Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor 23250 Pag

Poslovni broj P-2590/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Ivi Peričić Pejar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Luki Mrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, P-DO-283/2024, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 12. svibnja 2026., u prisustvu tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja te u odsutnosti tuženika, 18. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj NT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravo vlasništva nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi neplodno Zubovići površine 198 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to dijela nekretnine označenog žutom bojom i slovima A-B-C-D-A površine 36 m2 na skici izrađenoj od stalnog sudskog vještaka geodetske struke Ivana Marinovića, ing.geod. od dana 11.srpnja 2025.godine koja skica je sastavni dio ove presude što je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587 dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove pravomoćne presude izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, u iznosu od 1.699,82 Eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

I. Tužitelj u tužbi i u tijekom postupka navodi kako je stvarni vlasnik i posjednik nekretnine oznake: - čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi neplodno,zubovići površine 198 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to dijela nekretnine označenog crvenom bojom i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K površine 33 m2 na skici izrađenoj od JT,dipl.ing.geod. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel Pag pogrešno je upisano prava vlasništva za korist REPUBLIKE HRVATSKE. Tužitelj je prije podnošenja ove tužbe podnio Zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl.186. Zakona o parničnom postupku, koji je odbijen kao neosnovan. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao dugogodišnjim posjedovanjem predmetne nekretnine. Napominje se da tužitelj i njegovi pravni prednici posjeduju predmetnu nekretninu preko stotinu godina. Također, tužitelja, kao ni njegove prednike nitko nikada nije smetao u posjedu predmetne nekretnine. Tužitelj u odnosu na predmetnu nekretninu nema pisane isprave, premda se isti nalazi u dugogodišnjem posjedu predmetne nekretnine.Naime, predmetna nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na terenu čini cjelinu zajedno sa nekretninom oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koje u naravi predstavljaju obiteljsku kuću tužitelja te koje su u zemljišnoj knjizi isključivo vlasništvo tužitelja

2. Tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi kako se protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te isti predlaže odbiti u cijelosti kao neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi kako je isti vlasnik dijela nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 33 m2 dijela označenog slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K na skici izrađenoj od JT dipl.ing.geod. te da je pravo vlasništva stekao nasljeđivanjem svojih pravnih prednika koji su u posjedu dugi niz godina. Iz priložene dokumentacije uz tužbu proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio zemljišnoknjižni izvadak, geodetsku situaciju izrađenu od strane JT dipl.ing.geod. i odluku Općinskog državnog odvjetništva kojom je isti odbijen sa podnesenim zahtjevom za mirnim rješenjem spora. Iz tužbe tužitelja nije razvidno niti tko su njegovi prednici, niti na koji je način tužitelj predmetnu nekretninu stekao od tih prednika, a niti koliko dugo bi se prednici nalazili u posjedu djela predmetne nekretnine, kako isti to navodi. U postupku mirnog rješavanja spora tuženica je pozvala tužitelja na dopunu dokumentacije budući ista nije dostavljena niti uz zahtjev za mirno rješenje spora. Podneskom od 2. rujna 2024. tužitelj se očitovao kako je isti stekao nasljeđivanjem svojih pravnih prednika ali da o istome nema nikakve dokaze. Na predmetnoj nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao vlasnica upisana je Republika Hrvatska dok je iz popisnog lista broj 647 k. o. [katastarska općina] razvidno da je kao posjednica na predmetnoj nekretnini evidentirana Republika Hrvatska. Sukladno tome, tužitelj bi u postupku trebao dokazati da je predmetnu nekretninu stekao dugogodišnjim posjedovanjem, tj. dosjelošću, a za što moraju biti ispunjene određene pretpostavke prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim iz dostavljene dokumentacije to ne slijedi. Naime, čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) stavkom 3. propisano je da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, istu stječe dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 4. toga članka propisano da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći dosjelošću vlasništvo tih stvari ako je samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Člankom 160. gore navedenog Zakona propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni i samostalni posjednici. Slijedom svega naprijed navedenog, a imajući u vidu da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz koji bi upućivao na posjed tužitelja i njegovih prednika, zakonski zastupnik tuženice Republike Hrvatske predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije koja prileži ovom spisu i to: zk izvadak za predmetnu nekretninu (l.s.7-10), geodetsku situaciju za potrebe ishođenja akata pogodnih za uknjižbu u zemljišnu knjigu (l.s.11- 21), rješenje ODO GUO u Zadru poslovni broj :N-DO-195/2024 od 13.11.2024. (l.s.23- 24), povijest zk upisan za premetnu česticu (l.s.30-37), posjedovni list za predmetnu česticu (l.s.38-44), izveo dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika (l.s.67-68), pregledao skicu sudskog očevida i fotodokumentaciju (l.s.71-73), saslušao svjedoke TT, LT, HT, te tužitelja (l.s.84- 86).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik dijela nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi neplodno [adresa] površine 198 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to dijela nekretnine označenog žutom bojom i slovima A-B-C-D-A površine 36 m2 na skici izrađenoj od stalnog sudskog vještaka geodetske struke Ivana Marinovića, ing.geod. od dana 11.srpnja 2025.godine

6. Činjeničnu osnovu zahtjeva tužitelja čini tvrdnja da je stekao pravo vlasništva ove nekretnine od svojeg pok. oca DT, koji je pak istu stekao nasljeđivanjem od svog oca NT, te dugogodišnjim mirnim posjedom.

7. Među strankama nije sporna identifikacija predmeta spora, kako je isti na skici lica mjesta prikazao vještak mjernik Ivan Marinović po kazivanju tužitelja, a na kojoj skici je predmet spora označen posebnim točkama A-B-C-D-A, pri čemu je izgled lica mjesta utvrđen i pregledom fotodokumentacije sudskog očevida, te na samom očevidu iz kojih dokaza proizlazi da se radi o nekretnini koja u naravi predstavlja dvorište ograđeno betonskim zidom, sa ostacima kamenog suhozida.

9. U ovoj pravnoj stvari na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

-da je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana čest. 4706/251, neplodno [adresa] površine 198 m2, kao vlasništvo Republike Hrvatske,

-da je u PL 647 k. o. [katastarska općina] kao posjednik čest. 4706/251, neplodno Dugača površine 198 m2 evidentirana Republika Hrvatska,

-da je iz fotografije sudskog očevida razvidno da se predmetna čestica nalazi ispred kuće tužitelja, koja u naravi predstavlja dvorište ograđeno betonskim zidom, sa ostacima kamenog suhozida.

10. Osim uvidom u navedene isprave i dokumentaciju, u ovoj pravnoj stvari izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka i tužitelja.

11. U postupku saslušani svjedoci TT, LT i ET u svojim iskazima potvrdili su činjenične navode tužbe, te su suglasno potvrdili navode tužiteljice da je predmetna nekretnina bila vlasništvo tužiteljeve obitelji.

12. Svjedok N je naveo kako je predmetna nekretnina u vlasništvu tužitelja, to je tužiteljeva starina i on je to stekao nasljedstvom od oca J . Zvali su ga " T". Tužitelj nije imao braće i sestara. Tužiteljev otac imao je jednog brata koji se zvao NT. Koliko ja znam oni se nisu podijelili. Predmetnu kuću i dvorište ispred kuće je koristio tužiteljev otac sa ženom L. Nije nikada čuo da je bilo problema sa susjedima vezano za među niti da je itko tužitelja i njegove prednike smetao u posjedu predmetne nekretnine. Navodi kako od svoje 10 godine zna da je tužitelj osobno i po svojim precima vlasnik predmetne nekretnine. Navodi kako tužitelj pored predmetne nekretnine ima kuću koja je u njegovom vlasništvu.

13. Svjedok LT u svom iskazu je naveo da je vlasnik predmetne nekretnine tužitelj, a prije njega je bio vlasnik njegov otac DT zv. T. Tužitelj nema braće i sestara. Tužiteljev otac je imao polubraću ali nije nikoga osim tužiteljeva oca viđao na nekretnini. Tužitelj u blizini predmetne nekretnine ima kuću u kojoj je živio do prije 10-ak godina. Koliko se sjeća tu kuću je koristio samo tužitelj i njegovi roditelji. Nije nikada čuo da bi netko osporavao pravo vlasništva tužitelju ili njegovim precima niti da je bilo spora sa susjedima vezano za među. On ima saznanja o vlasništvu i korištenju predmetne nekretnine preko 60 godina jer se sjeća da su tuda prolazili uz predmetnu nekretninu kada smo odlazili do ovaca.

14. Svjedok ET iskazao je da mu je poznata predmetna nekretnina koja je u vlasništvu tužitelja. Na predmetnoj nekretnini je viđao samo tužitelja te oca od tužitelja koji se zvao J. Zna da tužitelj pored predmetne nekretnine ima još jednu nekretninu na kojoj su se nalazila drva i na kojoj se uvijek nešto radilo. On ova saznanja ima jer je cijeli život tu prolazio. Nije nikada čuo da je netko osporavao tužitelju ili njegovim prednicima vlasništvo predmetne nekretnine ili da su imali problema sa susjedima vezano za među.

15. Tužitelj je u svojem iskazu također iskazao da je predmetnu nekretninu stekla nasljeđivanjem svojeg pok. oca J a on je to naslijedio od svoga oca NT. Njegov otac je imao brata NT koji je nestao u II. Svjetskom ratu. Predmetnu nekretninu je koristio isključivo njegov otac za odlaganje raznih stvari, a nakon njega jedino on. Nikada nisu imali problema sa susjedima niti nam je itko osporavao vlasništvo predmetne nekretnine. Suhozid koji se nalazi na međi predmetne nekretnine je gradio njegov otac prije puno godina, ne sjeća se točno kada, te kako je on osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine više od 100 godina

16. Ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud im u cijelosti poklanja vjeru nalazeći da su iskazi međusobno u suglasju te da su u suglasju sa svim ostalim izvedenim dokazima u ovoj pravnoj stvari.

17. Stoga, na temelju izvedenih dokaza ovaj sud nalazi istinitom i osnovanom činjeničnu osnovu tužbe da je tužitelj nasljeđivanjem oca stekao ovu nekretninu koja je bila izvanknjižno vlasništvo oca u trenutku njegove smrti, a ranije vlasništvo djeda tužitelja NT, koje vlasništvo je stečeno dosjelošću, uračunavanjem vremena za koje su i prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni posjednici.

18. Naime, pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, u konkretnom slučaju savjesnost posjeda. Dakle, da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje u tekstu: ZV), koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama ZOVO koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., tako i prema pravnim pravilima OGZ. Pri ocjeni savjesnosti posjeda neke osobe, činjenica da je posjedovana nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo neke druge osobe te saznanje o upisu te osobe samo po sebi ne čini posjed nepoštenim, kao što do nepoštenja ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje upisa u zemljišnoj knjizi, osobito ako prema svim ostalim okolnostima u kojima je vršen posjed, nije imao ozbiljnog razloga sumnjati u pravo na svoj posjed, a kao što je upravo slučaj u ovom predmetu. Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, prema odredbi čl. 72. st. 3. ZOVO savjesnost se pretpostavlja, a prema pravnim pravilima paragrafa 328. OGZ u dvojbi se uzima da je posjed pošten.

19. Odredbom čl. 160. st. 1. ZV propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalan posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a stavak 3. istog članka je propisano da nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

20. Iz navedenih odredbi jasno slijedi da je teret dokaza činjenice nepoštenja posjeda prednika tužitelja kao i samog tužitelja, bio na tuženici, a što ista nije dokazala.

21. U konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza – posebice iskaza saslušanih svjedoka, slijedi da je ova nekretnina bila u mirnom posjedu i vlasništvu tužiteljevih prednika.

22. Dakle, iz izvedenih dokaza slijedi da je tužitelj dokazao neprekinuti pravni slijed načina stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

22. Ovdje je istaći da prema odredbi čl. 29. ZOVO na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, međutim, donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO koja nije dopuštala sjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Donošenjem ZV koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. odredbom čl. 388. st. 4. je bilo određeno da se u rok stjecanja vlasništva dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, međutim, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta je navedena odredba čl. 388. st. 4. ZV, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. i to odredbom čl. 2., određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 2001. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

23. Međutim, Republika Hrvatska je potpisnik Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a isto tako je od 2013. godine članica Europske Unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati Europsko pravo pa prema tome i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Protokole koji su sastavni dio te Konvencije. Zbog toga je dužna primjenjivati i Protokol br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, a isto tako dužna je primjenjivati i odluke Europskog suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, pa je tako donio odluke u predmetima „ H“ protiv Republike Hrvatske iz 2009. godine, te u predmetima D i dr. protiv [adresa] i E protiv Republike Hrvatske iz 2016. godine, koje su po ocjeni ovoga suda donesene u istom činjeničnom supstratu kao što je činjenični supstrat u ovom predmetu. Iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV zbog retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji bi zbog odredbe takvog zakona izgubili svoja prava na nekretninama, a koja su im oduzeta za vrijeme socijalističke vladavine. Međutim, u konkretnom predmetu proizlazi da nitko od trećih osoba osim tužitelja ne polaže pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da bi isključivu korist od ukidanja ovog zakonskog članka imale lokalne vlasti koje bi stekle prava u pogledu predmetnog zemljišta, zbog čega u konkretnom slučaju to nisu razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZV. U ovom predmetu proizlazi na temelju provedenih dokaza da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu najkasnije od kraja II. Svjetskog rata, kako to slijedi iz iskaza saslušanih svjedoka, te da su istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

24. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao istinitost činjeničnih tvrdnji na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, pa je slijedom svega iznesenog valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19-dalje u tekstu ZPP), te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa), a s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 Eura, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 Eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eura, (Tbr. 7. toč. 1), za zastupanje na ročištima od 24. 9.2025. i 12.5.2026., te zastupanje na očevidu od 5.6.2025., svaki u iznosu od 200,00 Eura ( Tbr. 9. toč. 1. Tarife), ukupno 1.000,00 eura, te trošak uviđaja i vještačenja u iznosu od 646,73 eura, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 Eura, što čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.699,82 Eura koji je tuženica dužna naknaditi tužitelju u roku od 15 dana.

26. Slijedom svega navedenog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove

Pag, 18. lipnja 2026.

Sudac

Iva Peričić Pejar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženici po punomoćniku.