REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
62. P-2128/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ŠVARČA dioničko društvo za ugostiteljstvo, turizam i putnička agencija, Karlovac, Mala Švarča 155, OIB: 55915798260, kojeg zastupa punomoćnik Boris Pezić, odvjetnik u Zagrebu, Vončinina 2/I, protiv tuženika: 1. REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Karlovac, Trg Hrvatskih Branitelja 1, OIB: 96351974803 i 2. Hrvatske ceste društvo s ograničenom odgovornošću, za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Zagreb, Vončinina ulica 3, OIB: 55545787885, radi naknade štete (vps 10.511,65 eura), izvan ročišta, nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. svibnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude, 19. lipnja 2026 .,
p r e s u d i o j e
I) Nalaže se I. i II. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.910,33 eura zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava od 2. lipnja 2011. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kred ita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II) Nalaže se I. i II. tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.901,57 eura tekuće od 19. lipnja 2026. zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava od 19. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tijek prvostupanjskog postupka
1.1. Tužitelj je 2. siječnja 2014. podnio tužbu naslovnom sudu navodeći da je tužitelj bio vlasnik i posjednik nekretnina koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Karlovcu upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] Švarča. Tužitelj je na temelju Plana posebnih dijelova nekretnine br. ZG-E-03-05/05 od svibnja 2005,. potvrde Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, gradnju i imovinsko pravne poslove, Odsjek za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: 360-01/5-03/15 te izvatka iz sudskog registra ishodio od zemljišno knjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu rješenje kojim se dopušta uknjižba prava vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine.
1.2. Prijedlogom parcelacije i prijamnog lista, čiju izradu su pokrenuli grad Karlovac nastala je nova k.č. čestica označena kao 3437/186, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a iz katastarskog plana te vlasničkog lista, vidljivo je da je dio novonastale parcele u vlasništvu tužitelja. Pred Općinskim sudom u Karlovcu pokrenut je postupak preoblikovanja zemljišnih knjiga pod poslovnim brojem Z-2976/2018/9181, a na temelju kojeg je tužitelj izvlašten s nekretnine koja je bila u njegovom vlasništvu, a koja je upisana kao k. č. br. [katastarska čestica], zkul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u površini od 99 m2.
1.3. Tužitelj pojašnjava da je u predmetnom zemljišnoknjižnom postupku punomoćnik Hrvatskih cesta ŠL, na ročištu održanom 1. lipnja 2011. izjavio da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], zkul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u naravi sastavni dio javne ceste, pa je kao takvu treba upisati u novu zemljišnu knjigu kao vlasništvo Republike Hrvatske - javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, a na upravljanje Hrvatskih cesta d.o.o. Rješenjem Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Z-2976/2008/9181 predmetna nekretnina upisana je kao vlasništvo Republike Hrvatske, a na upravljanje Hrvatskih cesta d.o.o. i to u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Ističe da je navedenim preoblikovanjem zemljišnih knjiga tužitelju oduzeto zemljište u površini od 99 m2, a tužitelju za to nije isplaćena naknada. Predmetnom tužbom, tužitelj potražuje da mu tuženici isplate naknadu za oduzeto zemljište u visini tržišne vrijednosti nekretnine, odnosno 79.200,00 kuna kao i zateznu kamatu koja teče od 2. lipnja 2011. pa do isplate Predlaže sudu provesti građevinsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine vrijednosti oduzetog zemljišta.
1.4. Prvotuženik u odgovoru na tužbu ističe da je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga sudjelovao i tužitelj, a njegov prigovor u svezi sporne k. č. br. [katastarska čestica], zkul . 9181, k. o. [katastarska općina] kao i žalba na rješenje Općinskog suda z.k. odjela u Karlovcu kojim je izvršen upis prava vlasništva na Republiku Hrvatsku, odbijeni su kao neosnovani. U tom postupku, kao i izviđajnom postupku utvrđeno je da sporna nekretnina u površini od 99 m2 ne čini kompleks zgrade i zemljišta k. č. br. [katastarska čestica] već se radi o autobusnom stajalištu zbog čega je parcelirana u novonastale k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], a svoju suglasnost na tako utvrđeno stanje i izvedenu parcelaciju dao je Grad Karlovac kao suvlasnik. Ističe da tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Naime, suvlasništvo Grada Karlovca i tužitelja nad spornom k.č. nastalo je na temelju Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa koji je posljedica neriješenih imovinskih odnosa u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća, pravnog prednika tužitelja, kojemu su procijenjene samo zgrade i objekti sa zemljištem ispod njih, a zbog toga što je sporna nekretnina bila društveno vlasništvo koje je na temelju prava upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja pretvoreno u vlasništvu Grada Karlovca, koji je izjavio da dio sporne nekretnine nije nj ihovo vlasništvo, jer se radi o dijelu javne ceste. Tužitelj je nadalje bio pozvan da sudjeluje u z.k. postupku i da svoja prava ostvaruje pred sudom, no tužitelj nije priložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je to učinio. I. tuženik zaključno ističe da se nije radilo o izvlaštenju već o tehničkoj reambulaciji zemljišta.
1.5. Drugotuženik u cijelosti osporava tvrdnju tužitelja da bi bio izvlašten kako to navodi u tužbi jer je postupak tehničke reambulacije u naravi usklađivanje zemljišno -knjižnog stanja sa stvarnim stanjem, kako je navedeno u Povijesti promjena na katastarskim česticama od DGU, PU za katastar Karlovac KLASA: 936-02/14-05/91 i iz Zapisnika OS Karlovac, Zemljišno-knjižnog odjela br. Z-2976/2008/1981. Ističe da tužitelj nikada nije bio vlasnik predmetne čestice što proizlazi iz isprava u spisu te stoga ističe prigovor aktivne legitimacije. Dodaje da je tužitelj na zapisnik OS Karlovac, Zemljišno-knjižnog odjela br. Z- 2976/2008/1981 podnio žalbu koja je odbijena te je upućen da ostvari svoja prava pred sudom, što nije učinio. Ističe prigovor zastare utuženog potraživanja navodeć i da je predmetna cesta postojala već 2008., a tužitelj je tužbu podnio tek 2014., te podredno osporava visinu utuženog potraživanja.
1.6. Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare i promašene aktivne legitimacije upirući prvenstveno u isprave koje su priložene spisu predmeta. Smatra kako se u predmetnom slučaju radi o stjecanju bez osnove pa se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok. Osporava iznijetu tvrdnju I. tuženika da je zemljište koje je bilo predmet postupka preoblikovanja zemljišne knjige bilo sastavni dio javne ceste još u vrijeme dok je upisano društveno vlasništvo, navodeći da je iz kopije katastarskog plana od 29. srpnja 2008. vidljivo da autobusno stajalište tada još nije postojalo. Pojašnjava da je iz načina korištenja koji je za predmetnu površinu naznačen u katastru i u zemljišnim knjigama razvidno da se ne radi o dijelu javne ceste. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da je predmetna čestica i dalje upisana kao neplodno tlo i nije pripojena čestici na kojoj je državna cesta. Tužitelj opširno elaborira vlasništvo i posjed predmetne nekretnine kroz podneske kojima odgovara na pobijajuće tvrdnje tuženika.
1.7 . S obzirom na iznijeta osporavanja tuženih i prijedlog tužitelja za utvrđivanjem svih odlučnih činjenica, sud je izveo dokaz provođenjem vještačenja po vještaku mjerničke struke na okolnost utvrđivanja identifikacije čestice kao i utvrđenja svih promjena katastarskog i zemljišnoknjižnog stanja od vremena formiranja čestice. Provedeno je i građevinsko vještačenja na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetne nekretnine koje je dopunjeno 24. studenoga 2021., 30. kolovoza 2022. te 2. veljače 2024. Drugotuženik navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke proizlazi da zemljišno knjižno stanje nije usklađeno s katastrom, a katastarsko stanje nije usklađeno sa stvarnim stanjem. Upire na odredbu čl. 2. st. 2. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 100/96., 76/98., 27/01., 114/01., 117/01., i 65/02.; u daljnjem tekstu ZJC) kojim je propisano da se na javnim cestama ne može stjecati pravo vlasništva kao ni druga stvarna prava. Ističe prigovor djelomične ništetnosti pravne osnove na temelju koje je tužitelj stekao pravo vlasništva odnosno Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2011. s obzirom na to da su stranke protivno prisilnim propisima raspolagale javnim dobrom. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer smatra da se naknada tržišne vrijednosti može tražiti samo od graditelja, a tužitelj nije dokazao da su Hrvatske ceste d.o.o. izgradile autobusno stajalište. Nakon što je stalni sudski vještak, dobivši podatke od Državnog zavoda za statistiku, dopunio nalaz i mišljenje procijenivši tržišnu vrijednost nekretnine, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev sa predemetnim nalazom i mišljenjem te je naveo da potražuje od tuženih iznos od 4.910,33 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2011. pa do isplate, a ko jem djelomičnom povlačenju tužbe se drugotuženik usprotivio.
1.8. U dokaznom postupku sud je ocijenio dokumentaciju u spisu i to: preslike povijesnog i aktivnog izvatka iz zemljišnih knjiga, preslike Rješenja Općinskog suda u Karlovcu Z - 4052/05, katastarskih planova, odštetnog zahtjeva, dopisa ŽDO Karlovac (list 5 -30 spisa), Zapisnika OS Karlovac, Zemljišno-knjižnog odjela br. Z-2976/2008/1981, Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa, Dodataka Ugovoru Potvrde od 25. siječnja 2005., preslike isprava iz zbirke isprava pod brojem Z-942/05, izvadka iz sudskog registra, Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju (list 43-58 spisa), presliku ručno vođene zemljišne knjige, elaborata stalnog sudskog vještaka Zdravka Grossa (list 67-95 spisa), Ugovora o zakupu zemljišta od 30. lipnja 2011., Ugovora o zakupu zemljišta od 1. srpnja 2011. , (list 107-114 spisa), spis Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj; Z-2976/2008/9181 (list 136-149 spisa), Dopis Porezne uprave KLASA: 410-01/21-01-242 (list 269 spisa) i podatke Državnog zavoda za statistiku (list 318-324) te isprave koje su priložene uz provedena vještva.
1.9. Sud je službenim putem pribavio spis Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Z - 2976/2008/9181. Provedeno je vještačenje po vještaku mjerničke struke na okolnost utvrđivanja identifikacije čestice kao i utvrđenja svih promjena katastarskog i zemljišnoknjižnog stanja od vremena formiranja čestice do danas te građevinsko vještačenja na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetne nekretnine.
2. Prvostupanjska odluka
2.1. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje novčanog iznosa na ime naknade za izvlašteno zemljište u površini od 99 m2, a koje je faktički izvlašteno u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga i koje je sada upisano kao vlasništvo Republike Hrvatske- javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, a na upravljanje Hrvatskih cesta d.o.o. Tužitelj je početno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 79.200,00 kuna (10.511,65 eura) da bi konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od I. i II. tuženika potraživao iznos od 4.910,33 eura. Pravna osnova spora je, prema mišljenju suda, odredba čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 143/12., 153/09., 152/14., 81/15. i 94/17.; dalje: ZVSP) budući da tužitelj potražuje naknadu za potpuno izvlaštenje nekretnine. Sud je utvrdio da među strankama nisu sporni činjenični navodi koje je tužitelj iznio u historijatu tužbe i tijekom postupka, te da tuženici ne osporavaju ni vjerodostojnost isprava koje čine činjeničnu građu predmetnog spisa. Zbog toga se predmetni spor smješta prvenstveno u domenu prava.
2.2 . Tuženici osporavaju tužbeni zahtjev ističući u osnovi četiri prigovora: (i) osnovanost utuženog potraživanja (ii) prigovor zastare utuženog potraživanja, (iii) prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, (iv) prigovor visine utuženog potraživanja. Stranke su u postupku opširno elaborirale svoje pravne stavove, koje je sud detaljno razmotrio i pregledom isprava i provedenih dokaza, došao do zaključka da osnovanost tužbenog zahtjeva primarno ovisi o osnovanosti istaknutih prigovora tuženika .
2.3. Sud ističe da tuženici neosnovano tvrde da je na spornoj nekretnini postojalo autobusno stajalište 2008., jer iz kopije katastarskog plana od 29. srpnja 2008. proizlazi da u to vrijeme ono nije postojalo iz kojeg razloga sud neće posebno otklanjati sve iznesene tvrdnje tuženika vezane uz navedenu tvrdnju. Osim toga predmetna čestica je i dalje upisana kao neplodno tlo i nije pripisana čestici na kojoj je državna cesta. Tužitelj je bio upisani vlasnik predmetne nekretnine, a na temelju Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2004. Iz nalaza i mišljenja vještaka za geodeziju, koje sud prihvaća u cijelosti, držeći da je izrađeno objektivno i stručno, proizlazi da su prije prigovora i cijepanja iz postupka preoblikovanja zemljišne knjige na k. č. [katastarska čestica] bili upisani kao suvlasnici Švarča d.d. i Grad Karlovac te da su na k. č. [katastarska čestica] koja po identifikaciji i površini odgovara 3437/186 bili u ZK uložak upisani u suvlasništvu također Švarča d.d. i Grad Karlovac. Kako među strankama nije sporno da u predmetnom slučaju nije proveden postupak izvlaštenja (već preambulacija zemljišta) te za izvlaštenu nekretninu tužitelju nije isplaćena naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine, to tužitelj osnovano potražuje utuženi iznos od ovdje tuženih.
2.4. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/98., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. ; dalje Ustav) u članku 48. jamči pravo vlasništva, dok je odredbom čl. 50. Ustava propisano da je Zakonom moguće ograničiti ili oduzeti vlasništvo, ali uz naknadu tržišne vrijednosti. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99,. 8/99., 14/02., 1/06. i 2/10.) u Protokolu 1. od 20. ožujka 1952. u odredbi čl. 1. izričito propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoga vlasništva, te da nitko ne smije lišiti vlasnika, osim u javnom interesu i to uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, takovog uživanja. Iz citiranih pravnih izvora proizlazi da je u javnom interesu moguće ograničiti pa i oduzeti vlasništvo njegovom zakonitom imaocu, ali uz zakonom predviđeni postupak i uz odgovarajuću naknadu. Ako akt o izvlaštenju nije donesen, tada naknadu treba potraživati tužbom i to postavljanjem zahtjeva obveznopravne naravi.
2.5. Sud je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan budući da je u ovom predmetu tužba podnesena 2. lipnja 2014., a do promjene zemljišnoknjižnog stanja na štetu tužitelja došlo je 10. veljače 2011. rješenjem Općinskog suda u Karlovcu Z-2976/2008/9181 koje je, prema naznaci u toj ispravi otpremljenu tužitelju poštom 29. lipnja 2011., dakle unutar općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 111/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO).
2.6. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz isprava u spisu s time da se ponovo ističe da je tužitelj vlasništvo sporne nekretnine stekao na temelju Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa s Gradom Karlovcem od 2. studenoga 2004. i uknjižbom u zemljišnu knjigu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Švarča na temelju rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 28. veljače 2005. Pasivna legitimacija oba tuženika proizlazi iz činjenica sadržanih u javnoj ispravi – nije sporno da su sada upisani kao vlasnici sporne nekretnine.
2.7. Obrazlažući visinu tužbenog zahtjeva, sud je naveo da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina koji je procijenio tržišnu vrijednost sporne nekretnine. Nakon što je sud pribavio relevantne podatke od Državnog zavoda za statistiku, vještak je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da procijenjena naknada za izvlaštenu nekretninu na dan 20. svibnja 2011. iznosi 4.910,33 eura, a koju procijenjenu vrijednost sud prihvaća u cijelosti. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu uskladio tužbeni zahtjev sa izrađenim vještvom, koje usklađenje u naravi predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Kako se II. tuženik usprotivio navedenom povlačenju, to je sud odbio tužbeni zahtjev za iznos od 5.601,32 eura (t. II. izreke).
2.8. Sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim budući da je tužitelju oduzeto vlasništvo, bez pravne osnove i nije mu isplaćena naknada u visini tržišne cijene za predmetnu nekretninu. Drugotuženik je istaknuo prigovor djelomične ništetnosti pravne osnove na temelju koje je tužitelj stekao pravo vlasništva odnosno Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2011. no budući da nije postavio određeni zahtjev o kojem bi sud odlučivao, to izreka ne sadrži odluku o navedenom prigovoru. Sud je dosudio tužitelju zatezne kamate od dospijeća tražbine 2. lipnja 2011. kao dana nakon donošenja Rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Z-2976/2008/918 od 10. veljače 2011. kojim je nekretnina tužitelja prešla u vlasništvo tuženik.
3. Žalbeni postupak
3.1. Prvotuženik u žalbi ističe da se u ovom slučaju provodio postupak reambulacije i katastarskog stanja koji nisu jednaki. On je istaknuo i da se na spornoj nekretnini nalazi izgrađeno autobusno stajalište kao sastavni dio javne ceste. Kao takva, ta nekretnina nije mogla biti predmetom prava vlasništva tijekom pretvorbe, odnosno nije mogla biti tužiteljevo vlasništvo. Drugotuženik je u žalbi napomenuo da je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti bio dužan ispitati valjanost osnove na temelju koje je tužitelj stekao (su)vlasništvo te da nakon reambulacije, nije upisan kao vlasnik sporne nekretnine.
3.2. Drugostupanjski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-652/2023-19 od 11. travnja 2024. u pobijanoj točki I. izreke i predmet vratio u tom dijelu sudu na ponovno suđenje. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je naložio prvo i drugo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.910,00 eur sa zateznim kamatama (točka I. izreke). Drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da je ovdje proveden postupak reambulacije u kojem ne dolazi do oduzimanja nekretnine, već usklađenja stvarnog stanja i katastarskog stanja. U tom pogledu, tuženici su ukazali i na to da je sporna nekretnina u trenutku nastajanja, po svojoj naravi bila (i još je) državna cesta, preciznije koridor državne ceste, što znači javno dobro u općoj uporabi na kojem se ne može steći pravo vlasništva. Ove okolnosti, prvostupanjski sud dobrim dijelom nije razmatrao. Po ocjeni ovog suda te okolnosti bilo je potrebno razmotriti, osobito status sporne nekretnine, i od kada je ta nekretnina (ako primjerice ima status javne ceste), u tom statusu, jer o tome ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ako je određena nekretnina po svom statusu javna cesta (ili sastavni dio javne ceste), tada je ta nekretnina javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, na kojoj se niti ne može stjecati pravo vlasništva. S tim u vezi, u pravu je drugo tuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti, trebao ispitati valjanost dijela Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2004., a na temelju kojeg je, prema tužiteljevim tvrdnjama, tužitelj stekao pravo vlasništava sporne nekretnine.
3.3. Prema tuženikovim prigovornim tvrdnjama, dio Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2004. protivan je prisilnim propisima, jer su stranke raspolagale javnim dobrom. Drugostupanjski sud ističe da je prvostupanjski sud ove okolnosti odbio ispitati.. Okolnost što tuženici nisu podnijeli deklaratornu tužbu i nisu zahtijevali utvrđenje (djelomične) ništetnosti Ugovora, uopće ne priječi sud ispitati, kao prethodno pitanje, valjanost dijela Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa od 2. studenoga 2004. Osim što o tome ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na to jasno upućuje i odredba čl. 327. st. 1. ZOO-a. Smatra da je prvostupanjski sud trebao razmotriti, a nije, i okolnost da je sporna nekretnina prije postupka reambulacije bila upisana kao suvlasništvo tužitelja i Grada Karlovca. To utječe na odluku o osnovanosti tuženikov ih prigovora nedostatka tužiteljeve (materijalne) legitimacije. Zatim, iz sadržaja spisa jasno proizlazi da je u postupku reambulacije sporna nekretnina upisana kao prvo tuženikovo vlasništvo – javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, a na upravljanju drugotuženiku što je prvostupanjski sud zanemario, premda o njoj itekako ovisi odluka o drugotuženikovom prigovoru promašene pasivne legitimacije.
3.4. Kod odluke o neosnovanosti tuženikovih prigovora zastare, prvostupanjski sud je isključivo uzeo u obzir činjenice da je tužba podnesena 2. lipnja 2014. te da je do promjene zemljišno knjižnog stanja došlo rješenjem Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Z - 2976/2008/9181 od 10. veljače 2011. Iako su prvo i drugo tuženik isticali prigovore i iznosili svoja mišljenja o početku tijeka zastare, prvostupanjski sud nije ni pokušao potkrijepiti argumentima svoj zaključak o tome da zastara počinje teći od donošenja rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Z-2976/2008/9181. Kod takvog stanja stvari, drugostupanjski sud je unatoč tome što je proveden opsežan postupak zaključio da pobijanu presudu u pobijanom dijelu ne može ispitati; jer tobože ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama.
4. Ponovljeni postupak i odluka o meritumu spora
4.1. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a, dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve odlučne činjenice pa je tako pročitao i cijenio isprave koje su priložene sudskom spisu. Proveden je dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja na okolnost stjecanja predmetne nekretnine , a stranke nisu iznosile daljnje dokazne prijedloge, niti navode.
4.2. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu navodi da je čestica koja je otuđena oduvijek je bila u vlasništvu tužitelja i 2004. -2005. je u zemljišnim knjigama prebačena na drugotuženika, na što je izjavio prigovor. Dodaje da je na tom dijelu koji je otuđen, tužitelj dao u zakup jedan kiosk što je važno budući da je cesta do te čestice. Navodi da je do sporne čestice došao rješavanjem imovinskopravnih odnosa između grada i tužitelja te je ta čestica unesena u temeljni kapital društva, a tako je i danas. Ugovor o zakupu postoji i dostavljen je poreznoj upravi te zakupoprimac uredno plaća zakupninu zemljišta . Upitan do kada je navedena zemlja bila u vlasništvu društva, odgovara da je to bilo do 2005. Na upit prvotuženika što je društvo rješavalo u smislu imovinskopravnih odnosa, odgovara da je sa gradom Karlovcom rješavao „..tako što je gradonačelnik zamolio da se izradi elaborat kako bi se utvrdilo koji dio pripada kome“. To je učinjeno i taj elaborat je proveden kroz zemljišne knjige. Nije siguran kada je izgrađeno autobusno stajalište.
4.3. Tuženici nisu argumentirano prigovarali iskazu zakonskog zastupnika tužitelja, a prema ocjeni ovog suda, iskaz je uvjerljiv i logičan pa ga ovaj sud prihvaća u cijelosti. Kako tuženici nisu predlagali izvođenje dokaza niti su meritorno raspravljali, valjalo je zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu na temelju stanja spisa, pri čemu prvostupanjski sud ističe da je predmetni postupak proveden temeljito te su izvedeni brojni dokazi, upravo da bi drugostupanjski sud mogao meritorno odlučiti (u slučaju drugačijeg pravnog stava), bez potrebe vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
4.4. Odredbom čl. 377. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i ; dalje: ZPP) propisano je da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. Prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Kako drugostupanjski sud nije prvostupanjskom sudu dao jasnu uputu vezanu uz stadij postupka u kojem je došlo do povrede postupka, prvostupanjski sud je odlučio ići in favorem stranaka pa je odredio pripremno ročište kako bi stranke mogle predložiti izvođenje dokaza odnosno raspraviti sa sudom pravnu osnovu spora. Naime, odredbom čl. 5. ZPP-a propisano je da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. U mjeri u kojoj je to potrebno, sud će omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. Samo kad je to ovim zakonom određeno sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni. Sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.
4.5. Kako je ranije navedeno, tuženici su imali prigodu na pripremnom ročištu raspraviti pravnu osnovu spora i predložiti nove dokaze, što nisu učinili, iz čega sud zaključuje da je predmet u dovoljnoj mjeri raspravljen za donošenje odluke. Pri tom valja istaknuti da prvostupanjski sud nije vezan za pravna shvaćanja drugostupanjskog suda iako je dužan postupiti po dobivenoj uputi. Odredbom čl. 7. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Sud nije ovlašten svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.
4.6. Tuženici, u ponovljenom postupku, nisu predložili izvođenje dokaza, a sud nije smatrao da se u predmetnom slučaju radi o nedopuštenim raspolaganjima, pa stoga nije niti bio ovlašten provoditi dokaze po službenoj dužnosti. Budući da je strankama dana mogućnost raspravljanja, ne može se smatrati da sud nije postupio po uputi drugostupanjskog suda. Sud je u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a cijenio koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
4.7. Drugostupanjski sud je u obrazloženju drugostupanjske odluke naveo da je ovaj sud učinio bitnu povredu parničnog postupka pozivajući sa na odredbu čl. 354. st. 2. t 11. ZPP - a kojom je propisano da bitna povreda postupka postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku odnosno tonskih snimki i samih tih isprava ili zapisnika odnosno tonskih snimki.
4.8. Obzirom na navedeno, ovaj sud cijeni da je prethodno donesena odluka za drugostupanjski sud bila nerazumljiva i proturječna odnosno da drugostupanjski sud smatra da se prvostupanjski sud nije dostatno očitovao o odlučnim činjenicama. Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, jednako ostvarivanju prava koja proizlaze iz hrvatskog prava. Svi pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, a hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije. Domaći sudovi moraju odgovarajuće obrazložiti svoje presude i odluke kako bi ih stranke mogle razumjeti. Ta obveza predstavlja bitnu zaštitu od proizvoljnosti postupanja sudova, te je njezina temeljna svrha pokazati strankama da imaju mogućnost iznijeti svoja stajališta pred sudom tj. pravo da budu „saslušane“, kao i da stranke lakše prihvate donesenu presudu odnosno odluku (Taxquet protiv Belgije [VV], br. 926/05 od 16. studeni 2010.). U skladu s odredbom čl. 6. stavka 1. EKLJP, nacionalni sudovi imaju obvezu obrazložiti svoje odluke, no to ne znači da moraju dati detaljan odgovor na svaki argument koji stranke iznesu u postupku.
4.9. Ovaj sud, slijedom navedenog, smatra da je dostatno iznio svoja pravna stajališta vezana uz sve odlučne činjenice u sporu; (i) osnovanost utuženog potraživanja (ii) prigovor zastare utuženog potraživanja, (iii) prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, (iv) prigovor visine utuženog potraživanja pa smatra da nema potrebe za ponavljanjem već iznesenih stavova. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda, sud dodatno ističe da je u ovom predmetu nesporno da nije proveden postupak izvlaštenja, već tehničke reambulacije, što je u naravi različito, ali u predmetnom slučaju dovodi do istog rezultata – oduzimanja vlasništva (izvlaštenje).
4.10. Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-3726/2021 od 24. lipnja 2025. zauzeo je stajalište da tužitelj ima pravo na naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađena cesta bez provođenja propisanog izvlaštenja što je dovelo do miješanja u tužiteljevo pravo vlasništva. Kako je tužitelj vodio dva postupka (upravni i parnični) radi ostvarivanja prava na naknadu za oduzeto zemljište i niti u jednom nije ostvario pravo na tu naknadu, Ustavni sud zaključuje da je predmetnom presudom povrijeđeno tužiteljevo pravo vlasništva iz članka 48. stavka 1. u vezi s člankom 50. Ustava. Prema recentnoj Odluci Ustavnog suda U-III-4003/2022 od 31. ožujka 2026., vlasništvo se ne može oduzeti (ograničiti) bez odgovarajuće naknade dotadašnjem vlasništvu i to u visini tržišne vrijednosti nekretnine.
4.11. Nadalje, Ustavni sud, u svojoj praksi ustalio je stajalište da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava »mora vrlo široko tumačiti«, jer obuhvaća »načelno sva imovinska prava« (odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III- 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava , zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno (odluke Ustavnog suda, broj
U-I-2921/2003, U-I-3114/2003, U-I-3615/2003, U-I-2833/2004, U-I-3172/2005, U-I- 2565/2007, U-I-2150/2008, U-I-3787/2008 od 19. studenoga 2008).
4.12. Tuženici u ovom postupku nisu dokazali da bi sporna nekretnina u trenutku nastajanja bila državna cesta, niti to proizlazi iz isprava u spisu. Kao što je prethodno navedeno, iz kopije katastarskog plana od 29. srpnja 2008. proizlazi da autobusno stajalište koje je bilo predmet preoblikovanja zemljišne knjige tada nije niti postojalo pa stoga nisu osnovani navodi tuženika da tužitelj na navedenom zemljištu nije mogao steći pravo vlasništva. Također, ovaj sud ne nalazi da bi predmetni Ugovor o uređenju vlasničkih odnosa bio ništetan, te utvrđuje da je tužitelj, na temelju tog ugovora, stekao valjano legitimno očekivanje u smislu čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.: dalje Konvencija) da će slobodno moći raspolagati svojim pravom vlasništva i biti u tome neometan .
4.13. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz vlasništva (posjeda) predmetne nekretnine koje je bilo upisano u zemljišne knjige. Dodatnu okolnost koja ide u prilog zaključku da je tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine predstavlja činjenica da je ta nekretnina bila procijenjena i unesena u temeljni kapital društva, što sud utvrđuje prvenstveno iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja. Ugovora o uređenju vlasničkih odnosa, Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 29. studenoga 2004. Najme, uključivanje nekretnine u temeljni kapital društva pretpostavlja da se s njome postupalo kao s imovinom društva.
4.14. Vezano uz istaknuti prigovor zastare, sud dodatno ističe da za oduzimanje vlasništva bez određivanja naknade, prema recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (Jurić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 29843/13) institut zastare ne može biti primijenjen na način koji vlasniku onemogućuje ostvarenje naknade za faktično oduzetu nekretninu. Primjena zastare mora biti predvidiva te ne smije dovesti do toga da javnopravno tijelo zadrži nekretninu oduzetu bez provedenog postupka izvlaštenja i bez isplate pravične naknade. To znači da je ranije izraženo stajalište ovog suda bilo pogrešno (iako je sud pravilno utvrdio da utuženo potraživanje nije u zastari). Tumačenjem navedene odluke, ovaj sud je došao do zaključka da takav zahtjev uopće ne zastarijeva - nije dopušteno da javnopravno tijelo zadrži tuđu nekretninu, bez provedenog postupka izvlaštenja i bez isplate pravične naknade.
4.15. Kako je tužitelju oduzeto vlasništvo, a za to mu nije isplaćena naknada u visini tržišne cijene za predmetnu nekretninu, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan (Odluka Ustavnog suda U-III-3726/21, U-III-4003/22 i dr.) .
4.16. Stopa zatezne kamate određuje se u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO - a (ostali odnosi). Sud je dosudio tužitelju zatezne kamate od dospijeća tražbine 2. lipnja 2011. kao dana nakon dana donošenja Rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni bro j Z-2976/2008/918 od 10. veljače 2011. kojim je nekretnina tužitelja prešla u vlasništvo tuženika.
5. Troškovi postupka
5.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl 154. st. 1. u svezi s odredbom čl 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, valjalo mu je dosuditi parnični trošak s osnove zastupanja po odvjetniku. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).
5.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to; za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 29. lipnja 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) zastupanje na ročištu od 16.12.2015.,15.3.2015., 3.6.2016., 1.6.2017., 28.5.2019., 5.7.2019., 29.6.2021., 28.9.2021., 30.11.2021., 3.10.2023., 26.2.2024., 27.3.2026. i 15.5.2026. (Tbr. 9.1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 200,00 eur što uvećano za PDV 25 % iznosi 3.750,00 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 151,57 eur, što uz naprijed navedeni trošak, iznosi dosuđenih 3.901,57 eur.
5.3. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelju su dosuđene zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 19. lipnja 2026., kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a)
6. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.
Zagreb, 19. lipnja 2026 .
SUDAC:
Iva Buljan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.
Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
