REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1088/2025-47

(ranije posl.br. P-291/2022-12)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu tog suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Židiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika AIR PANONIA d.o.o. iz Osijeka, Ulica jablanova 21, OIB: 82047274303, zastupanog po punomoćnici Jadranki Čuljak-Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 06. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno, punomoćnika tuženika i tuženika osobno, 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj Ovr-125/2022, određena rješenjem o ovrsi posl. broj: Ovr125/2022 od 15. veljače 2022. godine, na novčanim sredstvima ovršenika UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a radi namirenja ovrhovoditelja AIR PANNONIA d.o.o., OIB: 82047274303, Osijek (Grad Osijek), Ulica jablanova 21.

II. Nalaže se tuženiku AIR PANNONIA d.o.o., OIB: 82047274303, Osijek (Grad Osijek), Ulica jablanova 21, isplatiti tužitelju UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 125.913,40 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. travnja 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.169,82 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2022. podnio ovom sudu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj navodi kako je tužitelj kao ovršenik u ovršnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-125/2022, zaključkom posl. br. Ovr-125/2022 od 20. svibnja 2022. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Ističe kako je Predmet ovrhe i ovršnog postupka (posl. broj: Ovr-125/2022) za koju tužitelj traži proglašenje nedopuštenom prisilne naplate novčane tražbine ovrhovoditelja na novčanim sredstvima ovršenika, a temeljem ovršne isprave - Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni sklopljenom 4. studenog 2019., istog dana potvrđenog od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, poslovni broj: OV-6922/2019 (dalje u tekstu: Sporazum). Tuženik kao poslodavac i tužitelj kao radnik su dana 10. studenog 2019. godine sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Odredbom članka 4. Sporazuma, propisano je da se ugovor o radu s tuženikom smatra dijelom Sporazuma te da se tužitelj kao radnik obvezuje ostati na radu kod tuženika kao poslodavca najmanje 4 (četiri) godine. Obzirom na prethodno navedenu odredbu Sporazuma, nesporno je da i predmetni Sporazum predstavlja dio Ugovora o radu, a osim toga isto je razvidno i iz ostalih odredbi Sporazuma koje su nedvojbeno vezane uz sami tužiteljev rad u društvu tuženika (Tužitelj se u odredbama Sporazuma naziva kao zaposlenik, odnosno radnik, a tuženik kao poslodavac; U potpisu Sporazuma tuženik je potpisan kao poslodavac, a tužitelj kao radnik itd.). Odredbom članka 106. Zakona o radu (Narodne Novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu:ZOR) propisano je da se za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja (uređena člankom 102. ZOR) može ugovoriti ugovorna kazna. Odnosno, ugovaranje ugovorne kazne dozvoljeno je samo za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja te ZOR ne sadrži niti jednu drugu odredbu kojom bi isto bilo dozvoljeno. U konkretnom slučaju razvidno je da je Sporazum tipski ugovor sačinjen od strane poslodavca, koji sadrži odredbe o ugovornoj kazni koje su uglavljene na štetu radnika, odnosno ovdje tužitelja. Takvim ugovaranjem izravno je povrijeđena odredba članka 9. st. 2. ZOR, budući da su Sporazumom ugovoreni uvjeti rada koji su nepovoljniji od uvjeta određenih ZOR-om, a zakon takvo ugovaranje izričito ne dopušta. Dakle, ZOR ne predviđa mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj otkaza govora o radu prije isteka ugovorenog minimalnog roka trajanja radnog odnosa, u kojem su trebala biti amortizirana novčana sredstva uložena u izobrazbu radnika. Slijedom navedenog, a budući da ugovaranje ugovorne kazne kao u Sporazumu nije dozvoljeno, razvidno je da potraživanje tuženika nije osnovano, odnosno da su odredbe iz Sporazuma o ugovornoj kazni ništetne te da tuženik nije bio ovlašten tražiti ovrhu. Osim toga, predmetno ugovaranje ugovorne kazne je nemoralno jer se na taj način za jednu ugovornu stranu ugovara nepripadajuća materijalna korist iza koje ne stoji nikakva protuvrijednost, odnosno takvo ugovaranje je protivno načelu ekvivalentnosti davanja. Tužitelj ističe kako gore navedeno treba sagledati i kroz prizmu odredbe članka 54. ZOR-a kojom je propisana dužnost poslodavca da omogući radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje. Predmetni Sporazum protivan je ustavnom načelu slobode rada i slobodnog izbora poziva i zaposlenja, a protivan je i zakonskoj odredbi o pravu radnika da u svakom trenutku redovito otkaže ugovor o radu bez da za to dokazuje ili navodi poseban razlog. Poslodavac izobrazbom radnika ostvaruje dodatne prihode zbog posebnih znanja i vještina radnika, a upravo je poslodavac taj koji treba ulagati u razvoj svog poslovanja i nema zakonske osnove da se taj trošak prebacuje na radnika. Poslodavac može, da bi zaštitio svoje poslovanje, uvijek ugovoriti ugovornu zabranu natjecanja kojim institutom bi se osigurao od toga da mu radnik na tržištu postane konkurencija, ali bi tada i radnik imao dovoljnu zaštitu s obzirom na to da bi mu poslodavac za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja bio dužan isplaćivati naknadu plaće. U konkretnom slučaju poslodavac je, ugovaranjem sporne ugovorne kazne (koja ugovorna kazna je bila uvjet za sklapanje ugovora o radu), stavio radnika u podređen položaj, a njegovi uvjeti rada su samim time nepovoljniji od uvjeta rada propisani Zakonom o radu. Radi navedenog, nesporno je da su odredbe Sporazuma koje se odnose na ugovornu kaznu ništetne te da kao takve ne proizvode pravne učinke. Opreza radi, a sve i da odredbe Sporazuma na koje tužitelj ukazuje u toč. III. tužbe nisu ništetne tužitelj prigovara i visini ugovorne kazne u iznosu od 16.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Naime, tužitelj ističe da je takva kazna nerazmjerno visoka obzirom na značenje tužiteljeve obveze za tuženika, osobito imajući u vidu da je tužitelj na radu kod tuženika proveo preko dvije godine i tri mjeseca. Ukupan iznos prenesenih sredstava iznosi 125.913,40 kuna, prema specifikaciji koju tužitelj dostavlja u privitku. Županijski sud u Splitu svojim rješenjem od 10.5.2022. Gž Ovr-159/22 je već pravomoćno utvrdio da se radi o sporazumu (ovršnoj ispravi) koji je sklopljen između stranaka kao poslodavca i radnika, dakle u radnom odnosu. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je razvidno kako je ovršna isprava - Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni sklopljen 4. studenog 2019. godine te istog dana potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, poslovni broj: OV- 6922/2019, ništetna, to tužitelj predlaže naslovnom Sudu donijeti presudu kojom će proglasiti nedopuštenom predmetnu ovrhu i naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 125.913,40 kn sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi kako tužitelj tumači odredbe Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni sklopljenim 04.11.2019. (dalje: Sporazum) suprotno svrsi i cilju tih ugovornih odredbi. Pravno je relevantan sadržaj Sporazuma a ne njegov naziv. U konkretnom slučaju ne radi se o ugovornoj kazni, kako bi to slijedilo iz naziva Sporazuma već o naknadi uloženih troškova školovanja (naknada štete) u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju ugovornu obvezu i ostane na radu 4 godine od dana sklapanja ugovora o radu a koji ugovor je sklopljen 10.11.2019.g. dakle 6 dana nakon sklopljenog Sporazuma. Vraćanje uloženog troška školovanja ugovoreno je radi zaštite tuženika kao ugovorne strane koja ulaže svoju imovinu (novčana sredstva ) u stručno osposobljavanje prvog časnika zrakoplova a uz to mu isplaćuje i naknadu plaće za vrije stručnog usavršavanja. Iako je tuženik kao ugovorna strana uredno izvršavao sve svoje ugovorene obveze druga ugovorna strana ovdje tužitelj jednostrano otkazuje ugovor o radu zbog po njegovim navodima „bolje poslovne ponude“, te je tako drugu ugovornu stranu ovdje tuženika stavio u činjeničnu i pravnu situaciju da ne može u optimalnom rokovima ispunjavati svoju djelatnost, već mora provesti ponovno istu proceduru uz iste ili čak i veće troškove. Tuženik je tako samo za postupak zapošljavanja novog radnika imao trošak od cca 20.000,00 kn. Istovremeno umjesto tuženika tužitelj zadržava sve benefite završenog školovanja za prvog časnika zrakoplova prenosi ih drugom poslodavcu bez bilo kakvih troškova na njegovoj strani. Nije prijeporna činjenica da je predmet Sporazuma školovanje tužitelja za prvog časnika zrakoplova. Isto tako, nije prijeporno da je tužitelj iako je tuženik uredno ispunjavao sve svoje ugovorne obveze, nakon završenog školovanja za prvog časnika zrakoplova svojim jednostranim aktom otkazao Ugovor o radu od 10. studenog 2019., nadnevka 06.siječnja 2022. Sporazumom su ugovorena međusobna prava i obveze stranaka tako da su Člankom 1. točkom 2. Sporazuma određene obveze ovrhovoditelja: "Društvo će snositi troškove školovanja iz točke 1. ovog ugovora, a troškovi iznose 16.000,00 Eura plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ U konkretnom slučaju nastupio je uvjet za povrat plaćenih troškova školovanja od strane tužitelja iz članka 5. a u svezi s člankom 6. Sporazuma jer je tužitelj prije isteka obveze rada od četiri godine otkazao ugovor o radu tuženiku. Navodi tužitelja o ništetnosti odredbi Sporazuma pozivajući se pri tome na članak 106. Zakona o radu (nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja i ugovaranje ugovorne kazne) nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju nije riječ o klasičnoj edukaciji radnika tijekom rada već o obvezi da prije preuzimanja obveze rada završi školovanje pa praksa sudova na koju upućuje tužitelj nije primjenjiva niti je ovdje na bilo koji način mjerodavna. U predmetnom slučaju radi se o stvarnim troškovima i nužnom preduvjetu za obavljanje poslova pilota – a koje troškove je tuženik sukladno Sporazumu u dobroj vjeri platio. U odnosu na valjanost Sporazuma ovdje se imaju primijeniti odredbe ZOO-a na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i Zakon o radu. U Sporazumu je tuženik kao jednakovrijednu uzajamnu činidbu od tužitelja zahtijevao da tužitelj zaključi s njim Ugovor o radu za radno mjesto pilota i da ostane na radu najmanje četiri(4) godine, a na što je tužitelj pristao te svojom vlastitom voljom bez bilo kakve mane volje zaključio predmetni Sporazum, a zatim i Ugovor o radu. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev iz tužbe tužitelja odbije kao neosnovan uz nadoknadu troška tuženiku.

3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-504/2023 od 28. studenog 2024. ukinuta je presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-291/2022-12 od 8. ožujka 2023. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Zaključak Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Sv. Ivanu Zelini posl. br. Ovr-125/2022. od 20. svibnja 2022. (list 8 i 9 spisa), Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni od 4. studenog 2019. (list 11-14 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. studenog 2019. (list 15 i 16 spisa), Aneks ugovora o radu od 15. studenog 2019. (list 17 spisa), Otkaz Ugovora o radu od 7. siječnja 2022. (list 22 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje FINA-e od 25. travnja 2022. (list 32 spisa), račune br. 2019367 i 2019376, br. 796-19 i 769-19, ovjeren prijevod s engleskog jezika (list 51-64 spisa) te je izvršen uvid u ovosudni predmet posl. br. Ovr-125/2022., proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku dipl.oec. Tomislavu Jarčeviću te su pročitani nalaz i mišljenje vještaka (list 178-186 spisa) i dopunsko očitovanje vještaka (list 205-206 spisa).

5. U odnosu na prigovor tuženika istaknut u ponovljenom postupku kako se kao dokaz u postupku ne može koristiti dokumentacija koja je dostavljena vještaku za potrebe izrade nalaza i mišljenja nakon zaključenja prethodnog postupka ističe se kako je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-504/2023-2 ukinuta prvostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom sudu kako je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi visinu i strukturu troškova osposobljavanja tužitelja. Slijedom toga, sud je u ponovnom postupku rješenjem o određivanju vještačenja od 10.9.2025. odredio da vještak na temelju uvida u raspoloživu dokumentaciju u spisu te po potrebi i u dokumentaciju koju će zatražiti od stranaka, izradi pisani nalaz i mišljenje na okolnost troškova koje je tuženik imao radi osposobljavanja tužitelja za radno mjesto pilota na koje ga je zaposlio u cilju utvrđenja svih troškova osposobljavanja tužitelja te se radi se o dokazima koji su neposredno povezani s predmetom vještačenja određenim od strane suda te predstavljaju dokumentaciju potrebnu za izradu nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Sud nije prihvatio kao dokaz isprave koje je tuženik dostavio u spis predmeta nakon provedenog vještačenja u cilju dopune nalaza i mišljenja.

5.1. Sud je ujedno odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje novog financijskog vještačenja i dostavu nove dokumentacije sa zadatkom vještaku da isti utvrdi određene sate tužitelja – pilota i vrijednost tog sata koji je naplaćivao tuženik svojim klijentima te prosječne plaće u periodu dok je tužitelj radio za tuženika u RH na radnom mjestu kopilot novi časnik obzirom na to da se radi o novim činjenicama i novim dokaznim prijedlozima koje nisu iznesene i predložene do zaključenja prethodnog postupka te o kojima je tužitelj imao saznanja i imao mogućnost isticanja do zaključenja prethodnog postupka te ih je mogao pravovremeno predložiti, sve primjenom odredbe čl. 299 ZPP-a.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Uvidom u ovosudni predmet posl. br. Ovr-125/2022 utvrđeno je kako je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-125/2022 od 20. svibnja 2022. upućen tužitelj u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ). Navodi kako je ovrha u cijelosti nezakonita iz razloga jer su odredbe ovršne isprave – Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni ništetne, da tražbina iz ovršne isprave nije dospjela te da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti te da su zbog svega navedenog ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. t. 7 OZ-a 8. Tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom moguće je s uspjehom podnijeti isključivo zbog žalbenog razloga radi kojeg je tužitelj upućen na parnicu te se ona može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi, u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja na parnicu (razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ) kojim je propisano da ovršenik može podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

9. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužitelj tvrdi da su osporene ugovorne odredbe Sporazuma kao sastavnog dijela Ugovora o radu ništetne u smislu odredbe članaka 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je Sporazum tipski ugovor sastavljen od strane poslodavca koji sadrži odredbe o ugovornoj kazni koje su uglavljene na štetu radnika, ovdje tužitelja, a kojim ugovaranjem je izravno povrijeđena odredba članka 9. st. 2. Zakona o radu (Narodne Novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu:ZOR), budući da su Sporazumom ugovoreni uvjeti rada koji su nepovoljniji od uvjeta određenih ZOR-om, odnosno da je ugovaranje ugovorne kazne nemoralno jer se na taj način za jednu ugovornu stranu ugovara nepripadajuća materijalna korist iza koje ne stoji nikakva protuvrijednost te je isto protivno načelu ekvivalentnosti davanja. Predmetni Sporazum protivan je ustavnom načelu slobode rada i slobodnog izbora poziva i zaposlenja, a protivan je i zakonskoj odredbi o pravu radnika da u svakom trenutku redovito otkaže ugovor o radu bez da za to dokazuje ili navodi poseban razlog te da li je slijedom navedenog iznos naplaćen provedbom ovrhe od strane tuženika stečen bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

10. Tuženik suprotno navodima tužitelja ističe kako se u konkretnom slučaju ne radi o ugovornoj kazni, kako bi to slijedilo iz naziva Sporazuma već o naknadi uloženih troškova školovanja (naknada štete) u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju ugovornu obvezu i ostane na radu 4 godine od dana sklapanja ugovora o radu, a koji ugovor da je sklopljen 10.11.2019.,. dakle 6 dana nakon sklopljenog Sporazuma.

11. U postupku za proglašenje ovrhe nedopuštenom tužitelj/ovršenik se može pozivati na ništetnost, što je i pravni stav zauzet u reviziji Vrhovnog suda RH broj Rev-3375/2018.

12. Naime, prema članku 327. stavku 1. ZOO-a sud mora paziti na ništetnost po službenoj dužnosti, pa je stoga sud morao bilo po prigovoru tužitelja bilo po službenoj dužnosti kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti ugovora (a to znači i o djelomičnoj ništetnosti ugovora), ako o tom pitanju ovisi i odluka o dopuštenju ovrhe.

13. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u reviziji broj Rev-3375/2018, ukazuje da u slučaju kada ovršenik traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe zbog ništetnosti ugovora pa i u situaciji kada ne objašnjava razloge ništetnosti, sud mora po službenoj dužnosti provjeriti je li ugovor ništetan, pa ukoliko se utvrdi da ugovor jest ništetan ili djelomično ništetan, ovrha se ne smije dopustiti.

14. Utoliko je za ocjenu osnovanosti navoda tužbe odnosno prigovora tužitelja od odlučnog značenja bilo utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o primjeni ništetnih ugovornih odredaba.

15. Rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-125/2022-2 određena je ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika na temelju javnobilježničke isprave – Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni od 4. studenog 2019., potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem Ov-6922/2019 od 4. studenog 2019., ovršnog 8. veljače 2022. (dalje: Sporazum), na novčanim sredstvima, odnosno računima ovršenika radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 16.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na naveden iznos od

8. veljače 2022. do isplate.

16. Uvidom u Sporazum utvrđeno je kako je isti zaključen 4. studenog 2019. između ovdje tuženika kao društva te tužitelja kao kandidata/zaposlenika te je u Članku 1. istog navedeno kako je predmet ugovora školovanje kandidata u vidu osposobljavanja za prvog časnika zrakoplova, a koje školovanje počinje 11. studenog 2019. Ugovorne stranke ujedno ugovaraju da će društvo snositi troškove školovanja iz toč. 1. Ugovora koji iznose 16.000,00 Eur, plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. U članku 4. Sporazuma ugovoreno je kako se kandidat obvezuje zasnovati radni odnos prije odlaska na školovanje iz članka 1. tog Ugovora, potpisati Ugovor o radu s Društvom koji se smatra dijelom tog Sporazuma te ostati na radu u Društvu najmanje 4 godine. Člankom 5. Sporazuma utvrđeno je da ukoliko kandidatu nakon uspješno završenog stručnog osposobljavanja prestane radni odnos prije roka navedenog u članku 4. Ugovora između ostalog i na temelju njegovog otkaza Ugovora o radu zaposlenik je dužan naknaditi troškove koje je Društvo uložilo u njegovo stručno osposobljavanje u iznosu od 16.000,00 Eur plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja u roku od 30 dana od dana ispunjenja prethodno navedenog uvjeta. Člankom 6. Sporazuma ugovoreno je da ukoliko Kandidat/Zaposlenik ovdje tužitelj napusti Društvo tj. tuženika prije isteka obveze od četiri godine nadoknađuje ukupan iznos iz članka 1. Sporazuma odnosno 16.000,00 Eura u roku od 30 dana od trenutka otkaza. Utvrđeno je kako je Sporazum potpisan od strane društva tuženika u svojstvu poslodavca te tužitelja u svojstvu radnika.

17. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. studenog 2019. utvrđeno je kako je isti zaključen između tuženika kao poslodavca i tuženika kao zaposlenika na neodređeno vrijeme s početkom rada 10. studenog 2019. U članku 4. Ugovora poslodavac se obvezuje isplaćivati radniku mjesečnu bruto plaću u iznosu od 5.098,77 kn te zakonom propisane dnevnice kada je radnik na službenom putu po nalogu poslodavca dok je u Aneksu Ugovora o radu od 15. prosinca 2019. izmijenjen čl. 4. Osnovnog ugovora te je ugovorena mjesečna bruto plaća u iznosu od 9.876,97 kn.

18. Nespornim proizlazi da je tužitelj e-mail porukom od 7. siječnja 2022. obavijestio tuženika kako otkazuje Ugovor o radu i pripadajući Aneks citiranog Ugovora te da je isti odradio otkazni rok u trajanju od 45 dana.

19. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje Financijske agencije, broj Ovrv- 125/22 od 25. travnja 2022. utvrđeno je kako su sredstva tužitelja koja su zaplijenjena temeljem Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini od 15. veljače 2022., posl. br. Ovr-125/2022, prenesena na račun tuženika 25. travnja 2022. čime je ovrha za koju se traži proglašenje nedopuštenom u cijelosti provedena.

20. Svjedok MO iskazao je kako radi kao direktor letačkih operacija u društvu tuženika te je tako krajem 2019. sudjelovao i u zapošljavanju ovdje tužitelja UO. Uvjeti raspisanog javnog natječaja za zapošljavanje prvog časnika zrakoplova natječaja su bili da osoba mora imati adekvatno školovanje za tip zrakoplova C 525 no da su prihvaćali i prijave onih kandidata koji to nisu imali pa tako je prihvaćena i prijava ovdje tužitelja koji nije imao glavni uvjet za zapošljavanje – inicijalno školovanje za navedeni tip zrakoplova. Naveo je kako je tužitelj Imao glavnu dozvolu te je ispunjavao sve uvjete natječaja osim ovog dodatnog školovanja za tip zrakoplova bez kojeg nije mogao pristupiti radu u tvrtci. Nakon što su pitali tužitelja da li je voljan snositi troškove školovanja rekao je da on nema sredstava da bi ih snosio osobno te mu je ponuđeno da će predmetni troškovi biti plaćeni od strane firme no da mora ostati u istoj naredne 4 godine. Rekao je da nema problema, da želi ostati u RH, te smo bili ugodno iznenađeni njegovom motivacijom za ostankom i planiranjem života u Zagrebu. Naveo je kako su bili svjesni da nije ispunio taj poseban uvjet natječaja te su stoga potpisali s njim ugovor o školovanju. Ukupan trošak školovanja uključujući pritom i dnevnice, putne troškove, dodatna školovanja u Austriji na simulatoru letenja, smještaj je iznosio oko 20.000,00 EUR. Nakon školovanja na simulatoru u Austriji isti je morao pristupiti odrađivanju probnih sati sa instruktorom na kompanijskom zrakoplovu sa ovlaštenim instruktorom za tip zrakoplova u trajanju od 40 ili 45 minuta koji se sastojao od 6 polijetanja i slijetanja, a trošak tog jednog leta je bio za kompaniju sa aerodromskim taksama, gorivom i servisima oko 1.500,00 EUR. Iskazao je kako su s tužiteljem potpisali Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni te su kao društvo preuzeli rizik ne znajući kakav će on kao pilot biti u letenju te nismo zauzvrat tražili da mu se troškovi školovanja odvajaju od plaće već su se sporazumjeli kako će on kao svoju obvezu preuzeti dužnost da ostane u društvu 4 godine. Predmetni sporazum je ovjeren od strane javnog bilježnika te je tužitelj svjesno potpisao isti te je ujedno izdao i zadužnicu a vezano za koju je u sporazumu bilo ugovoreno da ukoliko isti napusti društvo prije isteka roka od 4 godine da smo mi u mogućnosti naplatiti tu zadužnicu u potpunosti, odnosno u ugovoru je bilo navedeno da smo ovlašteni naplatiti cjelokupan iznos školovanja kao i ugovornu kaznu. Naveo je kako se ne sjeća točno kada su potpisani Ugovor o radu a kada Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni no da misli da su potpisani prije odlaska u Austriju radi zdravstvenog osiguranja radnika u Austriji. Aneks ugovora o radu je potpisan nakon povratka iz Austrije s prvim danom linijskog osposobljavanja, a to je osposobljavanje na samom zrakoplovu sa ovlaštenim instruktorom nakon inicijalnog školovanja. Naveo je kako je uvjet potpisivanja Ugovora o radu bio da tužitelj potpiše sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni jer jedno bez drugoga ne ide, ne može se potpisati ugovor o radu bez prethodnog sporazuma o tome tko će snositi troškove školovanja. Prije potpisivanja ugovora o radu morali smo se pobrinuti da tužitelj ima uvjete za obavljanje posla za koji se zapošljava. Iskazao je kako je predmetni sporazum vezan za rad kod poslodavca jer je uvjet rada kod poslodavca da ima navedeno školovanje te da se zrakoplov kojim je upravljao tužitelj koristio u svrhu komercijalnog letanja te da je kao i svako društvo ostvarivao dobit od komercijalnog letenja. Smatra da kroz dobit koju su ostvarivali od komercijalnog letenja za vrijeme koje je tužitelj proveo na radu u društvu nisu isplaćeni troškovi školovanja jer je njegov odlazak iz tvrtke bio nenadan, a da je u Ugovor o radu stavljena klauzula od barem 3 mjeseca otkaznog roka kako bi mogli naći nekoga tko ima iste uvjete kao i tužitelj za konkretno radno mjesto. Tužitelj je u svom pismu ponudio otkazni rok od mjesec do mjesec i pol dana te je stoga njegov odlazak prouzročio trošak firmi. Naveo je kako su morali odbijati letove dok nisu našli čovjeka koji bi ga zamijenio a pri čemu se prihod koji tvrtka ostvaruje u jednom danu od tih letova kreće od 5.000,00 do 50.000,00 EUR. Iskazao je kako su morali naći nekoga tko ima adekvatno školovanje kakvo je imao i tužitelj te kako nisu našli osobu koja inicijalno zadovoljava taj uvjet opet su morali platiti troškove školovanja za novog kandidata a čiji su troškovi radi inflacije i drugih uvjeta narasli te da su u 2 godine morali dati veći iznos nego što su izdvojili 2019. za tužitelja. Tužitelja do odlaska iz društva nije izvršio povrat uloženih sredstava za školovanje, zato i je u ugovor stavljen rok od 4 godine, a nakon proteka kojeg bi se moglo reći da je otplatio troškove školovanja. Naveo je kako zna da je maksimalni propisani otkazni rok za rad kod poslodavca 2 godine zakonski rok od oko 30 dana no da radi specifičnosti posla traže od zaposlenika da ostanu u društvu dulje od 30 dana iz razloga kako bi mogli pronaći adekvatnu zamjenu, a da je tužitelj ujedno pristao na navedeno kada je potpisao ugovor o radu. Navodi kako je komercijalna izlazna cijena sata leta oko 2.000,00 EUR sat s time da je tužitelj letio i na zrakoplovu čija je komercijalna izlazna cijena sata bila i oko 1.600,00 EUR. Školovanje se provodilo u Austriji u tvrtci Austrian Aviation Academy, a koja predstavlja tvrtku za školovanje na određenom tipu zrakoplova, traje oko 30 dana i jako je skupo. Trenutno inicijalno školovanje bez dodatnih troškova iznosi 18.000,00 EUR. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li navedenoj firmi plaćaju nekakav "check" odnosno provjeru da li tvrtka tuženik ima sve uvjete da bi uopće mogla poslati radnika na linijsko letenje nakon završene inicijalne obuke navodi da plaćaju,nakon inicijalnog školovanja plaća se dodatno istom instruktoru koji je prošao inicijalno školovanje još dodatno 2 sata organizaciji da u ime kompanije provjeri da li kandidat ispunjava kompanijske uvjete da bi započeo sa linijskim letenjem odnosno letenjem sa putnicima u iznosu od 1.700,00 do 1.800,00 EUR. To je uvjet da bi pilot mogao uopće doći na linijsko letenje i to je uvjet koji nam propisuje EASA. Taj iznos se plaća po sobi, odnosno po kandidatu te moraju registrirati zrakoplov tvrtke u tvrtci koja provodi školovanje u iznosu od 500,00 EUR kako bi se to probno letenje upravo izvršilo na njihovom zrakoplovu. Naveo je kako su kandidati bili smješteni u zajedničkom apartmanu koji se naplaćivao po osobi te je na isto isplaćen iznos po osobi oko 1.000,00 EUR. Iskazao je kako je u tvrtci kroz 2019 i 2020. bilo zaposleno oko 7 ili 8 pilota uključujući tužitelja. Tužitelj je korektno obavljao svoj posao sve dok nije pronašao drugi očito bolje plaćeni posao, gdje je ujedno naša školovanja iskoristio u drugoj kompaniji za koju i dan danas radi. Ta kompanija nije imala nikakve troškove za tog čovjeka.

21. Tužitelj UO saslušan kao stranka u postupku je naveo kako je zaposlenje u firmi tuženika bilo njegovo prvo zaposlenje te nije imao prethodnog iskustva sa ugovorima o radu i sličnim ugovorima. Naveo je kako je isti dan potpisao ugovor o radu i predmetni sporazum kod javnog bilježnika uz primjedbu gospođe ZO "na temelju prethodnih iskustava vi piloti nas hoćete prevariti".Bruto iznos koji je bio naveden u ugovoru o radu je bio manji od dogovorenog te mu je rečeno da će biti potpisan aneks istom nakon školovanja u Austriji, a čime bi se i povisio taj bruto iznos. Taj Aneks premda je trebao biti potpisan prije mog prvog linijskog leta je potpisan retroaktivno, naknadno nakon izvršenog leta Zagreb-Bratislava sa datumom 15. prosinca 2019. Navodim kako je plaća kopilota prvog časnika daleko ispod prosjeka te stoga može i reći da im se zasigurno i sukladno tome već skida određeni iznos školovanja sa plaće. Naveo je kako su naknadna školovanja plaćena i poduzeta od strane firme u kojoj trenutno radi jer svaka firma ima svoja školovanja kojima je potrebno udovoljiti. Sporazum o radu smatra nezakonitim i nepoštenim jer da ako avion u vlasništvu tuženika ostvari oko 30.000,00 EUR prihoda na dan, a od čega je 10% dobit, nije moguće da u 2 godine nije otplatio iznos školovanja. Prilikom zapošljavanja kod tuženika isti je inzistirao da se potpiše sporni sporazum jer je to bio uvjet da bi uopće radio u toj kompaniji te ga je i morao potpisati da bi uopće mogao raditi. Iskazao je kako je 2 godine i 4 mjeseca radio u društvu tuženika te da je odradio otkazni rok u trajanju od 45 radnih dana kako je i navedeno u Zakonu o radu s tim da ga je društvo odjavilo prije, jer je bio mali nesporazum. Neke kolege koje su se ipak uspjele dogovoriti sa tuženikom i odradili su 30 dana otkaznog roka. Naveo je kako je zrakoplov odradio oko 800 sati godišnje radnih sati leta, a on kao kopilot je odradio 400 do 450 sati godišnje te za to ima i dokaze. Naveo je kako je "bonding" klasičan primjer ugovora o školovanju pilota koji se temelji na 2 do 4 godine rada u društvu i iznos školovanja opada sa radom u kompaniji i to eksponencijalno. Primjerice ako napustite tu kompaniju prije isteka roka koji je predviđen tim "bonding" ugovorom nećete morati vratiti cijeli iznos koji je uplaćen od strane kompanije za školovanje već će se isti umanjiti eksponencijalno za ono razdoblje koje je provedeno na radu. Naveo je kako je u vrijeme rada za tuženika bilo 5 pa 6 pilota, zadnjih 6 mjeseci je bilo 8. Došao je novi zrakoplov, povećana je flota i povećan je opsega posla. Na poseban upit punomoćnika tužitelja na koji način je ugovaran taj "bonding" u ugovorima naveo je da su to odvojeni ugovori, nisu vezan jedan na drugoga, odnosno kolega koji radi u Croatia Airlinesu je bio od strane istog školovan no nije nakon toga dobio posao odnosno potpisao ugovor o radu i nije morao podmiriti iznos tog školovanja. Ti ugovori su odvojeni, ne započinje jedan s završetkom drugog. Naveo je kako je prvi let na zrakoplovu nakon završenog školovanja, linijski let bio 15.12.2019. dok je sporazum o školovanju navodi potpisan 4.11.2019. Naveo je kako su za vrijeme trajanja njegovog ugovora o radu iz društva otišla 4 pilota, kopilot VO, kapetani FO, DO i ĆO, a da kapetani nisu vratili troškove školovanja, ne znam ni kakve su ugovore imali to je privatna stvar a kolega VO kao i KO su se sporazumno dogovorio sa tuženikom.

22. Zakonski zastupnik tuženika ZO je iskazala kako je sudjelovala od prvog trenutka u procesu zapošljavanja tužitelja te je on bio njen izbor, premda su se drugi tome i protivili. Tužitelj je sve potpisao i na sve je pristao kako bi dobio posao jer broj naleta koji je imao kada se prijavio za konkretno radno mjesto je bio toliko mali broj sati da se ne bi mogao ustvari nigdje zaposliti. Znao je da kod njih ima mogućnost školovanja i zato se javio na natječaj. Iskazala je kako je tužitelj bio oduševljen sa njihovim prijedlogom podmirenja troškova školovanja te sa samim sporazumom te je na sve pristao. Navela je kako su donijeli odluku da prije nego što njihovi "dečki" odu na školovanje u Austriju da sa istima potpišu ugovor oradu, prijave ih na minimalac i daju im plaću premda u stvarnosti oni još uvijek ništa za njih nisu niti radili sve kako bi bili osigurani za vrijeme boravka u inozemstvu gdje im je ujedno plaćen i smještaj, hrana, prijevoz, davala im je osobno "na ruke" novac kako bi imali za hranu. Kada je tužitelj došao sa školovanja to je isto kao i kad netko dođe iz autoškole i da ga se odmah stavi u aktivan promet te je stoga on morao dodatno nakon toga proći line training jer je simulator letenja jedno, a kabina nešto drugo. Tužitelj kao kopilot u 2 godine nije mogao otplatiti svoje školovanje jer kopilot ne može bez dozvole kapetana obaviti niti jednu radnju. Kompanija koja ga je zaposlila je imala određene troškove no zasigurno ne i one koje su oni imali jer se troškovi te kompanije svode na određeni "check" svakih 6 mjeseci. Gospodin U i VO su isplatili kompletan iznos školovanja prema istom ugovoru koji je sklopljen i sa tužiteljem jer su otišli ranije. Konkurentska tvrtka je uzela ljude te im je ponudila veće plaće i upravo je to i glavni razlog zašto su od njih otišli sva trojica gdje i dan danas rade te se isto ne može pripisati njihovoj nekorektnosti i tužitelj ih jedini pokušava diskreditirati. Tužitelj nije htio odraditi otkazni rok, a u situaciji kada su rasporedi letenja unaprijed određeni, a kapetan ne može letjeti bez kopilota morali su održavati letove sa dva kapetana, a plaća kojih je znatno viša od plaće kopilota. Kopilotima se izlazilo u susret da što više lete kako bi imali što više sati naleta i da što prije budu samostalniji. Na poseban upit punomoćnika tužitelja jesu li istodobno potpisali ugovor o radu i ugovor o stručnom osposobljavanju odgovorila je kako su oni istodobno potpisani. Na poseban upit punomoćnika tužitelja je li uvjet ugovora o radu bio potpisivanje ugovora o školovanju navela je kako je bilo dogovoreno da nakon što se završi sa školovanjem da će se otići ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika jer da tužitelj nije završio školovanje ne može ga ni sa čim teretiti. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je sporazum sastavni dio ugovora o radu odgovorila je da naravno, da su ga potpisali isti dan, kad je bio na razgovoru u Osijeku i njegov je sastavni dio. Na poseban upit punomoćnika tuženika kada je sklopljen sporazum navodi 4.11.2019., a ugovor o radu 10.11.2019., a u Austriju je tužitelj otišao 10.11.2019., Sporazum i ugovor o radu su potpisani isti dan no na ugovor o radu je stavljen datum početka školovanja u Austriji odnosno 10.11.2019.

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Tomislava Jarčevića, izrađenog na okolnost utvrđivanja troškova koje je tuženik imao radi osposobljavanja tužitelja za radno mjesto pilota proizlazi kako je trošak obrazovanja UO u društvu Air Panonia d.o.o. iznosio 23.228,18 Eur. Navedeno je kako trošak plaće zaposlenika koji pohađa obrazovanje i trošak solemnizacije ugovora ne predstavljaju trošak obrazovanja zaposlenika prema mišljenju vještaka jer se navedenim troškovima ne stječe znanje. U nalazu i mišljenju je navedeno kako je Aviation Academy gmbh izdalo 6. studenog 2019. račun br 2019367 u iznosu od 26.772,00 eur koji se odnosi na trošak školovanja pilota UO, RO te pristojbe za AO (list 41,52,55 i 146 spisa). Račun je iskazan u poslovnim knjigama društva Air Panonia d.o.o. u 2019. na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog osposobljavanja u iznosu od 199.370,66 kn, plaćen je 8. studenog 2019. pri čemu se iznos od 13.385,00 Eur odnosi na trošak školovanja UO. Aviation Academy gmbh izdao je 13. studenog 2019. račun br 2019376 u iznosu od 6.750,00 Eur koji se odnosi na trošak školovanja pilota UO (list 42,53 i 56 spisa) te je račun iskazan u poslovnim knjigama društva Air Panonia d.o.o. u 2019. na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog obrazovanja u iznosu od 50.133,03 kn (6.750,00 Eur) koji je plaćen 22. studenog 2019. pri čemu se iznos od 6.750,00 Eur odnosi na trošak školovanja UO. Appartmenthaus Witzmann je izdao 12. studenog 2019. račun br 796/19 u iznosu od 100,80 Eur, a isti se odnosi na noćenje dva pilota (list 43,59 i 62 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama društva Air Panonia d.o.o. u 2019 na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog osposobljavanja u iznosu od 748,65 kn (100,80 Eur) koji je plaćen 11. studenog 2019. pri čemu se iznos od 50,40 Eur odnosi na trošak školovanja UO. Appartmenthaus Witzmann je izdao 01. studenog 2019. račun br 769/19 u iznosu od 1.814,00 Eur, a isti se odnosi na noćenje dva pilota (list 43, 59 i 62 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama društva Air Panonia d.o.o. u 2019 na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog osposobljavanja u iznosu od 13.543,56 kn (1.814,40 Eur) koji je plaćen 05. studenog 2019. pri čemu se iznos od 907,20 Eur odnosi na trošak školovanja UO. Za vrijeme školovanja društvo Air Panonia obračunalo je dnevnice pilotu UO u iznosu od 10.169,25 kn, troškove korištenja vlastitog vozila u iznosu od 1.400,00 kn te ostale troškove u iznosu od 201,75 kn na putnom nalogu 0548. naveden trošak iskazan je u iznosu od 11.771,00 kn (1.562,28 Eur) na kontu 4401 Dnevnice za službena putovanja i isplaćen je 20. studenog 2019. Javni bilježnik Lidija Perić izdala je 04. studenog 2019. račun br 1033/VP/1 u iznosu od 2.015,00 kn koji se odnosi na solemnizaciju dva ugovora, račun je iskazan u poslovnim knjigama tuženika u 2019. na kontu 220 i plaćen je 13. studenog 2019. Na navedenom računu je iskazan PDV koji ne predstavlja trošak tuženika jer je isti odbitna stavka za obveznike PDV- a. Nastali trošak po navedenom računu iznosi 2.015,00 kn – 375,00 kn , odnosno 1.640,00 kn i dijeli se na dva dijela tako da trošak koji se odnosi na UO iznosi 108,84 Eur. Međunarodna zračna luka Zagreb d.d. izdala je 13. prosinca 2019. račun br 7239/04013/01 u iznosu od 2.355,00 kn koji se odnosi na uslugu školskog centra (list 162 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama tuženika na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog obrazovanja u iznosu od 1.884,00 kn (250,05 Eur) i plaćen je 23. prosinca 2019. Na navedenom računu iskazan je PDV u iznosu od 471,00 kn koji ne predstavlja trošak tuženika jer je isti odbitna stavka za obveznike PDV-a. Nastali trošak po navedenom računu iznosi 2.355,00 kn – 471,00 kn odnosno 1.844,00 kn i dijeli se na dva dijela tako da trošak koji se odnosi na UO iznosi 125,03 Eur.Egas air d.o.o. izdao je 10. prosinca 2019. rač br 72/1/1 u iznosu od 1.858,88 kn koji se odnosi na uslugu Savjetovanja sigurnost u zračnom prometu (list 164 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama tuženika u 2019. na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog osposobljavanja u iznosu od 1.487,10 kn i plaćen je 13. prosinca 2019. na navedenom računu je iskazan trošak PDv koji ne predstavlja trošak tuženika te stoga nastali trošak po računu iznosi 1.858,88 kn – 371,78 kn –1.487,10 kn i dijeli se na dva dijela tako da trošak UO iznosi 98,69 Eur. Trade Air izdao je 6. veljače 2020. rač br 042/VP1/1 u iznosu od 2.792,36 kn, a isti se odnosi na uslugu CRM školovanja. (list 166 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama tuženika za 2020. na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog osposobljavanja u iznosu od 2.233,89 kn i plaćen je 06. veljače 2020. Na navedenom računu iskazan je PDV u iznosu od 558,47 kn koji ne predstavlja trošak tuženika jer je odbitna stavka tako da nastali trošak po računu iznosi 2.233,89 kn (296,49 Eur) i u potpunosti se odnosi na UO. Ustanova za zdravstvenu skrb Nemetova –Prima izdala je 10. prosinca 2019. rč br 3434-1-3 u iznosu od 800,00 kn koji se odnosi na uslugu osposobljavanja letačkog osoblja za pružanje prve pomoći (list 168 spisa) koji je iskazan u poslovnim knjigama tuženika na kontu 4494 troškovi školovanja i stručnog obrazovanja u iznosu od 800,00 kn i plaćen je 13. prosinca 2019. Nastali trošak dijeli se na dva dijela tako da trošak koji se odnosi na UO iznosi 53,09 Eur. Na stranici 170 spisa nalazi se evidencija letenja na kojoj je napisano Lrugovi na našem avionu trošak školovanja“ na kojoj nisu vidljivi nastali troškovi niti postoji specifikacija istih te nije moguće utvrditi točan iznos troška letenja. Vezano za trošak plaće kao trošak obrazovanja zaposlenika na stranicama Porezne uprave stoji uputa koja detaljnije opisuje što je trošak obrazovanja pri čemu se trošak plaće samog zaposlenika ne navodi kao trošak obrazovanja. Člankom 8 i 9 Zakona o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu propisano je koji se troškovi mogu koristiti kao priznati trošak obrazovanja, a među kojima se ne navodi trošak plaće osobe koja steče znanje kao ni ostali troškovi koji nisu rezultirali novim znanjem vezanim za posao pilota.

24. Očitujući se na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještak je u očitovanju od 13. veljače 2026. naveo kako se na str. 2. nalaza vještaka nalazi tablica sa pregledom svih troškova priloženih u predmet od strane tuženika u trenutku vještačenja, a trošak plaće tužitelja nije bio priložen u spis te stoga isto nije moglo biti uzeto u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja. Navedeno je da je trošak plaće nastao za vrijeme obrazovanja, a ne trošak obrazovanja. Naveo je kako troškom solemnizacije ugovora nisu stečena nova znanja neophodna za upravljanje avionom ili obavljanjem radnji na predviđenom radnom mjestu te iste ne smatra troškom obrazovanja već troškom osiguranja tuženika da može naplatiti od zaposlenika naknadu za raskid radnog odnosa prije određenog roka. Sam tuženik navodi da je navedeno bilo bitno za uređenje prava i obveza stranaka, a ne da se navedeni trošak odnosi samo na školovanje. Tuženik smatra da pogrešno nije iskazan trošak basetraining, trošak goriva, trošak instruktora i aerodromske takse kao trošak školovanja no u trenutku vještačenja u spisu nisu bili navedeni troškovi basetraining, trošak goriva, trošak instruktora i aerodromske takse tako da isto nije moglo biti uzeto u obzir jer su isti navedeni nakon obavljenog vještačenja tek u podnesku od 23. prosinca 2025. Na str. 2. nalaza nalazi se tablica sa pregledom svih troškova koji su priloženi u predmet od strane tuženika u trenutku vještačenja.

25. Očitujući se na prigovore tužitelja na nalaz i mišljenje vještak je u očitovanju od 26.ožujka 2026. naveo kako je po računu br 2019367 od 6. studenog 2019. izdanog od Aviation Academy Simulation gmbh priznat trošak registracije aviona u iznosu od 250,00 Eur, odnosno u iznosu od 50% jer se registracija aviona za potrebe letenja u svrhu obuke odnosila na tužitelja UO i RO. Po računu broj 2019367 od 6. studenog 2019. izdanog od strane Aviation Academy Simulation gmbh ispravan izračun iznosi 13.000,00 Eur (stavka 2 računa) + 72,00 Eur (stavka 3 računa) + 250,00 Eur (50% stavke 4. računa), što ukupno iznosi 13.322,00 Eur u odnosu na prethodno iskazano 13.385,00 Eur. Vještak je stoga umanjio prethodno iskazane troškove školovanja za iznos od 63,00 eur tako da novi troškovi školovanja iznose 23.165,00 Eur (prethodno iznosilo 23.228,18 Eur). Tužitelj navodi da se račun br 2019376 od 13. studenog 2019. izdanog od Aviation Academy Simulation gmbh ne odnosi na tužitelja jer da isti nije pohađao simulator no iz računovodstvene evidencije proizlazi suprotno te ukoliko se sudskim putem utvrdi da isti nije pohađao simulator da će e isto izbaciti iz vještačenja. Vještak dostavlja putni nalog br 0548 od 3. prosinca 2019., karticu konta 4401 Dnevnice za službena putovanja (vidljivo knjiženje u iznosu od 11.771,00 Eur), karticu konta 26320 Obveze za putne troškove UO i bankovni izvod od 20. studenog 2019. na kojem je vidljiva isplata tužitelju u iznosu od 2.812,00 kn (373,22 Eur). Prema navedenoj dokumentaciji vidljivo je da je UO prema putnom nalogu 0548 od 3. prosinca 2019. odobrena isplata za troškove dnevnica u iznosu od 10.169,25 kn (1.349,69 Eur) te nadoknada ostalih troškova u iznosu od 1.601,75 kn (212,59 Eur). Dakle nesporno je da je tuženik u korist tužitelja iskazao trošak putnog naloga u iznosu od 11.771,00 kn (1.562,28 Eur). Vještak je prilikom vještačenja zatražio pregled isplata navedenog putnog naloga. Po navedenom putnom nalogu 0548, 20. studenog 2019. po bankovnom izvodu 188 OTP banka d.d. isplaćeno je dio putnog naloga u iznosu od 2.812,00 kn (373,22 Eur), a ostatak je mogao biti isplaćen u 2020. Sve da navedeni trošak nije u postupnosti isplaćen ne znači da nije nastao. Vještak ističe da je navedeni putni nalog potpisan u ime UO. Tuženik je na upit vještaka potvrdio da se troškovi priznati po računima 7239/04013/01 od 13. prosinca 2019., 72/11 od 10. prosinca 2019. te 042/VP1/1 od 6. veljače 2020. odnose na tužitelja premda se na istima ne navodi izričito ime tužitelja. Vještak je istaknuo kako u vještačenju nije uzeo u obzir dostavljene nove iznose eventualnih troškova koji nisu bili dostavljeni u predmet do postupka vještačenja. Vještak je ispravio nalaz i mišljenje na način da je naveo kako troškovi školovanja iznose 23.165,18 Eur (prethodno 23.228,18 Eur).

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno, izrađeno sukladno pravilima znanosti i struke te su svi prigovori otklonjeni očitovanjem vještaka dok je tuženik na ročištu održanom 06. svibnja 2026. odustao od prijedloga da vještak dodatno utvrdi koliko bi iznosili troškovi basetraininga za tužitelja.

27. Dakle, na temelju prethodnih činjeničnih utvrđenja, nespornim proizlazi da su stranke potpisale Ugovor koji nosi naziv Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni kojim je između stranaka ugovoreno kako je predmet ugovora školovanje tužitelja u vidu osposobljavanja za prvog časnika zrakoplova, a koje školovanje počinje 11. studenog 2019., da će društvo tuženika snositi troškove školovanja iz toč. 1. Ugovora koji iznose 16.000,00 Eur, plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te je članku 4. Sporazuma ugovoreno kako se kandidat obvezuje zasnovati radni odnos prije odlaska na školovanje iz članka 1. tog Ugovora, potpisati Ugovor o radu s Društvom koji se smatra dijelom tog Sporazuma te ostati na radu u Društvu najmanje 4 godine. Između stranaka je ujedno ugovoreno da ukoliko tužitelju nakon uspješno završenog stručnog osposobljavanja prestane radni odnos prije roka navedenog u članku 4. Ugovora između ostalog i na temelju njegovog otkaza Ugovora o radu zaposlenik je dužan naknaditi troškove koje je Društvo uložilo u njegovo stručno osposobljavanje u iznosu od 16.000,00 Eur plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja u roku od 30 dana od dana ispunjenja prethodno navedenog uvjeta. Člankom 6. Sporazuma ugovoreno je da ukoliko Kandidat/Zaposlenik ovdje tužitelj napusti Društvo tj. tuženika prije isteka obveze od četiri godine nadoknađuje ukupan iznos iz članka 1. Sporazuma odnosno 16.000,00 Eura u roku od 30 dana od trenutka otkaza. Utvrđeno je kako je Sporazum potpisan od strane društva tuženika u svojstvu poslodavca te tužitelja u svojstvu radnika. Citiranim odredbama ugovorne stane su ugovorile vremensku granicu trajanja ugovora o radu koju je tužitelj dužan odraditi kako ne bi bio u obvezi isplatiti tuženiku naknadu sredstava uloženih u školovanje kao i visinu naknade takvih troškova ukoliko dođe do ranijeg prestanka ugovora o radu.

28. Sud je vezano za uvjete, troškove i provedbu školovanja tužitelja u cijelosti prihvatio kao životne i logične te sukladne ispravama u spisu iskaze svjedoka MO te zakonske zastupnice tuženika ZO koji su u bitnom suglasno iskazali kako su sudjelovali u zapošljavanju tužitelja te su uvjeti raspisanog javnog natječaja za zapošljavanje prvog časnika zrakoplova bili da osoba mora imati adekvatno školovanje za tip zrakoplova C 525 no da su prihvaćali i prijave onih kandidata koji to nisu imali pa tako je prihvaćena i prijava tužitelja koji nije imao glavni uvjet za zapošljavanje – inicijalno školovanje za navedeni tip zrakoplova. Tužitelju je ponuđeno da će predmetni troškovi biti plaćeni od strane tuženika no da mora ostati u istom naredne 4 godine na što je pristao te je s tužiteljem potpisan Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni. Predmetni sporazum je ovjeren od strane javnog bilježnika te je tužitelj svjesno potpisao isti te je ujedno izdao i zadužnicu a vezano za koju je u sporazumu bilo ugovoreno da ukoliko isti napusti društvo prije isteka roka od 4 godine da su oni u mogućnosti naplatiti tu zadužnicu u potpunosti, odnosno u ugovoru je bilo navedeno da su ovlašteni naplatiti cjelokupan iznos školovanja kao i ugovornu kaznu. Ukupan trošak školovanja uključujući pritom i dnevnice, putne troškove, dodatna školovanja u Austriji na simulatoru letenja, smještaj je iznosio oko 20.000,00 EUR. Školovanje se provodilo u Austriji u tvrtci Austrian Aviation Academy, a koja predstavlja tvrtku za školovanje na određenom tipu zrakoplova, traje oko 30 dana. Nakon školovanja na simulatoru u Austriji isti je morao pristupiti odrađivanju probnih sati sa instruktorom na kompanijskom zrakoplovu sa ovlaštenim instruktorom za tip zrakoplova u trajanju od 40 ili 45 minuta koji se sastojao od 6 polijetanja i slijetanja. Naveo je kako je uvjet potpisivanja Ugovora o radu bio da tužitelj potpiše sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni jer jedno bez drugoga ne ide, ne može se potpisati ugovor o radu bez prethodnog sporazuma o tome tko će snositi troškove školovanja. Iskazao je kako je predmetni sporazum vezan za rad kod poslodavca jer je uvjet rada kod poslodavca da ima navedeno školovanje te da se zrakoplov kojim je upravljao tužitelj koristio u svrhu komercijalnog letanja te da je kao i svako društvo ostvarivao dobit od komercijalnog letenja. Iskazao je kako su morali naći nekoga tko ima adekvatno školovanje kakvo je imao i tužitelj te kako nisu našli osobu koja inicijalno zadovoljava taj uvjet opet su morali platiti troškove školovanja za novog kandidata a čiji su troškovi radi inflacije i drugih uvjeta narasli te da su u 2 godine morali dati veći iznos nego što su izdvojili 2019. za tužitelja. Tužitelja do odlaska iz društva nije izvršio povrat uloženih sredstava za školovanje, zato i je u ugovor stavljen rok od 4 godine, a nakon proteka kojeg bi se moglo reći da je otplatio troškove školovanja. Austrian Aviation Academy plaćaju nekakav "check" odnosno provjeru da li tvrtka tuženik ima sve uvjete da bi uopće mogla poslati radnika na linijsko letenje nakon završene inicijalne obuke navodi da plaćaju,nakon inicijalnog školovanja plaća se dodatno istom instruktoru koji je prošao inicijalno školovanje još dodatno 2 sata organizaciji da u ime kompanije provjeri da li kandidat ispunjava kompanijske uvjete da bi započeo sa linijskim letenjem odnosno letenjem sa putnicima u iznosu od 1.700,00 do 1.800,00 EUR. To je uvjet da bi pilot mogao uopće doći na linijsko letenje i to je uvjet koji propisuje EASA. Taj iznos se plaća po osobi, odnosno po kandidatu te moraju registrirati zrakoplov tvrtke u tvrtci koja provodi školovanje u iznosu od 500,00 EUR kako bi se to probno letenje upravo izvršilo na njihovom zrakoplovu. Naveo je kako su kandidati bili smješteni u zajedničkom apartmanu koji se naplaćivao po osobi te je na isto isplaćen iznos po osobi oko 1.000,00 EUR. Tužitelj je korektno obavljao svoj posao sve dok nije pronašao drugi očito bolje plaćeni posao, gdje je ujedno školovanja iskoristio u drugoj kompaniji za koju i danas radi. Tužitelj kao kopilot u 2 godine nije mogao otplatiti svoje školovanje jer kopilot ne može bez dozvole kapetana obaviti niti jednu radnju. Tužitelj UO saslušan kao stranka u postupku je i sam u svom iskazu potvrdio naveo kako je zaposlenje u firmi tuženika bilo njegovo prvo zaposlenje, a slijedom čega jasnim proizlazi da isti nije imao prethodnog školovanja za radno mjesto na koje je zaposlen te je logično da je isti potpisao sporni sporazum jer je to bio uvjet da bi uopće radio u društvu tuženika i da bi općenito stekao neophodno radno iskustvo. Iskazao je kako je 2 godine i 4 mjeseca radio u društvu tuženika, odnosno da nije ispunio obveze preuzete člankom 4. Sporazuma te ostao na radu u Društvu najmanje 4 godine., a što je suprotno obvezama preuzetim spornim Sporazumom. Nespornim proizlazi da je tužitelj e-mail porukom od 7. siječnja 2022. obavijestio tuženika kako otkazuje Ugovor o radu i pripadajući Aneks citiranog Ugovora te da je isti odradio otkazni rok u trajanju od 45 dana.

29. Iz provedenog financijskog vještačenja utvrđenim proizlazi da su troškovi školovanja za tužitelja plaćeni od strane tuženika u iznosu od 23.165,18 Eur te su uredno iskazivani u poslovnim knjigama tuženika. Sud ujedno ne prihvaća kao osnovane prigovore tuženika da se trošak plaće zaposlenika koji stječe znanje ima smatrati troškom školovanja odnosno obrazovanja. Naime odredbom čl. 90. ZR-a propisano je kako je (1) Plaća, u smislu tog Zakona primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. (2) Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, odnosno radi se o obvezi poslodavca isplate plaće radniku neovisno da li se radnik za vrijeme radnog odnosa ujedno i školuje. Troškovi takvog osposobljavanja ne smiju se zadržati ili odbiti zaposleniku od njegove naknade. Prema Zakonu o radu i poreznim propisima Republike Hrvatske, redovna plaća radnika zakonska je obveza za odrađeni rad i ne smije se izjednačavati niti obračunavati kao trošak školovanja ili izobrazbe. Također, kao trošak školovanja tužitelja nije priznat trošak solemnizacije Ugovora jer istim kao što to i vještak navodi nisu stečena nova znanja neophodna za upravljanje avionom ili obavljanjem radnji na predviđenom radnom mjestu te iste ne smatra troškom obrazovanja već troškom osiguranja tuženika da može naplatiti od zaposlenika trošak školovanja u slučaju raskida radnog odnosa prije određenog roka jer sukladno odredbi čl. 23. toč. 5. OZ-a, ovršna isprava je, između ostalog, i ovršna javnobilježnička isprava, dok je prema odredbi čl. 28. st. 1. OZ-a javnobilježnička isprava ovršna ako je postala ovršna po posebnim pravilima koja uređuju ovršnost takve isprave. Nadalje, prema odredbi čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16. - u daljnjem tekstu: ZJB) javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, te ako sadrži izjavu obveznika da se na temelju tog akta može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospijeća obveze neposredno provesti prisilna ovrha. Očitujući se na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještak je u očitovanju od 13. veljače 2026. naveo kako se na str. 2. nalaza vještaka nalazi tablica sa pregledom svih troškova priloženih u predmet od strane tuženika u trenutku vještačenja te tuženik u spis predmeta nije dostavio dokaze o tome da bi od strane istog bili plaćeni troškovi basetraining, trošak goriva, trošak instruktora i aerodromske takse kao trošak školovanja te stoga sud primjenom pravila o teretu dokazivanja uzima kako tuženik u postupku nije dokazao da su mu isti nastali. Dakle, neovisno o nepriznatim troškovima, tuženik je u postupku dokazao kako je trošak školovanja tužitelja iznosio više od iznosa koji je naveden u ovršnoj ispravi (16.000,00 Eur) temeljem koje je od strane tuženika podnesen prijedlog za ovrhu protiv tužitelja.

30. Odredbom čl. 350. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje: ZOO) propisano je kako (1) Vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem. (3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Odredbom čl. 351. ZOO-a propisano je kako (1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način. (2) Ona mora biti ugovorena u obliku propisanom za ugovor iz kojega je nastala obveza na čije se ispunjenje odnosi.

31. Odredbom članka 106. Zakona o radu (Narodne Novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu:ZOR) propisano je da se za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja (uređena člankom 102. ZOR) može ugovoriti ugovorna kazna.

32. Odredbom članka 9. ZOO-a propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršavati svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

33. Odredbom članka 342. stavak 1. ZOO-a propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti ju savjesno u svemu kako ona glasi.

34. Dakle, nasuprot tuženikovom ispunjenju ugovorne obveze prema tužitelju, stoji obveza tužitelja preuzeta Sporazumom kojom je isti potvrdio činjenicu da je poslodavac izvršio značajna ulaganja u njegovo školovanje (članak 9. ZOO-a). Otkazivanjem ugovora o radu, odnosno neispunjenjem ugovorom preuzete obveze nakon školovanja za tužitelja je nastala obveza preuzeta člankom 4. Sporazuma za vraćanje cjelokupnog iznosa troškova školovanja određenim člankom 4.

35. Dakle, iako nije sporno da su stranke potpisale Ugovor koji nosi naziv Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni, za kojeg tužitelj tvrdi da je ništetan jer je nemoralan, predmetni Sporazum osim naziva ne sadrži bilo koju odredbu koja bi imala karakter ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 350. i 351. ZOO-a, jer se kod spornih odredbi ne radi o ugovornoj kazni već o naknadi radi uloženih troškova školovanja, odnosno naknadi štete u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju ugovornu obvezu i ostane na radu 4 godine od dana sklapanja ugovora o radu koji je sklopljen 6 dana nakon sklopljenog Sporazuma odnosno 10. listopada 2019. sve imajući u vidu da nije sporno da je utuženi iznos zapravo trošak kojeg je tuženik imao na ime školovanja tužitelja, a sve zbog činjenice da tužitelj nije bio stručno osposobljen za radno mjesto za koje je sklapao ugovor o radu kod tuženika, a koji je sklopljen nakon potpisivanja navedenog Sporazuma, dok se iznos ugovorne kazne sukladno odredbi čl. 351. ZOO-a određuje po svojoj volji u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja ili na koji drugi način, dok utuženi iznos predstavlja stvarni iznos troškova školovanja, pa u konkretnom slučaju nema uvjeta ni za primjenu odredbe čl. 106. ZR-a. Između stranaka je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove školovanja ukoliko se radni odnos raskine. Naime, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe može se utvrditi da je smisao ugovaranja bio obvezati tužitelja na plaćanje troškova školovanja upravo u slučaju ukoliko on među ostalim otkaže ugovor o radu prije isteka određenog roka. Prema tome takva ugovorna odredba nije ništetna niti je njome ugovoren nemogući uvjeti iz članka 298. stavak 2. stavak 2. ZOO-a.

36. Nisu osnovani navodi tužitelja da se radi o ugovornoj odredbi koja je protivna moralu društva i kao takva ništetna. Ovaj sud ocjenjuje da nije nemoralno ugovarati da tuženik snosi trošak svog osposobljavanja koji za njega bilo besplatno, ukoliko nakon završenog osposobljavanja ne ostane raditi kod tužitelja u ugovorenom razdoblju. Tuženik nije vezan tim rokom i slobodan je ugovor otkazati kao što je i učinio. Međutim, u tom slučaju je dužan vratiti troškove koje tužitelj imao na njegovo školovanje pa time nije povrijeđeno Ustavno pravo na slobodu rada kako to neosnovano ističe tužitelj. Na navedeno nisu od utjecaja niti tvrdnje tužitelja da je tuženik ostvario znatne prihode, kao i da bi to bili troškovi koje poslodavac ulaže u razvoj svog poslovanja, jer je u konkretnom slučaju tužitelj tu obvezu preuzeo sklapanjem ugovora.

37. Kako tužitelj koji je kao radnik izvršavao sve svoje ugovorom o radu preuzete obveze kod tuženika nije radio besplatno, već je za svoj rad primao plaću, ocjena je suda da se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila protivna načelu jednake vrijednosti činidaba. Nije nemoralno da je tuženik ugovorio snašanje troškova školovanja za tužitelja koje je za njega bilo besplatno, s uvjetom da nakon završenog osposobljavanja ostane na poslovima kod tuženika u razdoblju od 4 godine, jer tužitelj nije vezan tim rokom i slobodan je ugovor o radu otkazati, što je i učinio, dok istovremeno nije moralno da se netko školuje na trošak jednog poslodavca, pa da nakon dvije godine od završenog osposobljavanja isti otkaže ugovor o radu s navedenim poslodavcem te kao školovani radnik ode raditi kod konkurentnog poslodavca, koji nije u ničemu snosio troškove njegovog osposobljavanja.

38. Kako utuženi iznos ne predstavlja ugovornu kaznu bez obzira na naziv navedenog dokumenta već predstavlja iznos stvarnih troškova koje je tuženik imao radi osposobljavanja tužitelja na odgovarajuće radno mjesto na koje ga je zaposlio provedenim vještačenjem je utvrđeno kako navedeni troškovi iznose 23.165,18 Eur.

39. Kako Zakon o radu ne sadrži posebne odredbe kojima bi takvi odnosi vezani uz plaćanje školovanja radnika osim odredbe članka 54. ZR koja propisuje obvezu poslodavca omogućiti radniku u skladu s mogućnostima i potrebama rada školovanja, obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanje, odnosno da je radnik dužan u skladu sa sposobnostima i potrebama rada školovati se i obrazovati se, ZR u članku 8. stavku 4. upućuje na primjenu propisa obveznog prava koja propisuje slobodu određivanja odnosa. S obzirom da su stranke ugovorile obvezu tuženika na podmirenje troškova školovanja ukoliko ne ostane raditi za poslodavca najmanje 4 godine nakon provedenog osposobljavanja, tužitelj osnovano od tuženika potražuje isplatu po ugovorenoj obvezi.

40. Prema tome tužitelj koji je otkazao ugovor o radu tuženiku (i zaposlio se u konkurentskom trgovačkom društvu) dužan je dužan ispuniti obvezu preuzetu ugovorom s osnova troškova obrazovanja obzirom da u smislu odredbe članka 65. stavak 1. ZOO-a, a tužitelj kao vjerovnik ovog obvezno pravnog odnosa ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze, a tuženik je dužan ispuniti u svemu kako glasi, odnosno tužitelj je dužan tuženiku koji ga je školovao naknaditi troškove na što ga obvezuje zaključeni ugovor o školovanju u visini od 16.000,00 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća predmetnog iznosa, odnosno dan nakon otkaza ugovora o radu kako to ispravno potražuje tuženik pa do plaćanja.

41. Posljedično, s obzirom na neosnovanost razloga koje tužitelj ističe da su doveli do nedopuštenosti ovrhe na temelju ovršne isprave, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u cijelosti.

42. Člankom 210. stavkom 2. OZ-a određeno je da ako prijenos sredstava s računa bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članka 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvariti svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete. Dakle, za ostvarivanje zahtjeva za povrat sredstava isplaćenih na temelju izvansudske ovrhe - izravnom naplatom novčane tražbine na temelju ovršne isprave nije potrebno upućivanje ovršenika na parnicu. Imajući u vidu da je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se tražilo utvrđenje da je ovrha nedopuštena proizlazi da tuženik iznos nije stekao bez pravne osnove u smislu članka 1111. stavak 3. ZOO te primjenom stavka 1. istog članka nije dužan vratiti stečeni iznos te platiti zateznu kamatu od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO budući je po ocjeni ovog suda tuženik pošten stjecatelj te je visina naplaćenog iznosa dokazana u ovom postupku.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP te s obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u sporu dužan je tužitelju naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stranke naznačenoj vrijednosti predmeta spora nisu prigovarale te je tako tuženiku dosuđena naknada troškova sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 24.12.2025. i 17.03.2025. u iznosu od po 500,00 Eur (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine, broj 155/23, dalje: Tarifa), zastupanja na ročištima 21.12.2022., 08.03.2023., 05.05.2026. u iznosu od po 500,00 Eur za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podnesaka od 26.09.2022., 06.06.2025. u iznosu od po 50,00 Eur (Tbr 8/4) te za sastav žalbe protiv presude u iznosu od 625,00 Eur (Tbr 10. t.1. Tarife) uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 931,25 Eur te trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 213,57 Eur, odnosno ukupno u iznosu od 5.169,82 Eur, na koji iznos teku kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 30. st. 2. OZ. Tuženiku nije priznat kao osnovan trošak puta od Osijeka do [adresa] i natrag osobnim vozilom 08.03.2023. (570 kn x 0,35 kn) u iznosu od 299,50 eur. Tuženiku ne pripadaju kao opravdani troškovi naknada za prijevoz iz Osijeka u Zagreb jer je po mišljenju ovog suda mogao angažirati odvjetnika u sjedištu suda gdje se vodi postupak ili je odvjetnik mogao uzeti zamjenu za zastupanje u sjedištu suda.

U Sesvetama 18. lipnja 2026.

Sudac:

Iva Raos

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun.