REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.broj P-5132/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Andrej Ležaić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Andreja Ležaića, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika LV, odvjetničke vježbenice, dana 18. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetna odredba čl. 5. Ugovor o kreditu broj 237839 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 28.02.2012. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje Banci temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove određene Odlukom o kamatama i naknadama Banke za usluge u poslovima koje obavlja banka, koje naknade se obračunavaju, plaćaju i mijenjaju sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a naročito slijedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada : 1,00 % (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. Ovu naknadu Korisnik kredita mora podmiriti pije isplate kredita.“
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju TV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 902,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.03.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.115,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 18. lipnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 25.7.2025. i ročištu 25.5.2026. navodi da je dana 28.2.2012. godine sklopio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 237839. Čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju je kao potrošaču na ime administrativne naknade i to u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita naplaćen iznos od 902,61 EUR dana 6.3.2012. Navedena odredba je ništetna iz razloga što je suprotna načelu savjesnosti i poštenja točnije o spornoj odredbi se nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu "uzmi ili ostavi" te je ista prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Tužitelj kao potrošač na istu nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije pojašnjeno koji su to objektivno nastali konkretno troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tužbenim zahtjevom kao u tužbi i na ročištu 25.5.2026. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ukazuje na previše visoku vrijednost predmeta spora. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovanu. Neosnovanost tužbe ističe iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari, utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretni predmet. Iznosi svoja stajališta vezano uz predmetnu naknadu za obradu i administraciju kredita te ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. U odnosu na visinu naplaćene naknade svojim podneskom od 8.1.2026. godine navodi da je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 902,61 EUR te ne osporava visinu iste kao ni datum naplate iste. Osporava osnov tužbenog zahtjeva te slijedom svega izloženog predlaže tužitelja odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom.
3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu evidenciju, otplatni plan, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na prigovore u odnosu na vrijednost predmeta spora valja reći da prema čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Predmet spora su dva tužbena zahtjeva, deklaratorni radi utvrđenja ništetnosti i kondemnatorni radi isplate koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a). S obzirom da vrijednost zahtjeva radi isplate iznosi 902,61 EUR, a da se zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP-a). Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR te je na taj način pokrio vrijednost svih tužbenih zahtjeva i ta je vrijednost predmeta spora mjerodavna za određivanje visine parničnih troškova.
5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.
6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 28.2.2012. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova određenih odlukom o kamatama i naknadama banke, a naročito administrativna naknada od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita te platež naplaćene naknade.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 28.2.2012. sklopili Ugovor o kreditu broj 237839, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje administrativne naknade u iznosu od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Nije sporno ni to da je tuženik naplatio tužitelju navedenu administrativnu naknadu po predmetnom ugovoru za odobrenje kredita dana 6.3.2012. u iznosu od 902,61 EUR.
9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje administrativne naknade u visini od 1,00% za odobrenje kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.
10. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2012. godine i radilo se o kreditu za rješavanje stambenog pitanja u koju svrhu su utrošena sredstva ostvarena kreditom. Naveo je da je ugovor sadržajno priredila banka te da nije imao nikakvu mogućnost i utjecaja na pojedine odredbe ugovora i na sam ugovor, već je bila opcija uzmi ili ostavi ono što je banka nudila. Naveo je da mu od strane banke nisu pojašnjene odredbe ugovora pa tako ni odredbe koje se odnose na plaćanje naknade i premije osiguranja koje su naplaćene prilikom isplate kredita na način da je iznos kredita umanjen za iste. U vrijeme sklapanja ugovora imao je obrt međutim na tu nekretninu na koju su utrošena sredstva koja je ostvario kreditom nije imao registrirani obrt.
11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.
12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.
13. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
14. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu nije pojašnjeno značenje predmetne naknade, da je ugovor sadržajno priredila banka te da nije imao mogućnosti utjecaja na pojedine odredbe ugovora i na sam ugovor, već je bila opcija uzmi ili ostavi ono što je banka nudila.
15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.
16. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 902,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.3.2012. do isplate budući je naknada naplaćena 6.3.2012. (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO- a). Kao što je ranije rečeno visina plaćene naknade nije sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.
17. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1 i 3, Tbr. 9 toč. 1, te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, podnesak 17.9.2025. 200,00 EUR, ročište 16.12.2025. 200,00 EUR, podnesak 7.1.2026. 50,00 EUR te ročište 25.5.2026. 200,00 EUR ili ukupno 850,00 EUR te 25% PDV-a 212,50 EUR ili ukupno 1.062,50 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, presudu 26,50 EUR (manje traženo) koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.115,55 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.
U Zagrebu, 18. lipnja 2026.
Sudac:
Vesna Horvat
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
