbjegavanja detaljnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje rješenja drugostupanjskog upravnog tijela. Pogrešan da je tužbeni navod da je Upravni sud u Splitu, u presudi: Usl-2483/2024-7 od dana 9. svibnja 2025. “utvrdio kako su postojale objektivne okolnosti koje isključuju odgovornost tužitelja“. Tuženik da se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja kao suvišnima. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti, za koju da mu je u provedenom postupku, uz poštovanje postupovnih odredbi, zakonito i pravilno izrečena propisana i primjerena kazna, da se predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 6. ožujka 2026. naveo da se protivi prijedlogu opunomoćenika tužitelja iz razloga što drži da je taj podatak irelevantan za ono što se tužitelju stavljalo na teret u prethodnom postupku, odnosno da činjenica većeg ili manjeg broja evidentiranih dojava ne može u smislu pravilnog postupanja ništa promijeniti.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II 114-04/25-02/88, URBROJ: 511-01-158-25-5 od dana 26. rujna 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split KLASA: UP/I-114-04/25-02/247, URBROJ: 511-01-158-25-12 od dana 17. srpnja 2025. kao neosnovana. Navedenim prvostupanjskim upravnim rješenjem utvrđeno je da je policijski službenik VG, ovdje tužitelj, OIB: [osobni identifikacijski broj], od oca V i majke L, rođene O, rođen **.**.1970. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], po zanimanju policajac, raspoređen na radno mjesto službenik kriptološke sigurnosti - operater na sredstvima veze u Operativno komunikacijskom centru policije, PU splitsko-dalmatinska, u osobnom zvanju samostalni policijski narednik, oženjen, roditelj dvoje djece, zaposlen u MUP-u RH od 1992. godine, za 2020., 2021. i 2022. godinu ocijenjen ocjenom „uspješan“, prosječnih imovinskih prilika, ne obavlja funkciju u policijskim sindikatima, u ovom postupku nije udaljen iz službe, disciplinski nekažnjavan, odgovoran što je dana 18. ožujka 2023. godine u 19.03 sati, za vrijeme obavljanja poslova radnog mjesta u

Operativno-komunikacijskom centru policije, PU splitsko-dalmatinske, zaprimio dojavu NG koji mu je prijavio da je imao neugodan susret s djelatnikom Civilne zaštite kod trgovine Lidl u Splitu, Poljička cesta br. 37, a koji je zaustavio slobodno odvijanje prometa, derao se na njega i od njega neovlašteno tražio na uvid vozačku i prometnu dozvolu, kojom prilikom je istome dao uputu da zapiše ili fotografira tablicu i da je pošalje kao predstavku na e-mail Civilne zaštite kako bi ga oni sankcionirali, nakon čega mu je istog dana u 19.12 sati NG ponovno dojavio kako je vidio da na vozilu piše MUP, da vidi zagrebačke registarske oznake, nakon čega se on neprimjereno obratio istome govoreći da je Zagreb sve, da je Zagreb centar svijeta i da je Civilna zaštita pod MUP-om, ali da su zasebna jedinica, nakon čega mu je NG istoga dana u 19.20 sati dojavio da ne smije ući u podrum, da ga je strah, da su navedeni djelatnici Civilne zaštite išli prema njegovom automobilu, na što on istome govori da ne vjeruje da će mu oni išta, da pričeka malo da oni prođu, da popije kavu i izbjegne sukob, na što mu NG govori kako ga je strah da ga ne napadnu i kako misli da ga traže, nakon čega on govori da ostane na liniji da će ga spojiti s II. Policijskom postajom Split da njima prijavi sumnju u napad, a nakon što mu je NG rekao da ih nema i da su izišli, istome je rekao da ne vjeruje da će se išta dogoditi, da ostane na liniji dok ne uđe u automobil, a kojom prilikom dojave NG nije evidentirao u Evidencijama dojava u IS MUP-a RH, o istima nije izvijestio policijske službenike II. policijske postaje Split koja je teritorijalno nadležna, uslijed čega nije provedeno kriminalističko istraživanje u odnosu na događaj koji ima obilježja prekršaja iz oblasti javnog reda i mira pa da je time počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. Zakona o policiji, opisanu kao „neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza“ te mu je, temeljem članka 110. st. 2. t. 1. Zakona o policiji, izrečena disciplinska kazna i to novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x10%).

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora kao i spisu ovog suda pod poslovnim borjem Usl-2483/24, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se od tuženog tijela zatraži podatak o broju evidentiranih poziva i dojava u informacijskom sustavu MZP-a i USD na dan 18. ožujka 2023. te za jedan dan prije i poslije toga datuma kao i da se sasluša tužitelj u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

7. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Odredbom čl. 96. toč. 1. Zakona o policiji („Narodne novine“, br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje: Zakon) propisano je da je teža povreda službene dužnosti neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza.

11. Člankom 97. st. 2. Zakona propisano je da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

12. Sukladno odredbi čl. 110. st. 2. Zakona za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne:1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe i 6. prestanak državne službe.

13. Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

14. Shodno odredbi čl. 93. st. 3. Zakona kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti. Stavkom 4. istog članka propisano je da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

15. Odredbom čl. 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine". br. 114/11, dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1.da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

16. Ovdje valja napomenuti da se prema odredbi čl. 4. st. 2. ZUS-a upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana, pa ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja.

17. U obrazloženju osporenog rješenja, u bitnom, je navedeno da je u žalbenom postupku vijeće tog Suda po službenoj dužnosti utvrdilo da u prvostupanjskom rješenju nema nepravilnosti koje ga čine ništavim prema odredbama čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine", br. 47/09 i 110/21). Nesporno je da je Ministarstvo, odnosno tuženika na raspravi pred Upravnim sudom u Splitu zastupao dr. OG, koji ima generalnu punomoć od strane čelnika tijela, te da je zastupao tuženika kao službena osoba, a da nije rješavao upravni spor, čime da nije počinjena povreda pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Usž-1722/22-2 od dana 25. svibnja 2022.). Nadalje, da pogrešno tužitelj tvrdi da dr. OG nije mogao kao službena osoba sudjelovati u predmetnom upravnom postupku, temeljem čl. 24. st. 1. ZUP-a, jer navedenom odredbom nije propisano izuzeće od sudjelovanja u rješavanju upravne stvari ako je službena osoba u drugom svojstvu sudjelovala u upravnom sporu. Predmetne činjenice da su žalitelju bile poznate i prije započinjanja ponovljenog disciplinskog (upravnog) postupka, no da isti navedeno nije isticao i nije zatražio izuzeće službene osobe. Nesporno je da se usmene rasprave koje se vode tijekom disciplinskog postupka ne snimaju, no o svakoj usmenoj raspravi, pa tako i tijekom ovog disciplinskog postupka da se vodi Zapisnik o usmenoj raspravi, sukladno čl. 76. Zakona o općem upravnom postupku, koji predstavlja dokaz o tijeku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je stavljena primjedba da nisu pravilno sastavljeni. Uvidom u Zapisnik o usmenoj raspravi održanoj dana 17. srpnja 2025. u ovoj pravnoj stvari da je razvidno da su na istoj između ostalih bili nazočni prijavljeni policijski službenik VG i njegov opunomoćeni branitelj, odvjetnik Marijo Vuković, te da su prije zaključenja usmene rasprave iskazali da im zapisnik nije potrebno čitati budući da su pratili tijek unosa, da nemaju primjedbi na isti te su ga potpisali. S obzirom da je člankom 76. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku propisano da će službena osoba, ukoliko su stavljene primjedbe, isto upisati u Zapisnik i ukratko navesti njihov sadržaj, a kako je uz prijavljenog policijskog službenika na usmenoj raspravi bio nazočan njegov opunomoćeni branitelj, odvjetnik, to da je tom vijeću nevjerojatno da isti ne bi stavili primjedbe na ponašanje predsjednika i članova vijeća da su se isti ponašali kao što se u žalbi navodi, stoga da se taj žalbeni navod drži neosnovanim. To vijeće da drži potrebnim istaknuti da su, ne samo prijavljeni policijski službenik, nego i njegov opunomoćeni branitelj tijekom ponovljenog disciplinskog postupka, tako i prethodnog postupka, u cijelosti upoznati s dokaznim materijalom, da su nazočili usmenim raspravama na kojima su saslušani svjedoci i na kojima im je omogućeno da istima postavljaju pitanja, da predlaže izvođenje dokaza te da iznesu obranu, to vijeće drži da nije povrijeđeno žaliteljevo pravo na kontradiktornost postupka i pravo na obranu. Isto tako, da prema ocjeni vijeća ovog suda pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja navodima iz žalbe nije dovedena u pitanje, jer prvostupanjski sud je na okolnosti djela koja su prijavljenom stavljena na teret izveo sve potrebne dokaze te iz tako izvedenih dokaza izveo ispravan zaključak kada je odlučio da je policijski službenik VG počinio težu povredu službene dužnosti činjenično i pravno opisanu u izreci rješenja. Prvostupanjski sud da je detaljno analizirao izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te zatim na temelju cjelokupnog činjeničnog rezultata postupka, po načelu samostalnosti i slobodne ocjene dokaza (čl. 8. i 9. ZUP-a) ocijenio kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdio činjenično stanje, a s kojim obrazloženjem se slaže i to vijeće te se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na navedeno. Nadalje, da je utvrđeno da je disciplinski sud u predmetnom postupku pravilno primijenio odredbe materijalnog i postupovnog prava koje odredbe su citirane u obrazloženju pobijanog rješenja. Isto tako izvršenom usporedbom izreke i obrazloženja da to vijeće nije našlo da bi isti bili međusobno proturječni. Također, da je obrazloženje rješenja određeno i jasno, ne sadrži kontradiktornosti, a prvostupanjski sud da je u istom naveo dokaze kojima je utvrdio odlučne činjenice. Slijedom toga, da neutemeljeno žalitelj navodi da nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, da činjenični opis ne korespondira s činjeničnim utvrđenjima, a izreka pobijanog rješenja da je proturječna s obrazloženjem istog, što da je dovelo do pogrešne primjene pravnog propisa temeljem kojeg se rješava stvar. To vijeće da neosnovanim drži i žalbeni navod da u dijelu činjeničnog opisa kojim se žalitelja tereti da se „neprimjereno dojavitelju obratio govoreći da je Zagreb sve, da je Zagreb centar svijeta....“, povreda da nije dokazana, da nema dokaza niti obrazloženja koje bi podržavalo taj dio optužnog akta, budući navedeno nesporno proizlazi iz audio zapisa na dvd mediju sa snimkama razgovora između dojavitelja NG i prijavljenog EG od dana 18. ožujka 2023. koja snimka je preslušana na usmenoj raspravi održanoj dana 17. srpnja 2025., a na koji dokaz niti prijavljeni policijski službenik niti njegov opunomoćeni branitelj nisu imali primjedbi. U odnosu na, u žalbi istaknuto, da žalitelj ne spori da dojave NG nije evidentirao u Evidencijama dojava IS MUP-a, ali se postavlja pitanje da li je to s obzirom na sadržaj dojave i praksu postupanja u OKCP-u PU splitsko-dalmatinske i trebao učiniti, a ako je, da li je to propustio učiniti iz namjere ili krajnje nepažnje, jer jedino u tom slučaju da može biti proglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti, to vijeće da ukazuje na slijedeće. U pogledu načina postupanja OKCP-a policijskih uprava MUP-a RH u pogledu zaprimljenih dojava građana, da je na snazi obvezujuća Uputa Ravnateljstva policije, OKC-a policije, broj: 511-01-95-2/283/4-12 od dana 27. prosinca 2012., kojom da je jasno regulirano na koji način su djelatnici OKCP-a dužni postupati u pogledu dojava građana koje zaprimaju tijekom svog redovnog rada te da je istom jasno uređeno da se sve dojave (osim dojava kojima građani traže određene informacije) unose u Evidencije dojava, pri čemu da je također određeno koji se sve obvezni podaci unose u predmetnu Evidenciju. Stoga, a budući da se u konkretnom slučaju NG nije obratio policiji kako bi dobio samo određenu informaciju, već da je prijavljenom policijskom službeniku jasno dao do znanja da je imao neugodan susret sa djelatnikom Civilne zaštite koji je zaustavio slobodno odvijanje prometa, derao se na njega i od njega neovlašteno tražio na uvid vozačku i prometnu dozvolu, a nakon čega da je NG u vezi s istim događajem ponovno nazvao i razgovarao s prijavljenim još dva puta, pri čemu da je prilikom zadnjeg poziva izjavio da se osjeća ugroženim i da se boji da bi mogao biti napadnut, a što da su zasigurno bili elementi koji su upućivali na postojanje prekršaja odnosno elementi za policijsko postupanje te da se u konkretnom slučaju zasigurno radilo o dojavi koju je prijavljeni policijski službenik, sukladno navedenoj Uputi, po zaprimanju bio dužan evidentirati u Evidencije dojava u IS MUP-a te o tome izvijestiti teritorijalno nadležnu II. PP Split radi upućivanja policijskih službenika na mjesto događaja kako bi proveli kriminalističko istraživanje. Ovo osobito iz razloga što je prijavljeni dojavitelju dao konkretnu uputu kako da postupi odnosno uputio ga je da zapiše i fotografira registarsku tablicu vozila kojim je upravljao djelatnik Civilne zašite te da pošalje predstavku/pritužbu Civilnoj zaštiti na postupanje njihovog djelatnika, a što da je NG i učinio. Potpuno da je irelevantno da li građanin dojavljuje narušavanje javnog reda i mira koje je u tijeku ili je od narušavanja proteklo određeno vrijeme (često nije ni moguće događaj dojaviti dok traje ili dojavitelj kasnije dođe do saznanja), već da je bitno da policija u najkraćem mogućem roku poduzme dužne mjere i radnje da se prikupe dokazi odnosno provede kriminalističko istraživanje kako bi se utvrdio počinitelj djela, što da je u ovom slučaju izostalo. Stoga, da se žalbeni navod da treba imati u vidu dinamiku događaja, jer je bitno da dojavitelj dojavljuje nešto što se već dogodilo prije 5, 10 ili 15 minuta i ne događa se više u vrijeme razgovora s prijavljenim policijskim službenikom ukazuje neosnovanim, kao što je neosnovano i da preslušavanjem snimke ostaje nejasno kako sud zaključuje da je prijavljeno narušavanje javnog reda i mira, a iako je dojavitelj rekao da se djelatnik CZ „derao" da to nužno ne upućuje na potrebu policijske intervencije. Potrebno da je istaknuti da je iz naknadno provedenog kriminalističkog istraživanja, u kojem je utvrđena osnovana sumnja u počinjenje prekršaja protiv javnog reda i mira za koji su počinitelji pravomoćno kažnjeni, ukazuje da se radilo o dojavi koju je trebalo evidentirati sukladno važećoj uputi odnosno da je trebalo odmah provesti kriminalističko istraživanje. Neosnovanim da se u potpunosti ukazuje žalbeni navod da je pobijano rješenje rezultat potpune arbitrarnosti i unaprijed donesene odluke da se žalitelja proglasi odgovornim, da se „obezvrijedi“ jedini relevantni dokaz u ovoj pravnoj stvari - iskaz svjedoka IG, i da se „uzdigne“ na pijedestal dokazne vrijednosti potpuno irelevantne za konkretan slučaj, iskaze svjedokinje UG i svjedoka ĐG. Uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja u odnosu na iskaz svjedoka IG da se to vijeće u potpunosti slaže s navodima prvostupanjskog suda, te da smatra potrebnim ponovno istaknuti da su policijski službenici u izvršavanju službenih zadaća prvenstveno dužni postupati sukladno zakonskim i podzakonskim propisima te praksa postupanja u jednoj ustrojstvenoj jedinici MUP-a, koja nije u skladu sa važećim zakonskim odnosno podzakonskim propisima ne može opravdati nezakonito postupanje policijskog službenika. Praksa postupanja da može biti prioritet u procjeni zakonitosti načina postupanja policijskog službenika u onim situacijama u kojima ne postoji zakonski ili podzakonski propis koji bi regulirao određenu situaciju ili njezin pojedini segment, a što da nije slučaj u ovom konkretnom predmetu, budući je na snazi Uputa Ravnateljstva policije koja jasno određuje kako je dužan postupiti policijski službenik prilikom zaprimanja dojava građana. Da je tome tako, odnosno da je svaki službenik u OKCP-u dužan evidentirati u IS MUP-a svaku dojavu građana koja se odnosi na sigurnosnu situaciju potvrdili su prilikom davanja iskaza propisno upozoreni na posljedice davanja lažnog iskaza svjedoci MG i ĐG (čije saslušanje je predložio sam žalitelj), na čije iskaze niti prijavljeni policijski službenik niti njegov opunomoćeni branitelj nisu imali primjedbi. S obzirom na navedeno, to vijeće da se ne može složiti s konstatacijom svjedoka IG da ukoliko postoji propis, ali ga nitko ne primjenjuje tada da je praksa postupanja jedina bitna kod utvrđivanja odgovornosti osobe koja i ne zna za propis krivnjom poslodavca koji službenika nije podučio prije rasporeda na radno mjesto i to stoga što je svaki državni (policijski) službenik dužan poznavati propise kojima se uređuje rad službe (presuda Upravnog suda u Osijeku pod posl. br. Usl-1122/2023-8 od dana 10. travnja 2024.), a posebno uzevši u obzir da se radi o dugogodišnjem djelatniku tog Ministarstva, sa voditeljskim rukovodnim statusom. U odnosu na žalbeni navod da sud u rješenju dokaze prikazuje parcijalno i arbitratno tumačeći ih na način koji mu „paše“ pa tako izbjegava navesti da su kritične prigode u smjeni žalitelja zaprimljena ukupno 84 poziva, nego navodi da je evidentirano samo 8 dojava, da to vijeće drži usmjerenim na otklanjanje disciplinske odgovornosti. Naime, da je nesporno da je na usmenoj raspravi održanoj dana 17. srpnja 2025. pregledani i pročitani kao dokazi izlisti zaprimljenih dojava u OKCP-u PU splitsko-dalmatinske evidentiranih u IS MUP-a za dan 18. ožujka 2023. u vremenskom periodu od 00,00 do 24,00 sati, izlisti zaprimljenih dojava tijekom smjene prijavljenog policijskog službenika od 08,00 do 20,00 sati istog dana, izlist dojave koja je na ime prijavljenog unesena u Evidenciju dojava tijekom smjene. Nadalje, da je kao dokaz izveden i dopis PU splitsko- dalmatinske od dana 16. srpnja 2025. u kojem da se decidirano navodi da su dana 18. ožujka 2023. u OKCP PU splitsko-dalmatinske službu obavljala 4 policijska službenika/službenice, da su evidentirali ukupno 8 dojava od čega da je prijavljeni policijski službenik evidentirao jednu. Napominje se da na iste dokaze prijavljeni i njegov opunomoćeni branitelj nisu imali primjedbi. Stoga, da žalbeni navodi da disciplinski sud dokaze tumači na način koji mu „paše“ su u potpunosti neosnovani, budući da iz izvedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da je prijavljeni policijski službenik u službene evidencije unio jednu dojavu, a da su tijekom smjene od 12 sati čak i zaprimljene 84 dojave kako navodi žalitelj, iste da ne predstavljaju broj koji bi iziskivao povećanu opterećenost četiri službenika u OKCP-u. Prilikom izricanja vrste i visine disciplinske sankcije, da je prvostupanjsko Vijeće, sukladno odredbi članka 111. stavka 1. Zakona o policiji, ispravno cijenilo težinu počinjene povrede i nastale posljedice, okolnosti u kojima je povreda počinjena kao i otegotne i olakotne okolnosti na strani policijskog službenika te da se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na ono što je u vezi s tim navelo prvostupanjsko Vijeće. To Vijeće da uvažava okolnost da je prijavljeni u tri navrata primjereno i strpljivo razgovarao s dojaviteljem te pokazao interes da mu pomogne, a osobito činjenicu što je dojavitelj bio zadovoljan njihovim razgovorima, kao i okolnost što je prijavljeni dojavitelja uputio da podnese predstavku slijedom čega da to vijeće drži da se u konkretnom slučaju radilo o pogrešnoj procjeni važnosti predmetne dojave od strane policijskog službenika, a ne o njegovom namjernom izbjegavanju izvršavanja službenih obveza, odnosno da je terećenu povredu prijavljeni policijski službenik počinio iz krajnje nepažnje. Stoga, iako je osnovan žalbeni navod da prvostupanjski sud nije utvrdio da li je povreda počinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje da to vijeće drži da ista povreda nije od utjecaja na rješenje stvari, odnosno na zakonitost i pravilnost donesene odluke.., čime da je počinio teže povrede službene dužnosti iz toč. 1. i 2. izreke pobijanog rješenja, opisane odredbom članka 96. toč. 1. ZOP-a. kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

1 0

18. Ocjena je ovog Suda da je u obrazloženju osporenog rješenja, kako se prethodno iznosi, na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi uslijed kojih tuženik smatra da je tužitelj odgovoran za težu povredu službene dužnosti na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog upravnog rješenja te zbog čega tuženik drži da je tužitelj svojim postupanjem kritične zgode počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. toč. 1. Zakona (neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza) pri čemu su neosnovani prigovori tužitelja da tuženik nije postupio sukladno uputi danoj u ranijoj presudi ovog Suda pod posl. br. Usl-2483/24 od dana 9. svibnja 2025. obzirom da je proveden ponovljeni postupak, izvedeni dokazi te dano jasno i argumentirano obrazloženje za donesene odluke.

19. Nadalje, tuženik je prilikom odlučivanja o primjerenosti vrste i visine disciplinske kazne, sukladno čl. 111. st. 1. Zakona, naveo da je vijeće tog suda potvrdilo izrečenu disciplinsku kaznu prijavljenom policijskom službeniku EG, ovdje tužitelju, smatrajući da će ista biti dovoljna za željeni učinak specijalne i generalne prevencije, tj. da će odvratiti imenovanog od ponavljanja predmetnog ponašanja, kao i da će utjecati na ostale policijske službenike da takvo ponašanje izbjegavaju pa je, prema ocjeni ovog Suda, tuženik pravilno postupio kada je potvrdio način na koji je prvostupanjsko upravno tijelo obrazložilo izbor kazne za težu povredu službene dužnosti (od onih propisanih gore citiranom odredbom čl. 110. st. 2. Zakona) pri čemu valja napomenuti da je tužitelju odmjerena najblaža od propisanih sankcija.

20. Dakle, u skladu s gore citiranom odredbom čl. 4. st. 2. ZUS-a, ovaj Sud ne može ulaziti u pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, već samo u njezinu zakonitosti, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana, pa kako ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja to je u ovom upravnom sporu nedvojbeno utvrđeno da je tuženik valjano obrazložio razloge za donošenje rješenja kojim je tužitelju utvrđena odgovornost za težu povredu službene dužnosti kao i izbor disciplinske kazne koja je u navedenom primijenjena spram tužitelja.

21. Nadalje, što se tiče navoda kako je tuženik pogrešno ocijenio izvedene dokaze, kraj pravilno provedenog postupka, ovaj Sud u to ne može posebno niti ulaziti, jer je osporena odluka donesena primjenom slobodne ocjene, a svoju ocjenu provedenih dokaza je tuženik na valjan način i argumentirano obrazložio dajući i za svaki tužiteljev žalbeni navod iscrpno obrazloženje uslijed kojeg je donio upravo odluku sadržanu u izreci osporenog rješenja te pozivajući se i na obrazloženje prvostupanjskog upravnog rješenja na kojem je, radi nepotrebnog ponavljanja, utemeljio svoju odluku.

22. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi i tijekom ovog upravnog spora (koji su istovjetni onim iznesenim u žalbi te pravilno ocijenjeni i otklonjeni u obrazloženju osporenog rješenja) nisu od utjecaja na drugačije presuđenje iz razloga jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik donio zakonitu odluku u granicama svojih ovlasti i svrhe radi koje mu je takva ovlast dana, vodeći računa o težini kršenja propisa te prevenciji takvog ponašanja ubuduće, a za što je tuženik dao u cijelosti prihvatljivo obrazloženje.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije

1 1

propisano, radi čega je tužiteljev zahtjev za naknadom troška valjalo odbiti iz razloga jer je njegov zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 19. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Mariju Vukoviću, odvjetniku u Splitu, Lovretska 27

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskom disciplinskom sudu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

- u spis