REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1070/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja ĐP iz [adresa]. Kamer Loshi nr. 107, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi priznavanja prava na starosnu mirovinu, 18. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II-140-02/25-01/06688340541, URBROJ: 341-99-05/3-25-1015 od 9. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zlataru, KLASA: UP/I-140-02/24-01/06688340541, URBROJ: 341-25-05/3-24- 169022, broj: 834737 od 14. siječnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

2. Tuženik je osporavanim rješenjem KLASA: UP/II-140-02/25-01/06688340541, URBROJ: 341-99-05/3-25-1015 od 9. travnja 2025. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu.

3. Upravna tijela utemeljila su navedena rješenja na utvrđenju da tužitelj nije ostvario potrebne godine mirovinskog staža, budući je za priznavanje traženog prava potrebno ostvariti 15 godina mirovinskog staža, a tužitelj je ostvario 10 godina, 7 mjeseci i 18 dana.

4. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi i kasnijim podnescima ističe da ima beneficirani radni staž u trajanju preko 157,18 mjeseci s povećanim trajanjem, pa osporava utvrđenje upravnih tijela o ostvarenom stažu od samo 10 godina. Poziva se na čl. 87. Zakona o mirovinskom osiguranju koja propisuje da se mirovina isplaćuje unatrag za najviše 12 mjeseci od podnošenja zahtjeva, te postavlja pitanje što je s dospjelim primanjima koja nisu isplaćena zbog različitih okolnosti. U tom smislu ukazuje na čl. 130. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju važećeg do 1. siječnja 1999., a koji je propisivao da se dospjela primanja mogu naknadno platiti najviše za tri godine unatrag od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se na Odluku Ustavnog suda RH br. U-II/2161/2003 od 16. lipnja 2004. te Zakon o provođenju Odluke Ustavnog suda RH (NN 105/2004), naglašavajući pravo na obeštećenje umirovljenika za razdoblje od 1992. do 1998. Ističe da nije primao mirovinu od tzv. „krajinskog parafonda“ niti po uredbi Vlade Republike Srbije, čime smatra da ne postoji diskriminacija niti dvostruka isplata. Nadalje, tužitelj ukazuje na Ugovor o pitanjima sukcesije te protokole Konvencije o ljudskim pravima EU, tvrdeći da se mirovine moraju redovito isplaćivati bez obzira na prebivalište korisnika. Smatra da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za priznavanje prava na redovnu starosnu mirovinu prema čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju, s obzirom na to da je navršio 65 godina života (rođen **.**.1958.) te ima ostvareno preko 157,18 mjeseci staža s uvećanim trajanjem. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika, predmet vrati na ponovno odlučivanje uz priznavanje prava na mirovinu, te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora.

5. Predmetni upravni spor ustupljen je ovome sudu na nadležno postupanje rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Broj: 31 Su- 369/2025-15 od 6. lipnja 2025.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom rasprave u bitnom navodi da je u pravilno provedenom postupku tužitelju pravilno utvrđeno da ne ispunjava uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu, s obzirom na to da nema navršenih 15 godina mirovinskog staža. Ističe da su osporavana rješenja donesena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, pri čemu se tužitelj neosnovano poziva na odredbe ranije važećih zakona, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te međunarodne ugovore i protokole koji nemaju utjecaja na pravilnost rješenja jer se ne odnose na priznanje prava na starosnu mirovinu. Također ističe da u evidenciji tuženika za tužitelja nije zabilježen beneficirani radni staž, koji se inače i u razdoblju na koje se poziva tužitelj evidentirao kod prednika HZMO-a temeljem obrazaca MPP koji su dostavljali poslodavci i na kojima je bilo navedena šifra beneficiranog radnog staža koja je govorila o omjeru koji se priznaje kao beneficirani (npr. 15/12, 15 mjeseci za odrađenih 12 mjeseci); kao i da su i poslodavci zaposlenicima izdavali potvrde o beneficiranom radnom stažu. U konkretnom slučaju tuženik nema evidentiran nikakav beneficirani radni staž za tužitelja, tužitelj nije dostavio pisanu potvrdu, a dokumentacija koju je isti dostavio uz zahtjev ne smatra se odgovarajućim dokazom odnosno vjerodostojnom dokumentacijom na temelju koje se može priznati beneficirani radni staž. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 28. svibnja 2026., i to u prisutnosti opunomoćenice tuženika, a na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, 39/26, dalje ZUS), u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, čime se smatra da je u smislu čl. 6. tog Zakona strankama dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koje su predmet ovog upravnog spora.

8. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

9. Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je isti pokrenut zahtjevom tužitelja od 20. studenog 2024. za priznavanje prava na starosnu mirovinu, ističući da je ostvario 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

11. U provedenom postupku utvrđeno je da je za tužitelja evidentiran ukupni mirovinski staž u Republici Hrvatskoj u trajanju od 10 godina, 7 mjeseci i 18 dana (21. travnja 1981. do 8. prosinca 1991.), pri čemu je u cijelosti riječ o tzv. redovnom stažu, te da tužitelj nema evidentiran staž s povećanim trajanjem (beneficirani radni staž), niti je dostavio odgovarajući dokaz o postojanju istoga. Stoga je utvrđeno da tužitelj ne ostvaruje uvjete za priznavanje prava na starosnu mirovinu iz čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju.

12. Iznijeta utvrđenja i obrazloženje upravnih tijela sud nalazi pravilnima i zakonitima, pri čemu tužitelj ni u postupku ni u ovome sporu nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi isto doveo u pitanje.

13. Sukladno čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO), važećeg u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja, pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

14. Tužitelj osporava utvrđenje upravnih tijela u pogledu trajanja staža, tvrdeći da je ostvario staž s povećanim trajanjem (beneficirani radni staž), u ukupnom trajanju od 157,18 mjeseci, te da stoga ostvaruje pravo na priznanje starosne mirovine.

15. Međutim, iznijeti navodi ne mogu se prihvatiti, budući da tužitelj iste nije potkrijepio vjerodostojnom dokumentacijom. Naime, postojanje staža s povećanim trajanjem nije evidentirano ni u evidenciji tuženika, ni u radnoj knjižici tužitelja, niti je tužitelj vezano uz navedeno dostavio odgovarajuću potvrdu poslodavca. Dokumentacija koju je tužitelj dostavio uz zahtjev (rješenja o godišnjem odmoru te o premještaju, razdužnica itd.) ne predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju temeljem koje se može utvrditi postojanje, trajanje i koeficijent eventualnog staža s povećanim trajanjem.

16. Zaključno, iz navoda samog tužitelja o ukupnom stažu od 157,18 mjeseci proizlazi da bi, sve i kada bi taj navod bio točan, navedeni staž iznosio cca 13 godina, dakle, nedovoljno za usvajanje njegovog zahtjeva.

17. Slijedom navedenog, pravilno su upravna tijela utvrdila da tužitelj nema ostvareni minimum od 15 godina mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj, te na temelju čl. 33. ZOMO zahtjev odbila.

18. Preostali navodi tužitelja o isplati dospjelih obroka nisu pravno relevantni, budući da tužitelju takvo pravo u republici Hrvatskoj nikada nije utvrđeno, pa se ne radi o dospjelim, a neisplaćenim, obrocima. Također nije relevantno ni pozivanje tužitelja na odluku Ustavnog suda RH, konvencijska prava te okolnost da nije primao mirovinu od tzv. „krajinskog parafonda“ niti po uredbi Vlade Republike Srbije, budući da je razlog odbijanja tužiteljevog zahtjeva neostvarivanje dostatnog mirovinskog staža prema važećim odredbama ZOMO-a.

19. Slijedom navedenog, proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je isti na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbijen kao neosnovan

20. Odluka o trošku temelji na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, pa tužitelju, koji je u cijelosti izgubio predmetni upravni spor, ne pripada pravo na naknadu troškova spora.

U Rijeci 18. lipnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS).

Dostaviti:

- tužitelju ŽP iz [adresa], Rr. Kamer Loshi nr. 107

-tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3