REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1881/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Katarini Zrilić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 18. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2017.godine do 30.09.2024.godine u ukupnom iznosu od 380,44 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na iznos od:

- 15,23 EUR od 15. svibnja 2017.godine do isplate,

- 30,28 EUR od 15. lipanja 2017. godine do isplate,

- 4,92 EUR od 15. srpanja 2017. godine do isplate,

- 4,81 EUR od 15. kolovoza 2017. godine do isplate,

- 9,90 EUR od 15. listopada 2017. godine do isplate,

- 4,83 EUR od 15. studenog 2017. godine do isplate,

- 4,81 EUR od 15. prosinca 2017. godine do isplate,

- 10,72 EUR od 15. siječnja 2018. godine do isplate,

- 17,21 EUR od 15. studenog 2019. godine do isplate,

- 11,68 EUR od 15. prosinca 2019. godine do isplate,

- 7,88 EUR od 15. veljače 2020. godine do isplate,

- 26,94 EUR od 15. travnja 2020. godine do isplate,

- 11,68 EUR od 15. srpnja 2020. godine do isplate,

- 5,42 EUR od 15. kolovoza 2020. godine do isplate,

- 28,18 EUR od 15. rujna 2020. godine do isplate,

- 10,42 EUR od 15. studenog 2020. godine do isplate,

- 29,31 EUR od 15. prosinca 2020. godine do isplate,

- 6,22 EUR od 15. siječnja 2021. godine do isplate,

- 6,30 EUR od 15. veljače 2021. godine do isplate,

- 6,42 EUR od 15. lipnja 2021. godine do isplate,

- 2,09 EUR od 15. prosinca 2021. godine do isplate,

- 15,93 EUR od 15. veljače 2024. godine do isplate,

- 9,63 EUR od 15. ožujka 2024. godine do isplate,

- 20,91 EUR od 15. travnja 2024. godine do isplate,

- 9,63 EUR od 15. svibnja 2024. godine do isplate,

- 3,37 EUR od 15. lipnja 2024. godine do isplate,

- 9,96 EUR od 15. srpnja 2024. godine do isplate,

- 20,91 EUR od 15. kolovoza 2024. godine do isplate,

- 18,91 EUR od 15. rujna 2024. godine do isplate,

- 15,94 EUR od 15. listopada 2024. godine do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.171,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku ovaj parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Dana 25.travnja 2022.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u operaciji – instrumentiranje, na Klinici za kirurgiju. Mjesto prebivališta tužitelja [adresa] da je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljeno 25,61 km prema planeru putovanja HAK-a. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza iz slijedećih razloga:

„a) Tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru; Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru.

Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

Obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju ogranizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru.

Ovo posebice, kada tužitelj radi noćnu smjenu ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta.

Radi navedenog, tužitelj je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla):

- za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 38,42 kuna;

- za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 51,22 kuna.

Nadalje, sve da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, tužitelj ima pravo uz mjesečni iznos pokazne karte i na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za sve dane kada nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta.

c) Tuženik je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza;

Odredbom čl.67.st.14.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

Odredbom iz čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. je propisano da se zaposleniku naknada prijevoza neće isplatiti za dana godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaziti na posao.“ Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se mogu umanjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Nadalje, sve da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g., a kojim je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju da je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Tužitelj napominje da i prije 01.12.2017.g. nije bilo moguće umanjivati iznos isplate mjesečne pokazne karte iz razloga što se mjesečna pokazna karta plaća na mjesečnoj razini bez obzira na broj putovanja, odnosno da se ista mogla neisplatiti jedino za mjesec u kojem tužitelj nije cijeli mjesec putovao na posao.

Tužitelj predlaže, nakon što tuženik dostavi zatražene podatke, da se razlika utvrdi: a) prema prijeđenim kilometrima;

b) kombinacijom prijeđenih kilometara i visine mjesečne karte od 600,00 kuna. Tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev. Sud je tužiteljici, ne prihvaćajući kao osnovan manifestacijski zahtjev, vratio tužbu na dopunu, radi postavljanja određenog zahtjeva.

2. Tužiteljica je u svom podnesku od dana 27.siječnja 2025.godine uredila tužbeni zahtjev, dopunila tužbu, tužbeni zahtjev glasi:

„I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.340,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.04.2017.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 26,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnov i visinu zahtjeva, tuženik da je tužitelji troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu koji je sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora.

4. Svojim podneskom od dana 31.srpnja 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, potražuje iznos od 380,44 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama, potražuje isplatu razlike troškova prijevoza od iznosa po prijeđenom kilometru od prebivališta tužitelja do mjesta rada i natrag i onog iznosa koji je tuženik tužitelju isplatio u utuženom periodu.

5. Tužiteljica u svom iskazu navodi kako je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila svoju punomoćnicu – odvjetnicu Radić Šunjić, da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. Napominje da organizirani javni prijevoz za cijelu relaciju od svoje adrese prebivališta do sjedišta poslodavca nema pa da je u utuženom razdoblju osobnim automobilom odlazila na posao. Naime, od adresa prebivališta do najbliže stanice međumjesnog prijevoza da ima oko 7,5 km te da u tom dijelu nema organiziranog javnog prijevoza već da bi trebala ići pješice. Kada bi se tu ukrcala u autobus, do Splita da bi joj trebalo sigurno 45 minuta vožnje. Taj autobus da ne staje ispred sjedišta poslodavca već na autobusni kolodvor u Splitu od kojeg bi ponovno trebala ići na noge do sjedišta poslodavca, a udaljenost da je nekih 2,5 km. Inače, radno vrijeme da joj je organizirano tako da je radila u smjenama ujutro i popodne te radila pripravnost koja bi trajala 24 sata, a da to znači da je poslodavac nazove i noću u dva ili tri sata ujutro, a kada nema nikakvog javnog prijevoza da bi mogla stići do radnog mjesta, odmah u tom trenutku kada me poslodavac treba. Naime, navodi da ona u roku od d sat vremena po pozivu treba doći na radno mjesto, a što je nemoguće ostvariti s obzirom na naprijed opisano. Svaki mjesec u utuženom razdoblju da je imala pripravnost i to po dva tjedna. Inače da je radila kao medicinska sestra u operacijskoj dvorani te da se operacije vrše po potrebi i po hitnosti, neovisno o satu odnosno da li se radi o danu ili noći. Navodi da se radi o kardiokirurgiji pa da se operacije rade po zahtjevu. Što se tiče razdoblja Covida koje je navedeno u tužbi, u to vrijeme da uopće nije bilo organiziranog javnog prijevoza. Navodi da joj poslodavac nije priznao naknadu putnih troškova po prijeđenim kilometrima te da joj uopće nije jasno na koji način je obračunavan trošak prijevoza. Jedino što je primijetila, da je činjenica kako je putni trošak svaki mjesec isplaćivan u drugačijem iznosu, a da bi joj bio uredno "skinut" kad je koristila slobodni dan ili kada bi bila na godišnjem odmoru. Inače, godišnji odmor da bi koristila sigurno u tri-četiri dijela te da joj za to razdoblje ne bi bio plaćen putni trošak.

6. Sud drži da je iskaz tužiteljica logičan i uvjerljiv, te u skladu sa svim izvedenim dokazima.

7. Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatu razlike putnog troška za razdoblje od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom radnopravne dokumentacije za tužiteljicu; podataka HAK-a za udaljenost od [adresa] do Splita, Spinčićeva 1 kao i za udaljenost od [adresa] do [adresa]; saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. Darki Cecić; Ugovora o radu zaključenog između stranaka dana 1. ožujka 2017. godine i Dodatka od 1. ožujka 2024. godine.

8. Tužiteljica je popisala parnični trošak.

9. Zahtjev tužiteljice je osnovan.

10. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužiteljica radnica tuženika, da ima prebivalište na adresi [adresa], da je njeno mjesto rada u Splitu, Spinčićeva 1, prema planeru putovanja HAK-a udaljeno 25,61 km. Nije sporno da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u operaciji-instrumentiranje, na Klinici za kirurgiju. Sudski vještak za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Darka Cecić je u svom nalazu i mišljenju utvrdila iznose koje je tuženik isplatio tužiteljici za ime troškova prijevoza za utuženi period. Tužiteljica je prije provedenog dokaza vještačenjem predložila da vještak izračuna dvije varijante plaćanja putnog troška tužiteljici, po nalogu suda, sudski vještak je izradila pisani nalaz i mišljenje te je dala varijantu odnosno izračun putnog troška po kilometru od prebivališta tužiteljice do mjesta rada. Dakle, ovaj sud, temeljem svih izvedenih dokaza drži utvrđenim da je prebivalište tužiteljice do prve stanice međumjesnog prijevoza udaljeno 7,08 km (po daljinaru HAK-a), da odatle do stanice u Splitu postoji autobusna linija, sud drži utvrđenim da tužiteljica radi i u pripravnosti po pozivu poslodavca, kada je to potrebno, kao sestra u operacijskog dvorani, te se treba odazvati pozivu sa pripravnosti, očito u svako vrijeme. Nije sporno ni to da za vrijeme lockdowna radi pandemije bolesti COVID-19, nije bilo organiziranog prijevoza od prebivališta tužiteljice do mjesta rada, dakle, tužiteljica je u tom periodu trebala dolaziti na posao i odlaziti sa posla automobilom.

11. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

12. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

13. Tuženik u sudski spis nije priložio odluke kojim se priznaje pravo na naknadu troškova prijevoza tužiteljici, očito je tuženik tužiteljici priznavao i isplaćivao putni trošak u iznosima kako to proizlazi iz dostavljenih obračunskih platnih lista, kroz utuženi period, sporno je da li je to tuženik radio pravilno po pitanju iznosa, a tuženik se nije decidirano izjasnio o načinu obračuna putnog troška za svaki pojedini mjesec, prije isplate tih, po iznosima različitih mjesečnih isplaćenih naknada.

14. S obzirom na sve okolnosti slučaja i sve izvedene dokaze, sud drži da tužiteljica zaista u čitavom utuženom periodu ima pravo na putni trošak po kilometru i to od svog prebivališta pa do mjesta rada i natrag. S obzirom na specifičnost radnog mjesta tužiteljice, radno vrijeme i obaveznu pripravnost, činjenicu da bi ista pješice ili osobnim automobilom morala prevaliti udaljenost od kuće do autobusne stanice od nešto preko 7 km, pa onda neznatno manje od 2 km od autobusne stanice u Splitu do mjesta rada i natrag, učestalost međumjesnih autobusnih linija, stvarno je logično i to sud drži dokazanim da prema citiranim odredbama TKU, vezano za sve okolnosti ovog slučaja, tužiteljica prema odredbama TKU ima pravo na naknadu putnog troška po kilometru od prebivališta do mjesta rada, tužiteljica je dokazala da su za to ispunjeni uvjeti, tuženik nije dokazao suprotno tome.

15. Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Darki Cecić, sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:

„Za potrebe izrade vještva koristit će se dokumentacija iz spisa opsega 103 lista te dokumentacija priložena u e-spis i to:

- HAK planer [adresa] – [adresa] (list 5)

- mjesečne platne liste tužiteljice od 1. travnja 2017. do 30. rujna 2024.,

- evidencije radnog vremena za period travanj 2017. – rujan 2024. Na temelju navedene dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno je vještačenje o čemu se daje nalaz i mišljenje. U razdoblju od 1. travnja 2017. godine do 30. rujna 2024. godine, isplata naknade troška prijevoza na posao i s posla tužiteljici, kao zaposleniku Kliničkog bolničkog centra Split, regulirana je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/2017, 128/2017, 123/2019, 66/2020, 56/2022) i internim pravilnikom poslodavca.

Temeljem odredbi TKU-a, redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Ako od mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplaćuje se po prijeđenom kilometru u visini od:

- 0,75 kn po prijeđenom kilometru do 30. studenog 2017.,

- 1,00 kn od 1. prosinca 2018. do 30. travnja 2022.,

- 1,35 kn od 1. svibnja 2022. do 31. prosinca 2022.,

- 0,18 eura od 1. siječnja 2023. godine.

U nastavku se u Tablici 1. daje izračun naknade za troškove prijevoza na posao i s posla od adrese prebivališta tužiteljice do radnog mjesta u Splitu i obratno za razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2022. godine, a u Tablici 2. za vremenski period od 1. siječnja 2023. do kraja utuženog perioda, a sve sukladno prethodno navedenim odredbama TKU-a.

Izračun razlike naknade troškova prijevoza

U stupcu 2a prikazan je broj redovno odrađenih dana u mjesecu, a u stupcu 2b dani kada je tužiteljica radila na poziv iz pripravnosti.

U stupcu 3 je udaljenost od 25,61 kilometara između adrese prebivališta i adrese rada koja je preuzeta iz preslike HAK-ovog planera puta iz spisa (list 5), prikazana za oba smjera. U stupcu 4 izračunata je ukupna kilometraža koju je tužiteljica prešla u svakom pojedinom mjesecu sukladno broju dana dolazaka na posao, dok je u stupcu 5 iskazana visina naknade po prijeđenom kilometru.

U stupcu 6 je izračunata naknada troška prijevoza po prijeđenim kilometrima. Naknade za prijevoz isplaćene tužiteljici, preuzete su iz platnih lista i prikazane u stupcu 7.

U razdoblju od 1. rujna 2019. do 30. rujna 2024. je tužiteljici dio naknade isplaćivan oporezivo i na platnoj listi prikazan u bruto iznosu, isti je preračunat u neto iznos kako bi se mogao zbrajati sa naknadama koje su isplaćene u neoporezivom iznosu, odnosno kako bi se postigla usporedivost podataka.

U stupcu 8 prikazana je razlika manje plaćenog između obračunatih i isplaćenih naknada u kunama koje su fiksnim tečajem konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro preračunate u stupcu 9.“ Sudski vještak daje zaključno mišljenje, temeljem svog nalaza te navodi da je u periodu od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine, razlika između naknade troška dolaska i odlaska s posla obračunata po prijeđenom kilometru te da iznosi ukupno 307,51 EUR.

16. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja, tužiteljica u svom podnesku od 15.srpnja 2025.godine navodi da izračun sudskog vještaka obuhvaća i tzv.negativnu razliku koja se odnosi na uplatu u 12/2020 godine u iznosu od 79,92 EUR, a koja nije bila predmet zadatka vještačenja. Navod tužiteljice u ovom pravcu je osnovan, jer je zadatak vještačenja vezan za tužbeni zahtjev i sudski vještak je po mjesecima trebala utvrditi samo tzv.pozitivne razlike, odnosno manje plaćeno od strane tuženika za svaki pojedini mjesec. Što se tiče negativnih razlika, ne postoji pravovremeno podnesen prigovor radi prebijanja niti zahtjev tužitelja o kojem bi trebalo odlučiti, tako da je sud u bitnom prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Cecić, vještvo je stručno, logično i uvjerljivo, a koristi se u potpunosti, osim za navedenu negativnu razliku. Dakle, tužiteljici zaista pripada pravo na zatraženi iznos od 380,44 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike troškova prijevoza za utuženi period pa je zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti.

17. Tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, postavila manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužiteljici dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužiteljica napravila podneskom te zatražila iznos od 2.340,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama za period od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica je zahtjev smanjila i uredila na iznos od 380,44 EUR, a na što je ista ovlaštena. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja na okolnost utvrđenja visine dugovanja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj nema, prije toga i prije vještačenja, sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužiteljica u ovom postupku ovlaštena nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti.

18. Dakle, valjalo je odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 380,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, sud je obvezao tuženika da tužitelju na ime naknade razlike putnog troška isplati taj zatraženi iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos razlike koji zajedno tvore glavnicu, plati tužiteljici zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku. Obistinjeni trošak, s obzirom na v.p.s. od 380,44 EUR) odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 8.travnja 2024.godine, 27.siječnja 2025.godine i 31.srpnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 20.siječnja 2024.godine, 22.svibnja 2025.godine i 5.svibnja 2026.godine, za svaku radnju po 100,00 EUR; pristupa na odgođeno pripremno ročišta od 11.travnja 2024.godine (25%) u iznosu od 25,00 EUR; što ukupno zbrojeno daje iznos od 725,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 181,25 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tužiteljici obistinjen na ime troška potrebnog za vođenje postupka iznos od 1.171,70 EUR, ovaj iznos tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužiteljica ispustila punomoć svojoj punomoćnici za zastupanje u ovom postupku, to je i potvrdila u svom iskazu, navela je i to da je ovlastila punomoćnicu da na svoj račun prima troškove postupka. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužiteljici. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnica tužiteljice ovlaštena primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 18. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika