Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-127/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja ĆB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/22-01/468, ur.broj: 513-04- 25-2 od 19. prosinca 2025., kao i porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, klasa: UP/I-410-23/22-32/11, ur.broj: 513-07-17-01- 22-4 od 3. lipnja 2022. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura) u roku od 30 (trideset) dana, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata , dok se zahtjev odbija u više zatraženom iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-410-18/22-01/468, ur.broj: 513-04-25-2 od 19. prosinca 2025. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv poreznog rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, klasa: UP/I -410-23/22- 32/11, ur.broj: 513-07-17-01-22-4 od 3. lipnja 2022.

2. Prvostupanjskim poreznim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj za razdoblje oporezivanja od 3. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., korištenjem poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u iznosu od 283.194,51 HRK. Na utvrđeni iznos primitaka tužitelj je obvezan na plaćanje poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te obveznih doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

3. Tužitelj pobija zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Navodi da je u konkretnom slučaju propušteno odrediti poslodavca kao jamca platca za utvrđene obveze poreza i doprinosa te mu slijedom toga omogućiti da se izjasni o cjelokupnom poreznom postupku. Iz eventualnog očitovanja poslodavca, porezno je tijelo moglo saznati nove činjenice i dokaze koje bi išle u prilog tužitelju, a što je propustilo učiniti. Nadalje, tužitelj smatra da je pri donošenju poreznog rješenja kao poreznog obveznika za doprinose na plaću trebalo utvrditi poslodavca radnika budući da je Zakonom o doprinosima izričito propisano da je obveznik plaćanja svih doprinosa poslodavac, a ne posloprimac. Dakle, porezno je tijelo trebalo primijeniti navedeni zakon jer je to pravni propis jače snage, a ne Pravilnik o porezu na dohodak kojim je pritom pogrešno propisano da iznos primitka radnika predstavlja bruto plaću. Tužitelj se potom poziva na navode koje je iznosio tijekom poreznog postupka u prigovoru i u žalbi te ukazuje na odredbe ugovora koji je sklopio s isplatiteljem primitaka smatrajući kako se iz sadržaja tog ugovora ne može izvesti zaključak o postojanju kriterija propisanih za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada.

4. Tužitelj predlaže Sudu da poništi osporavana rješenja te da tuženika obveže na nadoknadu troškova upravnog spora zajedno sa zateznim kamatama. Ujedno predlaže da tužba ima odgodni učinak tvrdeći da bi u slučaju izvršenja poreznog rješenja prisilnim putem došlo do blokade njegova računa, zbog čega bi mu nastala teško nadoknadiva šteta jer neće imati dovoljno sredstava za namirenje osnovnih životnih potreba.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. U sporu je održana rasprava 28. svibnja 2026. uz nazočnost zamjenice opunomoćenice tužitelja, Marine Šare Tudor, odvjetnice u Splitu.

8. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

9. Zamjenica opunomoćenice tužitelja navela je da ostaje kod svih dosadašnjih navoda u tužbi i tužbenog zahtjeva. Posebno je napomenula da porezno tijelo u ovom predmetu nije utvrdilo nijedan element niti kriterij obilježja nesamostalnog rada koje bi ukazivalo na postojanje prikrivenog radnog odnosa. Naime, u tužiteljevom slučaju ne postoji nijedan propisani kriterij kontrole ponašanja, financijske kontrole kao ni odnosa stranaka te je na navedene okolnosti predložila saslušanje tužitelja. Zamjenica je popisala trošak upravnog spora za sastav tužbe i prijedloga za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe te za pristup na ročište za raspravu 1.000,00 EUR za svaku radnju, odnosno 3.000,00 EUR uz porez na dodanu vrijednost, dakle ukupno 3.750,00 EUR, uvećano za sudske pristojbe.

10. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

11. Sud nije smatrao potrebnim izvesti predloženi dokaz saslušanjem tužitelja ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

12. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Sukladno članku 12.a stavku 1. točki 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.) , smatrat će se da porezni obveznik koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona u slučaju da za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada isplatitelj primitka ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama. Pritom je stavkom 2. propisano da za porezne obveze, koje će se obračunati kao da tih opisanih korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona nije bilo, odgovara porezni obveznik koji se u tom odnosu smatra posloprimcem, dok je stavkom 5. propisano da se obilježja nesamostalnog rada određuju u skladu s propisom kojim se uređuje porez na dohodak.

14. Člankom 27.a stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20.) propisano je da se za potrebe oporezivanja primicima po osnovi radnog odnosa smatraju i primici proizašli iz korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona propisanih propisom kojim je uređen opći porezni postupak kod kojih postoje obilježja nesamostalnog rada. Prema stavku 2., obilježja nesamostalnog rada za slučajeve korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona određuju se na temelju ispunjenja triju kriterija: kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka, s tim da, sukladno stavku 4., ministar financija pravilnikom propisuje elemente koji pobliže određuju te kriterije.

15. U skladu s člankom 32.a stavcima 3. i 4. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20., 74/20. - dalje: Pravilnik), za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, pri čemu svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni.

16. U konkretnom je predmetu porezno tijelo provelo postupak radi utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona u kojem je obavilo uvid u podatke informacijskog sustava Porezne uprave i javno dostupne podatke na internetu te u dokumentaciju koju je pribavilo od tužitelja radi utvrđivanja kriterija prema kojima se određuju obilježja nesamostalnog rada.

17. Iz podataka spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo u provedenom postupku utvrdilo da je tužitelj od 18. siječnja 2018. upisan u registar poreznih obveznika na temelju obavljanja samostalne djelatnosti računalno programiranje te mu se dohodak utvrđuje u paušalnom iznosu. U predmetnom razdoblju, u 2020. godini, imao je dva isplatitelja primitaka, od kojih je jedan čije isplate čine više od 50 % ukupnih primitaka. Radi se o Exelia Technologies Ltd. iz Cipra, s kojim ima sklopljen ugovor od 1. lipnja 2018. i od kojeg je u 2020. godini ostvario primitke u iznosu od 283.194,51 HRK, što se vidi iz prometa po žiroračunu tužitelja.

18. Na temelju očitovanja tužitelja, ispunjenog upitnika, uvida u promet po žiro računu tužitelja te ugovora sklopljenog s navedenim isplatiteljem primitaka, porezno je tijelo zaključilo kako se radi o poslu koji ima obilježja nesamostalnog rada, zbog čega se, sukladno članku 27.a stavku 1. Zakona o porezu na dohodak, ostvareni primici smatraju primicima iz radnog odnosa.

19. Međutim, Sud smatra da sadržaj poslovnog odnosa između tužitelja i navedenog isplatitelja primitka ne ispunjava u cijelosti propisane kriterije prema kojima se određuju obilježja nesamostalnog rada. Ovo stoga jer porezna tijela nisu uzela u obzir elemente iz poslovnog odnosa koji ne ukazuju na ispunjenje kriterija propisanih radi utvrđivanja obilježja nesamostalnog rada. Naime, tužitelj ne ostvaruje pravo na bilo kakve pogodnosti koje se nude zaposlenicima stranog društva uključujući zdravstveno, dentalno i životno osiguranje ili za slučaj invaliditeta. Tijekom trajanja poslovne suradnje radio je od doma na privatnom računalu sa svojom dodatnom opremom . Isplatitelj primitaka ne određuje mu mjesto, vrijeme ili način obavljanja posla, ne pruža mu mogućnost edukacije niti ga šalje na službeni put za potrebe obavljanja posla . Dinamika isplate naknade ovisi o trajanju projekta, a uz ugovorenu naknadu tužitelj ne ostvaruje druge primitke od isplatitelja. U izvršenju posla isplatitelj tužitelju ne određuje proizvode i usluge koje je obvezan koristiti niti ga kontrolira u načinu i opsegu pružanja usluga na tržištu. Pritom tužitelj nema zabranu rada za treće osobe, a poslovna suradnja s isplatiteljem primitaka može se raskinuti bez materijalnih i financijskih posljedica.

20. S obzirom na navedeno, elementi koje su porezna tijela uzela u obzir (posao tužitelja predstavlja dio redovitog poslovanja isplatitelja primitaka koji je softverska tvrtka specijalizirana za razvoj softvera za poduzeća, IT savjetovanje i sl., tužitelj ima obvezu podnošenja izvješća o dinamici izvršenja posla, cijena rada je dogovorena prema satima rada te se plaćanja vrše mjesečno za odrađene usluge prema računima koje tužitelj ispostavlja, ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme te isplatitelj primitaka kontinuirano ima potrebu za uslugama tužitelja, a njegove isplate čine više od 50 % ukupnih primitaka tužitelja u promatranom razdoblju) nisu prema mišljenju Suda dovoljni za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o poslu s obilježjima nesamostalnog rada , odnosno prikrivenom radnom odnosu, a s obzirom na to da je u predmetnom slučaju potrebno sagledati cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla.

21. Stoga Sud nalazi, na temelju podataka spisa predmeta, kako u poslovnoj suradnji tužitelja i isplatitelja primitka nije utvrđeno dovoljno elemenata za zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o poslu s obilježjima nesamostalnog rada. Zbog toga se ne može ocijeniti da je tužitelj, u pogledu primitaka ostvarenih iz tog posla, pravilno utvrđen obveznikom plaćanja poreza na dohodak te doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

22. Napominje se tužitelju da je u postupku utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, porezni obveznik određen u skladu s gore citiranom odredbom članka 12.a stavka 2. Općeg poreznog zakona, koja predstavlja posebni propis kojem treba dati prednost u odnosu na odredbe Zakona o doprinosima (Narodne novine, broj 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18., 33/23., 114/23., 152/24.).

23. Prema navedenom, Sud je ocijenio da je osporavanim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavana rješenja poništiti, čime se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu. U ponovnom postupku porezno je tijelo dužno, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi Suda iz ove presude. Stoga je presuđeno kao u I. točki izreke.

24. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Stavkom 2. propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

25. Tijekom upravnog spora tužitelj nijednim dokazom nije potkrijepio svoju tvrdnju o tome da bi u njegovu slučaju izvršenjem poreznog rješenja bila ostvarena propisana pretpostavka nastanka štete koja je takva da bi se teško mogla popraviti .

26. Međutim, Sud je spor riješio presudom na način da je tužbeni zahtjev usvojio te je poništio drugostupanjsko, kao i prvostupanjsko porezno rješenje, čime je osnova za izvršenje u konkretnom slučaju prestala postojati. Kako je presuda u ovom predmetu pravomoćna danom donošenja, odlučivanje o prijedlogu za odgodni učinak tužbe je bespredmetno.

27. Budući da je tuženik izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev usvojen, troškove upravnog spora dužan je snositi tuženik sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a.

28. S obzirom na to da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.).

29. Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, kao i za zastupanje po odvjetniku na ročištu za raspravu u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točki 2. navedene Tarife, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % iznosi 2.500,00 EUR. Zahtjev je trebalo odbiti u preostalom dijelu budući da Sud nije odlučio da tužba u ovom sporu ima odgodni učinak. Nadalje, napominje se da se sudska pristojba u upravnom sporu plaća jedino ako sud tužbeni zahtjev odbije ili tužbu odbaci, a što nije slučaj u ovom predmetu. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 18. lipnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.

Protiv rješenja o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.

DNA: - tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku

- u spis.