REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1863/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VKM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Ivici Zaradiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 18. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2017.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 4.091,22 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

0,24 EUR koja teče od 15. svibanj 2017.

0,32 EUR koja teče od 15. lipanj 2017.

0,25 EUR koja teče od 15. srpanj 2017.

0,32 EUR koja teče od 15. kolovoz 2017.

0,14 EUR koja teče od 15. rujan 2017.

0,33 EUR koja teče od 15. listopad 2017.

0,35 EUR koja teče od 15. studeni 2017.

0,33 EUR koja teče od 15. prosinac 2017.

19,21 EUR koja teče od 15. siječanj 2018.

25,28 EUR koja teče od 15. veljača 2018.

22,24 EUR koja teče od 15. ožujak 2018.

11,71 EUR koja teče od 15. travanj 2018.

12,49 EUR koja teče od 15. svibanj 2018.

25,28 EUR koja teče od 15.lipnja 2018.

78,93 EUR koja teče od 15. srpanj 2018.

21,26 EUR koja teče od 15. kolovoz 2018.

95,62 EUR koja teče od 15. rujan 2018.

87,28 EUR koja teče od 15. listopad 2018.

103,97 EUR koja teče od 15. studeni 2018.

87,28 EUR koja teče od 15. prosinac 2018.

28,09 EUR koja teče od 15. siječanj 2019.

103,97 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

87,28 EUR koja teče od 15. ožujak 2019.

87,28 EUR koja teče od 15. travanj 2019.

78,93 EUR koja teče od 15. svibanj 2019.

78,93 EUR koja teče od 15. lipanj 2019.

70,59 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.

30,37 EUR koja teče od 15. kolovoz 2019.

70,59 EUR koja teče od 15. rujan 2019.

95,62 EUR koja teče od 15. listopad 2019.

95,62 EUR koja teče od 15. studeni 2019.

87,28 EUR koja teče od 15. prosinac 2019.

62,24 EUR koja teče od 15. siječanj 2020.

87,28 EUR koja teče od 15. veljača 2020.

70,59 EUR koja teče od 15. ožujak 2020.

70,59 EUR koja teče od 15. travanj 2020.

77,40 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.

33,40 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

78,93 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.

112,32 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.

26,57 EUR koja teče od 15. rujan 2020.

103,97 EUR koja teče od 15. listopad 2020.

103,97 EUR koja teče od 15. studeni 2020.

87,28 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.

36,44 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.

49,72 EUR koja teče od 15. veljača 2021.

74,76 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.

87,28 EUR koja teče od 15. travanj 2021.

49,72 EUR koja teče od 15. svibanj 2021.

66,41 EUR koja teče od 15. lipanj 2021.

70,59 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

87,28 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

27,33 EUR koja teče od 15. rujan 2021.

78,93 EUR koja teče od 15. listopad 2021.

95,62 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

53,90 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.

53,90 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.

53,90 EUR koja teče od 15. veljača 2022.

42,51 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.

45,55 EUR koja teče od 15. travanj 2022.

39,48 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.

156,96 EUR koja teče od 15. lipanj 2022.

125,79 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.

4,63 EUR koja teče od 15. kolovoz 2022.

62,94 EUR koja teče od 15. svibanj 2024.

97,55 EUR koja teče od 15. srpanj 2024.

154,14 EUR koja teče od 15. kolovoz 2024.

52,28 EUR koja teče od 15. rujan 2024.

1,69 EUR koja teče od 15. listopad 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine u iznosu od 1.019,80 EUR neto sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a na iznos od:

-35,39 EUR koja teče od 15. rujna 2017. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. srpnja 2018. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. rujna 2018. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. listopada 2018. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. studenog 2018. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. prosinca 2018. godine do isplate,

-27,87 EUR koja teče od 15. siječnja 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. veljače 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. ožujka 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. travnja 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. svibnja 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. lipnja 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. srpnja 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. rujna 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. listopada 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. studenog 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. prosinca 2019. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. siječnja 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. veljače 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. ožujka 2020. godine do isplate,

-53,67 EUR koja teče od 15. travnja 2020. godine do isplate,

-77,40 EUR koja teče od 15. svibnja 2020. godine do isplate,

-74,91 EUR koja teče od 15. lipnja 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. srpnja 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. kolovoza 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. listopada 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. studenog 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. prosinca 2020. godine do isplate,

-27,87 EUR koja teče od 15. siječnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. veljače 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. ožujka 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. travnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. svibnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. lipnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. srpnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR koja teče od 15. kolovoza 2021. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. listopada 2021. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. studenog 2021. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. prosinca 2021. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. siječnja 2022. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. veljače 2022. godine do isplate,

-30,53 EUR koja teče od 15. ožujka 2022. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. travnja 2022. godine do isplate,

-35,84 EUR koja teče od 15. svibnja 2022. godine do isplate,

-25,22 EUR koja teče od 15. lipnja 2022. godine do isplate,

-5,31 EUR koja teče od 15. srpnja 2022. godine do isplate,

-111,49 EUR koja teče od 15. kolovoza 2022. godine do isplate,

- 4,48 EUR koja teče od 15. svibnja 2024. godine do isplate;

dok se za više zatraženi iznos od 1.510,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.827,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku ovaj parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom dana 19.travnja 2022.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na Klinici za dječje bolesti. Odlukom od 06.lipnja 2018.g., koja se primjenjuje od 01.lipnja 2018.g., tuženik da je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza od adrese prebivališta [adresa] koja je do mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljena 31,44 km. Odlukom od 18.srpnja 2019.g., koja se primjenjuje od 01.prosinca 2017.g. do 30.svibnja 2018.g., tuženik da je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza od adrese prebivališta [adresa], koja je do mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljena 35,32 km. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, pa se poziva na odredbu čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Citira odredbu čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017), odredbu iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju orgranizirani međumjesni prijevoz da ne omogućava tužitelju redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru, a koja odlučna činjenica da je utvrđena Odlukom tuženika od 18.srpnja 2019.godine. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužitelj da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla):

- za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 47,16 kuna;

- za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 62,88 kuna, a koji troškovi da nisu isplaćivani tužitelju u cijelosti. Tuženik da je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza; pa tužitelj citira odredbu čl.67.st.14.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017), odredbu iz čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020). Tužitelj postavlja manifestacijski zahtjev, traži da sud naloži tuženiku dostaviti platne liste, evidenciju rada i raspored rada (plan rada) za tužitelja za razdoblje od 01.travnja 2017.g. do dana udovoljenja nalogu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tuženik tužitelju troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njim sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Upravo da je na tužitelju teret dokaza tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da

3. Sud je rješenjem vratio tužitelju tužbu na dopunu, da postavi određeni kondemnatorni zahtjev, držeći da manifestacijski zahtjev nije osnovan.

4. Svojim podneskom od dana 27.siječnja 2025.godine tužitelj postavlja određen tužbeni zahtjev, potražuje ukupan iznos od 2.790,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama za period od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine. Predlaže da sud provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, da se neplaćena razlika troška vještačenja, utvrdi na dva načina i to: prema prijeđenim kilometrima adrese prebivališta tužitelja do mjesta rada (2 x 31,44 km); prema visini mjesečne karte za relaciju [adresa], vodeći računa da u razdoblju od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID 19, zbog čega tužitelj u tom razdoblju da ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema priijeđenim kilometrima od prebivališta do mjesta rada i natrag.

5. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc VK, tužitelj u svom podnesku od 29.rujna 2025.godine precizira svoj tužbeni zahtjev, po varijantama obračuna troškova prijevoza, te potražuje iznos od 4.091,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dakle, to je glavni tužbeni zahtjev te je isti povećan u odnosu na onaj iz podneska tužitelja od 27.siječnja 2025.godine, a postavlja podredni tužbeni zahtjev i potražuje iznos od 2.529,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te predlaže sudu da prihvati podredni tužbeni zahtjev ukoliko nađe glavni zahtjev neosnovanim.

6. Tuženik se usprotivio postavljanju glavnog i podrednog zahtjeva na navedeni način, usprotivio se preinaci tužbe povećanjem glavnog zahtjeva i postavljanjem podrednog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare za povećani dio zahtjeva.

7. Za navesti je da se tuženik ne može sa uspjehom protiviti preinaci tužbe nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je ovlašten povećati zahtjev, preinačiti tužbu, postaviti podredni zahtjev i tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti, a za povećani dio zahtjeva i podredni zahtjev, prigovor zastare nije osnovan, već se smatra da su isti postavljeni već u tužbi. O tome se već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske, za navesti je još i to da je podredni tužbeni zahtjev u biti zahtjev za isplatu kao i glavni te da je po iznosu manji od glavnog, pa, sve i da tužitelj nije postavio podredni tužbeni zahtjev, sud bi prihvatio glavni zahtjev u dijelu odnosno iznosu u kojem je našao podredni zahtjev osnovanim.

8. Dakle, valjalo je odlučiti o konačno postavljenim i uređenim zahtjevima iz podneska tužitelja od 20.rujna 2025.godine.

9. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu razlike troška prijevoza za period od 1.travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine.

10. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a (list 4 spisa); Odluke tuženika Klasa: 121-01/18-01/07, Ur. broj: 2181-147-02/ZD-018-1 od 6. lipnja 2018. godine te Klasa: 121-01/18-01/238, Ur. broj: 2187-147-02/ZD-19-140 od 18. srpnja 2019. godine; podataka HAK-a (list 22 spisa); zahtjeva tužiteljice tuženiku za zaštitu prava od 5. rujna 2018. godine; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. VK; saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke; pregledom obračunskih platnih lista za tužiteljicu i ostale relevantne dokumentacije za potrebe vještačenja.

11. Stranke su popisale parnični trošak.

12. Glavni zahtjev tužitelja nije osnovan, podredni zahtjev je djelomično osnovan.

13. Tužiteljica, medicinska sestra, zaposlenica tuženika, u svom iskazu navodi da je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila odvjetnicu Radić Šunjić da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. U utuženom razdoblju da je živjela na adresi navedenoj u tužbi, da je koristila osobni automobil za odlazak na posao i za povratak s posla, a radi toga što joj organizirani međumjesni javni prijevoz nije bio odgovarajući da bi mogla redovito stizati na posao. Inače, od adrese njenog prebivališta pa do najbliže stanice međumjesnog prijevoza da ima neka dva kilometra. Radno vrijeme da je bilo organizirano u smjenama, jutarnja i popodnevna, odnosno da nije radila samo jutarnju i popodnevnu smjenu nego od 7 do 19 sati ili od 19 sati do 7 slijedećeg dana, nakon toga da bi dobila slobodan dan. Inače, autobusna linija iz [adresa] da je vozila u 6 sati ujutro, do autobusnog kolodvora u Splitu da bi se vozila nekih 50 minuta, a nakon toga da bi trebala ići na noge do bolnice još nekih 2 km, pa da na taj način nikada ne bi mogla stići redovito na radno vrijeme, već da bi stigla u 7,10 sati. Navodi da je bio i raniji autobus, u 5 sati ujutro, ali da bi u tom slučaju na radno mjesto došla u 6,10 sati pa da bi trebala čekati sve do 7 sati kada počinje njeno radno vrijeme. Na isti način da bi bilo i kada bi joj posao počinjao u 19,00 sati, kada bi išla na onaj autobus u 18 sati, da bi tada kasnila na posao, a da je išla na onaj autobus u 17 sati da bi tada došla puno ranije na posao odnosno da bi došla u 18,10 sati. Nadalje, kada joj posao završi u 19,00 sati, da joj autobus za kući kreće tek u 20 sati. Što se tiče razdoblja Covida, kako je navedeno u tužbi, u tom razdoblju da uopće nije bilo autobusnih linija s kojima bi mogla stići na posao. Zbog svega navedenog da je položila vozački i svaki put na posao odlazila osobnim vozilom kako bi mogla na vrijeme stizati na svoje radno mjesto. Inače, autobusna karta u jednom smjeru od [adresa] do Splita da košta 4,10 EUR. Navodi da joj nije poznato kako joj poslodavac obračunava putni trošak, da ona vidi samo ono što piše na platnoj listi. Putni trošak da bi joj bio umanjen onda kada ne bi radila jer da joj tada uopće ne bi bio isplaćen. Dok je radila na odjelu, a što je bilo za vrijeme Covida, tada da je imala pravo na slobodne dane te da joj ni tada putni trošak nije bio isplaćen. Godišnji odmor da bi koristila u više navrata te da joj ni tada ne bi bio plaćen putni trošak.

14. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužiteljica radnica tuženika, da ima prebivalište na adresi u [adresa], nije sporna niti cestovna udaljenost od prebivališta tužiteljice do mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1. Nije sporno ni to da za vrijeme lockdowna radi pandemije bolesti COVID-19, nije bilo organiziranog prijevoza od prebivališta tužiteljice do mjesta rada, dakle, tužiteljica je u tom periodu trebala dolaziti na posao i odlaziti sa posla automobilom, a po svom izboru je i inače koristila osobni automobil za dolazak na posao i odlazak sa posla.

15. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

16. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

17. Pregledom Odluke tuženika od 6.lipnja 2018.godine utvrđeno je da je tužiteljici priznato pravo na naknadu za trošak međumjesnog prijevoza za relaciju od adrese prebivališta u [adresa] do adrese međumjesne stanice u Splitu, Obala kneza Domagoja 12. Istoj nije priznato pravo na naknadu za trošak mjesnog prijevoza za relaciju od adrese međumjesne stanice u Splitu, Obala kneza Domagoja 12 do adrese mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1. Visina naknade za trošak međumjesnog i mjesnog prijevoza računa se sukladno broju dolazaka na posao i cijeni godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte najpovoljnijeg javnog prijevoznika koji pruža usluge javnog prijevoza na relaciji iz ove odluke. Ova odluka primjenjuje se od 1.lipnja 2018.godine.

18. Pregledom Odluke tuženika od 18.srpnja 2019.godine utvrđeno je da tuženik priznaje tužiteljici pravo na naknadu za trošak međumjesnog prijevoza za relaciju od adrese prebivališta u [adresa] do adrese međumjesne stanice u Splitu, Ulica kneza Domagoja 12. Odlučeno je da ista nema pravo na naknadu troška mjesnog prijevoza od stanice u Splitu, Ulica kneza Domagoja 12 do mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1, u biti je sadržajno, u bitnom, ista kao odluka od 6.lipnja 2018.godine, a ista se primjenjuje za razdoblje od 1.prosinca 2017.godine.

19. Spisu je priložen zahtjev tužiteljice za zaštitu povrijeđenog prava od 5.rujna 2018.godine, tužiteljica traži da joj se prizna pravo na naknadu za trošak prijevoza u situaciji kada nema organiziranog javnog prijevoza u visini od 1,00 kn po kilometru, svoj zahtjev obrazlaže.

20. Dakle, iako tužiteljica glavnim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 4.091,22 EUR za period od 1. travnja 2017.godine do 30.rujna 2024.godine, vezano za plaćanje troška prijevoza po kilometru od prebivališta do mjesta rada i natrag, sud drži da taj glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, tužiteljici prema stavu ovog suda pripada pravo na cijenu mjesečne karte autobusnog prijevoza, za međumjesni prijevoz od prebivališta do stanice u [adresa], kao što joj pripada i pravo na pokaznu mjesečnu kartu I. zone trgovačkog Promet d.o.o. Split, za dolazak do mjesta rada od mjesta stanice do koje prometuje međumjesni prijevoznik od prebivališta tužiteljice do [adresa]. Sud je stava da tužiteljici pripada za svaki mjesec, sukladno odredbama TKU, puni iznos pokaznih međumjesnih i mjesnih karata I. zone, osim za mjesec kada je ista koristila pretežiti dio godišnjeg odmora. Ove okolnosti proizlaze iz svih provedenih dokaza, pa i iz iskaza same tužiteljice te odluka tuženika. Tužiteljici ne pripada pravo na putni trošak po kilometrima udaljenosti od prebivališta do mjesta rada i natrag, ali je podredni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

21. Sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc VK. Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:

„Tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa] te navodi da je adresa rada udaljena od adrese prebivališta 31,44 km prema planeru putovanja HAK-a u jednom smjeru.

Nadalje tvrdi da joj radno vrijeme i raspored vožnje međumjesnog prijevoza ne omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega potražuje isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru.

U razdoblju od 1. travnja 2017. godine do 30. rujna 2024. godine, isplata naknade troška prijevoza na posao i s posla tužiteljici, kao zaposleniku Kliničkog bolničkog centra Split, regulirana je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 150/2013, 24/2017, 128/2017, 123/2019, 66/2020, 56/2022) i internim pravilnikom poslodavca.

Temeljem odredbi TKU-a, redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Ako od mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplaćuje se po prijeđenom kilometru u visini od:

0,75 kn po prijeđenom kilometru do 30. studenog 2017.,

1,00 kn od 1. prosinca 2018. do 30. travnja 2022.,

1,35 kn od 1. svibnja 2022. do 31. prosinca 2022.,

0,18 eura od 1. siječnja 2023. godine.

U nastavku se daje izračun naknade troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od 1. travnja 2017. do 30. rujna 2024. godine u dvije inačice:

a) po prijeđenom kilometru od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada i obratno i b) u visini cijene mjesečne karte za relaciju [adresa], osim za razdoblje od 21.3.2020. do 11.5.2020. za koje se trošak prijevoza mora utvrditi prema prijeđenom kilometru jer nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije Covid 19.

Na osnovi dvije inačice izračuna prikazanih u Nalazu utvrđena je razlika između naknade troška dolaska i odlaska s posla za razdoblje od 1. travnja 2017. godine do

30. rujna 2024. godine, obračunata:

prema zahtjevu tužitelja po prijeđenom kilometru i kako je stvarno bila isplaćena od strane tuženika, iznosi ukupno 4.091,22 eura neto,

u visini cijene mjesečne karte za relaciju [adresa] i kako je stvarno bila isplaćena od strane tuženika, iznosi ukupno 2.529,80 eura.“

22. Tužiteljica, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, u svom podnesku od dana 29.rujna 2025.godine, kojim uređuje glavni i postavlja podredni tužbeni zahtjev, navodi da, bez obzira koja se varijanta obračuna naknade troškova prijevoza u konkretnom slučaju primjenjuje, tuženik da je tužiteljici protivno odredbama TKU-a isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza.

23. Tuženik u svom podnesku od 9.rujna 2025.godine navodi da od 4.srpnja 2022.godine do 31.ožujka 2024.godine tužiteljica uopće nije radila jer je bila na bolovanju, da tada nije niti odlazila na posao pa da nije niti imala troškove prijevoza. Sudski vještak da je utvrdio da bi tužiteljici bilo isplaćeno manje s naslova troškova prijevoza i za mjesece kada je tužiteljica bila na bolovanju, što da nije pravilno i da to ne pripada tužiteljici.

24. Sud je stava da je valjalo prihvatiti nalaz i mišljenje sudskog vještaka, uz korekciju vještva od strane suda, da je nalaz zaista moguće u potpunosti iskoristiti kod presuđenja i da nije bilo mjesta dopuni nalaza i mišljenja, jer su sva bitna pitanja razriješena.

25. Dakle, ovaj sud drži da tužiteljici, za mjesece kada je radila pripada pravo po TKU na trošak prijevoza od prebivališta do [adresa] po cijeni pune mjesečne karte autobusnog prijevoznika, sudski vještak je koristila cjenik pokaznih karata [adresa] prijevoznika Litre Tours d.o.o. Otok Dalmatinski, bez umanjenja u svakom pojedinom mjesecu (osim za mjesece kada je u godini koristila pretežiti dio godišnjeg odmora). Dakle, sudski vještak je za svaki pojedini mjesec navela iznos mjesečne karte [adresa] i to sud prihvaća kod presuđenja. To je onaj iznos koji je tuženik trebao bez umanjenja isplatiti tužiteljici, bez obzira je li ista odlučila koristiti prijevoz svojim automobilom. Nadalje, prema stavu ovog suda, tužiteljici pripada i pravo na cijenu pune mjesečne pokazne karte trgovačkog društva Promet d.o.o.Split, po iznosima iskazanim od strane vještaka VK za I. zonu, a sud joj je ovaj iznos priznao i za period lockdowna (COVID-a). Te iznose vještak je navela u svom nalazu i mišljenju, pa to sud prihvaća kod presuđenja. Naime, za navesti je da je završna stanica autobusa iz [adresa] na glavnom autobusnom kolodvoru u Splitu, sa kojeg mjesta tužiteljica treba ili pješke ili mjesnim autobusom doći do mjesta rada, a to može napraviti i iskrcavši se na ranijem mjestu iskrcaja u Splitu, na stanici gdje ima više gradskih linija u Splitu za dolazak do mjesta rada odnosno bolnice. Sud drži da se zaista ne može očekivati od tužiteljice da nakon vožnje autobusom od [adresa], pješači do mjesta rada, da bi došla na radno mjesto (i obrnuto), da joj to tuženik ne bi naknadio. Kako autobusna karta prijevoznika od [adresa] do Splita ne pokriva i cijenu karte I. zone u Splitu, sud drži da tužiteljici pripada pravo na mjesečni puni iznos karte za autobus od [adresa] do Splita, kao i puni iznos mjesečne karte I. zone u Splitu za dolazak od iskrcaja u Splitu iz autobusa koji vozi od [adresa] do mjesta rada (i obrnuto). To je prema stavu ovog suda u duhu citiranih odredaba TKU i tužiteljica na ovaj način može zaista biti na pravilan način plaćena po pitanju troškova prijevoza. Za navesti je da je odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Ova odredba se ne može primijeniti u ovom slučaju po pitanju prava tužiteljice na putni trošak od stajališta autobusa kojim se može dovesti iz [adresa], pa do mjesta rada, iako je ta udaljenost neznatno manja od 2 km (prilog – podaci HAK-a), ne radi se o činjenici da je prebivalište tužiteljice udaljeno manje od 2 km od mjesta rada (da ona živi u [adresa] na manje od 2 km od mjesta rada), nego se u ovom slučaju radi o situaciji da tužiteljica ima pravo na putni trošak međumjesnog i mjesnog prijevoza po cijeni karata u punom mjesečnom iznosu, jer je na takav način pokrivena udaljenost tužiteljice od mjesta prebivališta do mjesta rada, dakle, kombinacijom ove dvije vrste pokaznih mjesečnih karata. Svakako, tužiteljica ima pravo na punu mjesečnu putnu kartu od prebivališta do mjesta rada i to je upravo, u ovom slučaju, kombinacija mjesečne putne karte Litre Tours i Promet Split. Za navesti je da tužiteljica i od [adresa] do stanice sa koje kreće prijevoznik Litre Tours, ima prijeći pješice određenu udaljenost, pa je to, u kombinaciji sa udaljenosti od autobusnog kolodvora u Splitu i onom udaljenosti od prebivališta do stanice na kojoj se zaustavlja autobus Litre Toursa, svakako preko 2 kilometra. Navedeno sud drži postupanjem u duhu TKU, s obzirom na ovu činjeničnu situaciju, pa je radi navedenog sud stava da tužiteljici pripada pravo na punu mjesečnu putnu kartu međumjesnog prijevoza i karte I.zone u Splitu, osim za mjesece kada je koristila pretežiti dio godišnjeg odmora. Logično je i da tužiteljici ne pripada pravo za putni trošak kada je ista bila na bolovanju i nije dolazila na posao, tuženik to pravilno navodi, a sud je korigirao i djelomično prihvatio vještvo sudskog vještaka VK i u ovom dijelu vještvo nije prihvaćeno od strane suda. Dakle, kada se zbroje cijene mjesečnih karata za međumjesni i mjesni (I.zona) promet, osim za mjesece kada je tužiteljica koristila pretežiti dio godišnjeg odmora i kada je bila na bolovanju, dođe se do iznosa od ukupno 1.019,80 EUR i u ovom dijelu valjalo je prihvatiti podredni zahtjev tužiteljice i ovaj iznos dosuditi tužiteljici na ime razlike putnog troška koji tužiteljici pripada. Podrednim tužbenim zahtjevom tužiteljica je po ovoj varijanti prihvaćenoj od strane suda (kombiniranjem i zbrajanjem dvije mjesečne karte autobusnih prijevoznika od prebivališta tužiteljice do mjesta rada) zatražila iznos od ukupno 2.529,80 EUR, pripada joj iznos od 1.019,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dok je podredni tužbeni zahtjev za iznos od 1.510,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude. Dakle, kako sud nalazi glavni tužbeni zahtjev neosnovanim, jer tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška prijevoza po kilometru od prebivališta do mjesta rada, to je valjalo odlučiti o podrednom tužbenom zahtjevu, pa je sud to i napravio.

26. Tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, postavila manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužiteljici dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužiteljica napravila podneskom, zatražila je iznos od 2.790,00 EUR. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom je tužiteljica povećala zahtjev, sada glavni, preinačila je tužbu povećanjem zahtjeva, te je postavila i podredni zahtjev, na što je ovlaštena, bez pristanka tuženika. Nakon provedenog dokaza vještačenjem na okolnosti visine zahtjeva tužiteljica je ovlaštena preinačiti tužbu i povećati zahtjev, pa sud odlučuje po tako uređenom i postavljenom zahtjevu odnosno zahtjevima. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj nema, prije toga i prije vještačenja tužitelji i nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužiteljica u ovom postupku ovlaštena nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti, a isto tako je ovlaštena i postaviti podredni tužbeni zahtjev, iako nakon zaključenja prethodnog postupka. Podredni tužbeni zahtjev na isplatu, pored ovlaštenja da tužiteljica isti uopće i postavi nakon provedenog dokaza vještačenjem, kvalitativno je manji od glavnog i u biti je u većem i sadržano manje, realno. Svakako, sud drži da je tužiteljica bila ovlaštena nakon vještačenja urediti i glavni i postaviti podredni tužbeni zahtjev i da za to nije ni potrebna suglasnost tuženika, tuženik se tome ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvim zahtjevima tužiteljice, iz njenog podneska nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

27. Dakle, sud je obvezao tuženika da tužitelju na ime naknade razlike putnog troška isplati iznos od 1.019,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos razlike koji zajedno tvore glavnicu, plati tužiteljici zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu podrednog tužbenog zahtjeva, radi čega nisu nastali posebni troškovi, posebni troškovi nisu nastali po pitanju glavnog tužbenog zahtjeva. Obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 27.siječnja 2025.godine, 29.rujna 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 20.siječnja 2025.godine, 22.svibnja 2025.godine i 5.svibnja 2025.godine; za svaku radnju po 200,00 EUR; pristupa na odgođeno ročište od dana 11.travnja 2024.godine u iznosu od 50,00 EUR (25%); što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.250,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 312,50 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 1.827,95 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužiteljica ispustila punomoć svojoj punomoćnici za zastupanje u ovom postupku, to je i potvrdila u svom iskazu, navela je i to da je ovlastila punomoćnicu da na svoj račun prima troškove postupka. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužiteljici. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnica tužiteljice ovlaštena primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja specijalne punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 18. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika