Posl. br. P-814/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tužene OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po ZOU Goran Veljović i dr. iz Pule, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 07.05.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 19. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. st. 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 070215278089SP kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 15. veljače 2007.god., a koja glasi:

„Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.168,50 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 19.6.2026.. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, dana 15.02.2007. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj 070215278089SP, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 6. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 10.09.2020. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 6. stavka 3 . istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 3.413,89 kn / 453,10 EUR. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivan ja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana

– a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima). Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je – opetovano se ističe - spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. tuženik prigovara postavljenoj vrijednosti spora kao suviše visoko naznačenoj. Naime, u konkretnom slučaju ispravnu vrijednost predmeta spora potrebno je odrediti prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu obzirom da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Tuženik ne osporava činjenicu da je tuženik tužitelju dana 10.09.2020. godine naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 070215278089 u iznosu od 3.413,89 hrk / 453,10 eur.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-17 spisa, odgovora na tužbu, listova 121 spisa-zapisnika, te iskaza tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 7 do 11 spisa prileži Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, zaključen između tužiteljice i tužene dana 15.02.2007. godine kojim ugovorom je tužiteljica kao korisnik kredita podigla kredit za kupnju stana u iznosu od 114.950,00 CHF.

6. Nije sporna činjenica da je čl. 6 predmetnog ugovora o kreditu bila omogućena prijevremena otplata istog s time što je u stavku 3 istog članka bilo ugovoreno citira se: "za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade banke", završen citat list 8 spisa.

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen od strane banke, da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu što je vidljivo iz samog oblika predmetnog ugovora na listu 7 do 11 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit te da je uslijed toga tužena sačinila obračun za prijevremenu otplatu kredita na listu 12 spisa na način da je utvrđeno da je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 453,42 eura sukladno obračunu od 10.09.2020. godine. Nije nadalje sporna činjenica da na listu 14 spisa prileži od strane tužene izvršen obračun vezano za prijevremenu otplatu iznosa od 3.413,89 kuna, što je bilo u suglasju s dopisom tužene na listu 6 spisa iz kojeg dopisa proizlazi da je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredit 10.09.2020. u iznosu od 3.413,89 kuna. Nesporna je činjenica da je u odgovoru na tužbu od 16.1.2026.g. tužena učinila nespornim naplatu iznosa od 3.413,89 kuna odnosno 453,10 eura.

9. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

10. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe kojom je bilo ugovoreno pravo tuženika da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračuna za to naknadu. U svezi s time sporno je i pitanje da li tužiteljica ima pravni interes na podnošenje samo deklaratorne tužbe.

11. Vezano za pravni interes tužiteljice ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravni interes za podnošenja samo deklaratorne tužbe. Naime, čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP, propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2 propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravi interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog pravnog posla ne upućuje samo po sebi na zaključak da tužiteljica nema pravni interes samo za deklaratornu zaštitu. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se u pravilu stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne kondemnatorne isprave. Međutim zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim tek je prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju tog pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Stoga pravni interes za takav deklaratoran zahtjev ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice odluka Županijskog suda u Puli Gž-359/23-2 od 30.3.2023.godine itd.). Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe ovakve vrste.

12. U odnosu na pitanje zastare na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Slijedom navedenog tužena ne dolazi u pravno povoljniji položaj.

13.U odnosu na sam meritum spora proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 7.5.2026.godine, listovi 125 do 126 spisa. Tužiteljica je potvrdila da na str. 7-11 spisa prileži predmetni ugovor o kreditu od 15.02.2007. godine uz daljnju potvrdu da je banka sačinila taj ugovor o kreditu. Tužiteljica je iskazala da nije mogla pregovarati sa bankom vezano za odredbe ovog ugovora, već ono što joj je ponuđeno to je prihvatila. Na upit da li je pročitala čl. 6 vezano za prijevremenu otplatu odgovorila je da je pročitala, te je bila bankarska službenica. Na upit da li joj je objašnjeno vezano za prijevremenu otplatu članak 6 Ugovora koji su to troškovi, od čega se sastoje, zašto se sastoji od toga tužiteljica je jasno iskazala da nije bilo uopće govora o tome, bilo je govora o tome koliko će biti rata, na koliko godina te kolika će biti kamata. Tužiteljica je iskazala da kad je išla zatvarati kredit došla je pred svršen čin da mora platiti i ona je platila. Na daljnji upis da li joj je bar tada kada je zatvarala kredit objašnjeno od čega se sastoje ti troškovi, od kojih elemenata, zašto u tom iznosu odgovorila je jasno citira se:" ništa mi nije objašnjeno. Plaćanje te naknade ja bio uvjet za zatvaranje kredita" završeni c itat.

14. Ovaj sud je stajališta da sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita da tako ugovorena odredba iz čl. 6 predmetnog ugovora ne bi bila ništetna (da ne postoje drugi elementi o čemu će u nastavku biti riječi) jer tako proizlazi iz doduše kasnije donesene Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48, Direktive 93/13 EEZ kao i iz Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16. Dakle naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ali pod uvjetom ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo te da tako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita što je bitno naglasiti ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Na temelju provedenih dokaza u spisu jasno proizlazi da je predmeti ugovor o kreditu list 7 do 11 spisa pisala banka, da se radi o obrascu banke te da se (niti) o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba je propisala jednu općenitu i nedorečenu formulaciju po kojoj je tužena donijela odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita pa je takva ugovorna odredba sukladno Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 ništetna. Naime temeljem tog zakona i čl. 81 st. 1 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzroku znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2 smatra se da se o pojedinoj ugovorih odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog obrasca trgovca. Prema čl. 87 st. 1 istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je stavkom 2 istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Na tragu navedenog ocjena je ovog suda da u takvom kontekstu tužiteljici servirana na unaprijed pripremljenom obrascu ugovorna odredba iz čl. 6 koja je u tom dijelu ništetna. Naime uvažavajući u svezi s tim pravno stajalište izraženo u odluci USRH broj U-III 2521/2015 od 13.12.2016. NN 123/16 odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje VSRH Revt 249/14 od 09.04.2015. i to upravo u onom dijelu u kojem su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu u kojem je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke glede kojeg tužiteljica nije mogla imati utjecati na sadržaj tog ugovora a naročito nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za slično pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

17. U takvom kontekstu i ugovorna odredba ugovora o kreditu koju je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice sada tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi ona kao potrošač mogla dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C -621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne- kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Iznesena pravna stajališta prihvaća u cijelosti i ovaj sud budući je razvidno da nije bilo transparentih i konkretnih informacija vezanih za tako neproporcionalno visoku naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 3.413,89 KN, list 6 spisa, čemu u prilog ide i iskaz tužiteljice da joj ništa nije bilo objašnjeno niti prilikom zatvaranja kredita te je plaćanje "bilo uvjet" za zatvaranje kredita.

18. Zaključno tuženica nije dokazala da je tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena odredba predmetnog Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica razvidno nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako tužena nije tužiteljicu informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, koja je struktura istih, kao što nije dokazala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno sa tužiteljicom pregovaralo. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču, nametnuta obveza te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je zaključenje Ugovora uvjetovala odredbom koju je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

19. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ČEB i ĆEB protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao pravnu slijednicu potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

26. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev te utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 15.2.2007.godine koja glasi citira se: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke“ a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

27. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 7.5.2026.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 11.6.2026. ali je isto prezakazano rješenjem uslijed spriječenosti za dan 19.6.2026.godine. Isto tako u odnosu na navode tuženika glede previsoko određene vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice istu je valjalo potvrditi sukladno članku 40 st. 2 ZPP-a i temeljem članka 19 Zakona o sudskim pristojbama.

28. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

29. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku cijeneći vrijednost predmeta spora valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 2.3.2026.godine 100 bodova po tbr. 8/1, a za neobrazloženi podnesak od 24.2.2026. godine 25% ili 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 9.3.2026. i 7.5.2026.godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 425 bodova ili 850,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 212,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.062,50 eura. Tužiteljici pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu pod 53,00 eura po tar. br. 1 st. 1 i iznos od 53,00 eura po tar. br. 2 st. 1 Tarife ili zbrojeno s osnova pristojbi iznos od 106,00 eura što sa iznosom od 1.062,50 eura da je ukupno 1.168,50 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 19.6.2026.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

30. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude, te tuženu koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

31. Temeljem članka 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada trošak za opomenu pred tužbu budući ista nije bila uvjet za podnošenje tužbe prema tuženoj, a isto tako tužiteljici ne pripada nagrada za neobrazloženi podnesak od 24.2.2026.godine list 40 spisa po tbr. 8/1 već po tbr. 8/3. Tužiteljica također nije dokazala materijalni trošak u iznosu od čak 75,00 eura, cijeneći mali broj priloga koje je priložila uz tužbu.

U Puli, 19. lipnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženoj po pun.